Dr. Mate Granić zauvijek će ostati upamćen u stvaranju političke povijesti samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Obnašajući dužnost ministra vanjskih poslova (1993.-2000.) bio je neposredni, aktivni sudionik krucijalnih događanja tijekom burnih devedestih godina prošloga stoljeća, tijekom kojih je Hrvatska često bila na svjetskoj političkoj vjetrometini. Kako danas gleda, s vremenske distance od gotovo 10 godina, na to nezaboravno vrijeme zamolili smo ga da nam odgovori kroz ovaj razgovor i osobno nam približi neke detalje iz svoje impresivne diplomatske karijere.

HR: Kako je došlo do Vaše odluke da se bavite politikom i Vašeg postavljenja na mjesto ministra vanjskih poslova, s obzirom da ste po struci liječnik koji je obavljao uspješnu praksu dijabetologa?
Rat i agresija na Hrvatsku jedini su razlozi zašto sam se počeo baviti politikom. U Vladu Republike Hrvatske ušao sam 1. kolovoza 1991. godine na poziv premijera Franje Gregurića i predsjednika Franje Tuđmana, kao potpredsjednik Vlade zadužen za društvene djelatnosti, žrtve rata, prognanike i izbjeglice. Bio sam i glavni pregovarač s bivšom JNA. Ministar vanjskih poslova postao sam 1. lipnja 1993. godine te ostao u Vladi do 27. siječnja 2000. godine.

HR: Jeste li tijekom studija medicine imali pomisli kako biste se jednoga dana mogli baviti politikom, a ne medicinskom znanosti koju ste odabrali za temeljnu naobrazbu?
Tijekom studija medicine nikad nisam niti sanjao, niti razmišljao da bih se mogao baviti politikom. Kao liječnik, liječio sam mnoge ljude, ali i političare, premijere, biskupe, kardinale. Nikad nisam došao na pomisao da se bavim politikom

HR: Kako su iz Vašeg kuta izgledali ti prvi dani ostvarivanja hrvatske samostalnosti i borbe za njezino međunarodno priznanje?
O tome sam pisao u svojoj knjizi »Vanjski poslovi iza kulisa politike«. To je svakako najvažnije razdoblje u mom životu. Milošević je čvrsto vjerovao da će pokoriti Hrvatsku i stvoriti »modernu federaciju« ili Veliku Srbiju. Ali, hrabrost hrvatskih branitelja, Vlada demokratskog jedinstva i predsjednik Franjo Tuđman uspjeli su se oduprijeti i stvoriti modernu hrvatsku državu. Tada smo imali malo prijatelja u svijetu, ali Svetog Oca Ivana Pavla II., Njemačku i Aloisa Mocka svakako je potrebno spomenuti.

HR: Koji je bio Vaš prvi ministarski učinak (putovanje...)?
Kao ministar vanjskih poslova na prvo putovanje išao sam, skupa s predsjednikom Tuđmanom, u Kinu, a odmah nakon toga (1993.) u Rim, Moskvu, New York, Bonn.

HR: Na čemu se temeljila tadašnja strategija rada MVP-a i što je bilo najvažnije (najnužnije) uraditi na samim početcima?
Imao sam puno zadaća. Prva je bila stvoriti moderno ministarstvo vanjskih poslova, diplomatsku mrežu, donijeti Zakon o vanjskim poslovima, izabrati odlične suradnike, predsjedniku Tuđmanu predložiti jasnu strategiju hrvatske vanjske politike koja je uključivala završetak rata i uspostavu mira u BiH, oslobođenje okupiranih područja RH te uključenje u proces europskih integracija RH.

HR: Kratak osvrt na vrijeme ratnog stanja i poratnog stanja (sve do Oluje i Bljeska) i

tadašnjih okolnosti diplomatskog djelovanja.
To je nemoguće ukratko reći, ali prije Oluje Hrvatska je dobila diplomatske bitke u UN-u. Posebice je bila važna rezolucija Glavne skupštine UN-a 43/49 iz prosinca 1994. godine kojom su UNPA zone jasno nazvane okupiranim područjima Republike Hrvatske, a Slobodan Milošević i njegova vlast proglašeni odgovornim za stanje na okupiranim područjima. U kratkom vremenu Hrvatska je stvorila odličnu i efikasnu diplomaciju i vojsku te bila spremna i za mirnu reintegraciju.

HR: Koje biste, u to vrijeme borbe za priznavanje Hrvatske na međunarodnom planu, između mnogobrojnih putovanja izdvojili ono najvažnije?
Kao ministar vanjskih poslova posjetio sam sve konzultante, preko 70 država i preletio gotovo 2 milijuna kilometara. Neke države, kao SAD, Austriju preko 20 puta. Ipak, sastanak sa Svetim Ocem 2. veljače 1994. godine, Washingtonski sporazum (26. veljače do 4. ožujka 1994. godine), Splitska deklaracija (22. srpnja 1994. godine) te nekoliko susreta s Madeleine Albright, Alom Goreom, predsjednikom Billom Clintonom, zatim Klausom Kinkelom i J. L. Toranom ključni su u mom ministarskom mandatu. Vrlo važnim smatram i sporazum o normizaciji odnosa Hrvatske i SR Jugoslavije (23. kolovoza 1996. godine) kojim su se i Hrvatska i Srbija prvi put u povijesti međusobno priznale.

HR: A koje Vam je osobno bilo najdraže?
Najteže, najdraže i najvažnije je bilo putovanje u Washington, pregovori i potpisivanje Washingtonskog sporazuma, kojim je završen rat između Hrvata i Bošnjaka u BiH, sva putovanja nakon toga su bila druga, gotovo relaksirajuća, jer je međunarodni položaj Hrvatske bio dobar.

HR: Kako iz osobne vizure jednog diplomata izgleda nastup u Ujedinjenim narodima u New Yorku?
Pred Glavnom skupštinom UN-a, Ekonomsko-socijalnim vijećem ili Vijećem sigurnosti desetak sam puta govorio. Hrvatska je u UN-u imala odlične diplomate (Mario Nobilo, Ivan Šimonović, Vladimir Drobnjak u New Yorku te Miomir Žužul i Spomenka Cek u Genevi). Za svaki nastup uvijek sam bio odlično pripremljen i motiviran. Nekoliko sam puta imao intervjue uživo na UN-u te press konferencije u UN-u ili Washingtonu.

HR: Koji su Vam državnici i kolege po zvanju ostali u najljepšem sjećanju iz diplomatskih dana?
Kao ministri J. L. Toran (Sveta stolica), M. Albright, i W. Christopher, R. Holbrooke (SAD), K. Kinkel, H. D. Genscher (Njemačka), I. Četin (Turska), H. Solana (Španjolska), A. Mock, W. Schüsel (Austrija), L. Kovacs i G. Jesenski (Mađarska), a od premijera i predsjednika država Bill Clinton, kardinal Sodano, Tony Blair, H. Koll, Al Gore i Sveti Otac Ivan Pavao II.

HR: Je li bilo i neugodnih radnih zadaća?
Svi pregovori oko završetka rata u BiH bili su teški, ponekad i nelagodni. Teški su bili pregovori sa Slovenijom oko državne granice.

HR: Kako gledate na položaj vojvođanskih Hrvata danas, odnosno kako biste usporedili njihovu sadašnju situaciju s onom od prije 15 i više godina?
Danas je njihov položaj svakako bolji nego prije 15 godina. Još 1996. godine sam kao ministar vanjskih poslova inicirao potpisivanje sporazuma o bilateralnoj zaštiti manjina, koji je kasnije i potpisan. Danas smatram kako postoje svi uvjeti da se bilateralna zaštita manjina provodi iskreno i u interesu i Srbije i Hrvatske.

HR: Nekoliko se viđenih vojvođanskih Hrvata tijekom Vašeg mandata nalazilo na iznimno utjecajnim pozicijama u tadašnjoj državnoj vlasti, poput Škrabala, Šarčevića (veleposlanik u SAD). Na koji način ste surađivali i kakvi su Vaši dojmovi o njima?
Prof. dr. sc. Zdenko Škrabalo je bio za vrijeme mog mandata veleposlanik republike Hrvatske u Švicarskoj i Mađarskoj, a prije toga i ministar vanjskih poslova. Mi smo bili ne samo dobri suradnici nego i odlični prijatelji te najbliži suradnici iz svjetski poznate institucije Klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma »Vuk Vrhovec«. Prof. dr. sc. Šarčević je bio ugledan stručnjak za međunarodno pravo i prvi veleposlanik Republike Hrvatske u SAD-u i s njim sam odlično surađivao. Oba veleposlanika, a osobito Zdenko Škrabalo, dala su veliki doprinos razvoju hrvatske diplomacije.

HR: Jeste li, izuzev u Beogradu, nekada bili u Bačkoj i Subotici, dijelu Vojvodine gdje živi najveći broj Hrvata na ovim prostorima?
Kao liječnik posjetio sam nekoliko puta Novi Sad, Sombor i Suboticu. Kao ministar vanjskih poslova nisam imao prilike. Od profesora Škrabala sam puno naučio o vojvođanskim Hrvatima i njihovim običajima. Kao ministar vanjskih poslova inicirao sam osnivanje Generalnog konzulata Republike Hrvatske Subotici.

HR: Čime se danas bavite i imate li još uvijek određenih političkih aspiracija glede aktivnijeg sudjelovanja u hrvatskoj politici?
Vlasnik sam vodeće regionalne lobističke i konzultantske tvrtke »MAGRA« koja djeluje u cijeloj regiji, a u Makedoniji, gdje smo i savjetnici za strana ulaganja makedonske Vlade, imamo i tvrtku. Predsjednik sam Hrvatskog društva lobista, nevladine, nepolitičke i neprofitne udruge. Profesor sam i dekan Visoke novinarske škole. Nemam više nikakvih motiva za povratak u politiku. Od 2004. godine nisam član niti jedne političke stranke.

HR: Jeste li ponekad zažalili što ste liječnički bijeli mantil zamijenili poslovnim odijelom i imate li određenih kontakata s medicinom?
Do 1. lipnja 1993. godine vjerovao sam kako se još mogu vratiti u medicinu, a nakon toga više ne. Povijesne okolnosti su utjecale da mijenjam profesiju. Nije mi žao, bez obzira u duši sam ostao liječnik. Najdraže mi je »nekome pomoći«. To je i moj moto u životu. I sada svaki tjedan dam barem nekoliko medicinskih savjeta kome se obratiti ili uspostavim neke kontakte pacijentima mojih prijatelja s liječnicima.

HR: Kako objašnjavate nepobitnu činjenicu da se veliki broj liječnika radije bavi politikom nego svojom plemenitom strukom za koju su se mukotrpno školovali puno godina?
U svim tranzicijskim zemljama situacija je vrlo slična, a u Hrvatskoj to je dodatno potencirao rat. U budućnosti vjerujem da će se situacija mijenjati, bez obzira na lošu poziciju liječnika u društvu.

HR: Je li Vaš brat i dalje na neki način politički aktivan i jeste li još zarana, pomažući zajednički ocu u mesnici, imali »određenih političkih razmimoilaženja i rasprava«?
Moj brat također više nije politički aktivan. Direktor je Energetskog instituta »Hrvoje Požar«. Bez obzira što nismo bili u istim političkim strankama uvijek smo imali vrlo bliske stavove oko razvoja demokracije u Hrvatskoj te u gospodarskim i političkim prioritetima Hrvatske. U odličnom smo odnosu.

HR: Da se ponovno rodite, biste li ponovno studirali medicinu ili biste možda odabrali političke znanosti, pravo ili neku drugu društvenu znanost?
Medicinska karijera je svakako najljepše razdoblje u mom životu, ali na Vaše pitanje mi je vrlo teško odgovoriti. Danas uživam u razvoju svoje privatne tvrtke, stvaranje Hrvatskog društva lobista i brojnih odličnih mladih lobista te Visoke novinarske škole. To isto danas rade i Madeleine Albright, Hans-Dietrich Genscher, Klaus Kinkel i brojni drugi uspješni ministri iz mog doba.

Dražen Prćić