Hrvatskoj za povećanje izvoza nedostaje industrijska politika, ali i politička volja da se nešto učini. O tome koje bi poteze trebalo povući da se popravi domaća ekonomija te o svom gospodarskom programu Vjesniku govori bivši ministar gospodarstva, docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i sadašnji nezavisni saborski zastupnik koji klub »dijeli« sa SDP-om, profesor Ljubo Jurčić.

• Vlada je predstavila strategiju izvozne ofenzive. Izvoz jest veliki problem, ali je li prekasno za ofenzive?
- Ono što je Vlada nazvala ofenzivom nije ofenziva niti je išta osobito novo. To je specifikacija poslova koje treba obaviti da bi izvoz bio uspješan. Te poslove u 99 posto slučajeva već sada rade institucije. Slično je i s poticajima. Oni se i sada daju, samo su u strategiji zbrojeni. Ipak, u cijeloj toj priči dobro je što će izvozna ofenziva skrenuti pozornost na važnost izvoza. Hrvatska država zadužena je više od 30 milijardi eura, a građani više od 100 milijardi kuna. Zaduženost države povećava njezinu ranjivost i pogoršava položaj u međunarodnim odnosima, ali i u pregovorima s Europom. Hrvatska je u toj situaciji prisiljena žrtvovati dio svog suvereniteta da se koliko toliko održi stabilnom. Građani će, pak, u nadolazećem razdoblju trebati vratiti više od 100 milijardi kuna kredita koje su podigli. Da im se standard zbog toga ne bi pogoršao, treba im se povećati dohodak. Do toga jedino može doći povećanjem izvoza. Zbog toga je izvozna inicijativa dobra, iako mjere koje su predložene nisu ništa novo. O njima uče studenti na dodiplomskom studiju.
 

• Izvoz je još uvijek upola manji od uvoza?
- Izvoz je lani bio više od devet milijardi dolara, a uvoz 19 milijardi dolara. Tako smo i lani povećali deficit vanjskotrgovinske bilance za milijardu dolara. Ono što Hrvatskoj nedostaje za povećanje izvoza je industrijska politika. Našim proizvođačima, međutim, nije samo problem izvoz, nego i domaće tržište. A kako će oni biti konkurentni u europskim i drugim zemljama kada to nisu na vlastitu tržištu. Pogotovo zato što je nastup na trećim tržištima mnogo skuplji, riskantniji i neizvjesniji nego kod kuće. Sve kompanije koje su u razvijenim zemljama postale izvozne kompanije najprije su bile dominantne na domaćem tržištu. Evo primjera. Kako mi možemo prepoznati ukus stranca za namještaj ili odjeću kada to ne prepoznajemo ni kod domaćeg potrošača. Znači, mi bismo barem 50 posto tržišta namještaja trebali vratiti doma i već bismo time popravili situaciju. Ne bismo se trebali zanositi time da ćemo preko noći samo tako izvoziti stranim potrošačima. To je velika zabluda.

• Tko je kriv za takvu situaciju? Je li razlog za to što se namještaj domaćih proizvođača ne prodaje u Hrvatskoj loš dizajn ili je razlog politika koja je dopustila nekontrolirani uvoz?
- Krivac za to je i generalni politički stav dodvoravanja hrvatske politike međunarodnim institucijama, što pokazuje slabost naše politike i naših političara. Rekao bih da se hrvatska politika, bez obzira s koje strane dolazila, uplašila hrvatskog suvereniteta. Hrvatska politika ne zna što će sa suverenitetom i imam osjećaj da ga se želi što prije riješiti. To je najveća prepreka za razvoj hrvatskog društva. Na primjer, na putu pristupanja Europskoj uniji moramo urediti carinski sustav. EU ima veću zaštitu u okviru Svjetske trgovinske organizacije od Hrvatske, pa će nam se ulaskom u EU povećati uvozne carine za neke proizvode koje smo mi prije pet, šest godina smanjili da uđemo u WTO. Od nas to nitko nije tražio, a mi smo kao mala nerazvijena zemlja bili velikodušni i rekli: evo, sve vam damo samo nas primite u WTO.

• Isto mislite i za pregovore o ulasku u EU?
- Priča je ista. Stalno se ponavlja da nemao alternativu i kako ćemo dati sve da uđemo u EU. To je potpuno pogrešna politika. Nitko ne daje sve da uđe u EU, jer ulaskom u EU ne prestaje postojanje države. U njima postoje vlade koje se brinu za svoj narod i svoje proizvođače. Mi stvaramo famu da će se, kad uđemo u EU, netko za nas brinuti. Neće, i onda će nastati problemi. Dokaz su Mađarska, Slovačka i Poljska koje se nisu pripremile za EU i sada kod njih dolazi do napetosti i štrajkova. Za to im, međutim, nije kriva Unija, nego vlade tih zemalja koje su shvatile EU kao nekoga tko će im rješavati sve probleme.

• Takav scenarij predviđate i Hrvatskoj?
- To će nam se sigurno dogoditi. Jer nije važno samo prihvatiti direktive i zakone, nego osposobiti gospodarstvo da proizvodi po europskim standardima.

• Smatrate li da nemamo sređeno gospodarstvo i posebice industrijsku proizvodnju koje bi podržavale ulazak u EU?
- Nemamo uvjete za proizvodnju složenijih proizvoda koji jedini mogu konkurirati. Posljednjih 15 godina ne idemo prema industrijalizaciji nego prema manufakturi. Industriju treba razviti industrijskom politikom.

• Opet se vraćamo na početak, na izvoz?
- Da. Kad je riječ o izvozu i izvoznoj ofenzivi, treba spomenuti (ne)efikasnost hrvatske investicije. Hrvatska investira 27 posto BDP-a zadnjih nekoliko godina. Tranzicijske zemlje koje su ušle u EU investiraju manje od 22 posto, a razvijene zemlje manje od 20 posto. Međutim, naša stopa rasta je manja od stope rasta u zemljama koje investiraju manje od 20 posto. To znači da puno novca investiramo u neproduktivnu imovinu. Održavanje te neproduktivne imovine vraća se proizvođačima kao trošak. Znači, mi već u startu stvaramo uvjete za neučinkovitu ekonomiju, a onda i neučinkovit izvozni proizvod.

• Što bi trebalo učiniti?
- Napraviti industrijsku politiku. To je ujedno i strukturna politika koja će polaziti od toga kakve resurse imate i kakvi su vam resursi nezaposleni. I, naravno, ponuditi rješenje gdje se nezaposleni mogu najbolje zaposliti. Kao kad radite kolač. Imate brašno, mlijeko, šećer i iz tog materijala nastojite napraviti kolač koji će se najbolje prodavati. Isto je i s industrijom. Polazite od resursa - radne snage, infrastrukture, prirodnih uvjeta i bogatstava, školovanosti ljudi... I gledate kako i u kojim djelatnostima zaposliti ljude. Naravno da proizvode one proizvode koji na svjetskom tržištu mogu postići najbolju cijenu. I to je cilj industrijske politike. U tome osim tržišta treba pomoći država koja treba stvoriti uvjete da tržište funkcionira.

• A imamo li i mogućnosti za to?
- Imamo kapacitete za dvostruko veći BDP nego što ga ostvarujemo sada. Ako sada imamo 7000 eura po glavi stanovnika, postoje kapaciteti za 15.000. Istodobno imamo neuzorane njive i infrastrukturu koja je sagrađena za dvostruko veću proizvodnju nego što je sada. Imamo 500.000 ljudi koji su radno sposobni, a nezaposleni...

• I kako sve to postići?
- To je posao stručnjaka. Sve zemlje to rade na stručnoj razini, a ne na političkoj. Na žalost, politika se time ne bavi na takav način. Ona kaže: ovi su u gubicima, ali ako su iz vaše stranke ili kraja, pokrije se gubitak. Političari, doduše, ne trebaju biti osposobljeni za spomenute stručne analize, ali moraju pronaći stručnjake koji jesu.

• Ponudili ste gospodarsku strategiju. Na čemu je temeljite?
- Uglavnom na onome o čemu sam govorio. Ukratko, u mom gospodarskom programu prvo je zapošljavanje, a time i povećanje stope rasta. U drugoj fazi ta bi stopa trebala prijeći šest posto. Ako jedan posto danas znači 2,5 milijarde kuna, to znači 15 milijardi kuna svake godine više. Od toga bismo dvije milijarde uložili u zdravstvo, dvije u školstvo, a dvije bismo dali za povećanje mirovina - i to za izjednačavanje novih i starih mirovina - te za povećanje svih mirovina. Prosječne mirovine bi se podigle na 45 posto prosječne plaće. Cilj strategije je povećanje životnog standarda i kroz rast plaća i kroz povećanje kvalitete javnih usluga. Ostatak sredstava ulagao bi se u stvaranje uvjeta za povećanje industrijske proizvodnje. Dakle, najprije produktivna ulaganja, a onda ostalo.
 

• Ipak, konačnu riječ daje poltika.
- Politika ne mijenja mnoge stvari. Politički pobjednici zasjednu na vrh institucija i konzumiraju vlast. Cilj sadašnjih stranaka je samo deklarativan razvoj Hrvatske države. Možda oni svjesno i žele razvoj države, ali podsvjesno teže rješavanju svojih problema i egzistencije. Zbog toga se većina političkih rasprava u Hrvatskoj svodi na sukob s drugom strankom. Počnu se izvlačiti argumenti iz devedesete, iz sedamdesete te se na kraju počne koristiti oružje iz '45 Po tome smo mi de facto još u '45.

• U medijima vas zovu SDP-ovim gospodarskim strategom. Vi pak stalno govorite o svojoj strategiji. Čija je to strategija, vaša ili SDP-ova?
- Moja strategija je nominalno prihvaćena u SDP-u, ali još nije prošla proceduru stranačkih odbora i institucija. O njoj se raspravljalo i predstavljena je u SDP-u, ali formalno još nije usvojena.

Silvana Oruč Ivoš