VESNA ŠKARE-OŽBOLT, OTVORENO O HAŠKOJ PRAVDI, TUĐMANOVIM TRANSKRIPTIMA I ZAVRŠETKU PREGOVORA S EUROPSKOM UNIJOM...
Predsjednica Demokratskog centra i bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, kao najbliža suradnica prvog hrvatskog predsjednika u devedesetima bila je upućena u mnoge državne tajne. Gotovo da nema bolje sugovornice od nje o temama koje posljednjih dana zaokupljaju hrvatsku javnost.
Nakon presude hrvatskim generalima čeka nas uskoro i ona bosanskohercegovačkim Hrvatima. Treba li uopće gajiti iluzije da bi se ona mogla razlikovati od presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču?
- Optužnica protiv bosanske šestorke najsloženiji je predmet Haškog suda i tu ima mnogo više dokaza nego za Oluju, i na osnovi toga tužilaštvo traži ukupno 240 godina zatvora... A budući da je sukob bio na teritoriju BiH, Hrvatska bi tu u najgorem slučaju mogla biti označena kao agresor, što je uz taj navodni udruženi zločinački pothvat još jedna ozbiljna i teško prihvatljiva kvalifikacija. Međunarodni oružani sukob između BiH i Hrvatske već je potvrđen u pravomoćnim presudama Dariju Kordiću i Mladenu Naletiliću Tuti. Glavni "krivci" u ovom slučaju UZP-a bili bi Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban, dok su ova šestorica optuženi kao izvršitelji politike koju su diktirale vlasti u Zagrebu. I u ovom slučaju me ne bi iznenadilo da presuda bude ista kao i optužnica, kao što je to bio slučaj s našim generalima.
Ipak se nadam da nećemo propustiti priliku koju imamo
Vjerujete li da ćemo završiti pregovore u lipnju? Ako ih završimo, to će neki tumačiti da smo EU platili generalima, pa bi se lako moglo dogoditi da na referendumu krajem godine rezultat bude neizvjestan?
- Ne znam, od jučer sam pomalo skeptična, možda zbog toga što je premijerka nakon sastanka s Brammertzom bila štura u izjavama. Imam osjećaj da je glavni haški tužitelj opet došao s nekim neugodnim zahtjevima ili su opet tema bili oni famozni topnički dnevnici. Što se tiče te percepcije trgovine "generali za EU", ona je prisutna. Ipak, želim vjerovati da to nije tako i da će na referendumu Hrvati ipak glasati racionalno, odnosno da neće propustiti priliku kako bismo napokon postali ravnopravan član EU.
Moramo procesuirati one koji su pljačkali i ubijali
Je li pravda da za rušenje Vukovara nitko nije optužen, da predvodnici krvave agresije na Hrvatsku Kadijević i Adžić nisu bili dio udruženog zločinačkog pothvata, a Franjo Tuđman i Gojko Šušak koji su oslobađali Hrvatsku jesu?
- Nije jasno, a ni pravedno, zbog čega je u presudi Miloševiću za udruženi zločinački pothvat uključeno samo 16 osoba, od čega su za sada samo dvije osuđene, trojici se još sudi, neki su mrtvi, dok, recimo Kadijević i Adžić uopće nisu optuženi. Haški sud, kao i svi sudovi, odlučuje kako će kvalificirati pojedini slučaj, što pak ovisi o više faktora. Preispitivanje nekih kontroverznih kvalifikacija i odluka Haškog suda treba ostaviti pravnim ekspertima i odvjetničkim timovima. Naš je posao, bez obzira na Haag, nastaviti tamo gdje smo stali, a to je pokušati pronaći i procesuirati one koji su pljačkali i ubijali nakon Oluje, a koji su do sada uspjeli izbjeći pravdi.
Bivši predsjednik Stjepan Mesić “dilao” je dokumente nezakonito
Činjenica je da su se mnogi dokumenti našli na sudu i prije 2000., a Haag je tada samo tražio od hrvatskih vlasti potvrdu autentičnosti?
- Mesić se kao i uvijek brani zamjenom teza, no radi se samo i jedino o tome da on pri isporučivanju dokumenata Haagu nije poštovao zakone i procedure. On sada tvrdi da njegov ured, a ni on osobno nikad nisu ni jedan dokument poslali u Haag, a onda iziđe na vidjelo zapisnik sa suđenja Tuti Naletiliću iz 2002. gdje tužitelj govori kako je taj jedan transkript dobiven iz ureda Predsjednika RH. Na primjedbu svjedoka da je transkript mogao dostaviti jedino vladin Ured za suradnju, tužitelj izjavi da ne vidi u čemu je problem jer da je RH potpisala Ugovor o suradnji sa sudom prema kojem je svatko dužan surađivati pa tako i predsjednik RH. Otprilike je tužitelj rekao kako Haag ne zanima tko u Hrvatskoj krši propise i nezakonito “dila” transkripte jer njima je samo bitno da ih dobiju.
|
Politiku je trebalo izbaciti iz obrane
Proizlazi da će se Hrvatska od žrtve za "haškim stolom" definitivno pretvoriti u agresora?
- Nemojmo reći "definitivno" jer stvari još nisu gotove. Ali prođe li i ova optužnica šestorki u BiH i ne uspije li se srušiti presuda Gotovini i Markaču, bojim se da će Hrvatska postati sinonim za neofašizam ili ustaštvo. Bez obzira na to što nam pričali Galbraith, EU birokrati i pojedini političari.
Gdje se pogriješilo? Jesu li se neke stvari ipak mogle napraviti drukčije, kako u samoj obrani pred sudom, tako i politički?
- Teško je reći precizno gdje se pogriješilo, ali recimo da je moje mišljenje istovjetno onome mojih kolega Čede Prodanovića i Jadranke Sloković. Politiku je trebalo izbaciti iz obrane. Trebalo se inzistirati na tome da su oni bili vojni zapovjednici koji su samo provodili vojnu akciju i nisu bili dužni znati, a još manje pretpostavljati ili predviđati u kojem će pravcu ići politika. Jer, niti je to bio njihov posao, niti su kvalificirani za političke analize i predviđanja.
Treba li sada ići pragmatički s tezom "ajmo utopiti Tuđmana i politički vrh iz 90-ih da bismo spasili generale"?
- Ne. Politiku i politički kontekst treba potpuno odvojiti od eventualne individualne ili zapovjedne odgovornosti. Treba jasno definirati tko je obnašao koju funkciju u zapovjednom lancu, koje su mu točno bile ovlasti te je li osobno počinio ili poticao na počinjenje nekog zločina.
Ostavština Tuđmana
Imate li Vi kod kuće ili u svom sefu neki transkript iz vremena Franje Tuđmana, s obzirom na to da ste na Pantovčaku proveli gotovo cijelo desetljeće kao jedna od njegovih najbližih suradnica, a danas proizlazi kako su mnogi nakon njegove smrti gurnuli ruku u njegovu ostavštinu?
- Nemam, niti bi mi išta takvo palo na pamet. Pravi profesionalci će sigurno razumjeti o čemu govorim jer događaji koji su se dogodili pokazali su da je takvih profesionalaca bilo (pre)malo. Jer da je bilo drukčije, do svega ovoga ne bi niti došlo.
Što je točno poslije njegove smrti bilo s transkriptima i ostalom dokumentacijom? Jesu li Miroslav Tuđman, Ivan Jarnjak, Vladimir Šeks i Ivić Pašalić nešto uzeli, a da to Vi i Ivica Kostović niste znali?
- U razdoblju od 1.11.1999. do 18.2.2000., za vrijeme bolesti pa onda i smrti predsjednika Tuđmana te u vrijeme prijelaznog predsjednika V.Pavletića, na Pantovčaku smo imali razdoblje tzv. sede vacante. Inače, dokumentacija je bila na tri mjesta: u posebnoj sobi sa sefom u kojem su se pohranjivali transkripti koji su se odnosili na razgovore predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, veleposlanicima i domaćim, ali i stranim političarima. Tu su se pohranjivale sve sjednice VONS-a, Predsjedničkih vijeća, razgovori s predstavnicima vojske, a soba se otvarala pomoću šifre i ključa koji je preuzeo Mesić. Dokumentacija se nalazila i u kabinetu predsjednika i u arhivu u podrumu glavne zgrade gdje se obavljalo presnimavanje audiovizualnih zapisa. Osim toga, svaki savjetnik, kao i pomoćnici i pročelnici imali su u svojim uredima i sefovima raznu dokumentaciju i oni su vjerojatno svoju dokumentaciju odnijeli sa sobom, što nije u redu jer je to dokumentacija Ureda Predsjednika, a ne privatna. Krajem 1999. Vlada je imenovala povjerenstvo na čelu s Ivanom Jarnjakom, tadašnjim predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost, i Ivicom Kostovićem, tadašnjim predstojnikom Ureda, koje je popisalo i razvrstalo dokumente na način da je stranačke dokumente predalo HDZ-u, informacije koje su stizale iz obavještajne zajednice vraćene su njima, a dokumentacija koja je predstavljala privatnu prepisku predsjednika predana je obitelji.
Mesića je vodila prizemna mržnja
Vi ste sve predali bivšem predsjedniku Mesiću. Nije nikakva tajna, a on to ni danas ne krije, da si je Mesić dao truda i mnoge stvari pustio u javnost samo kako bi kriminalizirao svog prethodnika?
- Kada je Mesić stupio na dužnost, predala sam mu ključeve sefa i šifre i bila sam iznenađena kada je vrlo brzo krenuo intenzivni "leaking" dokumenata, od kojih je velik dio išao za Haag, a dio za njegove omiljene novine. Što se tiče kriminaliziranja Franje Tuđmana, unatoč svemu što se događalo, ne mislim da je Mesić uspio. Napokon, ni presude u oba slučaja nisu završene. Na kraju i bez Mesića, Tuđmanova bi politika bila i dalje podvrgnuta kritičkom preispitivanju, što je normalan proces za sve države. Osobno, imam osjećaj da će se to Mesićevo forsiranje "detuđmanizacije", a zapravo je riječ samo o običnoj, prizemnoj mržnji i opsesivnoj želji da bude veći od Tuđmana - na kraju najviše obiti njemu o glavu.
Je li normalno da predsjednik jedne države uvodi strane novinare u prostorije gdje se nalaze povjerljivi državni dokumenti?
- O toj sramotnoj epizodi već je sve rečeno pa i to kako bi u jednoj ozbiljnoj zemlji takvo nešto automatski iniciralo proceduru opoziva. Ali mi još uvijek nismo ozbiljna i uređena zemlja, a još manje smo to bili u ono vrijeme. Mesić općenito nema razvijenu kulturu ponašanja, tako da je bilo iluzorno očekivati da bi mogao razviti kulturu vladanja, tj. predsjednikovanja. Mesiću je dovođenje stranih novinara u trezor sa zapisima bio "štos" za oduševljavanje masa. Njega nije ni najmanje zabrinjavalo što je to presedan u povijesti i što su mu se iza leđa smijali ne samo ti britanski novinari nego i cijeli svijet.
Krive interpretacije Tuđmanovih riječi
Što je onda istina o fantomskom brijunskom transkriptu. Tko ga je i kada dao Carli del Ponte?
- To se još ne zna. Prema verziji koju nudi Mesić našla ga je POA, i nakon što je dokaz obradila i utvrdila da je autentičan, transkript je poslan Haagu. Za sada samo znamo da ga je još Milošević koristio kod saslušanja Galbraighta, no to ne znači da transkript nije mogao biti u Haagu već prije.
Iako to sada neki žele minorizirati, činjenica je također da se presuda hrvatskim generalima na kraju temeljila na jednoj-dvije krivo interpretirane Tuđmanove rečenice s tog sastanka?
- Tuđman baš nije bio pretjerano duhovit, a silno se trudio to biti pa bi na kraju često znao ispasti nespretan. Kada se neke njegove riječi vade iz konteksta, one mogu poslati jednu sasvim krivu poruku. Tako, primjerice, inkriminirajuća izjava u kojoj Tuđman kaže da Srbima treba otvoriti vrata da odu, a pritom im tobože jamčiti prava bila je njegov izraz gnjeva i ljutnje prema lokalnim srpskim vođama. Jer kada vam netko podijeli zemlju na dva dijela i četiri godine terorizira građane Hrvatske, nije li onda taj bijes normalan? Ne znam baš koji bi to državnik na svijetu u takvim okolnostima mogao biti smiren. Na kraju tri godine nakon Oluje Tuđman je naredio izradu plana povratka za sve Srbe koji se žele vratiti. Da je htio etnički čistu državu, niti bi se radio plan povratka u Krajinu, niti bi se išlo na mirnu reintegraciju istočne Slavonije, posebno stoga što je varijanta vojne akcije već bila potpuno pripravna. Tuđman je dugo vagao, analizirao za i protiv, uza sve to imao je i problema s nekim suradnicima koji su inzistirali na vojnoj akciji. Na kraju je procijenio da je mudrije pokušati mirnim putem, iako je znao da će to biti dugotrajnije, da će nas to koštati mnogo više u smislu ustupaka. Kada govorimo o interpretaciji razgovora s brijunskog sastanka, još je odvjetnica Vesna Alaburić koja je u Haagu branila Milivoja Petkovića naglašavala ozbiljnost problema u interpretaciji i prijevodu transkripata. Suci u Haagu često dobivaju netočne informacije, a primjer je termin "očistiti", koji nije bio preveden na engleski terminom uobičajenim za vojnu retoriku, nego terminom koji implicira etničko čišćenje. To su užasno važne stvari. I zato se slažem s kolegicom Alaburić da se ratni zločini trebaju suditi na domaćem terenu.
Dražen BOROŠ |
