Hrvoje Hitrec |
|---|
 |
|
Hitrec Hrvoje
Datum:
16.11.2010
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
U zadnje vrijeme Hrvatsko kulturno vijeće češće nego prije izaziva pozornost medija. Odakle sada ta zainteresiranost , nakon godina blokada i prešućivanja? Visokotiražne tiskovina ne zanimaju teme kojima se bavi HKV. To su ozbiljne teme koje dodiruju najbolnije točke hrvatske prošlosti i sadašnjosti, a prezentiraju se na način koji spomenutim medijima nikako ne odgovara jer razotkriva i njihove očite tendencije prema destrukciji hrvatske države, nacije i kulture, ili pak nevoljkost da se zbog licemjerne "političke korektnosti" bave esencijalnim problemima. No ono što ih uvijek zanima, to su skandali i afere. Prijavu koju je HKV podnio protiv Ministarstva kulture u svezi s knjigom "Jezik i nacionalizam" svrstali su u svojoj internoj nomenklaturi kao aferu koja će privući čitatelje, možda povećati nakladu i donijeti profit. Eto, odatle to novo zanimanje za HKV, nakon pedesetak tribina i stručno-znanstvenih skupova od 2006. do danas – koje su uglavnom prešutjeli.
U tom pisanju o spomenutoj knjizi i cijeloj "aferi" bilo je i podlih podmetanja, pa i uvreda Vama osobno.
Jedva su dočekali. Nisam sustavno pratio sve što je napisano i izrečeno, ali ono što sam vidio dokazuje da su i (već prljave) rukavice skinute i da se opet jednom bližimo crno-bijeloj situaciji koja nalikuje na svršetak osamdesetih prošloga stoljeća. Glede hrvatskoga jezika do sada se ni njegovi osporavatelji u Hrvatskoj nisu usudili izreći da taj jezik ne postoji – premda su radili sve kako bi ga razorili – a sada, eto, u "Globusu" jedan primitivni provokator izriče upravo tu tvrdnju. Radi se o protuustavnom činu. Takav napad na Ustav RH treba biti sankcioniran. Nije više riječ o slobodi tiska jer nema te slobode koja smije ugrožavati pravo drugoga ( u ovom slučaju prvoga) a to je pravo Hrvata da svoj jezik nazivaju svojim, narodnim imenom. Hrvati su u Ustavu nacionalne države hrvatskoga naroda zapisali to svoje pravo. Tko ga ne poštuje, treba snositi i sankcije, inače ni Ustav ni zakoni ne bi imali nikakvoga smisla.
Spomenuli ste osamdesete godine prošloga stoljeća. Ljudi su možda zaboravili što se tada zbivalo na jezičnom području.
Priča je jednostavna, a počela je mnogo prije, Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. Nakon te deklaracije koje je proizašla iz krugova Matice, nakon progona potpisnika i zahtjeva da se potpisnici uhite ( da se uhiti i Krležu koji se čelno potpisao, a na uhićenju je inzistirao tada mladi komunistički dužnosnik Stipe Mesić) – dakle nakon svih tih burnih događaja i nakon sloma Hrvatskoga proljeća 197l. u Ustav SRH 1974. ulazi odredba o hrvatskom književnom jeziku! Podosta iznenađujuće. Kažu da je kumovao Vladimir Bakarić, što nije dokazano ali bez nekoga te težine sigurno ne bi prošlo. Srbi (srpski političari i intelektualci) ali naravno i jugoslavenski integralisti Hrvati nisu to mogli otrpjeti pa su sljedećih deset godina rovarili a onda sredinom osamdesetih prešli u otvoreni napad pod vodstvom Stipe Šuvara . Kampanja je krenula iz riječke podružnice lista "Komunist". Mi smo se vrlo odlučno suprotstavili, jezikoslovci i književnici, posebno Društvo književnika Hrvatske, kako se tada zvalo. Rečeni unitaristi isforsirali su da amandan o izbacivanju hrvatskoga jezika iz Ustava SRH uvrste u namjeravane ustavne promjene, ali je to Sabor SRH odbacio. Dakle još komunistički Sabor, još u komunističkoj Jugoslaviji, koja se urušavala . Bila je to prva agresija , prije tvarne, vojne agresije na Hrvatsku. Mi smo pobijedili i u jednom i u drugom ratu.
Je li zato tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća bila naslovljena "Nove agresije na hrvatski jezik"?
Naravno. Nije slučajno naslovljena tako "drastično". Naslovljena je točno. Radi se upravo o agresiji kakvu smo već više puta doživjeli i preživjeli u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. Bezočna izmišljotina o srpskohrvatskom jeziku nije nikada bila ništa drugo do poluga velikosrpskog imperijalizma. Ovo što se sada događa ipak je (na prvi pogled) paradoksalno jer se zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koja ima svoje institucije, svoj Ustav u koji je hrvatski jezik uklesan u kamenu, a nema ni jednoga jedinog hrvatskog jezikoslovca od formata koji ne bi zastupao posebnost hrvatskoga jezika. I sada, jedna od tih hrvatskih institucija koja se zove Ministarstvo kulture, državno tijelo kojemu je zadaća očuvanje hrvatske baštine ,razvitak žive hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta čija je srž hrvatski jezik – takvo tijelo financira knjigu u kojoj se otvoreno, nasilno i kažnjivo zastupa teza o srpskohrvatskom kao jedino postojećem jeziku, a hrvatski jezik negira i o njemu se govori kao o smeću. Pa kad je tako, a jest, onda nije dovoljno ni to što je poduzelo Hrvatsko kulturno vijeće, nego i žešći koraci.
U knjizi se iznose neznanstvene teze, no knjiga ipak, barem formacijski, spada u područje jezikoslovne znanosti. Nije li onda zahtjev za njezino sufinanciranje trebao biti upućen Ministarstvu znanosti i obrazovanja, a ne Ministarstvu kulture.
U tome i jest stvar. Ministarstvo znanosti nije bila dobra adresa jer ondje provokacija ne bi prošla. U Ministarstvu znanosti i obrazovanja djeluje, kao njegovo službeno tijelo, Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, ondje su ugledni jezikoslovci poput akademika Katičića, i taj bi pamflet bio ismijan i odbačen, što i zaslužuje. Ali u Ministarstvu kulture imate Biškupića koji je posve ispustio konce iz ruke, pa mu Čedomir Višnjić može podvaliti što se sjeti. Tako je velikosrpski pamflet došao u ruke velikosrpskom provokatoru Višnjiću i on ga je, naravno, objeručke podržao i financirao. Zloupotrebljeni su bili članovi vijeća koji (ne) odlučuju o naslovima, osim onih (Andrea Zlatar) koji pušu u isti rog. Užasno je tužno da je među članovima toga nesretnog vijeća i predsjednik Društva hrvatskih književnika, istoga onoga društva koje se burno pobunilo u vrijeme komunizma! Ili nije isto? Ondje također treba napraviti reda. Pa ćemo to i učiniti.
Ima ipak i pozitivnih stvari. Zatvoreno je poglavlje "Ustanove" u pregovorima s Europskom unijom, po kojemu hrvatski jezik postaje 24. službeni jezik EU.
Da. Kako sada stvari stoje, EU nije odstupio od svoga proklamiranog načela o raznovrsnosti jezika...Koliko god čudno zvučalo, upravo su ovi (ne samo jezični) jugoslavenski integralisti u Hrvatskoj mogli biti zaslužni da Hrvatska ne uđe u Europsku uniju . Zašto ? Da je nekim slučajem prošla njihova ideja i ideja nekih krugova u inozemstvu o nekakvom BHS jeziku (koji nije drugo do srpskohrvatski) kao službenom jeziku( i )Hrvatske u EU – onda referendum o ulasku Hrvatske u EU ne bi uspio. Dajem glavu. I ovako nije sigurno da će uspjeti, ali s tim đavoljim podmetanjem sigurno ne bi. Hrvati mogu štošta progutati, ali ako im tko pokuša odrezati jezik, postaju opasni.
Na Interliberu se dodjeljuje književna nagrada za djela pisana na štokavskim jezicima. Kakvi su to štokavski jezici
I to je proizvod iz iste kuhinje. Postoje hrvatski jezik, crnogorski jezik, srpski jezik i u zadnje vrijeme bošnjački jezik koji se pokušava nazvati i bosanskim, što se ne smije prihvatiti . Ti jezici nisu štokavski. Srpski jezik nije štokavski jezik. Jer da je upitna riječ "što ?" bitna odrednica jezika, onda bi i ruski jezik bio štokavski, a to nisam nikada čuo. Profesor Radoslav Katičić je nedavno govori o tome. Između svih navedenih jezika odrednica "štokavski" služi isključivo za razlikovanje narječja unutar korpusa hrvatskoga jezika i samo je tu i samo na taj način funkcionalna. A glede hrvatskoga standardnog (književnog) jezika "štokavski" je samo signal da je u jednom trenutku povijesti hrvatskoga jezika čakavsko-kajkavsko-štokavski pisani hrvatski jezik kao podlogu za jedinstveni hrvatski književni jezik uzeo štokavsko hrvatsko narječje, čime on sam ni u čemu nije postao "štokavskim". To su te zablude s kojima se stalno susrećemo. A te zablude koriste jugoslavenski integralisti...U svezi s tom nagradom – ja ne znam što je to VBZ ili tako nešto. Ne volim kratice. Mogu se svakako tumačiti. Svojedobno su se na Filozofskom fakultetu predavali "jugoslavenski jezici". To su valjda ti štokavski jezici.
Na tribini ste imali neke slikovite usporedbe s pedofilijom?
Da. Pitao sam kako bi to bilo da ,primjerice, Ministarstvo obitelji financira knjigu koja promiče pedofiliju. Iz državnog proračuna, dakle. Digla bi se kuka i motika, pljuštale ostavke. A isto je kao kada Ministarstvo kulture financira protuhrvatsku svinjariju koja se također i te kako tiče djece jer se u knjizi "Jezik i nacionalizam" udara i po nastavi hrvatskoga jezika u školama, jezika koji je – po autorici – pun ustašoidnih purizama. Ili da Vlada i Hrvatski sabor financiraju knjigu koja pljuje po hrvatskoj državi. A i jesu, zapravo. Vlada se sastoji od ministara, jedan od ministara dao je novac za knjigu (upravo rečenu knjigu Snježane Kordić) koja modernu, demokratsku Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom. Vlada je odgovorna Saboru. Dobar razlog da Hrvatski sabor progovori koju o cijelom slučaju.
Kamo sve to vodi?
Prema cilju. Cilj je treća Jugoslavija i taj se cilj ostvaruje pred našim očima. Proces je počeo odmah nakon smrti dr. Franje Tuđmana, pa i nešto prije, osovljavanjem jugoslavenskoga tiska u Hrvatskoj , financiranom iz inozemstva . Izbornim inženjeringom dovedeni su na Pantovčak prvo Mesić a onda Josipović, Račan je dao podlogu zagrebačkim sastankom na kojemu smo ugurani u regiju iz koje smo se u krvi bili iščupali, Sanader je nastavio i izručio Haagu hrvatske zapovjednike koji su spasili Hrvatsku, Mesić je usporedo slabio Hrvatsku vojsku , razbijena je hrvatska obavještajna zajednica , Josipovića su zadužili da uspostavi licemjernu i opasnu "ravnotežu krivnje", a kroz cijelo to vrijeme udarano je iz svih oružja po hrvatskoj kulturi i nasilno, umjetno stvaran (opet) nekakav nemogući "regionalni" identitet. Vrijeme krivotvoritelja i krivokletnika.
Sanader je uz to, po razrađenom planu, uzeo u koaliciju srpske političare tipa Stanimirović i Pupovac i dao im visoke dužnosti, te su sada vrlo dobro raspoređeni i nije čudo što su opet drski. Kao što reče Strossmayer koji je silno bio ispunjen jugoslavenskim nagnućem, a ipak : "Mi ne smijemo Srbima popustiti gdje nisu u pravu, jer onda postaju drzoviti." S tim u svezi, uskoro će biti prikazan cjelovečernji dokumentarni film "Hrvati i Srbi – usporedna povijest" po mojem scenariju,a redatelj je Jakov Sedlar. Tako će i oni koji ništa ne znaju vidjeti svu ljepotu naših odnosa kroz stoljeća... Nemam ništa protiv da Srbin koji je sposoban zauzme neki položaj, pa i visok položaj u hijerarhiji, ali ne može dobiti položaj samo zato što je Srbin. Isto je i s unaprijed jamčenim mjestima u Hrvatskom saboru.
Govorili ste i o jeziku u medijima, te posebno kao dobar primjer istaknuli Hrvatsku televiziju.
Šarenilo koje vlada izraz je nefunkcioniranja države na tom području. Nije dovoljna samo ustavna odredba o hrvatskome jeziku u službenoj uporabi. Ta se odredba relativizira i zato što nije praćena zakonom. Zakon o jeziku imaju mnoge države Europske unije. Hrvatski jezik u službenoj uporabi treba biti jezik administracije, školstva i medija, prvenstveno. Radi se o jedinstvenom (za sve Hrvate) standardnom jeziku iliti književnom, i to više-manje funkcionira u upravi,pravosuđu i školstvu, ali ne i u medijima. Naravno da će pritajeno jugoslavenski i ponekad otvoreno protuhrvatski mediji nastojati na jezičnom kaosu i novosadskom pravopisu jer su oni čuvari onoga stanja jezika koji tendira prema umjetnom srpskohrvatskom i nadaju se da će opet doći njihovo vrijeme. Jasno je da se radi o gubitnicima, ali upornim, glasnim i drskim. Hrvatski je jezik odavno standardiziran , a i pravopisni su prijepori sve manji, te je vrijeme za jedan i jedini hrvatski pravopis s recenzijom Vijeća za normu.
Ne samo zato što dobro uređena zemlja mora imati službeni pravopis, nego i zato što će nam reći iz EU : " Eto, mi smo prihvatili hrvatski kao službeni jezik, ali dajte nam dovraga recite kojim pravopisom da se služimo kada odgovaramo na pisma hrvatskih građana."
Glede Hrvatske televizije: nije slučajno uz dr. Natašu Bašić i dr. Marija Grčevića nastupila i profesorica Jasmina Nikić, legendarna voditeljica mnogih emisija i stručnjakinja za govornu komunikaciju. Onoga dana kada je bio potres u Zagrebu, negdje na prijelazu 1990. u 1991. dogovorilo smo da se na HTV-u utemelji Služba za jezik pod vodstvom Jasmine Nikić i to je toliko dobro funkcioniralo da se plodovi vide i dan-danas...Inače, kad smo kod HRT-a u cjelini – prijedlog novoga zakona ide za tim da se pogoduje strancima koji posjeduju komercijalne televizije, a (postupno) uništi javna, hrvatska televizija.
Nedavno je emitirana dokumentarna serija "Andrija Hebrang" u stvaranju koje ste sudjelovali kao jedan od scenarista. Je li to neizravno i nadopuna serije o Titu redatelja Antuna Vrdoljaka?
Na stanovit način jest, premda je Branko Hebrang zamislio projekt davno prije. Tragedija Hebranga i njegove obitelji djelo je Josipa Broza, Rankovića, Đilasa i Kardelja. Serija je bila prilika da se pokaže kako je funkcionirao zločinački, komunistički sustav i kako je revolucija jela svoju djecu, pogotovo ako su djeca imala i hrvatski osjećaj i zalagala se za hrvatske interese.
Nedavno je blizu Brežica, na hrvatsko-slovenskoj granici, otkrivena još jedna grobnica hrvatskih (i vjerojatno njemačkih) vojnika i civila iz razdoblja nakon svršetka Drugog svjetskog rata. HKV se na nekoliko tribina bavio i tim tragičnim događajima, odnosno groznim komunističkim zločinima. Jeste li zvali na tribine i slovenske istražitelje?
Naravno, i oni su se odazvali. Slovenija je najveće hrvatsko groblje. Na pet stotina mjesta (najmanje) poubijano je nekoliko stotina tisuća Hrvata, domobrana, ustaša, civila – žena, muškaraca i djece. Bio je to zločin nad zločinima. Zadnji pronalazak desetak (najvjerojatnije) tisuća ubijenih, samo je kap u moru. Toliko Hrvata koliko ih leži pod zemljom samo kod Brežica – upravo toliko ih je ubijeno u Krbavskoj bitki, a ona je u povijesti uvijek spominjana kao golema katastrofa, što je u tadanjih razmjerima i bila. Sada je već i svima koji su zatvarali uši pred grozotama komunističkih zločina posve jasno da se radilo o genocidu neviđenih razmjera, pod komandom zločinca Tita. Vrijeme je za dva čina: prvi – da se kosti svih ubijenih Hrvata pokopaju u grobnici podno Udbine i Crkve hrvatskih mučenika, i drugo – da policija i državno odvjetništvo napokon bez fige u džepu počnu tražiti i uhićivati još žive ratne zločince, pri čemu im mogu pomoći partizanski dokumenti o kretanju jedinica. I treće – taj genocid mora ostati u svijesti hrvatskoga naroda u svim budućim naraštajima, sa svim užasnim pojedinostima, a u povijesnim knjigama trebaju ostati zapisana imena zločinaca. Kao i to da je komunizam bio zločinački totalitarni sustav jednak nacističkom odnosno fašističkom. A sa zagrebačkog trga treba ukloniti ime zločinca i trgu dati ime moderne, demokratske Republike Hrvatske. Dok se sve rečeno ne učini, trajat će kobne podjele koje najvećim dijelom potječu iz nesretnoga 20. stoljeća.
Internetski portal HKV-a ima sada već stanovit ugled, čita se, napisi se komentiraju. Jeste li zadovoljni s tim područjem djelovanja Hrvatskoga kulturnog vijeća?
Jesam, ako uzmemo u obzir u kakvim se uvjetima radi. Ali kada bi bilo novaca, uspjeh portala bio bi doista prvorazredan. Ovako zavisi o dobroj volji i energiji nekoliko ljudi i privatnom novcu jednoga člana uprave HKV-a. Naime, HKV nikada u svojoj sada već duljoj povijesti (računam od inicijative 2005.) nije dobio ni jedne jedine kune ni od države ni od grada u kojemu djeluje, nikada ni jedan njegov program nije financiran iz istospolne Zaklade za udruge pune anonimaca koji se groze HKV-a, nikada nismo dobili jedan kvadratni metar prostora u kojemu možemo raditi. To je priča o Hrvatskoj danas. Kako opstajemo, to samo Bog zna, a i sponzori su vrlo rijetki i nisu izdašni. Živimo od članarina , no kriza je i mnogi taj izdatak čuvaju za nasušne potrebe. Najviše žalosti što od nas oprezno zaziru i inače vrlo domoljubne osobe, društva, udruge itd. koji ipak dobivaju neku sitnu subvenciju i ne žele ju izgubiti družeći se s udrugom koja je trn u oku njihovim financijerima. No to je već viđeno...
Vi ipak dospijete i pisati, na Interliberu je predstavljen Vaš roman " Što Bog dade i sreća junačka".
Radi se, kao što naslov upućuje, o Jelačiću i njegovu vremenu. Ono što se tada dogodilo poslije hrvatskoga vojnog trijumfa vrlo je sličnom ovome što se sada događa u Hrvatskoj.
Koliko se može nazrijeti iz nekih Vaših napisa na međumrežnim stranicama, postoje ipak i udruge i stranke i osobe koje su bliske HKV-u, koje ne zaziru od njega, nego štoviše stvaraju zajedno s njim politički projekt koji želi ne samo relativni uspjeh nego i pobjedu na parlamentarnim izborima.
Točno. Za nekoliko će tjedana sve biti poznato hrvatskoj javnosti. Sam Bog zna da bih najradije pisao i ostajao daleko od politike, ali je stanje nepodnošljivo. Takozvana "politička elita" koja i nije drugo nego skup nesposobnih diletanata na poziciji i u oporbi, dovela je Hrvatsku do ruba ponora . Stranka koja izručuje hrvatske zapovjednike u Domovinskom ratu ne može više nikada vladati Hrvatskom. Stranka čiji pomladak pjeva "Od Vardara pa do Triglava" (SDP) ne može računati na uspjeh. Na političkoj je sceni otvoren ogroman prostor za pokret – a o pokretu se i radi – koji će Hrvatskoj vratiti stabilnost i dostojanstvo, svjestan hrvatskih nacionalnih interesa. Taj pokret već sada okuplja stotine tisuća ljudi, čestitih ljudi koji žele da se poštuju vrijednosti imanentne hrvatskome narodu. I mi ćemo pobijediti, u to nema nikakve sumnje. Imamo sjajne ljude svih naraštaja, s onim političkim erosom koji je potreban za pobjedu. Glede mene osobno, kada se malo pogleda unatrag nije teško zaključiti, na temelju činjenica – gubio sam bitke, ali sam dobivao ratove. Uvijek u drugim redovima kada nije bilo potrebno stati u prvi, uvijek u prvim redovima kada bi drugi red mogao biti protumačen kao zavjetrina. I tako već četvrt stoljeća. Dvaput sam kretao ispočetka i sada treći put. Pomalo dosadno, ali tako je. Hrvatska je to.
Odakle Vam takvo samopouzdanje?
Iz naroda. "Na temelju povijesnih iskustava i vlastite prosudbe", kako bi rekao dr. Franjo Tuđman.
(hkv) |
|||
