Vladimir Gredelj |
|---|
 |
|
Gredelj Vladimir
Datum:
20.12.2010
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Donosimo razgovor s Vladimirom Gredeljom, istaknutim hrvatskim pravnim stručnjakom, koji je u razdoblju od 1997. do 2004. obnašao funkciju predsjednika Udruge hrvatskih sudaca (UHS), a do 2002. godine predsjedao je i Županijskim sudom u Bjelovaru. Nakon napuštanja sudbene vlasti, zbog stalnih sukoba s predstavnicima izvršne vlasti i napuštanja od strane najbližih suradnika Gredelj se započeo baviti odvjetništvom. Gospodine Gredelj, na Portalu HKV-a u posljednje je vrijeme objavljeno nekoliko vaših tekstova nakon što je prestala Vaša suradnja s Večernjim listom, dnevnikom u kojem ste uredno objavljivali autorske članke. U čemu je nastao problem, odnosno pišete li Vi tekstove koje hrvatski građani ne bi trebali ili smjeli pročitati?
Već duže vrijeme mediji nemaju ulogu „public watch dog" i nisu u funkciji javnosti, ako su ikada i bili. No, svakako se sjećamo boljih vremena u kojima su mediji imali vrlo važnu ulogu u demokratizaciji društva i naravno veći ugled i povjerenje javnosti. Apsurd je da su usporedo sa jačanjem procesa demokratizacije društva jačala nastojanja centara moći da ovladaju medijima, u želji da budu u poziciji formulirati stavove javnosti o svim relevantnim društvenim pitanjima. U tom kontekstu ti isti centri moći kontroliraju tko piše, što piše i za koga piše. Postoje ljudi koji se putem medija orkestrirano difamiraju i oni koje je zabranjeno dirati. Postoje ciljevi koji se zagovaraju, postoje mišljenja koja su zabranjena. U tom kontekstu treba gledati i moj razlaz sa Večernjim listom. Nije problem što Večernji prakticira cenzuru jer to nije nikakav specifikum Večernjaka. Žalosno je što to nikoga od uglednih kolumnista Večernjeg ne zanima, koji svakodnevno kritično pišu o slabostima javnih osoba i tijela državnih vlasti, ali u svojoj kući su spremni zažmiriti na oba oko.
Problem je i što to ne zanima predsjednika HND-a gospodina Duku, predstavnike HHO-a, predstavnike Komisije EU u Hrvatskoj, druge medije u Hrvatskoj, a svima su puna usta slobode izražavanja! Nemam volje više to niti spominjati. Kome, molim Vas? Sazvao sam konferenciju za tisak na kojoj sam htio obznaniti detalje o cenzuri u Večernjem. Nitko od pozvanih nije došao. I misle da su meni naudili. Pa to je njihova sramota. Ja sam svoju građansku dužnost obavio. Neka se pitaju jesu li oni? I onda se čude što je Hrvatska takva kakva jest. Kao da se očekuju da je Nijemci i Austrijanci učine uljuđenom. Čini mi se da je naziv „zbunjeno stado" za javnost više no primjeren. Upravo je zadaća medija da „zbunjeno stado" trajno ostane zbunjeno!
Nedavno ste otvorili svoj Speakers' Corner, blog na kojem, kako ste istaknuli, vi i svi koji ne prakticiraju govor mržnje mogu "slobodno misliti, slobodno govoriti, slobodno pisati". Koliko hrvatski mediji danas ne dozvoljavaju slobodu govora u pravom smislu te riječi, te može li se sloboda medija danas usporediti s nekim drugim razdobljima iz hrvatske prošlosti?
U Hrvatskoj se umjesto slobode izražavanja prije može govoriti o njenoj zloporabi. U Hrvatskoj mogu slobodno govoriti samo odabrani i provjereni likovi. Prakticira se „sloboda" kao i za vrijeme druga Tita, koji je svoje poimanje demokracije u vrijeme „Hrvatskog proljeća" definirao slijedećim riječima: „Nije sva inteligencija dobra, ima i loše inteligencije, koja gleda na zapad, za nju demokracija ne vrijedi". Slavljena Savka Dabčević je te večeri toj gluposti pljeskala. No, puno je veći problem što još i danas ima ljudi koji su spremni slijediti svu tu glupost i zatucanost. To je moguće samo zato jer narod pristaje na to. Radije će pogledati „1001 noć" nego se zamisliti što oni mogu učiniti danas da bi se sutra probudili u drugačijoj Hrvatskoj. Velike stvari su uvijek počinjale sitnim koracima.
Kad kažete ljudima da trebaju nešto činiti, oni se izgovaraju da su nemoćni! Da su amerikanci afričkog podrijetla tako mislili još uvijek bi bili robovi!
Ne slažem se da je sloboda univerzalno pravo na koje ima pravo svatko. Ne, sloboda je pravo na koje imaju pravo oni koji je zaslužuju. Pitanje slobode vrlo često se pogrešno postavlja kao pitanje – sloboda od čega? Pravo pitanje je sloboda za što? Pogledajte za što „slobodu izražavanja" koristi pretežiti dio hrvatskih medija danas. Za kompromitaciju hrvatske države! Čak štoviše, za kompromitaciju same ideje suverene hrvatske države!
Po vašem mišljenju, koji su razlozi cenzuriranja vaših javnih istupa i tekstova, kompromitacije i raznoraznih podmetanja za koje već duže vrijeme spominjete da Vas prate. Kako je sve to utjecalo na vašu pravničku karijeru, ali i životni put općenito?Kao istaknuti pravni stručnjak, možete li prokomentirati koji su to po vama gorući problemi hrvatskog pravosuđa i kako ih je najbrže i najsvrhovitije moguće riješiti?
Ne volim govoriti o sebi! Više volim govoriti općenito. Ima puno važnijih ljudi od mene u Hrvatskoj, koji su više manje kroz cijeli svoj život zatvarani, zabranjivani ili barem cenzurirani i kompromitirani kada god je to trebalo. Evo primjerice Budiša! U normalnoj državi Budiša bi bio slavljen kao nacionalna ikona. No, mediji koje nezanemariv broj građana iz nekog uvrnutog razloga nazivaju hrvatskim, pobrinuli su se da Budiša bude marginaliziran. Proglasili su ga gubitnikom. Jer je izgubio na predsjedničkim izborima. Što se mene tiče, jedini su gubitnici hrvatski birači, koji su nasjeli na viceve Stipe Mesića, kao da smo birali vicmahera, a ne predsjednika države. Sad kad imamo državu koja, naročito ovih dana izaziva podsmjeh, vrijedilo bi prisjetiti se da su svi u tome sudjelovali. Tko je izabrao Sanadera, tko je izabrao Mesića? Tko je oduševljeno glasovao za Josipovića? Oprostite, ali ja nisam! Gorući problemi hrvatskog pravosuđa? Najveći problem hrvatskog pravosuđa je izostanak volje da se suštinski sustavni problemi riješe. Priča o borbi protiv korupcije došla je u prvi plan. Nije nevažna ali problemi pravosuđa se neće riješiti pospremanjem Sanadera u zatvor. Ovdje se radi o nefunkcioniranju ili nepravilnom funkcioniranju cijelog sustava, koje se već predugo uštimava.
To me podsjeća na Svetozara Vukmanovića Tempa i njegovo djelo „Revolucija koja teče". Hrvatska država kao da funkcionira po tom principu. Reforma koja teče! Već dvadeset godina. Ivanišević i Ingrid su me proglasili kočničarom reforme pravosuđa, predsjednik Josipović jednom od većih štetočina. No, mene u tom pravosuđu nema već šest godina, a reforma i dalje teče. Izvršna vlast ne čini niti približno dovoljno za preokret u pravosuđu ali se zato stalno nudi za spasioca. Zanimljivo je da je situacija u pravosuđu po mnogim kriterijima lošija no pred deset godina, a međunarodna zajednica veli da je vrijeme za zatvaranje poglavlja 23. Iz toga bi se dalo zaključiti da je samo trebalo zatvoriti Sanadera. Svašta!
Nema brzih rješenja. Hrvatska će imati velikih problema u pravosuđu i nakon što zaboravi kad je postala dijelom EU. Uređeno pravosuđe imamo pravo tražiti jedino u dobro uređenim državama, Hrvatska to svakako nije, nit će to postati ulaskom u EU. Ocjena spremnosti Hrvatske za ulazak u EU očito nije faktično pitanje, već prije svega političko pitanje koje ovisi više o stvarima izvan Hrvatske, a manje o onima u Hrvatskoj. Pogledajte neke članice EU i stanje u njima i sve će Vam biti jasno.
Najaktualnija tema svih hrvatskih medija danas je bijeg i uhićenje bivšeg premijera Ive Sanadera. Predsjednik Ivo Josipović u svojim je istupima iskazao nezadovoljstvo načinom na koji su pravosudna tijela, odnosno policija pristupile Sanaderovom uhićivanju. Po vašem mišljenju, je li se mogao spriječiti Sanaderov odlazak preko granice čime je sama neslavna priča podigla još više prašine što zasigurno ne će pomoći ugledu hrvatske države u svijetu?
Nemojte zamjeriti ali ne želim biti sudionikom zbunjivanja hrvatskih građana. To pitanje je apsolutno sporedno, nebitno. Ispada da bi bila manja sramota da je premijer uhićen u Tuheljskim Toplicama ili možda u Turskoj. Meni se čini da je sramota što je Hrvatska, po svemu sudeći, imala na čelu države lopova, koji je nakon što je napunio džepove novcem svojih građana, odlučio tom istom narodu okrenuti leđa. Možda zato što ga više nije mogao gledati u oči? Meni se ne čini važnim gdje se lopova hapsi, s kim sjedi u ćeliji, od kud mu dolazi hrana? Da li mu cimer hrče i gleda li mu prozor ćelije na ulicu? Više me zanima koliko je još takvih Sanadera u Hrvatskoj i možemo li se nadati da će Bajić nastaviti jednako revno hapsiti ostale propalice?
I za kraj, kako komentirate rad Mladena Bajića i Državnog odvjetništva u cjelini? Pristupa li ova institucija pravne države svima jednako?
Često sam bio oštar kritičar Mladena Bajića. No, u ovoj prigodi u kontekstu ovog razgovora, mogu reći da je Mladen Bajić uz Jadranku Kosor, jedna od najsvjetlijih figura današnje hrvatske zbilje. Kritike koje dolaze iz SDP rezultat su opravdanog straha da će se uskoro i njima početi baviti. Kritike pak, da je trebao i ranije procesuirati velike ribe mogu izreći ljudi koji ne poznaju kako mehanizam gonjenja funkcionira, a još manje razumiju da optimalno funkcioniranje DORH-a možemo očekivati jedino u optimalno položenim društvima u koje Hrvatska ne spada.
Kada se gospoda iz SDP-a ponovo odluče opet biti strogi prema Jadranki Kosor i minorizirati njen rad i njenu ulogu u borbi protiv korupcije, neka zamisle isti Milanovića u situaciji, u kojoj Bajić hapsi Linića, Obersnela, ili pak Ingrid Antičević Marinović i Milanku Opačić, dok im nakon obavljenog šopinga u ugodno popunjenoj slastičarni u srcu Beča, s punim ustima čokoladnih slastica, austrijska policija stavlja lisičine na ruke. Mislite li da bi to Milanović mirno promatrao i odobravao? Malo morgen! Milanović nam svima želi poslati poruku da su lopovi koncentrirani u HDZ-u. Gospodine Milanoviću, nije važno što vam ja ne vjerujem. Puno je važnije što vjeruje ili ne vjeruje Bajić. Usuđujem se kazati da ga toliko poznajem da mogu javno tvrditi da nije naivan!
M. M. B. |
|||
