Davorin Rudolf, PRVI HRVATSKI MINISTAR VANJSKIH POSLOVA, O DUGOM PUTU DO EUROPE

Dr. Davorin Rudolf neposredni je svjedok stvaranja samostalne Republike Hrvatske budući da je bio prvi ministar vanjskih poslova, poslije i ministar pomorstva.
Dakako, to mu nipošto nije jedina referencija za razgovor o europskim perspektivama Hrvatske. Ovaj profesor međunarodnog prava, član HAZU-a i Svjetske akademije znanosti, bio je i na čelu hrvatskog dijela Mješovite hrvatsko-slovenske komisije za postizanje sporazuma o iznošenju graničnoga spora pred međunarodno pravosudno tijelo.

Uoči Dana državnosti upozorava kako događanja iz 1991. nisu dovoljno rasvijetljena u svijetu, o čemu na neki način svjedoči i prvostupanjska presuda hrvatskim generalima u Haagu.

“I kod nas bi trebalo bolje razjasniti što se dogodilo 1991. godine. Da sad iziđete na ulicu i napravite anketu kad je nastala hrvatska država, vjerojatno bi malobrojni znali točan datum, tj. da je RH proglašena 25. lipnja 1991. godine”, kazao mi je nedavno uz kiseli smiješak.

Kako ste se osjećali kad ste čuli da smo napokon došli do kraja pregovora o ulasku u EU?

– Ljut sam što nas je Bruxelles toliko dugo gnjavio s ulaskom u EU. Svaki analitičar zna da se s odugovlačenjem prijema u EU Hrvatske, a i ostalih europskih država, produbljuje gospodarski jaz između nas i ekonomski jakih članica EU-a. Prema nekih vrelima, Bugarskoj je, primjerice, potrebito 40 godina da dostigne prosjek gospodarske razvijenosti EU-a. Nažalost, na Zapadu više nema velikih državnika koji imaju treće oko pa vide više.

Što ste mislili 1991., kad se Hrvatska tek borila za međunarodno priznanje, kakvu ste Hrvatsku zapravo priželjkivali?

– Nakon proglašenja neovisnosti 1991., novinar Reutersa me pitao o viziji nove države. Odgovorio sam: Hrvatska može biti vjerna sebi samo ako je demokratska, politički pluralna i tolerantna članica europske obitelji država. Naravno, poput većine građana, i ja sam razočaran brojnim domaćim manguparijama, promašajima i posrtanjima, ali ta moja slika Hrvatske iz 1991. ostala je neizmijenjena.

Je li dr. Franjo Tuđman tada bio istinski proeuropski orijentiran?

– U New Yorku, na međunarodnom skupu američke vlade u listopadu 1990., govorio sam o odlučnosti Hrvatske da se odmah učlani u EU. Naravno, uz privolu predsjednika Republike.

Mogu li incidentna zbivanja oko gay pridea u Splitu ugroziti dovršetak pregovora, budući da je nizozemska veleposlanica kazala da nam upravo zbog toga treba nadzor?

– Zbivanja u Splitu neće ugroziti naše pristupanje EU-u. Učlanjenje svake države u EU je povijesni čin i za tu državu i za EU. Mislim da je za okončanje pregovora odlučilo stajalište Berlina. Po nekim zemljama, uvijek bi se iznova izmišljalo nekakve topničke dnevnike ili incidente na javnim manifestacijama i zagorčavao nam se život. Nijemci su, međutim, pravi gazde u EU-u.

Što se tiče veleposlanice Nizozemske, baš bih volio da mi gospođa pojasni neke grube incidente koji su se dogodili u njezinoj zemlji. Je li, primjerice, ukorila Francuze što su onako ekspresno izbacili Rome? Kazat ću i ovo: veleposlanik je uvijek samo promatrač. Ne smije se javno upletati u unutarnja pitanja zemlje u kojoj uživa gostoprimstvo.

Nizozemska veleposlanica se izložila riziku da je naša Vlada proglasi nepoželjnom osobom i isprati na prvi zrakoplov za Haag. Inače, izjave pojedinih stranih političara su nepodnošljive. Nedavno je tužitelj Haaškoga suda podijelio packe našemu predsjedniku Republike i predsjednici Vlade jer su komentirali javno obznanjenu presudu Suda. Čelnicima jedne suverene države!

Trebaju li se Hrvati u BiH posebno brinuti zbog ranijeg ulaska Hrvatske u EU, kako će to utjecati na njihov politički status u BiH?

– Hrvatska se ne smije upletati u unutarnja pitanja BiH. Dužna je, međutim, brinuti o statusu Hrvata, o ravnopravnosti tri konstitutivna naroda u toj državi. Dakako, i putem EU-a.

Što mislite o euroskepticizmu u hrvatskom društvu?

– Vrlo je važno da su prije referenduma građani temeljito i istinito obaviješteni o EU-u, u kakvu integraciju ulazimo, da znamo što nas čeka. Odlučivat ćemo o doista važnom pitanju za sudbinu svih nas. Netko je rekao: Hrvatska kad ima snage, nema pameti, a kad ima pameti, nema snage. E pa sad nemamo kamo: moramo imati i jedno i drugo. EU nam neće riješiti ništa bitno. Sve je na nama.

Euroskeptici se najviše boje gubitka nacionalnog identiteta. Koliko je taj strah opravdan?

– U najvažnijim dokumentima koji su do sada doneseni u EU, uključujući Lisabonski ugovor iz 2007., istaknuto je da su narodi Unije “ponosni na svoje nacionalne identitete i povijest”. Ukratko, geslo Europske unije jest: “Ujedinjeni u raznolikostima”. Analitičari Unije, golema većina, ustvrdit će da je nacionalni identitet naroda u EU-u zajamčen, ne samo na temelju pravnih akata i političkih deklaracija, nego faktografijom, u praksi.

Europa je toliko raznolika, nacionalno, jezično – pored 23 službena jezika EU-a, u Europi ima još 60 regionalnih i manjinskih jezika – kulturno, vjerski, poviješću i tradicijama da je u tome konglomeratu nemoguće pretopiti raznolike europske narode u jedan jedinstveni, nazovimo ga “europski narod”, kao u američkome “velikome kotlu” koji je useljenike – došljake pretopio u Amerikance. Oni koji vjeruju u daljnju čvrstu integraciju EU-a kažu da će se baš po tome razlikovati Sjedinjene Države Europe, ili jedinstvena Država Europa, od Sjedinjenih Američkih Država.

Dakle, dobivamo Državu Europu?

– Sve kazuje da su države Europe sve bliže jednome novome organiziranome političkom, suverenom, neovisnom entitetu – Državi Europi. Od država Europe stvara se Država Europa. U toj novoj političko-gospodarskoj zajednici tope se i još će se sve više topiti suvereniteti država članica.

Najprije u vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici, gospodarstvu, financijama, znanosti i istraživanjima, unutarnjemu redu i sigurnosti. U toj golemoj, povijesnoj transformaciji Europe, naše političke i intelektualne elite imat će težak i odgovoran zadatak, morat će ulagati stalan napor da se nacionalni identitet i nacionalni interesi hrvatskoga naroda ne uruše, istope, nestanu.

Što je s jezičnom politikom?

– Za razliku od područja politike, u čijim labirintima male i srednje države često bespomoćne lunjaju, službeni jezici naroda se primjereno poštuju. I u pravnim aktima i u praksi. Svaka država, prigodom učlanjenja, ugovara s EU-om koji je njezin službeni jezik. Danas takvih jezika u EU-u ima 23.

Jednakost službenih jezika u EU-u je zadržana i striktno se poštuje usprkos teškoćama u prevođenju. Za ilustraciju, kazat ću da prigodom prevođenja ima 506 različitih kombinacija, jer se tekst s jednoga jezika prevodi na 22 druga jezika. Samo u Europskom parlamentu zaposleno je 700 prevoditelja... Odgovornost za očuvanje i razvoj hrvatskoga jezika jest ponajprije na nama.

Dakako, preduvjet za suočavanje sa svim tim izazovima je referendum?

– Što se tiče nas, EU nije, možda, najsretniji izbor. Ali je jedini! Alternativa je: trajno truljenje na europskoj periferiji. Volio bih, stoga, da se svi zajedno svojski angažiramo u reformama i prilagođavanju standardima EU-a tako da u toj integracijskoj cjelini ostanemo čvrsto na svojim nogama, uspravni, umjesto jalovih rasprava o tome hoćemo li se ili nećemo učlaniti u tu moćnu međunarodnu organizaciju.

HRVOJE PRNJAK