Već godinama neki predlažu da bi zbog neodgovornih avanturista najbolje bilo naplaćivati akcije traganja i spašavanja ljudskih života. Kažu, zašto da hrvatski porezni obveznici plaćaju to što je netko u nevolju upao, i skoro život izgubio, zbog vlastite ludosti ili neznanja. Ako bi im se naplatilo to što ih se spasilo, bilo bi, smatraju, puno pravednije nego što je sada. Tada bi na »planinara« koji je u japankama otišao u hrvatske vrleti država potrošila manje. Uz račun za spašeni život, udarilo bi ga se po džepu, pa bi drugi put dobro razmislio hoće li ponoviti sličnu ludost.
Novi slučaj spašavanja skupine mladih francuskih mladića ponovo je uzburkao duhove i potaknuo rasprave. Ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje Damir Trut u razgovoru za Vjesnik objašnjava zašto Hrvatska danas nema novčane sankcije za ljetne nepromišljenosti.
 

• Zašto se kod nas ne naplaćuje naknada za spašeni život?
- Prije nego što odgovorim na to pitanje, moram reći da pozdravljam sve rasprave, pa tako i ovu. O mogućim sankcijama treba razgovarati, no bojim se da pritom valja i preciznije odvagnuti koliko bi nam uvođenje jedne takve naknade koristilo. Smatram da bi šteta bila kudikamo veća.
Naravno, to ne znači da ne treba uvijek težiti boljim rješenjima. Uostalom, neka se napravi proračun, neka i politika da svoje viđenje i procjenu takve promjene. Ako nam je sigurnost u turističkoj sezoni najvažnija, moramo znati i način na koji ćemo se prema njoj odnositi. Bojim se da je to puno složenija priča nego što izgleda ako se promatra samo kroz sankcije za onoga tko je zalutao ili bio nepromišljen, pa smo ga spašavali o našem trošku.
 

• Kad kažete kompleksna, na što točno mislite?
- Prije svega na to da kao zemlja koja živi od turizma moramo nešto i dati gostima koji u Hrvatsku donose novac. Uostalom, turisti odvajaju dio novca za boravišne takse, iz njih dio ide i u sustav zaštite i spašavanja, odnosno vatrogascima i Gorskoj službi. Ne znam koliko bi nam dobra donijele promjene koje bi pokrenulo jedno takvo naplaćivanje. Uostalom, godišnje govorimo o dvije-tri akcije u kojima su se ljudi namjerno doveli u opasnost.

• Dobili bi natrag pet, a iz proračuna gubili deset kuna!?
- Moglo bi se i tako reći. Ono što je sigurno, mogu jamčiti da je sustav spašavanja koji sada imamo najjeftiniji mogući. Naravno da i on košta, ali u suprotnom bismo morali mijenjati sadašnji model, a to bi nas bojim se koštalo kudimo više.
Kakve bi, uostalom, reakcije bile da je naših deset spasitelja naplatilo to što su neki dan išli na Velebit. Bogu hvala da su spasili francuske mladiće i da nije bilo većih problema, da tamo nije netko stradao. Kakvi bi u suprotnom bili napisi u novinama. Da je neki dječak upao u provaliju, da ga nitko nije išao spasiti jer nije imao osiguranje. Mislim da bi to bile puno lošije poruke o Hrvatskoj, a šteta za porezne obveznike puno, puno veća. Ljudi paušalno ocjenjuju, sagledavaju trenutak, a puno manje ukupnu sliku. Nije to za zamjeriti, no činjenice su ipak nešto drugačije.

• Kada bi se uvele sankcije, tko bi to trebao raditi? HGSS ili Uprava?
- Ako je riječ o nekakvom ponašanju koje spada u područje kaznenog ili prekršajnog zakonodavstva, onda je jasno tko je zadužen za procesuiranje i kažnjavanje. To, međutim, nema nikakve veze sa spašavanjem ljudskog života. Spašavanje je jedna, a kažnjavanje druga priča. Život jednostavno nema cijene. Bez obzira na uzroke koji su ga ugrozili. Policija i odvjetništvo procesuiraju neke sporne aktivnosti, ali to nema veze sa spašavanjem.

• Pa kako onda postupati kad netko s neprimjerenom opremom ode na Velebit? Tu ipak nije riječ o kaznenoj ili prekršajnoj odgovornosti.
- Naravno. Tu je riječ o nepažnji. Ne možete kazniti neznanje i naplatiti spašavanje. Tu treba djelovati preventivno i na tome puno radi i HGSS i mi. Ako govorimo o turistima iz Francuske, riječ je o djeci od 14 do 20 godina. Oni su pogledali na kartu i od Like do Lukovog Šugarja na moru izgledalo im je kao vrlo kratka udaljenost. Nisu znali što je Velebit i koje sve opasnosti krije. To je čisto neznanje, a to kažnjavati naplaćivanjem doista ne bi bilo jednostavno. Istom bismo logikom trebali naplaćivati to što smo nekoga spasili iz prometne nesreće. Recimo, nekome tko je pogrešno procijenio neku krivinu i upao u provaliju, pa smo ga spašavali helikopterima.
Česi ili Poljaci znali su nam često ulaziti u takve problematične situacije. On jednostavno ne može procijeniti što je to Biokovo kada ga gleda iz Makarske. Odozdo mu je sve to lijepo i toplo, ali čim se popne prvih sto metara, već je u problemima. To malo znaju i ljudi iz Hrvatske, a kako će onda znati oni koji su prošli tisuću kilometara do mora.

• Može li se neki zakon mijenjati?
- Nisam siguran koje bi to zapravo zakone trebalo promijeniti da bi to rezultiralo financijskim sankcioniranjem nepažljivog ili neodgovornog turista. Koje bi institucije to naplaćivale? Na koji način? Kaznu može naplatiti samo netko tko je za to ovlašten. To je vrlo kompleksno područje, morate imati cijelu organizaciju drugačije ustrojenu nego sada. Mi u ovom trenutku govorimo o spašavanju u kojem se koriste ratni, vojni, a ne civilni helikopteri. Oni nisu uvedeni u civilne registre da se i temeljem tih elemenata može, recimo, iz osiguranja nešto naplatiti.

• Koliko bi nas koštalo da imamo privatizirani model uz naplatu?
- Bio bi to znatno skuplji koncept. Trošak koji nastaje nenaplaćivanjem spašavanja iz neznanja financijske su mrvice u odnosu na takvu promjenu i prelazak na civilni, privatni model.
Razbacivanje novca poreznih obveznika zapravo bi bila promjena sadašnjega koncepta. Nenaplaćivanje kazne je puno manji trošak od onoga koji bismo imali tada. Uostalom, spašavanje ljudskog života ne može biti i nije gubitak. Spašen ljudski život nema cijenu, on je najveći doprinos sustava zaštite i spašavanja.
 

• Što bi radio HGSS kada bi se spašavanje naplaćivalo?
- Prelazak na drugačiji model doveo bi u pitanje i opstojnost HGSS-a, a on je temelj današnjeg sustava. Gorska služba spašavanja u našem sustavu radi odličan posao. Naravno da ni volonteri nisu jeftini jer i njih treba obučavati i opremati, ali oni su uvijek spremni i ne treba ih plaćati u dnevnom režimu. Imaju vrlo visoke sposobnosti, iznimno su cijenjeni i mogu pružiti najbolji moguću aktivnost. Samim time, privatizaciji spašavanja dovelo bi do gašenja tih snaga. To ne bi bilo dobro i ja to sigurno kao čelnik Državne uprave ne bih podržao.

Mile Franičević
mile.franicevic@vjesnik.hr