Samo dva mjeseca nakon terorističkog napada na sirijsko-katoličku katedralu u Bagdadu, novogodišnji bombaški napad na koptske kršćane u Aleksandriji dodatno je zategao odnose između kršćana i muslimana na Srednjem istoku. Iako su i egipatski državni vrh i najviši vjerski autoritet - veliki imam Sveučilišta Al Azhar, osudili teroristički napad na kršćane i pozvali na jedinstvo u borbi protiv terorizma, to ne mijenja činjenicu da su proteklu godinu obilježili učestali ekstremistički napadi na kršćane. O tome jesu li oni rezultat porasta međuvjerske nesnošljivosti ili strateškog plana ekstremista da u sukob sa Zapadom uvuku što veći broj islamskih zemalja, razgovarali smo s Adalbertom Rebićem, bibličarom i dobrim poznavateljem prilika na Srednjem istoku.

• Kako objašnjavate porast nasilja protiv kršćana na Srednjem istoku i u srednjoj Aziji protekle godine?
- To tumačim činjenicom da muslimani nikako ne uspijevaju pronaći način supostojanja s ostalim religijskim zajednicama, bez obzira je li to kršćanstvo ili neka druga zajednica. Premda su muslimani i kršćani dugo živjeli zajedno u Iraku, Iranu, Egiptu i Libanonu, dolaskom novih vremena razvio se fundamentalizam, a s njim nesnošljivost i netolerancija prema drugim religijskim skupinama. Mislim da je problem u tome što muslimani fundamentalisti poistovjećuju svoju vjeru sa svojom nacijom. Za njih biti Egipćanin, Iračanin ili Iranac automatski znači i biti musliman. Zašto ne može netko biti građanin Egipta, a biti kršćanin? Čini mi se da to ide zajedno s omasovljavanjem islamske religije.
 

• Ako prihvatimo da je napad u Egiptu djelo terorističke skupine, može li se učestalost takvih napada na kršćane u poslijednje vrijeme staviti u kontekst ratova u Iraku i Afganistanu?
- Dijelom da. Međutim, već je i prije tih ratova postojala netolerancija prema kršćanima koja se nakon ratnih sukoba samo pogoršala. Muslimani sada vide u kršćanima potencijalnog neprijatelja. Oni identificiraju kršćane u svojoj sredini s Amerikancima, s vojnicima koji dolaze u njihovu zemlju, bilo kao okupatorske bilo kao mirovne snage. Ali, iako u Egiptu nije bilo takvih prilika, tamo se već odavno osjećaju napetosti koje uglavnom prouzročuju Muslimanska braća. Ta je islamska skupina zadojena fundamentalizmom i isključivošću. Oni ne mogu vidjeti pokraj sebe čovjeka koji bi ispovijedao drukčiju religiju nego što je islam.
 

• Budući da je državni vrh Egipta odmah stao u obranu kopta, mogu li se takvi napadi ipak pripisati isključivo ekstremističkim skupinama koje ne podržava službena politika?
- Apsolutno! U Egiptu je to sasvim sigurno slučaj jer u Egiptu je ipak 10 posto kršćana s kojima politički vrh želi imati dobre odnose. Pitanje je što želi islamski vjerski vrh jer on utječe na islamske mase. Taj bi trebao imati jači utjecaj na članove svoje zajednice te ih usmjeravati prema toleranciji i suživotu s drugim religijama. No, to nije slučaj.

• Čak ni u Egiptu koji je njegovao umjereni islam?
- Ima slučajeva u Egiptu da se neki islamski predstavnik zalagao za suživot s kršćanima, kao što je ovom prilikom islamski vjerski vođa požurio izraziti sućut predstavnicima koptske zajednice, pa su ga sami kopti napali ne želeći da im se itko ispričava. Na žalost, tamo je sada nastala velika netolerancija između muslimana i kršćana. Začudo, odnosi između njih mnogo su bolji u Palestini i Izraelu. Pogotovo u Betlehemu, Jeruzalemu i Nazaretu.

• Imamo li uopće na Srednjem istoku i jednu zemlju u kojoj postoji vjerska snošljivost i suradnja između pripadnika triju abrahamovskih religija?
- Jedva. Nešto od toga vidim u zemljama Magreba: Maroku, Tunisu i Alžiru. Iako u Alžiru ima nekih problema, u Maroku i Tunisu kršćani još i imaju neki suživot, ali su tamo jako velika manjina.

• Mogu li se takvi ekstremistički napadi shvatiti kao dio plana da se neutralne zemlje poput Egipta uvuku u sukob s vojno-političkim silama Zapada?
- Djelomično se mogu i tako shvatiti. Je li to precizna nakana tih terorističkih skupina, teško je reći. No, očito je da te terorističke skupine u Egipat dolaze izvana. Egipatski politički vrh optužuje terorističke skupine zadojene duhom Al Qaide, da su one uzrok tome i da žele destabilizirati suživot kršćana i muslimana u Egiptu. Ali, to su Muslimanska braća činila još i u vrijeme Nasera, pa i prije njega, u vrijeme monarhije.

• Može li ekstremistički scenariji potpirivanja niza lokalnih i regionalnih sukoba dovesti do globalnog sukoba civilizacija, na koji se posljednjeg desetljeća često upozoravalo?
- Na žalost mogu. Čak i neke proročke knjige govore o sukobu civilizacija, odnosno kultura. U svakoj kulturi i religiji postoje pojedinci koji se smatraju mesijama i žele uspostaviti takav mir koji pretpostavlja da svi moraju biti pripadnici jedne vjere. Primjere za to imamo u Iranu, pa i u Iraku, gdje je broj kršćana od početka rata prepolovljen. Moram reći da sadašnje nasilje prema kršćanima ima i vjerske, a ne samo političke korijene.

• U tom slučaju, postoji li uopće način da se u širokom pojasu Srednjeg istoka uspostavi odnos suživota i suradnje između kršćana i muslimana?
- Vjerujem da postoji način, jer će islam, htio to ili ne, morati doživjeti ono što je doživjelo kršćanstvo u Europi kada je kroz prosvjetiteljstvo i brojne kasnije građanske pokrete došlo do novog poimanja demokracije i religijske slobode. U većini islamskih zemalja građanski život je aspolutno stopljen s vjerskim pa muslimani još uvijek ne mogu jasno razdvojiti političko od religioznoga.

Gordan Pandža
gordan.pandža@vjesnik.hr