U Austriji, odakle mu je majka, otvorio je uvozno-izvoznu tvrtku za trgovanje kartonskom ambalažom, ostalom sličnom galanterijom i strojevima. Kaže da je dobro zarađivao, no nije mogao odoljeti političkom zovu početkom devedesetih. Vratio se u Poreč, odakle je rodom, učlanio se u IDS i za samo šest mjeseci, u srpnju 1991., preuzeo čelno mjesto u stranci. U mladosti košarkaš i odbojkaš, danas je pasionirani golfer i predsjednik Hrvatske golferske unije. Rado priznaje i da je izučeni sommelier. Spajanje ugodnog s korisnim kao da je Jakovčićeva glavna osobina. Oženjen je i otac troje djece.

 

Playboyev suradnik  Tomislav Čadež razgovarao je s njime na terasi jednog porečkog kafića, o čemu svjedoči:

“Jako se trudi nastupati neposredno, neformalno. Budući da je još bio na godišnjem odmoru, pojavio se na razgovoru u ispranoj majici, kratkim hlačama i natikačama. Kad progovori, ništa ga ne može omesti, a ponajmanje su ga ometali gosti kafića s kojima se morao nadglasavati. Govori vrlo brzo, jasno, a mnoga pitanja i anticipira. Teško ga je uhvatiti na krivoj nozi jer čak i o osobnom životu govori tečno i bez zadrške, kao da je riječ o nekome drugom. Nisam inzistirao na pitanjima iz privatnog života, nego sam mu prepustio da sam otkrije koliko želi otkriti. Za razliku od većine političara, taštinu uopće ne krije i vlastitim se uspjesima, recimo to tako, baš iskreno hvali. U svom iskazu katkad je kontradiktoran, najviše kad priča o vlastitoj političkoj budućnosti. Čas kaže da će se povući za deset godina, čas da će se povući prije, a čas da će to napraviti kasnije. Njegove političke ambicije sežu i dalje od Hrvatske. Dovoljno je neskroman da sebe vidi na čelu nekog ministarstva ujedinjene Europe. S obzirom na elokvenciju koja ga krasi, rezultate koje ima iza sebe, a i sadašnju dužnost predsjednika Jadranske euroregije, možda ga doista takva budućnost i čeka. Ivan Jakovčić gotovo je dva puna desetljeća simbol istarskog otpora unitarnoj viziji Hrvatske, no za sebe kaže da je to ponajprije zbog toga što je dobar Hrvat. Hrvatska nikad u povijesti nije bila unitarna, nego sastavljena država. Otpočetka je Trojednica, a Istra joj je pridružena tek prije nešto više od pola stoljeća. I to je naša predost, a ne nedostatak, odgovara na optužbe da je separatist. Prije nego što je ušao u politiku materijalno je, kaže, mnogo bolje stajao, barem kad je posrijedi zarada. Upravo oko sela kupuje šest hektara poljoprivrednog zemljišta na kojem kani zasaditi maslinik i vinograd. Mislim da ću se politikom baviti dok mi ne rodi prvi dobar urod maslina, kaže među ostalim.

U razgovoru za Playboy rekapitulirao je, ukratko, cijelu svoju karijeru, ali više nego sebi govorio je o Istri, za koju kaže da je već sada dostigla prosjek Europske Unije kad je posrijedi bruto društveni prihod, a u budućnosti će taj prosjek, ostvare li se njegovi razvojni planovi, i debelo premašiti. Budućnost Istre je, tvrdi, u elitnom turizmu, za njega vezanoj poljoprivredi, ali i u jakoj industriji.”

 

JAKOVČIĆ: Bio je agronom i enolog. Dakle, volio je, kao i ja, vinarstvo i vinogradarstvo.

 

JAKOVČIĆ: Moja majka, Austrijanka, također je, na žalost, pokojna. Vidjela je samo djelić moje političke karijere jer je prerano umrla. Taj dan, 14. veljače 1993., najtužniji u mom životu, bio je ujedno i velik dan za moj politički život. Mama je umrla u pazinskoj bolnici ujutro, oko šest sati, a ja sam taj dan, samo dvjesto metara dalje, sudjelovao u najvećoj fešti IDS-a. To smo jutro održali sabor stranke na kojem smo proslavili našu dotad najveću političku pobjedu, na lokalnim i regionalnim izborima od 7. veljače, na kojima smo osvojili 73 posto glasova. Taj 14. veljače ujedno je dan osnivanja Istarskog demokratskog sabora. I sad se naježim kad se sjetim tih dana.

 

JAKOVČIĆ: Bio sam zastupnik za istočnu Europu četrdesetak tvrtki iz zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, sve me je više zanimalo tržište tadašnje Jugoslavije, koje je bilo vrlo jako kad je posrijedi industrija ambalaže i grafička industrija, a time sam se bavio. Dakle, kako je to tržište postajalo sve snažnije, koncentrirao sam svoje poslove u Jugu. Usporedo se počelo događati ono što svi danas znamo kao uvod u rat. Putujući stalno Bosnom, Srbijom, Crnom Gorom i pogotovo Slovenijom i Hrvatskom, uvidio sam što se sprema. Tada sam uspio potpisati s američkom kompanijom International Paper, jednomod najvećih na području kartonske ambalaže, pismo namjere o kupnji jedne velike tvrtke u Srbiji. U to bih vrijeme na tom poslu zaradio milijune dolara. Međutim, Amerikanci su nam tada, bilo je to 1989., rekli: Na žalost, odustajemo od posla jer će ovdje izbiti rat. Svi smo se pogledali i ja sam upitao svoje srpske partnere: Pa koji rat? Dakle, mi još nismo znali, možda smo tek slutili kako bi se događaji mogli odvijati, a oni su već imali jasnu sliku. Hoću reći da sam upravo zahvaljući poslu, danas bismo rekli privatnom poduzetništvu, shvatio što se ovdje događa. Bio sam među prvim zastupnicima velikih svjetskih kompanija i konkurencija su mi u to vrijeme bila samo velika monopolistička državna trgovačka poduzeæa poput zagrebačke Astre, beogradskih Ineksa i Geneksa, ljubljanskog Intertradea… Počeo sam vrlo rano i postao sam u toj branši zarana poznat, kao mladić koji želi konkurirati tim gigantima.

 

JAKOVČIĆ: Primjerice, jako sam često odlazio u Drniš i Šibenik, gdje sam prodavao strojeve. U Drnišu sam u to doba bio zacijelo 30 puta. Zapanjujuć je bio prolazak kroz dva sela, Islam Latinski i Islam Grčki kod Zadra. Ako ste malo zastali, raspitali se, uvidjeli ste da se tamo rat već računao pod gotovo. Za mene, kao Istrijana, i kao čovjeka koji je u tom trenutku bio okrenut posve drugačijim vrijednostima i potrebama, bilo je to grozno doživjeti. Nisam mogao vjerovati da ponovno uranjamo u prošlost za koju smo znali iz knjiga. Na žalost, više nisam imao oca da me poduči i kaže: Da, rat se sprema. Ne vjerujem da je u to doba bilo Istrijana koji je mogao pomisliti da će na području tadašnje Jugoslavije izbiti rat. Praktički svi u Istri računali su ipak na miran rasplet, kao na kasniji razlaz između Češke i Slovačke. Iskreno, i ja sam, bez obzira na to što sam vidio putujući, bio naivan i također vjerovao da neće biti rata.

 

JAKOVČIĆ: Zaposlio sam se u Pazinki 1981., odmah nakon faksa i vojske, na mjestu menadžera za dizajn, marketing i izvoz zidnih tapeta. U tom sam poslu proputovao cijeli svijet. Kao klinac bio sam, dakle, u Chicagu, Moskvi, obišao sam cijelu Europu. Pazinka je, naime, bila vrlo avangardna tvrtka koja je često angažirala mlade ljude i naprosto ih slala u svijet. Dakle, kao dečko od 25 ili 26 godina upoznao sam ljude i način rada u velikim američkim kompanijama, u velikim sovjetskim državnim poduzećima, stekavši iskustvo koje mi dan danas koristi. Godine 1987. otišao sam iz Pazinke u Austriju, gdje sam osnovao poduzeće. Kako je moja majka bila Austrijanka i kako sam imao nekretninu u Austriji, lakše mi je bilo rješavati papire. U sedam dana, zapravo u pet radnih, registrirao sam tvrtku, kupio auto, zaposlio sebe u njoj i počeo raditi. Počeo sam zarađivati odlično, štoviše, zarađivao sam tad neizmjerno više nego danas. Zaradio bih nekoliko stotina tisuća maraka godišnje, što je bio zaista ozbiljan novac. No, jako sam puno i potrošio, ulažući u tržište. Primjerice, vozio sam godišnje po sto tisuća kilometara. I tako pet godina zaredom.

 

JAKOVČIĆ: Ja sam u Partiju htio ući još u srednjoj školi, ali me nisu htjeli jer sam išao u crkvu. Tadašnji je porečki partijski sekretar Željko Perkovac, inače i moj profesor, čak došao mojim roditeljima i rekao im: Šta to Nino hoće ići u Partiju? Pa svi znamo da on ide u crkvu, to ne dolazi u obzir! A ja sam, pak, mislio da kršćansko učenje i ono što je Partija propagirala nije različito u smislu da se i s jednim i drugim može učiniti puno toga dobrog za društvo. Dakako, kad je došla demokracija, Perkovac je postao prvi šef porečkog HDZ-a, prijatelj Stjepana Mesića. Sve se to događa u malom mistu, u kojem je svatko znao tko je moj tata i tko je moja mama, a kako sam u to vrijeme živio i u Pazinu, gdje su ljudi također znali sve o meni, nije mi poslije bio nikakav problem izaći na izbore. Prvi sam se put kandidirao na parlamentarnim izborima 1992., u izbornoj jedinici koju su činili Pazin, Labin i Opatija. U malim sredinama najvažnije je da vas ljudi znaju i da imaju povjerenje u vas, da kažu: A, to je onaj mali, od Bože, on je štabea (odličan). Dakle, priča o utemeljenju IDS-a bila je vrlo jednostavna, zasnivala se na tome da se ljudi ovdje znaju. I premda za mene zacijelo nisu znali u Puli ili Opatiji, ljudi komuniciraju, pa se i ondje za mene čulo. Porečani znaju mnoge Puležane i obrnuto. Istra je mala, svi su na neki način rodbinski povezani i informacije kolaju vrlo brzo. Tako je i Damir Kajin, iz jednog malog Buzeta, vrlo brzo postao odlično prihvaćen u cijeloj Istri. Ili kao što je sada odlično prihvaćen Boris Miletić, pulski gradonačelnik, kao čovjek nove generacije unutar IDS-a. Istra, ustvari, funkcionira kao jedno veliko selo ili kao mali grad u kojem se sve zna. Svi znaju moje mane i vrline. Znaju da volim malvaziju i da znam reći kako je moj DNK vrlo blizak DNK-u malvazije! Ili sada, u posljednje vrijeme, svi znaju da volim igrati golf. Pa mi to neki zamjeraju, a neki mi kažu: Igraj, pa imaš se i ti pravo baviti nekim sportom.

 

JAKOVČIĆ: A ne, nekad sam bio aktivan sportaš. Igrao sam i košarku i odbojku u hrvatskoj ligi. Čak sam bio i u nekoj pionirskoj odbojkaškoj rerezentaciji. Ne biste vjerovali, mada izgledam kao da sam progutao košarkašku loptu, kad bih vam pokazao koji dribling, vidjeli biste da ipak znam štošta učiniti s loptom i zabiti koju tricu. Počeo sam s golfom jer to je jedini sport koji danas mogu igrati s obzirom na to da su mi od košarke i odbojke uništeni gležnjevi i koljena.

 

JAKOVČIĆ: Pa ni danas nije znatno drukčije. Postao sam član IDS-a 19. siječnja 1991. Cijelu devedesetu, shvativši ipak što se sprema u ovoj zemlji, dvojio sam o ulasku u politiku. Najprije sam mislio postati član HSLS-a, čim je ta stranka, kao prva, bila osnovana. Iznimno sam cijenio Vladimira Gotovca, ali i zato što je jedan od pokretača stranke bio danas čuveni prevoditelj Mate Maras, moj razrednik iz srednje škole, jedan od naših najvećih intelektualaca.No, vidjevši kako se IDS postavlja i da ga građani Istre prihvaćaju kao svoj, i kako mi je to što su govorili tadašnji njegovi čelnici Ivan Pauletta, Elio Martinčić, Dino Debeljuh i Loredana Boljun bilo apsolutno prihvatljivo, ušao sam u stranku. Shvatio sam da onaj tko želi ući u politiku mora imati izbornu bazu. Bilo mi je jasno da HSLS sa svojim pomalo elitističkim, intelektualnim stavovima neće lako pronaći izbornu bazu u Istri. No, kad sam ušao u stranku, shvatio sam da je ona iznutra totalno uništena i da bi zbog tadašnjih frakcijskih borbi mogla nestati s političke scene. Kako nikad nisu bili održani pravi unutarstranački izbori, i kako nije održan sabor na kojem bi čelnici stranke dobili legitimitet, predložio sam da se osnuje radna skupina za pripremu takvog izbornog stranačkog skupa. Vodio sam tu radnu grupu i u ožujku ili travnju 1991. doradili smo Deklaraciju i Satut stranke te uozbiljili cijeli proces. Prvi sabor IDS-a održan je 7. srpnja 1991. u Medulinu. Bio sam kandidat za predsjednika stranke a drugi kandidat bio je dr. Kazimir Lazarić, kasnije dekan Ekonomskog fakulteta u Puli. Umro je u međuvremenu. Izabran sam ja, kao dečko od 33-34 godine, na iznenađenje mnogih koji su bili uvjereni da će pobijediti dr. Lazarić jer je bio vrlo ugledna osoba. Ostao sam s njim u dobrim odnosima sve dok je bio živ. U tom razdoblju kraćem od šest mjeseci, od ulaska u stranku do izbora za njezina predsjednika, od siječnja do srpnja, shvatio sam što se sve u stranci mora promijeniti i vrlo brzo smo te promjene i proveli. Među ostalim, pozvao sam sve najutjecajnije ljude u Istri da uđu u stranku. Vratio sam Paulettu i Elija Martinčića, što mi mnogi još uvijek zamjeraju, ali ja i danas mislim da je to bio dobar potez. Pozvao sam i Luciana Delbianca, tadašnjeg SDP-ova gradonačelnika Pule. On je potpisao pristupnicu, tajno, u ljeto 1991., no nju smo objavili tek za izbore 1993.I mnoge su druge osobe tada pristupile IDS-u, sve do onih spomenutih povijesnih lokalnih izbora na kojima smo osvojili 73 posto glasova. Od tada do dana današnjeg IDS uglavnom upravlja Istrom.

 

JAKOVČIĆ: Da, tada je IDS ušao u koaliciju s Dalmatinskom akcijom i Riječkim demokratskim savezom i zajednički smo prešli izborni prag od tri posto. U parlament je ušao gospodin Ivan Herak. A kad su posrijedi izborne jedinice, u Puli je pobijedio Elio Martinčić, u najsigurnijoj izbornoj jedinici, Buje-Poreč-Rovinj, Dino Debeljuh, a ja sam pobijedio u izbornoj jedinici Pazin-Labin-Opatija. Od tada do danas IDS ima svoje zastupnike u parlamentu. Mislim da smo, uz HDZ i SDP, jedna od najprepoznatljivijih političkih stranaka u Hrvatskoj. Kad pogledam unatrag ovih dvadesetak godina, mislim da se itekako isplatilo ući u politiku i učiniti sve ono što smo napravili za Istru, ali i promicati naše vrijednosti u cijeloj Hrvatskoj.

 

JAKOVČIĆ: Pa imali smo najozbiljniji mogući sukob. Zato što je, s jedne strane, definitivno bilo jasno da vrijednosti koje HDZ zastupa, prije svega nacionalizam, nisu prihvatljive istarskom političkom biću. S druge strane, za samostalnost Hrvatske na referendumu najviši je postotak glasača bio u Istri, što Tuđman nikad nije razumio. A kasnije se u Istri i najviši postotak ljudi odazvao na mobilizaciju. Tuđman nije mogao razumjeti da svi ti ljudi koji su izašli na referendum o nezavisnosti i koji su se u najvećem broju odazvali na mobilizaciju glasaju za IDS. Jednom kad sam trebao sazvati sjednicu Predsjedništva IDS-a, nisam imao kvorum jer su kolege bili na ratištu. Jedan od njih bio je Damir Kajin, tada običan vojnik. Kolikima bi on mogao predbaciti: A gdje ste vi bili u to vrijeme. Tuđman nije razumio tip regionalizma kakav mi želimo u Hrvatskoj. Jer, objektivno, povijesno gledajući, Hrvatska nikad nije bila unitarna. Uvijek je bila sastavljena. Uostalom, Istra je tek 1945. ušla u Hrvatsku, ili 1954., neki pak kažu i 1974., kad je definitivno raščišćeno pitanje Ozimskih sporazuma s Italijom… Pula je oslobođena tek 1947., kad su iz nje otišli saveznici. A Istra je završila u Hrvatskoj jedino zahvaljujući partizanskoj pobjedi. Nitko ovdje ne govori da Hrvatsku treba rastaviti. Ne, treba je regionalizirati. Postaviti ustroj koji je logičan, koji ljudi razumiju i prihvaćaju. Dalmatinci imaju najljepše regionalne pjesme, koje su gotovo nacionalistički regionalne. Kad bi Istrijani pjevali takve pjesme, doživjeli bi nas kao separatiste. Kad mi govorimo o regionalnoj autonomiji Istre, ne mislimo ni na što drugo nego na to tko će upravljati našim resursima i našim novcem. Ništa više od toga. Naravno da to uključuje i solidarnost, koju treba održati u Hrvatskoj. Ali ne solidarnost na način da stranka koja je na vlasti u državi, primjerice sada HDZ, svu lovu dijeli ondje gdje je i lokalno na vlasti. Što je sada praksa.

 

JAKOVČIĆ: Da, dok je SDP bio na vlasti, Slavko Linić i drugi gurali su, primjerice, što je moguće više stvari u Rijeci, kao što danas HDZ i Božidar Kalmeta guraju što više projekata u Zadru. To mogu razumjeti, ali mi je potpuno neprihvatljivo. Da se vratim na Tuđmana. On je ipak razumio, čak i više nego što to mnogi današnji političari razumiju, da je Istra povijesna cjelina sa svojim posebnostima. Na kraju krajeva, i moj je materinski jezik, premda mi je majka Austrijanka, hrvatski, pripadam hrvatskom kulturnom krugu i, na koncu konca, i ja sam Hrvat, to nije sporno. Ali sporno je da u državi o resursima koje imaju Dalmacija, Slavonija ili Istra odlučuje netko drugi, i to isključivo po kriterijima rodijaštva. To tako ne može ići i mi to želimo radikalno promijeniti. Svaka će pametna vlada radije imati županije i gradove za svoje saveznike kad je posrijedi razvoj zemlje, ali onda im mora i dati novac i ovlasti. Siguran sam da bismo, kad bismo utrostručili naš županijski proračun, bez ikakvog problema riješili nezaposlenost u Istri. A posrijedi je iznos od 500 do 600 milijuna kuna, ništa više!

 

JAKOVČIĆ: Pa mogli bismo reći da Istra, ukratko, ima vrlo zdravo gospodarstvo. Turistički sektor funkcionira ove godine kao i lani, tu nema nekih velikih stresova, padova ili uspona. Postoji kontinuitet pozitivnog ulaganja, stvaranja nove kvalitete u ponudi, blagi uspon. Kad je posrijedi industrija, bez koje Istra ne može – a i ja sam dijete industrije, Pazinke – imamo tri giganta koji rade sjajno. Brodogradilište Uljanik u Puli, Adris grupu u Rovinju te buzetski Cimos. Plus stotine malih tvrtki koje su vezane uz njih ili su samostalne. Treći sektor, poljoprivredu, pretvorili smo, zahvaljujući i mojem osobnom angažmanu, u isplativ, štoviše, vrlo profitabilan posao. Najbolji istarski vinari i najbolji proizvoðači maslinova ulja solidno zarađuju i investiraju. Pogledajte podrume koje su sagradili u proteklih nekoliko godina. To znači da zaista sjajno trguju. Četvrti sektor su razne komunalne usluge. Ne kažemo da smo svjetski prvaci, ali imamo solidan servis za pomoć gospodarstvu i građanima. Još jedan primjer – otkako nam je država prepustila rješavanje lokacijskih i građevinskih dozvola, riješili smo stotine tisuća predmeta. Pokazalo se da sad, primjerice u Poreču, možete već za mjesec dana pribaviti svu potrebnu dokumentaciju za gradnju kuće ili tvornice.

 

JAKOVČIĆ: Rockwool je najveća nesreća kojase Istri dogodila u proteklih dvadeset godina. Bio sam izrazito protiv dolaska te tvornice u Pićan. Međutim, tadašnje Općinsko vijeće Pićana, na čelu s načelnikom i većinom IDS-a, inzistiralo je na gradnji tvornice. Ucjenjivali su me govoreći: O.K., ako ne dobijemo tvornicu, onda tražimo da županija godišnje donira pet milijuna kuna općinskom proračunu. Ja to, naravno, nisam mogao prihvatiti i odbio sam takav način razgovora. Potom su odlučili, zajedno s Ministarstvom gospodarstva, da će tvornicu sagraditi. I napravili su veliku nesreću. Jedino što nam sad preostaje jestda učinimo sve da tu tvornicu ili zatvorimo, što bi bilo najbolje, ili da je nadgledamo iz sekunde u sekundu.

 

JAKOVČIĆ: Mnogo je zemlje zapušteno, točno. No, IDS-ova politika od prvog dana traži da poljoprivredno i šumsko tlo bude pod upravom županije, općina ili gradova. Međutim, država to neće. Nijedna vlast dosad nije htjela taj dio kolača prepustiti lokalnoj upravi. Još 2000. rekao sam u Saboru tadašnjem ministru poljoprivrede Pankretiću da je zakon o poljoprivrednim zemljištu koji predlaže neprovediv. Odnosno, provediv je tako da će trebati pet ili deset godina da se proda hektar zemljišta. Taj problem imamo i danas. Da biste prodali jedan hektar poljoprivrednog zemljišta, procedura traje godinu ili dvije. Evo, ja sad prvi put kupujem državno poljoprivredno zemljište. Želim pokraj sela Sveti Juraj kupiti šest hektara i napokon zasaditi svoje prve masline i vinograde. I to će trajati mjesecima. Umjesto da bude jednostavna, posrijedi je smiješna i nepotrebna administrativna procedura.

 

JAKOVČIĆ: Ponovit ću, napokon sam uspio kupiti Sveti Juraj i postati vlasnik tih triju kuća. Sad namjeravam oko tih kuća kupiti još šest hektara državnog poljoprivrednog zemljišta kako bih mogao početi sa zemljoradnjom. Zgrade koje su tamo kanim početi uređivati. Tražim financijsko rješenje za to – partnera koji bi mi pomogao urediti kuće jer vlastitog novca nemam. Zamislio sam da se te tri kuće iznajmljuju u turističke svrhe iako bih najradije živio u jednoj od njih. Želja mi je otići živjeti na selo. Tamo je odlična vibra i možda je to selo s najljepšim pogledom u Europi. Sam sam kriv za administrativne probleme koje sam imao. Kupio sam, kao i stotine drugih ljudi, te polusrušene, napuštene kuće – bez natječaja. Za razliku od drugih slučajeva, kupnja je poništena i uspio sam ih, nakon dosta godina, ponovno kupiti, ali sada uz natječaj. Sad se svemu tome počinjem ponovno radovati. Htio bih zaista, prije svega, proizvesti vrhunsko maslinovo ulje. Taman da još u politici odradim što sam mislio odraditi. Kad govorimo o vinu, imam ideje koje nitko dosad nije realizirao, a riječ je o nečemu što se nekad radilo u Istri. Prva je ideja da dva-tri reda čokota budu između maslina, tako da se stope u prostoru, a druga je da grupe čokota budu od različitih sorata grožđa, tako da se te loze amalgamiraju, sljube za vrijeme cvata i cijelog rasta. Dakle, sadio bih i malvaziju, i muškat, i chardonnay i pinot od bijelih sorti, a od crnih teran, refošk s cabernetom, merlotom, crnim pinotom, shirazom. Najviše bi ipak bilo malvazije i terana. Bila bi to vinogradarska multikulti priča, kao što ljudi razliitih uvjerenja, vjera i nacija žive zajedno, želio bih i da te loze žive zajedno i proizvedu najbolje vino na svijetu. To zvuèči idealistički, ali to bih stvarno volio.

 

JAKOVČIĆ: Završio sam svojedobno sva tri tečaja i mogao bih raditi kao profesionalni sommelier u nekom restoranu. Tri godine sam se školovao i sve su to bili ozbiljni ispiti, pismeni i usmeni. Položio sam ih u Italiji jer tad to u Hrvatskoj još nije bilo moguće.

 

JAKOVČIĆ: Da, mislim da bez deset ili petnaest golf-igrališta u idućih desetak godina Istra neće biti turistički konkurentna. Sve ozbiljne turističke regije koje su nam preotele goste, primjerice Antalija u Turskoj i Algarve u Portugalu, danas imaju dvadesetak, tridesetak i više igrališta. Nama konkurentne velike mediteranske turističke zemlje, Francuska, Italija i Španjolska, imaju državnu strategiju razvoja golfa, kako ga razvijati kao dodatak turističkoj ponudi.

 

JAKOVČIĆ: Ima ga i Turska. A taj naš zakon je nomotehnički i pravno očajno napisan. Usto, s pravom je izazvao ogorčene reakcije u javnosti i političke napade. Takav kakav je napisan, nepotreban je. No, Hrvatskoj je Zakon o golfu potreban jer nismo razriješili relacije između šumskog, poljo-privrednog i građevinskog zemljišta. Cijeli niz naknada koje se moraju platiti, nadalje, dovode investitore u nemoguću situaciju. Dražen Ladić već 11 ili 12 godina pokušava napraviti igralište za golf na jednoj ledini pokraj Pule. On, pošten, utjecajan i popularan čovjek, ne može se maknuti s mjesta. Golf ne treba promicati samo kao dodatnu turističku vrijednost nego i kao sport koji danas u svijetu igra 50 do 60 milijuna ljudi, puno više nego rukomet. U svojstvu predsjednika Hrvatske golf udruge angažirao sam gospodina Tonija Kukoča kao bivšeg vrhunskog sportaša i golfera za izbornika naše golferske reprezentacije i vjerujem da ćemo našu zemlju uspješno uspjeti promovirati i golfom. Na kraju krajeva, Hrvati nisu izmislili tenis, a ipak je Goran Ivanišević pobijedio u Wimbledonu, i nismo izmislili ni skijanje, a imali smo Janicu. Zašto tako ne bi bilo i u golfu? Istra sad ima samo jedno dovršeno igralište, sa 18 rupa, u Savudriji, u sklopu hotelskog lanca Kempinski, a ja sam još pod dojmom godišnjeg odmora u Škotskoj, gdje sam igrao na najboljim svjetskim igralištima. Škoti imaju trinaest igrališta među stotinu najboljih na svijetu.

 

JAKOVČIĆ: Igralište Turnberrv Ailsa i Old Course u St Andrewsu, gdje se golf počeo igrati prije šest stotina godina. Odigrao sam ga sjajno, u 87 udaraca, s time da sam jednu rupu igrao deset udaraca jer sam upao u pijesak i nisam se dugo mogao izvući. Sve u svemu, skinuo sam hendikep, tako da mi danas iznosi 13,3, što je za jednog stokilaša starijeg od pedeset sasvim solidno. S time da golf aktivno igram tek šest godina.

 

JAKOVČIĆ: Prvo, igrališta štete zemlji znatno manje nego poljoprivreda. Studije o tome izradilo je niz uglednih instituta, sveučilišta, primjerice bolonjsko, i te studije pokazuju da hektar golf-igrališta u odnosu na hektar pod kukuruzom, pšenicom ili kupusom zagađuje daleko manje. U intenzivnoj poljoprivredi troši se puno vode, kao i za održavanje igrališta za golf. Međutim, mi inzistiramo na tome da se koristi kišnica, za to, uostalom, i postoje jezerca na igralištima, kao i da se koriste i pročišćene otpadne vode – to stoji u našem županijskom prostornom planu. I treće, u tu se svrhu mogu koristiti podzemne vode, kojima je Istra vrlo bogata. Razvojem golft urizma poboljšat ćemo i prodaju domaćih proizvoda. Nadalje, kroz projekt Brijuni rivijera i ako stavimo u funkciju napuštene vojne objekte u pulskom priobalju teako obnovimo Brijune, dobit ćemo novu količinu vrhunskih gostiju koji će moći potrošiti praktički sve što u Istri proizvedemo. Volio bih da stvorimo interno tržište. Naša će malvazija u nekom Lidlu u Njemačkoj stajati pet eura. To nije cilj koji želimo. Već smo to uspjeli nametnuti kao logiku funkcioniranja, ali nedostaju nam, dakle, golf-igrališta i provedba navedenih projekata. Nedavno sam lansirao i novu, austrougarsku krilaticu: neue K&K. Što znači Kulinarisch und Kulturisch, dakle ne više Kaiserlich und Koniglich. Sadržaj još neću otkriti, ali ću ubrzo s njim u javnost. Kada se riješe nužna pitanja, komunikacija, infrastruktura, i kada mjesno stanovništvo počne živjeti prilično dobro, onda mu preostaje bavljenje kulinarstvom i kulturom, što također trebamo svaki dan. Zato želim stvoriti kulinarsko-kulturnu monarhiju. Naime, BDP u Istri danas iznosi 15 do 16 tisuća eura po stanovniku, što je dobar temelj za tako zamišljen daljnji razvoj.

 

JAKOVČIĆ: Da tamo sve propada, a leže milijarde, stoput sam ponovio na raznim sastancima s Račanom, Mesićem, Sanaderom, Josipovićem, Kosoricom… Čini mi se da je premijerka Jadranka Kosor napokon prihvatila da je to tako i izgleda da želi nešto promijeniti. Očekujem da ćemo u idućim mjesecima napokon izaći u javnost s radosnom viješću da krećemo, sami ili u partnerstvu, u obnovu Brijuna i priobalja u sklopu razvojnog projekta Brijuni rivijera. Četiri su lokacije u priobalju spremne za ulaganja. Trebamo ići s konačnim međunarodnim natječajem. Investitora i u ovo krizno doba ima. Za Brijune također imam prijedloge pet-šest vrhunskih partnera. No, sve je to stalo ponajprije zbog političke ljubomore ljudi u bivšoj i sadašnjoj vladi, koji to jednostavno smatraju mojim osobnim projektom pa razmišljaju u stilu to nećemo raditi jer bismo time samo podigli njegov politički rejting. Ako je to problem, neka nađu vrhunske investitore mimo mene. Još prije sedam-osam godina, kad smo na Brijunima organizirali utakmice pola, partneri su nam bili Cartier, Mavbach Mercedes, jedna jaka banka i, dakako, talijanska modna kuća iz Rima – Brioni. Već tad su dolazile stotine novinara najboljih svjetskih medija iz područja mode, turizma… Primjerice, Angelina Jolie nije došla na Brijune zato što nije pronašla primjeren smještaj. Njezini su ljudi došli vidjeti gdje bi mogla prespavati i odbili su. Ove je godine na Brijune trebao doći izraelski predsjednik. Također je odbio dolazak zbog neprimjerenog smještaja. To je katastrofa. A imamo partnere s kojima smo počeli raditi Gugenheimov projekt, koji su zainteresirani da na otoku Mali Brijun napravimo umjetničku rezidenciju, i to za umjetnike najšireg spektra. Takvo što ne postoji nigdje na svijetu.

 

JAKOVČIĆ: Sebe smatram ponajprije stručnjakom za marketing, donekle vinskim znalcem, a manje čovjekom politike. Jedan sam od ljudi koji su pokrenuli i filmski festival u Motovunu, plesni u Savičentu, festival Jazz is Back u Grožnjanu i Teatar Ulvsses i mislim da bi nam sjajno leglo jedno vrhunsko svjetsko ime. Eh, sada, otvoreno je pitanje koji bi arhitekt projektirao muzej ili konferencijski centar. Razgovarao sam s ljudima koji su vezani uz Gugenheim, opcija je još otvorena i pokušat ćemo nastaviti razgovore. U Istri želimo stvoriti novi kulturni brend bez obzira na to hoće li biti vezan uz Gugenheim ili ćemo ići u nekom drugom smjeru, vidjet ćemo. Dobro sam proučio Bilbao-efekt, znam kako je došlo do toga u Baskiji i mislim da Istra ima sve prednosti u odnosu na Bilbao i mogućnost stvaranja jedne takve nove svjetske kulturne institucije. Time ću se baviti idućih godina.

 

JAKOVČIĆ: Nakon potpisivanja Lisabonskog sporazuma uloga regija sve više jača unutar EU. Europa je, ustvari, puzzle regija. One su te koje nose razvoj. Vjerujem da će politika četiri razine, europske, nacionalne, regionalne i lokalne, biti europska piramida sljedećih desetljeća, pri čemu će regije sigurno preuzeti i već preuzimaju velik dio državnih ovlasti. Uz veliko negodovanje mnogih, države neke ovlasti prenose na europsku razinu jer se mnoga pitanja više ne mogu drukčije rješavati, a druge ovlasti preuzimaju regije. Odbor regija EU zasad je savjetodavnog karaktera. Europski parlament i Europska komisija, prije nego što donesu neke važne odluke, traže mišljenje Odbora regija. To su elementi koji pokazuju koliko je takav pristup važan u političkom smislu, a u ekonomskom smislu odličan je primjer Španjolske. Ta je zemlja doživjela snažan ekonomski razvoj kad se regionalizirala. Bila je to politika nakon Franca. Italija jednako tako velik dio svog razvoja duguje regijama. Njemačka je nakon Drugoga svjetskog rata bila porušena do temelja, a onda je usporedo sa stvaranjem jakih regija počela stvarati i jaku ekonomiju. Švicarska i Austrija su medu najrazvijenijim zemljama na svijetu, a ujedno su najdecentraliziranije federalne države na planetu.

 

JAKOVČIĆ: Rekao bih da je rok dok mi ne dozre dobar urod maslina.

 

JAKOVČIĆ: Otprilike.

 

JAKOVČIĆ: Za ulazak u Europski parlament, čiji se zastupnici biraju na razini cijele države, ne vjerujem da imam šanse. Ali lagao bih kada bih rekao da me Bruxelles, dakle europska vlada, ne zanima. Volio bih kraj svoje političke karijere – koji ne mora biti za deset godina, može i ranije, a i kasnije, dočekati u Bruxellesu. Mnogo je toga što još želim u svojoj Istri- primjerice, htio bih vidjeti novu bolnicu u Puli, sudjelovati u sređivanju Brijunske rivijere, do kraja osmisliti rad pulskog sveučilišta… Onda bih mogao reći da sam učinio i puno više od onoga o čemu sam razmišljao kad sam ušao u politiku. Međutim, volio bih u Bruxellesu obnašati neku ozbiljniju političku funkciju jer smatram da bih bio sposoban voditi štogod na razini Europske komisije. Mislim da imam podršku i ljevice i desnice, i bivšeg i sadašnjeg predsjednika Republike, i mogao bih za Hrvatsku preuzeti neku značajnu poziciju. Pa čak bih možda rado 2013. godine izbore za župana zamijenio glavnim gradom Belgije.

 

JAKOVČIĆ: Jedan sam od onih koji su osobito zainteresirani za to da se cijela priča vezana uz Hypo banku što prije raščisti. Prije desetak godina pokušavali su me snažno povezivati s ljudima iz Hypo banke, koje ja, naravno, poznajem jer sam nekoliko puta s njima bio na sastancima. Moj dobar njemački mi je, dakako, pomogao da im jasno kažem što mislim o tome kako rade. Prvo što sam kao župan napravio 2001. godine bilo je prekidanje posebnog ugovora Hypo banke i Istarske županije koji je prethodni župan odobrio i koji je osobito njegovao veze s tom bankom iz samo njemu poznatih razloga. Prema tome, dobro je da hrvatsko pravosuđe i svi ostali koji trebaju, dakle Državno odvjetništvo, raščiste situacije s poslovanjem Hypo banke u prošlosti. To je dobro za Hrvatsku, tko god nastradao. S druge strane, Hypo banka je devedesetih, kad nikoga iz nje nisam poznavao, i kasnije, kad sam ih upoznao, davala vrlo povoljne kredite turističkim tvrtkama u Istri. Dakle, učinili su i neke stvari koje su u to vrijeme bile vrlo korisne za Hrvatsku.

Playboy/IDS