Novi način financiranja, ukidanje školarina i uvođenje upisnina od maksimalnih 3200 kuna, izjednačavanje sveučilišnih i stručnih studija, povratak magisterija, objedinjavanje instituta bez vlastitog profita - neke su od novosti predloženih kroz tri zakona o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanosti, upravo puštenih u javnu raspravu. Je li najveće (po nekima i preveliko, a zato i tromo) Sveučilište, spremno na radikalne promjene, razgovarali smo sa zagrebačkim rektorom Aleksom Bjelišem.

Jesu li vas deprimirala predložena zakonska rješenja?
- Želimo da nam država osigura ono što svaka europska država osigurava svom sveučilištu, a pritom ne mislim samo na veća financijska sredstva. Novac koji država izdvaja za ovaj sustav treba rasporediti mnogo efikasnije, a vjerujte mi, nema efikasnog sustava u kojemu više od 85 posto proračuna iz državnih izvora odlazi na plaće. Očekujemo da će sve buduće mjere Vlade voditi prema promjenama. Sveučilište je spremno na dijalog, jer na kraju, to nije političko, već nacionalno pitanje. Nadam se da ćemo se prenuti i da ova i sljedeća godina neće biti povod za nezadovoljstvo i letargiju.
 

Teško da možete biti zadovoljni najavom ukidanja školarina.
- U pripremi prijedloga zakona od Sveučilišta nije traženo sudjelovanje, niti je bilo komunikacije u razdoblju barem dvadeset puta duljem od vremena predviđenog za javnu raspravu. Ne čini mi se da se s ponuđenih 18 dana javne rasprave šalje dobra poruka. Sveučilište je poslalo neka rješenja za zakon o sveučilištima, ali čini se da nisu bila od koristi kolegama koji su radili na pripremi prijedloga.

• Akademik Ivica Kostović vašu je funkciju nazvao jednom od najvažnijih u državi. Nije li to pretjerano, s obzirom da se mišljenje rektora ne uvažava čak ni kad je riječ o reformi sustava?
- To bi trebala biti takva funkcija, pogotovo sada. Sveučilište bi moralo biti mnogo više prepoznato u društvu kao generator promjena, ključan pokretač razvoja u društvu i gospodarstvu s jedne te kao stabilizator u previranjima s druge strane.

• Zašto nije?
- Teško je reći. Sveučilište se nedovoljno percipira na taj način. Pomalo paradoksalno, čini se da je Sveučilište imalo jaču poziciju u društvu u razdobljima dok Hrvatska nije bila samostalna država, tada je bilo ključni oslonac svome društvu i narodu. Naravno, pristup Sveučilištu sada najviše ovisi o politikama koje vode državu. Tijekom devedesetih godina Sveučilište je bilo čuvano od nasrtaja, a pritom ne mislim samo na ratne nasrtaje, već i na različite trendove koji su harali tranzicijskim zemljama. U kritičnim devedesetim godinama prošlog stoljeća politika prema Sveučilištu u Zagrebu bila je razborita jer je brinula o zaštiti njegovih vrijednosti i misije, ali u zadnjih desetak godina pozicija i važnost Sveučilišta u društvu nikako da se stabilizira, a nama je stabilnost jako važna.

• Zašto toliko ovisite o politici?
- Sveučilište je daleko najveći intelektualni potencijal i najaktivnija istraživačka i visokoobrazovna institucija koju društvo ima. Politika, koja god opcija bila na vlasti, trebala bi dobro uočiti takvu poziciju sveučilišta. Ono svakoj državnoj vlasti, posebno demokratskoj, može jako koristiti. Sveučilište nije izloženo i podložno političkim preokupacijama i u njemu treba tražiti izvorište za oblikovanje društvenih rješenja. Mi smo za takve inicijative otvoreni. I dalje ćemo biti aktivni u traženju odgovora na sva važna pitanja s kojima se susreće hrvatsko društvo - od brodogradnje do javne uprave i poljoprivrede, da spomenem samo neka od njih. Zapravo nema društvenog područja i pitanja u kojemu Sveučilište nama vrhunske stručnjake.

• A gdje su u doba krize vaši ekonomski stručnjaci?
- Ekonomski fakultet je u fazi traženja svoga novog identiteta. Treba očekivati da će biti sve prisutniji, vratiti poziciju vodećeg stratega koju je imao desetljećima.

• Oni se, dakle, bave sobom?
- Činjenica je da bi trebali biti aktivniji, a to im i govorim. Oni imaju kapacitete i morali bi preuzeti svoju društvenu ulogu koja je zadnje vrijeme slabije prisutna.

• Gdje su ostali stručnjaci? Sami ste rekli da gospodarska kriza ne bi smjela biti povod za letargiju, a dojam je da se Sveučilište ponaša letargično.
- Ovdje su, na Sveučilištu, ali pojedinac ili manje skupine, nažalost, ne mogu sami mnogo učiniti. Potrebno je stvoriti ozračje u kojemu će pojedinac prepoznati mogućnost da može nešto pokrenuti. Mi to pokušavamo, pa bi nam jako pomogla bolja percepcija i Vlade i drugih odgovornih državnih i društvenih struktura. Sveučilište je mnogo širi pojam od ustanove koja bi trebala osigurati izvođenje nekoga studijskog programa ili dati zaposlenje znanstveniku kako bi se bavio znanošću. Sveučilište mora imati proaktivnu funkciju u društvu – samo tako će i društvo od Sveučilišta moći dobiti mnogo više no što trenutačno dobiva. No, i društvo mora omogućiti Sveučilištu takvu proaktivnost. Ne može se trčati ako nema kisika.

• Što ako sljedećih četiri, pet godina prođe bez kisika? Gašenje Sveučilišta?
- Nismo mi potpuno bez kisika. Samo upozoravam da treba paziti na način kojim se vodi politika visokog obrazovanja i, naročito, istraživanja. Ako u Hrvatskoj nema kisika, Sveučilište će kisik pronaći negdje drugdje, na primjer, na međunarodnom planu. Jednako tako i u drugim poduzetnostima u zemlji. I prije je Sveučilište prolazilo kroz razne teške faze u svojoj prošlosti, pa će proći i ovu.

• Kako biste nazvali ovu fazu?
- Hrvatska bi trebala biti svjesna da ulaskom u jače integracije, kao što je Europska unija, mora zadržati svoju snagu, samoopstojnost i sigurnost u sebe. Moramo uvijek ponovno tražiti i nalaziti naše mjesto u kreativnom dijelu čovječanstva. U tom smislu se i Sveučilište, jednako kao i cijelo društvo, nalazi na prekretnici na kojoj mora pronaći pravi put.

• Niste zabrinuti za upitnost potrebe postojanja Sveučilišta?
- To bi značilo odricanje jedne od najelementarnijih potreba naroda.

Zašto? Ako bi država zadržala fakultete, a riješila se njihove uprave? Ili potaknula podjelu Sveučilišta?
- Koja se razvijena država upustila u takvo što i uspjela? Na kojim bi se racionalnim temeljima postavila takva politika? Nadam se da nismo stigli u fazu u kojoj ćemo eksperimentirati s neracionalnim i usputnim, da ne kažem diletantskim pokušajima. Niti smo toliko zatucani, niti smo toliko bogati. Svakim se sustavom koji organizirano radi mora upravljati, a zadaća je uprave brinuti o organizaciji posla. U Europi i u svijetu izrazito su prisutni integrativni procesi i procesi okrupnjavanja. Mnogi predviđaju da će za nekoliko desetljeća dominirati globalna sveučilišta.

• Prva se godina studija ne plaća. Zna li student upisan ove godine koliko će plaćati studij na višim godinama?
- Imamo još samo dvije sastavnice koje kasne s utvrđivanjem iznosa participacija prema linearnom modelu. Većina je fakulteta objavila način na koji će određivati participacije, a te će skale ovisiti o broju ECTS bodova i kriterijima uspješnosti. Inzistiramo na kriterijima uspješnosti jer samo tako studente možemo poticati na veću kvalitetu. Oni koji nisu dovoljno ažurni u apsolviranju kolegija te studiraju dulje no što bi trebali, plaćat će neki iznos participacije. Takav je pristup još uvijek u okvirima koncepta visokog obrazovanja kao javnog dobra.

• Slažete li se da su studenti u Hrvatskoj u daleko povoljnijoj situaciji od onih u Europi ili Americi, koji plaćaju astronomske školarine?
- Jesu. No, kod nas je i trošak studija mnogo niži nego u drugim državama, a jednako su tako i obiteljski prihodi znatno niži. Tu su i socijalni uvjeti, pa i gospodarski. Procjene su da kod nas participacija koju student plaća za jednu akademsku godinu u prosjeku pokriva oko 20 posto ukupnog iznosa punog troška studija, odnosno realne cijene izvođenja nekog studijskog programa. U zadnje je vrijeme Ministarstvo znanosti pribjegavalo ad hoc odlukama kojima su neke kategorije studenata bile oslobađane plaćanja školarina. Govorim o studentima diplomskih studija te, od ove godine, o studentima prve godine preddiplomskih programa. Teško je razumjeti sustavnost i logiku takvih odluka. U slučaju diplomskih školarina, one dezavuiraju naše pokušaje i potragu za kvalitetom i odgovornošću studiranja.
Mnogi studenti danas ne mogu izdržati troškove studija i životne troškove tijekom studiranja. Stoga su prinuđeni dodatno raditi. Studenti naravno rade i u drugim zemljama, i to nije ništa neobično, ali kad god znatan broj studenata ne može studirati ako ne radi, pali se alarm koji državu snažno upozorava da je nužno pronaći nova rješenja. Potrebno je razviti sustav potpora i kredita, kao i sustav stimuliranja studijskih programa u sklopu kojih se obrazuju deficitarni kadrovi, a državi su potrebni.

• Država godinama nema takvu strategiju. Zašto je ne napravi Sveučilište?
- To mora biti nacionalni sustav. Sveučilište i fakulteti nemaju slobodu odlučivanja o tim pitanjima, ni financijskih mogućnosti za njihovo lokalno rješavanje. Osim toga rješenja moraju biti takva da su na jednak način dostupna svim studentima. U normalnim sredinama, tu se stvara prostor u kojem država mora intervenirati. Naravno, na Sveučilištu smo itekako svjesni kojih kadrova ima previše, a koji su pak deficitarni, ali takve se odluke isključivo mogu donositi na temelju gospodarske strategije razvoja zemlje jer je država ta koja mora znati koje će kadrove trebati za pet godina. Ako takve državne strategije nema, teško da je Sveučilište samo može projicirati. Inzistiramo na jačoj suradnji i sagledavanju potreba u budućnosti, ali još uvijek ne vidimo da na razini države i društva postoji dobro organizirani pristup tom problemu. Još uvijek nije regulirana legislativa kojom bi tržište rada bilo dovoljno upoznato s načelima Bolonjskog procesa, koji je uveden prije pet godina. Dakle, u Hrvatskoj još ne funkcionira ni elementarni model sadržan u tzv. nacionalnom kvalifikacijskom okviru, što je obveza svih država potpisnica Bolonjske deklaracije, a kamoli nacionalna strategija kadrova prepoznatih na tržištu rada.

• Tvrdite da i znanost prolazi razdoblje šoka. Zašto?
- Ove je godine u istraživačke projekte uloženo svega 35 posto iznosa koji je u to područje ulagano prethodnih godina, što je drastičan pad. Istodobno su osobni dohoci te broj znanstvenih novaka ostali na istoj razini. Stoga se postavlja logično pitanje - koja je svrha zapošljavanja novaka - osiguravamo im plaće, a oni ne mogu kvalitetno obavljati svoja istraživanja. Ne želim reći da treba smanjiti broj novaka, već se pitam kakva je konzistentnost takvog upravljanja sustavom. U kapitalnu istraživačku opremu ulagalo se ionako krajnje skromnih dva milijuna eura na godinu, a ove godine oko 250.000 kuna. I to za cijelu zemlju, sve institute i sva sveučilišta!
U normalnim sustavima postoji pravilo prema kojem se, uz povećanje plaće za recimo pet posto, moraju za isti postotak povećati i ostala davanja u tu djelatnost. Ako toga nema, dolazite u situaciju u kojoj se mi sada nalazimo, u kojoj svi imaju plaće, a sve manje će imati što raditi. Poslodavac koji tako posluje mora priznati da je zapravo odustao od svog sustava.

• Možda ga samo drži na dijeti jer je neefikasan?
- Već dosta godina znanost je na sve većoj dijeti, ali ne zato što je pretila. Imamo stalno snižavanje postotka BDP-a u izdvajanjima za znanost. Crne procjene su da smo se spustili na 0,5 posto, odnosno, optimističniji kažu, na 0,7 posto, što je gotovo dvostruki pad naprave li se procjene za razdoblje od zadnjih desetak godina. Europska unija, pak, zahtijeva da izdvajanja za istraživanje i znanost iznose najmanje tri posto BDP-a, uključujući i izdvajanja iz privatnih izvora. Neke su države otišle i dalje od toga. Lisabonska strategija nije ostvarena. Prema novim informacijama, inzistirat će se da europske zemlje postotak ulaganja od tri posto ostvare do 2014. godine. Nadamo se preokretu, odnosno, nadamo se da ćemo napokon proći kroz dno, ali zasad nema naznaka da će se to ubrzo dogoditi. Jedina poruka koju dobivamo je da preživimo kako možemo. Trudit ćemo se to i učiniti. Ipak, nitko od nas u akademskoj zajednici nije očekivao da će se to dogoditi u trenutku neposrednog ulaska Hrvatske u EU jer to nije dobro za državu.

Mirela Lilek
mirela.lilek@vjesnik.hr