MONS.DR. MARIN SRAKIĆ, ĐAKOVAČKO-OSJEČKI NADBISKUP I METROPOLIT, PREDSJEDNIK HBK, O AKTUALNOM STANJU U ZEMLJI, KRIZI, EU, BOŽIĆU...
O Božiću koji Hrvatska dočekuje s više od 302.000 nezaposlenih, o tome što očekuje Hrvatsku u Europskoj uniji, vjeronauku u školama, obnovi crkvenih objekata, ali i zajednice, budućnosti mlađih naraštaja, uoči tog najradosnijeg kršćanskog blagdana razgovarali smo s đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom, predsjednikom HBK, mons.dr. Marinom Srakićem.
Poštovani Oče nadbiskupe, Hrvatska dočekuje Božić s više od 302.000 nezaposlenih, u odnosu na prošlu godinu za više od 8.000, što poručiti novoj vladi, ali i narodu?
|
Ako ima nedorečenosti, onda se povijest ponavlja
- Nisam o tom pitanju previše razmišljao, ima li to smisla ili nema, je li to treba ili ne treba. Nakon rata uvijek je bilo nedorečenosti, nesigurnosti, tko je bio branitelj, a tko nije. Kažu, dok su, s jedne strane, neki "branitelji" na komisiji bili nesigurni jesu li ranjeni u lijevu ili desnu ruku, s druge strane nekima nije priznat status branitelja ni u slučaju visokopostotne invalidnosti. Tako je to bilo i nakon Drugog svjetskog rata. Znam da su neke djevojke dobivale mirovinu zato što su partizanima "heklale" čarape! Povijest se ponavlja.
Nije dobro što se čovjek počinje igrati Stvoritelja
- Čovjek je biće koje istražuje istinu o sebi, o svemiru, ali i o Bogu. U tom istraživanju ponesen uspjesima počinje se igrati Stvoritelja. Jedno su granice mogućnosti, a drugo dopuštenosti. Čovjek proizvodi mnogo, a u isto vrijeme zbog nekih proizvoda ugrožava svoj opstanak na Zemlji. Primjerice, ispušni plinovi, atomski otpad, zagađivanje mora, rijeka i jezera. Ne bude li uočio gdje su tome granice, pitamo se kad će doći kraj. U svijetu nema svjetske sile koja bi nametnula neke zakone koji bi na tom području vrijedili za sve. Jedino je Stvoritelj iznad svega. A ako se on zaniječe, tada nestaje i čovjeka.
Još uvijek se teško umaram, a lako odmorim
- U svojoj službi i obvezama teško mogu naći slobodnog vremena. Psihički i fizički odmor pronalazim u promjeni posla. Nakon nastupa kao što su mise, svečanosti, susreti, pišem neke manje članke, prelistavam vijesti s Interneta i sl. Često me mole da napišem predgovor za neku knjigu, spomenicu, povjesnicu i slično. To prihvaćam, jer to me ne umara. Moram priznati pred Bogom i ljudima da sam takve konstitucije da se ne umorim tako lako, a lako se odmorim.
|
- Iz dana u dan saznajemo o dramatičnoj situaciji, pojedinci gube posao, a tvrtke upadaju u stečaj. Podatci su više nego zabrinjavajući. Ljudi nakon više godina rada u nekoj tvrtki odlaze na ulice prisiljeni demonstrirati, pokazati našoj javnosti u kakvu nevolju upadaju. U takvim slučajevima treba pokazati solidarnost, bilo kroz institucije, kao što su mjerodavna ministarstva, ili preko Crvenoga križa, odnosno Caritasa. Hrvatska biskupska konferencija se u teškoj situaciji odrekla znatne svote sredstava što ih prima iz proračuna. Solidarnost i nada! Nipošto ne smijemo izgubiti nadu! Nada nije "opijum za narod", nego nutarnja snaga koja čovjeku ne dopušta da se prepusti stihiji, da vjeruje u neki fatum. Na početku svoje funkcije predsjednika Hrvatske biskupske konferencije pitao sam tadašnju vladu: “Jeste li našli ključ za rješenje ekonomskih pitanja?” Odgovor je bio: "Nismo"! I takav je redovito bio odgovor na to i takva pitanja tijekom sljedećih godina. Staro je iskustvo da se prije izbora mnogo toga obećava, a od obećanog malo ostvari. Istina, mnogo toga ne ovisi samo o vladi. Uvijek mi je bilo drago čuti kad gubitnici na izborima kažu: "Izgubili smo, ali ćemo i kao opozicija raditi za Hrvatsku!". Tako je i u ovom trenutku. Vjerujem da postoji mnogo dobre volje, da ima i sposobnih ljudi, ali treba zajedničkim silama nešto poduzeti. Mi već niz godina slušamo: "Sljedeća godina bit će još teža...". Pa se pitamo, dokle će to ići nizbrdo. Slušamo: "Bit će rezova". Dobro, ali se nadamo i očekujemo da iza tih rezova dođe do poboljšanja.
Naša uloga u EU
Hrvatska je potpisala pristupni ugovor s Europskom unijom. Nakon ratifikacije u parlamentima država članica, postat će punopravna članica EU 1. srpnja 2013. godine. Što nas ondje očekuje?
- Svi znamo da Europska unija nije neki eldorado za Hrvatsku. Štoviše, svjesni smo bar djelomično problema kroz koje prolazi sama Europska unija. Neki vele da ne bi trebalo srljati u takvu Europu. Međutim, i sada kad nismo u Europi zahvaćaju nas problemi "Europe". Smatram da ćemo se lakše othrvati problemima zajedno s drugima, nego sami. Zašto da budemo uvijek neki siročići koji čekaju pred vratima Europe da nam netko nešto udijeli ili da nam se smiluje. Zatim, ne bismo smjeli razmišljati samo o tome, što ćemo dobiti od ulaska u Europu, nego i što bismo mogli dati Europi. Istina, mi smo mali narod, ali kao što vidimo, i mali narodi u Europi znaju igrati važnu ulogu. Da ulazak u Europsku uniju ne bude pogibeljan za nas, trebamo se mi doreći, konsolidirati, moramo znati što hoćemo. Tako i Slavonija i Baranja. Mi imamo prirodnih bogatstava, koja nisu zanemariva, a koja treba iskoristiti na dobro naše regije i cijele Hrvatske. Nadam se da će biti više reda i sigurnosti.
HNS-ova Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova, još je prije izbora najavila kako podržava gay brakove i protiv je vjeronauka u školama. Što ako do toga dođe?
- Zakon o gay brakovima donio je Hrvatski sabor u vrijeme kada je većinsku vlast imala stranka koja se svrstava među "demokršćanske stranke" (!). Za taj i slične zakone glasovali su i oni koji se busaju u prsa i kažu da su kršćani-katolici. Crkva ima pravo i mora o tim pitanjima izreći svoj moralni sud, ali ona nema nikakve ovlasti da u tome ureduje. Što se tiče vjeronauka, prvo, valja napomenuti da on nije uveden voljom jednoga ministra, niti jednog ministarstva nego na temelju Međunarodnog ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Taj ugovor je ratificirao Hrvatski sabor. Ako netko želi mijenjati međunarodni ugovor, mora biti spreman postupati kako se to postupa s međunarodnim ugovorima. Drugo, u takvom slučaju treba znati da time netko želi našu povijest vratiti unatrag, u 1945. ili 1952. godinu, kada je vjeronauk na silu izbačen iz škole. Kad bismo mi jedini bili u Europi koji imamo vjeronauk u školama, trebalo bi se pitati, treba li nam to. Ali znamo da u apsolutnoj većini država Europske unije postoji vjeronauk u školama i to nikome ne smeta, pa ne bi trebalo smetati ni u Hrvatskoj.
Nada unatoč nevoljama
Početkom prosinca dobili ste Zlatnu povelju za doprinos na području humanosti od osječkog GD-a Crvenog križa. Obraćaju li Vam se često ljudi za pomoć, odnosno da svojim utjecajem pridonesete rješavanju problema?
- Ne tako često. Bilo je slučajeva i prije petnaestak godina, gdje sam pokušao pomoći radnicima, vlasnicima i cijelim poduzećima. Katkad sam dobio odgovor iz ministarstva: "Prema Zakonu tome i tome..., odluka se ne može mijenjati". Shvatio sam da se i u ovom slučaju primjenjuje ono iz evanđelja: "Mi imamo zakon i po zakonu treba da... umre". Pri intervenciji vrlo je nezahvalno stati na nečiju stranu, pogotovo, ako se ne zna objektivna strana stvari. Katkada mi se znao obratiti i bivši direktor i novopostavljeni direktor. Svaki je iznosio svoju viziju...
Nedavno ste kazali kako je došlo vrijeme ne samo obnove crkvenih objekata nego i crkvene zajednice. Što ste zamijetili tijekom pastoralnih pohoda, kako se naš narod nosi s teškom financijskom krizom, neimaštinom, i svim nedaćama koje su ga snašle?
- Naš narod nije izgubio nadu, u svim tim nedaćama što su ga snašle. Čim je rat završio i prije nego što su se ljudi mogli vratiti, mi smo održali našu Biskupijsku sinodu. Ona je bila i još uvijek jest kotač zamašnjak obnove naše Đakovačko-osječke nadbiskupije. U obnovu crkvenih zajednica uključili smo i vjernike laike. To funkcionira dosta dobro. Npr., do sada je u našoj nadbiskupiji prošlo kroz Školu za župne suradnike i završilo formaciju 157 osoba koje djeluju po našim župama. U proteklom vremenu pohodio sam nekoliko puta naše krajeve. Bilo je vremena kada su vjernici molili: "Biskupe, dignite glas kod onih koji vode brigu o nama, mi smo na rubu gladi". U posljednje vrijeme na našim prostorima ljudi se nekako snalaze, otvaraju se mala obiteljska domaćinstva, farme, projekti. Ne bih rekao da je do izvor bogaćenja, ali neka perspektiva je tu, jednostavno se ljudi nose s teškom financijskom krizom. Teže je s radnicima. Oni stalno "vise"...
Mladima pomoći
Što možete poručiti mladim ljudima? Kakva ih, prema Vašem mišljenju, budućnost očekuje u domovini?
- Nažalost, pred mladima je u ovom trenutku slaba perspektiva. I kad završe školu, ne mogu dobiti posao. Zato nemaju motivacije za studij. Koliko je samo vječnih studenata! Kako ih motivirati, kad oni znaju da će morati godinama čekati na posao. Nedavno sam u svojstvu predsjednika Hrvatske biskupske konferencije dobio pismo od jednog našeg Hrvatskog katoličkog centra iz Australije u kojem nas naši svećenici obavještavaju da sve više mladih traži preporuku za odlazak na rad u inozemstvo. U pismu stoji: "Ovo traje već dulje razdoblje, ali posljednjih godinu dana sve češće i sve više mlađi i dobro školovani ljudi traže posao i pravednu naknadu za svoj rad... Mladi ljudi pišu da se nalaze u beznađu. Ne vide za sebe i svoje mlade obitelji nikakvu perspektivu, nikakvu budućnost. Jedno je sigurno: ti mladi ljudi traže od svoje Crkve pomoć, izlaz iz beznađa, ruku spasa... Pitamo se, nije li moguće da Hrvatska biskupska konferencija progovori vjernicima o gospodarskoj krizi, problemima mladih stručnih kadrova koji su u klopci beznađa, koji jedino vide spas izvan Hrvatske". Što savjetovati? Možemo li i smijemo li pokrenuti akciju odlaska mladih u inozemstvo? Svakako ne. Moramo učiniti sve da mladi ostanu ovdje, jer bez njih nema budućnosti našemu narodu. Ali oni odgovorni moraju doista domisliti što učiniti, kako otvarati radna mjesta.
Kada vratite film unatrag, koje Vas sjećanje najtoplije ogrije oko srca pri pomisli na Božić?
- U tom dugom nizu godina različito sam slavio Božić. Draga mi je uspomena na proslavu obiteljskog Božića ranog djetinjstva, zatim proslava Božića u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, potom Božić u župi kao župnik. Moram priznati da mi je najtužniji Božić bio u Rimu. Iz nekih razloga nisam dolazio kući nego sam ostao u Rimu. Uza sve blještavilo rimskih ulica i trgova, napose bazilika, u sebi sam osjećao neku prazninu. Kao profesor i sjemenišni poglavar rado sam odlazio u župu pomagati svećenicima i s narodom slaviti Božić. Na kraju su došle godine Božića u biskupskoj službi. Svaki od tih oblika proslave Božića ima svoj čar. Božić uvijek ostaje Božić.
Svim čitateljima Glasa Slavonije i svim ljudima dobre volje od srca želim blagoslovljen i radostan Božić te darom i znakovima kršćanske nade ispunjenu novu 2012. godinu.
Maja MUŠKIĆ |
