O razvoju i planovima Sveučilišta u Zagrebu uoči završetka akademske godine razgovarali smo s rektorom Aleksom Bjelišem.

• Ministar Dragan Primorac tvrdi da su sveučilišta danas, zbog većeg upliva državnog novca u buduće kampuse, najveća gradilišta u povijesti. Je li to točno?
- Nadam se da je za Sveučilište u Zagrebu to točno kao bliska budućnost. Sadašnjost je sasvim drukčija. Dva gradilišta, ona na Filozofskom i Šumarskom fakultetu, trenutačno miruju jer čekamo odluku o daljnjoj kreditnoj potpori, u skladu s planom iz 2003. kada smo dobili kredit od 490 milijuna kuna, uz tadašnju najavu da će nakon njegove realizacije nastupiti druga faza za koju su se tada predviđale daljnja ulaganja od oko 750 milijuna. Kada uskoro počne gradnja Muzičke akademije, za koju je već dovršena vrlo složena i zahtjevna projektna dokumentacija, angažirat ćemo i preostali dio spomenutog kredita iz 2003. u iznosu od oko 30 milijuna kuna pa će i ta investicija u većoj mjeri ući u sljedeću fazu.
Naš plan predviđa do 2010. godine značajne zahvate, nova, ponegdje i velika gradilišta, u svakom od tri kampusa - središnjem od Trga maršala Tita do Save, sjevernom od Šalate do Mirogoja, i posebno istočnom koji obuhvaća i prostor Borongaja. Neposredno pred nama je rad na projektnoj dokumentaciji kao preduvjetu za građevinske radove.
 

• S radovima u bivšoj vojarni na Borongaju ima određenih poteškoća. U kakvim će uvjetima u borongajskom kampusu početi akademska godina?
- Ovih smo dana potpisali sporazum kojim i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Sveučilište i Studentski centar preuzimaju jasne obveze vezane uz preseljenje naših triju sastavnica, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, Fakulteta prometnih znanosti i Hrvatskih studija sa svojih 4500 studenata.
U relativno kratkom vremenu trebalo je snimiti stanje u dobivenim zgradama na Borongaju, ugraditi potrebe fakulteta i studija u dobivene prostore, izraditi projekte i na temelju njih troškovnike. Preostaje raspisati natječaje za izvođače i obnoviti zgrade. Zasad se držimo planiranih rokova i nadam se da će do početka akademske godine sve biti u funkciji.
Pred još većim izazovom smo kada govorimo o punom ulasku Sveučilišta u prostor Borongaja. Prostorni plan predviđa prijelaz još osam naših sastavnica uz tri već spomenute, dakle oko trećine Sveučilišta, gradnju nekoliko istraživačkih centara i centara transfera tehnologije (uključujući Biotehnološki inkubator i Umjetnički inkubator), gradnju studentskih domova za najmanje 5000 studenata te velikog sportskog centra.

• Je li Borongaj uopće bio potreban Sveučilištu, s obzirom da većina fakulteta ipak ostaje na svojim starim pozicijama?
- Naš dolazak na Borongaj nije samo naša puka selidba, već stvaranje novog urbanog prostora visoke arhitektonske i kulturološke razine. Bit ćemo prethodnica Grada u novom prostoru, kao što smo to bili u razvoju Donjeg grada i kasnije Trnja u proteklih dvjesto godina. Međutim, da bismo to postigli potrebna je široka i čvrsta potpora i Vlade i Grada. Prema našim procjenama, za ostvarenje plana biti će potrebno nešto više od 1,4 milijarde kuna, uključujući i dio koji ćemo osigurati prodajom nekih od objekata. Upravo ovih dana zajedno s Ministarstvom tražimo optimalne odgovore na mnoga pitanja vezana uz realizaciju ovakvog plana. Optimistički se nadam da ćemo ih do ljeta i naći.

• Zagrebačko sveučilište jedino je promijenilo model školarina. Neki smatraju da u to nije trebalo ići bez izračuna stvarne cijene studiranja.
- Često smo isticali da smo promjene pokrenuli jer smo zatekli krajnje zabrinjavajuće stanje, na koje je uostalom ukazao i ministar Primorac prije otprilike godinu dana. Za naše je sveučilište bilo neodgodivo zaustaviti porast nerazmjernih odnosa broja studenata i kapaciteta na pojedinim studijima. Promjene u koje smo ušli trebale bi barem donekle ublažiti takvo stanje. No, činjenica je da godine prolaze, a mi još nismo izračunali pravu cijenu studiranja.

• Zašto je problem izračunati realnu cijenu studija?
- Ono od čega možemo poći su ljudski i drugi kapaciteti. Na nama je procijeniti kakva istraživanja i kakve studije možemo na tim osnovama imati, koliko studenata na takvim studijima može studirati i, napokon, kako i koliko to sve platiti a da sustav bude kvalitetan i, što je osobito važno, održiv u međunarodnoj konkurenciji. Tako uostalom rade mnoga europska sveučilišta koja bi nam po uspješnosti trebala biti uzori. Nakon toga dolazi planiranje: u što uložiti dodatne kune (ako ih osiguramo) i što želimo s time postići. Pri svemu tome nije nam primarno znati košta li idealan ručak 100 ili 300 kuna.

• Od jeseni Sveučilište uvodi fond za stipendiranje. Tko će participirati u fond i kako će se raspodijeliti sredstva?
- Uvođenje tog fonda je u sklopu promjena modela studentske participacije u troškovima studija. Njegov cilj je motivirati i nagraditi uspješnost. Očekujemo da ćemo samo iz tog fonda, a on nije jedini, najboljim studentima nakon prve godine studija moći dodijeliti stotinjak jednogodišnjih stipendija. Za sve daljnje promjene i poboljšanja, osobito za one vezane uz socijalne aspekte, beneficirane kredite i slično, potrebna je koordinacija svih socijalnih dionika na nacionalnoj razini.

• Kada očekujete da će zaživjeti mobilnost studenata i profesora?
- Uz pitanje statusa doktorskih studija, to je možda najkritičnije pitanje sadašnjeg trenutka provedbe Bolonjskog procesa. Hrvatska kasni s uključivanjem u europske mreže mobilnosti studenata kao što je primjerice program Erasmus. Sve zemlje su dok su bili kandidati ušle su u te programe barem tri do četiri godine prije ulaska u Uniju. Turska je u Erasmusu već tri godine. Kako s tim uključivanjem kasni zemlja, tako kasne i njena sveučilišta. Stoga se i mi moramo pokrenuti. Moramo hitno, u razdoblju kraćem od godine dana, poboljšati uvjete studiranja stranih studenata kod nas organiziranjem više studijskih sadržaja na stranim jezicima, osiguranjem smještaja, ne samo zbog razmjene studenata, već da bismo bitno povećali broj stalnih stranih studenata. Teško mi je to reći, ali tu jako zaostajemo za drugim sveučilištima u regiji, recimo austrijskim ili mađarskim. Primjerice, Sveučilište u Pečuhu koje je dvostruko manje (i gotovo dvostruko starije) od našeg, i koje već ima veliki broj studija na stranim jezicima, trenutačno ima više od 1000 stranih studenata, dok je kod nas taj broj oko 200.

• Ako vas to toliko zabrinjava, zašto stranci i dalje plaćaju do tri puta više iznose školarina od domaćih studenata?
- Odluku o školarinama stranih studenata donijet ćemo uskoro. Moj prijedlog Rektorskom kolegiju i Senatu će biti da one budu jednake najvišim školarinama za domaće studente.
 

• S koliko proračunskog novca ove godine raspolaže Sveučilište u Zagrebu i kako je raspodijeljen?
- U 2007. za Sveučilište u Zagrebu u državnom proračunu je predviđeno približno 1,035 milijardi kuna. Za troškove vezane uz osobna primanja zaposlenika rezervirano je 860 milijuna kuna ili 83 posto od ukupnog iznosa. Za troškove poslovanja predviđeno je 130 milijuna kuna ili 13 posto, a za ostala financijska zaduženja u kojemu prevladavaju studentske stipendije 45 milijuna kuna.

• Kad će se sredstva iz državnog proračuna napokon početi usmjeravati izravno na sveučilišta?
- U tijeku je proces prijenosa baze podataka za obračun osobnih dohodaka s Ministarstva na Sveučilište. Predviđeno je da u srpnju taj obračun krene na Sveučilište, ali sredstva se neće doznačavati Sveučilištu, nego će se i dalje na temelju naloga Sveučilišta doznačavati zaposlenicima neposredno iz Riznice. Troškovi poslovanja se od siječnja prate i raspodjeljuju na Sveučilištu, ali još uvijek temeljem spomenute 'povijesne metode Ministarstva'. Usvajanjem financijskog pravilnika i uvođenjem integriranog poslovnog sustava koji će omogućiti suvremeno praćenje svih relevantnih informacija o poslovanju, kao što je izvođenje nastave, stanje financija, studentska pitanja namjeravamo podignuti razinu organizacije rada kakva je potrebna modernom istraživačkom sveučilištu.
 

• Završava druga godina provedbe Bolonjskog procesa. Jeste li zadovoljni učinjenim?
- Zadovoljan sam što je proces mnogostruko krenuo, što se u njega uključuje sve veći broj relevantnih sudionika. Sva moja nezadovoljstva, a ima ih dosta, praktički nemam na koga prebaciti, pa ih nastojim, zajedno sa suradnicima kanalizirati kao motivacijski faktor za još više poticaja prema poboljšanjima.

Mirela Lile