Zadnji ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije Budimir Lončar, danas specijalni savjetnik predsjednika Stjepana Mesića, u posljednje je vrijeme bio metom napada zbog svoje djelatnosti početkom devedesetih. Nakon dugog nagovaranja pristao je iznijeti vlastito viđenje svojeg tadašnjeg djelovanja.

• Kako su danas postavljeni međunarodni odnosi, prije svega oni koji se tiču kontroverzne uloge SAD-a?

- SAD je danas jedina i nedodirljiva globalna sila. Prema vojnoj, gospodarskoj i tehnološkoj snazi te privlačnosti svoje kulture, u mnogim je sferama međunarodnih odnosa SAD prava lokomotiva. Ne samo po tome, već i po svojem društvenom biću - suživotu svih rasa, kultura i religija - SAD predstavlja jedinstven potencijal svjetskog napretka. Zbog takve svoje snage generira hegemoniju i supremaciju. Zato je golema odgovornost američkih administracija da pronađu ravnotežu između specifičnih američkih interesa i interesa drugih zemalja. Neki unilateralni potezi posljednjih godina, posebno vojna intervencija u Iraku, bez suglasnosti UN, i strategija tzv. preventivnog udara, kontroverzni su ne samo u velikom dijelu svijeta, nego i unutar SAD-a. Isto se odnosi na neokonzervativnu doktrinu širenja demokracije i smjena režima, makar i silom. Kritički odnos prema politici američke administracije legitiman je i neizbježan. Pri tome se ne smiju previdjeti objektivne američke vrijednosti, iako one ne legaliziraju sve američke poteze. Ekstremni antiamerikanizam koji je prisutan u nekim dijelovima svijeta ne koristi nikome.

• Gdje su korijeni te nestabilnosti koja se manifestira i u rastućoj opasnosti međunarodnog terorizma i u širenju oružja za masovno uništenje?

- Razumljivo je da je međunarodna pozornost posljednjih godina, naročito nakon napada u New Yorku, usredotočena na te probleme jer bi njihove posljedice, posebno kada je riječ o uporabi nuklearnog oružja, izazvale pravu kataklizmu. Ne smijemo zaboraviti da je jedan od najtežih problema suvremenog svijeta golema gospodarska nejednakost. Usprkos napretku, stalno raste jaz između bogatih i siromašnih. Tragično je da gotovo polovica čovječanstva vegetira s manje od 2 USD dnevno. Istodobno 20 % bogatih konzumira 80 % svih svjetskih resursa. Službena pomoć za razvitak iznosi oko 80 milijardi dolara, što nije ni 10 posto od iznosa višeg od jednog trilijuna dolara koliko se troši na naoružanje! Siromaštvo i bogatstvo gledaju se praktički preko ulice. Ne treba čuditi veoma snažna svijest o ljudskoj nepravdi koja rađa frustracije i ogorčenje, što je plodno tlo za različite vrste manipulacija i ekstremizama. Relativna je hladnoratovska stabilnost koja se oslanjala na ravnotežu snaga, srećom, prevladana, ali nemamo novu, pozitivnu ravnotežu. U prvi je plan izbila dvojba o tome na čemu se treba temeljiti eventualni novi međunarodni poredak, na unipolarnosti ili multipolarnosti. Iz te dvojbe proistječu i dvije suprotstavljene koncepcije uređenja svijeta.

• Na svjetsku su scenu stupile nove gospodarske i političke velesile: Kina i Indija.

- Prema sadašnjim prognozama, zahvaljujući ubrzavanju gospodarskog razvitka u te dvije zemlje, ali i u drugim tzv. novim ekonomijama, poput Brazila, Meksika, Indonezije, u prvom desetljeću 21. stoljeća svijet bi mogao doživjeti najveći rast prosječnog svjetskog dohotka u cijeloj povijesti. Zahvaljujući svome integriranju u globalnu proizvodnju, trgovinu i kretanje kapitala Kina i Indija rastu prosječno godišnje za više od 7 %, dok je rast bogatih gospodarstava nešto viši od 2 %. Nove ekonomije čine već sada više od polovice svjetskog BND-a. Sudjeluju u svjetskoj trgovini s više od 40 %, apsorbiraju više od polovice ukupnog izvoza iz razvijenog svijeta i drže 70 % svjetskih valutnih rezervi. Bogate zemlje više ne dominiraju globalnim gospodarstvom, a gospodarski boom Kine, Indije i drugih, potiče globalni rast, osigurava jeftinu radnu snagu, omogućuje niže cijene, niže kamate, nisku inflaciju i jeftin kapital. Od ovog fenomenalnog razvitka profitiraju i bogate zemlje i nova gospodarstva. Sigurno je da će se povećanjem gospodarske snage postupno povećavati i politički utjecaj, uloga i važnost ovih zemalja, koje su već i sada veoma važne za rješavanje svih svjetskih problema.

• Kako ocjenjujete perspektivu razvoja u najkritičnijim točakama: Iranu, Iraku, Koreji, Bliskom istoku?

- Te krize imaju različite uzroke. Najaktualnija je za rješavanje bliskoistočna kriza koja najdulje i najšire negativno utječe na međunarodne odnose. Postoje dva legitimna prava - pravo Palestinaca na vlastitu državu i pravo Izraela na integritet i sigurnost. Treba oživjeti mirovni proces i graditi ga na dogovorima Arafata i Rabina iz 1993., na principima Arafata i Baraka iz Camp Davida u 2000. i akcijskom planu “kvarteta” i EU iz 2002. i 2003. Napredak na tom planu olakšao bi traženje rješenja za krizu u Iraku. Zato se međunarodna zajednica, bez obzira na to što je u većini bila protiv vojne intervencije SAD, dužna maksimalno angažirati u traženju izlaza iz sadašnje tragične situacije. Postoji veza između otvaranja procesa rješavanja kriza u Iraku i razvitka unutarnje situacije u SAD-u. Sam početak procesa rješavanja ovih kriza, koje se sve nalaze u područjima islamskog svijeta, bitno bi pridonio smanjenju jaza između zapadne i islamske civilizacije, pa i jačanju globalne antiterorističke koalicije. Iranska i sjevernokorejska kriza specifične su jer involviraju rizik povećanja broja nuklearnih zemalja.

• Nedavno ste s predsjednikom Mesićem bili na summitu nesvrstanih u Havani? Kakva je bila svrha odlaska predsjednika Mesića u Havanu?

- Upravo se navršilo 50 godina od brijunskog susreta Tita, Nehrua i Nasera, na kojem je rođena ideja nesvrstanosti i 45 godina od Beogradske konferencije, na kojoj su postavljeni temelji pokreta. Broj članica je stalno rastao, od 25 do današnjih 118, a njegov je utjecaj varirao. Povijesna je uloga u hladnom ratu nezamjenljiva: otvorio je alternativu blokovskoj podjeli svijeta i potaknuo antikolonijalnu revoluciju; sužavao je prostor hladnoratovskog nadmetanja i usmjerio energiju novooslobođenih zemalja prema miru i razvitku. Zalagao se za multipolarni svijet nasuprot tada dominantnom bipolarizmu, odnosno nadmetanju dviju velesila za unipolarnu prevlast. Drugo je pitanje je li pokret imao subjektivnu snagu da živi na razini svojih ciljeva. Pokret nesvrstanih uvijek je bio i danas je veoma heterogena grupacija. Ona uključuje najveću demokraciju na svijetu, Indiju, i 70-ak zemalja s demokratskim ustrojstvom, ali i još dosta zemalja koje nisu prešle prag demokracije. Gotovo polovica članica spada u najsiromašnije zemlje na svijetu, što ne pogoduje procvatu ljudskih prava, ali zato generira tragične unutarnje političke konflikte. Ne previđajući unutarnji demokratski deficit nesvrstanih, ne smijemo zanemariti činjenicu da pokret obuhvaća sve svjetske kulture, religije i civilizacije, te da njegova uloga može biti veoma važna u prevladavanju ključne dvojbe - dvojbe između unipolarnosti i multipolarnosti, sukoba civilizacija ili njihova suživota. Podsjetio bih da je Hrvatska 1994., kad je bila u svojevrsnoj izolaciji, tražila status promatrača, a time i podršku nesvrstanih, za svoj, još nedovoljno čvrst, međunarodni položaj.

• Kako ocjenjujete međunarodni položaj Hrvatske?

- U zadnjih je šest godina bitno drugačiji i znatno bolji nego do 2000. godine. Važno je što se kontinuitet takvog položaja održava unatoč promjenama stranaka na vlasti. Veoma je pozitivna činjenica da se - kroz stranački pluralizam i političko nadmetanje - na kraju ostvaruje konsenzus o ključnim strateškim pitanjima. Treba imati u vidu da se Predsjednik Republike nije mijenjao i da je imao veliku ulogu u osiguranju kontinuiteta demokratskih procesa. Svakako da je jačanju našeg međunarodnog položaja najviše pridonijela orijentacija na izgradnju demokratskih institucija, što ujedno znači i ubrzavanje ispunjavanja kriterija koji proistječu iz opredjeljenja za članstvo u EU. Važan je doprinos imao i zaokret u suradnji s Haaškim sudom, a nemalu je ulogu odigrala konstruktivna uloga Hrvatske u regiji i napori koje je uložila da se prevladaju posljedice nedavne prošlosti. Tempo kretanja prema Europi ovisi o tri ključna faktora: daljnjoj izgradnji demokratskog sustava, posebno na području vladavine prava, suzbijanju organiziranog kriminala i korupcije. Tempo približavanja ovisi i o stanju u EU, odnosno o izlasku iz sadašnje institucionalne krize, a za brzinu kretanja prema Europi važno je i stanje u regiji, gdje nam EU namjenjuje predvodničku ulogu.

• Iz Bruxellesa se poručuje da Hrvatska ne može u EU prije 2012. godine?

- Mislim da će se prevladavanje ustavne krize prelomiti sljedeće godine, posebno za njemačkog predsjedavanja. Dosta toga ovisi o izborima u Francuskoj. Ako pobijedi opcija koja je sklonija bržoj redefiniciji institucionalnog aranžmana i daljnjem proširenju, bio bi to važan poticaj kretanjima koja mogu olakšati ranije primanje Hrvatske. U ovom je trenutku značajna činjenica da EU prima Bugarsku i Rumunjsku, bez obzira na to što one nisu u potpunosti ispunile očekivanja. Psihološki, to može negativno utjecati na proširenje, ne samo kad je u pitanju Hrvatska. Osobno mislim da će se stvari razvijati tako da će sva tri faktora postati povezanija i usklađenija te da će do ulaska Hrvatske doći ranije. 

• U posljednje vrijeme dosta se pisalo o vašoj političkoj djelatnosti početkom devedesetih.

- Nisam pristalica izreke Oscara Wildea “Neka se piše, pa makar i dobro“. Bliža mi je japanska izreka da je čovjek - kad ga tuku - jači.

• Obnašali ste dužnost ministra vanjskih poslova SFRJ u najdelikatnije vrijeme raspada Jugoslavije i izbijanja ratova. Kako biste ocijenili svoju ulogu u tom vremenu?                                                                                                           

- Smatrao sam svojom dužnošću učiniti sve što je bilo u mojoj moći ministra vanjskih poslova da se spriječi rat i tragedija koja je iz njega proistekla. Održavao sam široke komunikacije sa svijetom, preko kojih sam u godinama diplomatske aktivnosti stekao velik broj prijatelja na odgovornim dužnostima. Inicirao sam, u dogovoru s Antom Markovićem, internacionalizaciju jugoslavenske krize, koja je, prema mojoj zamisli, trebala spriječiti rat i istodobno potaknuti demokratske reforme. Te su reforme trebale pridonijeti izgradnji demokratskijeg sustava i reorganizaciji jugoslavenske zajednice, koja je društveno, politički i institucionalno već bila zapala u duboku krizu. Oslonio sam se na već dobro uhodane i razvijene odnose s Europskom zajednicom i svoju inicijativu iz prosinca 1989. za uspostavljanje asocijacije Jugoslavije sa EZ-om. Ta je inicijativa imala stratešku važnost. Otvarala je put ka ulasku u europske integracije. Takva moja orijentacija i aktivnost naišli su na podršku kolega i prijatelja Hansa-Dietricha Genschera, Rolanda Dumasa, Hansa van den Broeka, Giannija de Michelisa, Jacquesa Poosa i američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Svi su oni pokazivali veliko zanimanje za tadašnje događaje u Jugoslaviji i izražavali svoju duboku zabrinutost.

 • Kako se to konkretno odvijalo?               

- Najprije sam organizirao dolazak europske trojke Poos - De Michelis - Van den Broek na Brijune u srpnju 1991. godine, nakon intervencije JNA u Sloveniji i krize koja je tada nastala. Nakon referenduma u Hrvatskoj i Sloveniji organizirao sam susret trojke s predsjednicima Tuđmanom i Kučanom te premijerom Markovićem. Na sastanku u Zagrebu priznati su rezultati referenduma, s time što je njihovo stupanje na snagu odgođeno za tri mjeseca da bi se olakšali pregovori o reorganizaciji jugoslavenske federacije. Doveo sam trojku i kada je srpski predsjednik Milošević preko svojih eksponenata u saveznim institucijama spriječio preuzimanje dužnosti predsjedavajućeg, hrvatskog predstavnika Stjepana Mesića. U suradnji s ministrima EZ-a potaknuo sam ideju o Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu, koja je radila do kraja studenoga. Iz nje je proistekao Carringtonov prijedlog o reorganizaciji federacije na principu samoopredjeljenja, tako da svaka republika ima pravo na osamostaljenje ili udruživanje s drugom. Tome se Milošević energično suprotstavio i pojačao vojnu agresiju na Hrvatsku, a zatim na BiH. Carringtonu sam posebno ukazivao na nužnost da se polazi od Ustava iz 1974. godine i da se republičke granice priznaju kao međunarodne granice. Carrington je u mene imao povjerenja i zbog mojih stavova te kredibiliteta što sam ga uživao kod europskih ministara. Naš je najvažniji razgovor bio u Dubrovniku, 15. rujna 1991., na terasi Vile Orsula. Razgovarali smo u četiri oka, a razgovor je trajao četiri sata. Tada mi je izložio koncepciju prijedloga što će ga iznijeti 18. listopada na 6. plenarnom sastanku Konferencije o Jugoslaviji. Naši razgovori i dogovori imali su utjecaj na daljnji razvoj Konferencije, posebno na imenovanje Badinterove komisije koja je republičke granice pretvorila u međunarodno priznate granice i pravno utemeljila jednakost svih država sljednica bivše SFRJ.

• Sudjelovali ste u radu tih konferencija. Koje ste stavove tada zastupali?

- Na prvom sastanku doslovno sam rekao: “Naša je zadaća, kao što je to više puta naglašeno, koliko teška, toliko i odgovorna. Moramo poći od današnjih realnosti. Ne možemo zaboraviti na prošlost. I što je najvažnije - ne smijemo zatvarati oči pred budućnošću. To znači da moramo pokušati, i pored neizmjerno teškog trenutka u kojem se nalazimo, sagledati budućnost, tako da vidimo mjesto svih naroda Jugoslavije u sutrašnjoj Europi”. Prije nešto više od tjedan dana, govoreći u Vijeću sigurnosti UN-a, rekao sam da se Jugoslavija, kakva je do sada postajala, više ne može popravljati te da je nužno njezino temeljito redefiniranje. Sve više sam uvjeren da u traženju zajedničkih nazivnika i realističnih opcija moramo polaziti, s jedne strane, od punog prava svih jugoslavenskih naroda na suverenitet i samoopredjeljenje i, s druge strane, od njihovih zajedničkih interesa i aspiracija da svoju sudbinu što tješnje vežu uz stvaranje nove europske konfederacije čiju nam je viziju predožio predsjednik Mitterrand. Rekao sam: “Među svim institucijama savezne države, JNA snosi najveću odgovornost za pogubni razvoj sukoba. JNA je dozvolila da bude uvučena u krvavi rat podržavajući ciljeve jedne strane”.

• Rezolucija, među ostalim, uvodi embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju. Tko je podnio nacrt rezolucije i kakav je bio vaš stav?

- Rezoluciju su podnijele Austrija, Francuska i Velika Britanija, a naknadno im se priključio SSSR. Embargo je bio usmjeren prema JNA, koja je prije zasjedanja VS-a nastojala dobiti novo sovjetsko oružje. Zbog toga je u SSSR tajno, bez znanja Vlade, poslan admiral Brovet. Taj sporazum o isporuci naoružanja naišao je na prepreke jer se trebao obaviti bez znanja vlade Ante Markovića i bez odobrenja Mihaila Gorbačova. Englezi su to saznali, kao i Marković i ja. Zabrana nije bila u to vrijeme relevantna za Hrvatsku jer ona i inače, budući da još nije bila međunarodno priznata zemlja, nije mogla regularno uvoziti oružje. Znači da se ovdje iskrivljuje i zlonamjerno tumači stav iz te rezolucije. Možda neki zaboravljaju tko su bili glavni arhitekti te rezolucije, kao i to da se za embargo posebno zalagao austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock za koga se ne može reći da nije imao simpatija prema Hrvatskoj.

• Kada ste podnijeli ostavku na dužnost ministra vanjskih poslova?

- Ostavku sam podnio 18. studenoga 1991. godine. Bila je objavljena u dnevnom tisku. Toga je dana pao Vukovar. Tada sam zaključio da je moja uloga iscrpljena i da bi daljnje ostajanje na funkciji ministra bilo suprotno mojim opredjeljenjima i nastojanjima. I prije sam razmišljao o ostavci, pogotovo nakon bombardiranja Dubrovnika i strahota koje su se dogodile u Vukovaru. Međutim, upravo moji kolege i prijatelji Genscher, De Michelis, Van den Broek i Dumas, kao i James Baker, inzistirali su da ostanem kako bi se moglo surađivati na planu internacionalizacije jugoslavenske krize. Kada sam dao ostavku, oni su prekinuli svaku komunikaciju s federalnim tijelima i uskoro su Jugoslaviji uvedene sankcije. Odluku o ostavci definitivno sam bio donio poslije puča koji je izvršen u Predsjedništvu SFRJ. Neposredno prije nego što sam dao ostavku rekao sam na Konferenciji u Haagu: “Krajnje sam uznemiren zbog događaja koji su se odigrali u Beogradu baš dok smo putovali u Haag. Četvorica članova predsjedništva sastala su se pod predsjedavanjem potpredsjednika Kostića, uz sudjelovanje najviših predstavnika JNA, te preuzela posebne nadležnosti koje pripadaju Skupštini SFRJ u slučajevima neposredne ratne opasnosti. Predsjednik Predsjedništva Mesić proglasio je taj akt ilegalnim. Smatram da je potez ovog dijela Predsjedništva u Beogradu potpuno neprihvatljiv. U takvoj se situaciji može postaviti pitanje u čije ime ovdje govorim. Govorim polazeći od svoje profesionalne i osobne odgovornosti prema svojoj zemlji i prema svim jugoslavenskim narodima da žive u miru i demokraciji. Osjećam duboku odgovornost prema svojim kolegama u Europi, posebno onima u EZ-u,  koji su uložili toliko truda, energije i osobne požrtvovnosti da nam pomognu. Tijekom posljednjih nekoliko dana rat je poprimio razmjere koji su nadmašili sva naša najgora strahovanja. Nedavno su napadnuti Dubrovnik, Zadar i Split, svjetski poznati spomenici kulture. JNA u Hrvatskoj arbitrira silom u političkom konfliktu čime onemogućuje svako političko rješenje”. Tada sam blisko surađivao sa Stjepanom Mesićem i u ključnim smo se pitanjima slagali.

• Je li vam Franjo Tuđman ponudio neku funkciju u Hrvatskoj?

- Da, u nekoliko navrata. Posljednji put bilo je to 10. kolovoza 1992. godine, kada sam na njegov poziv došao iz New Yorka u Zagreb. Razgovor je trajao tri sata. Predložio je četiri teme - međunarodna situacija, međunarodni položaj Hrvatske, hrvatska diplomacija te moje mišljenje o tadašnjem ministru vanjskih poslova. Bio sam kritičan prema njegovu pokušaju mijenjanja granica, a izbjegao sam govoriti o ministru vanjskih poslova. Tuđman je bio tolerantan i, iako je moje kritike i primjedbe nerado primao, bio ih je vrlo zainteresiran čuti. Ponudio mi je da se vratim u Zagreb da mu budem blizak suradnik s visokim položajem u državnoj hijerarhiji. Odgovorio sam da mogu biti korisniji u sustavu UN-a i dodao sam kako ne vjerujem da bih mogao funkcionirati u društvu Gojka Šuška. Malo se namrštio: “Pa možda je bolje da, ako možeš, dobiješ funkciju u UN-u, ali moramo biti u kontaktu”. Odao mi je priznanje na doprinosu internacionalizaciji jugoslavenske krize. Rastali smo se gotovo prijateljski. Ubrzo nakon toga glavni tajnik UN-a imenovao me svojim specijalnim izaslanikom za nesvrstanost i zemlje u razvitku. Na tom sam položaju proveo sljedeće tri godine. Jedan od naših važnih susreta odigrao se 1997. godine, a glavna je tema  bila istočna Slavonija. Provjeravao je što bi Zapad učinio kada bi se reintegrirala silom. Kategorično sam tvrdio da bi to nanijelo veliku štetu Hrvatskoj i njemu osobno te ukazao da je međunarodna zajednica, posebno SAD, zainteresirana da se završi proces mirne reintegracije Hrvatske. On je to tada prihvatio i zahvalio mi na savjetu.

• Kako komentirate kritike na vaš račun?     

- Bilo bi mnogo razloga da se obračunam s neistinama i insinuacijama. Ja sam čovjek takve prirode i odgoja da ne želim ni sa kim imati osobne obračune. U diplomatskoj aktivnosti to mi je mnogo koristilo. Kada je u Beogradu 1991. izašlo na stotine članaka s kojekakvim izmišljotinama i uvredama na moj račun, baš u vrijeme kad sam radio na internacionalizaciji jugoslavenske krize. Racionalizirao sam svoje ponašanje i nisam ni na jednu takvu insinuaciju direktno ili javno odgovorio. Naravno, branim svoje dostojanstvo i principijelne stavove.                                                                                                            

Piše: Vlado Vurušić