Milan Kovač je jedan od „barakaša" HDZ-a, iz vremena kada je ova stranka okarakterizirana „strankom opasnih namjera. Na osnivačkoj skupštini HDZ-a, održanoj 17.lipnja 1989. na Jarunu, bio je jedan od 48 utemeljitelja stranke. Tada je izabran za člana Izvršnog odbora, a na prijedlog pokojnog predsjednika Tuđmana i za glavnog rizničara HDZ-a, čime je, po funkciji, postao i član predsjedništva HDZ-a. U razdoblju 1990. do 2003. četiri je puta biran u Sabor, a odradio je i dva ministarska mandata. Nakon poznatih događaja i izborne prijevare na Sedmom općem saboru HDZ-a odlučio je napustiti HDZ, utjelovljen u liku i djelu Ive Sanadera. Nakon višegodišnje medijske šutnje, gospodin Kovač je u ekskluzivnom interviewu za HRsvijet.net otvoreno progovorio o nizu problema koji muče hrvatsku državu i naciju, kao i o nizu laži i podvala koje se godinama sustavno "podvaljuju" u javnost.

HRsvijet: Daleke 1990., bili ste jedan od utemeljitelja HDZ-a. S vremenskim odmakom većim od dva desetljeća, čini li vam se da je Tuđmanova politika pomirbe, kojom se krenulo u stvaranje Hrvatske države danas poražena?

Čin pomirbe Hrvatskoga naroda nije samo ideja dr. Tuđmana nego i svih mislećih i državnotvornih hrvatskih ljudi koju je prvi javno prezentirao u emigraciji pokojni Bruno Bušić i zbog čega je postao žrtva UDBE u Parizu. Pod pomirbom dr.Tuđman nije smatrao pomirbu ideologija kako mu i mrzitelji svega što je hrvatsko imputiraju nego pomirbu hrvatskog naroda u cjelina bez obzira na povijesna zbivanja kao jednom od glavnih preduvjeta za početak stvaranja neovisne hrvatske države. Ta ideja je nažalost poražena i proskribirana nakon 2000.-te godine i dolaska na vlast Stipe Mesića i tzv. reformiranih komunista.

HRsvijet: Što se u biti 2000. dogodilo?

Mesićevim dolaskom na vlast počela je sotonizacija svega što je napravljeno od 1990.-2000., a pogotovo od 1941.-1945., kada je stvorena i pet godina živjela Nezavisna Država Hrvatska. Mesić i njegovi koalicijski partneri počeli su nakon 2000.-te nesmiljeno veličati tzv. antifašizam pod čijim plaštom žele skriti sve komunističke zločine koji su počinjeni za vrijeme i nakon 2svj. rata.

Otvorene su stare rane i biti će vrlo teško, ukoliko se nastavi sa ovakvom politikom, uvjeriti mlade generacije da njihov djed i pradjed nije išao u rat 1941. za „hitlerove brkove", niti za „musollinijevu ćelavu glavu", nego za svoju Hrvatsku državu koju je trebalo izbaviti iz smrtnog jugoslavenskog, srpskog zagrljaja. Zato povijest treba ostaviti povjesničarima, a na nama je da ponovno, svi zajedno, radimo na obnovi i izgradnji države po mjeri hrvatskoga čovjeka, kao i drugi narodi koji su imali istu ili sličnu sudbinu.

HRSvijet: Projekt „detuđmanizacije", ma što on značio, utjelovljen je u nekadašnjem HDZ-ovcu Stjepanu Mesiću. Kako ocjenjujete njegove aktivnosti od pokušaja puča 1994. preko dva predsjednička mandata do današnjih dana?

Stjepan Mesić je posebna hrvatska priča kojega sam upoznao 1990.-te godine. Odlukom središnjice stranke te sam godine išao na nekoliko osnivačkih skupština u Slavoniju. Da ne idem sam preporučili su mi jednog Slavonca po imenu Stipe, da ide sa mnom ako mi ne, daj Bože, pukne guma na mojoj staroj „folciki", kako bi mi je imao tko promijeniti. Kada je 2000. godine, postao predsjednikom tužio sam ga za jednu bezočnu laž o meni. Kada su ga novinari pitali da komentira tužbu rekao je da on uopće ne pozna tog tipa po imenu Milan Kovač. Toliko o njegovom karakteru, o njemu kao osobi. Godine 1994. htio je sa svojim istomišljenicima napraviti državni udar i spriječiti sve ono sudbonosno za Hrvatsku što je uslijedilo a to su Bljesak, Oluja i konačno oslobađanje domovine od srpskoga agresora. Ali, on nije takav lumen da bi mogao sam osmisliti tu izdaju nego je bio dio projekta onih koji nisu htjeli osamostaljene hrvatske. Detuđmanizacija je projekt osmišljen u Londonu a tehnički dio je odrađivao Stipe Mesić vlade nakon 2000. Javni početak detuđmanizacije počeo je onoga dana kada je Stipe Mesić sazvao sve novinare i TV postaje svijeta na Pantovčak 2000. godine i pokazao telefonski aparat te rekao: "Evo, draga gospodo, sa ovog telefona je Franjo Tuđman imao direktnu vezu sa Miloševićem i dogovarao rat i podjelu Bosne i Hercegoine", a stvarni začetak detuđmanizacije je njegovo lažno svjedočenje u Haagu na strani tužiteljstva protiv vlastite države.Taj proces se na žalost nastavlja i danas a haške presude našim generalima su dokaz toj tezi.

HRsvijet: Bili ste jedan od najglasnijih protivnika dolaska Ive Sanadera na čelo HDZ-a. Kako danas gledate na njegovu „dionicu" u upravljaju Hrvatskom?

Događaji na Sedmom općem saboru HDZ-a su sudbinski odredili smjer nove politike ove stranke i nastavak detuđmanizacije. Nakon neviđene izborne prijevare na saboru HDZ-a, izašao sam iz stranke, jer nisam htio, niti mogao, u tome sudjelovati. Ivo Sanader je u pritvoru u Austriji, što je također povijesni presedan da predsjednik vlade jedne suverene države boravi u pritvoru u drugoj državi. Sve o njemu su rekli zadnjih mjeseci njegovi najbliži suradnici koji su ga bezpogovorno slušali pa se ja osobno neću spuštati na tu razinu.

HRsvijet: Kritičari Tuđmanove epohe na sve načine nastoje omalovažiti njegovo životno djelo – stvaranje i obranu Republike Hrvatske. Istovremeno mu pokušavajući nametnuti grijehe pretvorbe i privatizacije, nedovoljnu razinu demokracije i slobode medija. Kako danas gledate na to vrijeme?

Račanova koalicijska vlada i Stipe Mesić su 2000. godine došli na vlast zahvaljujući stalnim lažima i sotoniziranju tuđmanove politike, namećući tezu da je dr. Tuđman kroz pretvorbu i privatizaciju htio stvoriti njemu bliskih 200 bogatih obitelji i tako upropastio hrvatsko gospodarstvo. Godine 2000. sam, nakon rasprave u Saboru o izvješću državne revizije o pretvorbi i privatizaciji, predložio dva zaključka, koja je Sabor jednoglasno prihvatio, i to:

1. da vlada Republike Hrvatske u roku 3 mjeseca objavi javnosti listu 200 najbogatijih hrvatskih obitelji i

2. da se obznane imovinske kartice svih dužnosnika koji su bili na čelu fonda za privatizaciju, mirovinskih fondova i svih članova upravnih odbora tih i drugih državnih fondova.

HRsvijet: I kakvi su bili odgovori?

Račanova vlada je nakon isteka roka od tri mjeseca odgovorila da ne može ispoštovati saborsku rezoluciju jer se ne zna što je prava definicija obitelji. Drugi zaključak je mudro prešućen iz razloga, što mi je kasnije u privatnom razgovoru potvrdio jedan zastupnik iz vladajuće koalicije, da bi objavom tih podataka pala u vodu percepcija koju su stvarali godinama o netransparentnosti poslovanja i bogaćenju Franji Tuđmanu bliskih obitelji, na čemu su Mesić, Račan, Čačić i ostali i dobili izbore.

HRsvijet: Može li se nakon desetogodišnje šutnje doći do tih podataka?

I danas je na snazi ta ista rezolucija pa tražim od vlade Jadranke Kosor i Sabora da ispoštuju ovu rezoluciju, pa makar i sa zakašnjenjem od jednog desetljeća.

HRsvijet: Banke, mediji i strateški gospodarski subjekti prodani su tek nakon Tuđmanove smrti, uz enormno vanjsko zaduživanje. Kako danas gledate na to vrijeme?

Krajem 1999. godine dug Hrvatske države je bio oko 9 mlrd$, od čega je skoro polovica preuzeto od bivše države. Danas je dug 47mlrd eura. Svi većinski udjeli u bankama i drugim strateškim tvrtkama su prodavani nakon 2000. godine. Gdje su utrošeni ti novci? Što se tiče slobode medija, tu je do 2000. vladala jedna shizofrena situacija. Svakodnevno se kroz iste medije napadalo i vladu i predsjednika Tuđmana a istovremmeno ti isti tvrde kako je Tuđman diktator te nije dopuštao slobodu medija. Svakome tko zbraja dva i dva jasno je o kakvim je jeftinim politikantskim trikovima riječ.

HRsvijet: Jedan dio hrvatskih gospodarskih subjekata privatiziran je po jugoslavenskim a drugi po hrvatskim zakonima, što hrvatska javnost, čini se, uopće ne razlikuje. Medijski i pravosudni udari u Republici Hrvatskoj su isključivo, čini se, usmjereni na pretvorbu i privatizaciju izvedenu po hrvatskim zakonima. Znači li to da je Markovićeva jugoslavenska privatizacija bila poželjan model za razliku od hrvatskog ili je i u ovom slučaju riječ o procesu „detuđmanizacije" na gospodarskom planu?

Privatizacija je počela po Markovićevom jugoslavenskom modelu i to je trebalo spriječiti pod svaku cijenu. Tiskajući bezvrijedne dinare na Topčideru, u Beogradu, htjeli su preuzeti kompletno hrvatsko gospodarstvo, a poznato je da bez gospodarske suverenosti nema ni političke suverenosti države. Vrijeme provedbe privatizacije nije bilo najsretnije jer se obavljala u ratno vrijeme i trebalo se braniti i osloboditi domovinu. Oni koji su bili u rovu nisu mogli sudjelovati u privatizaciji, ali im je država naknadno dodijelila besplatne dionice i na druge načine umanjila ogorčenje te kategorije stanovništva. Sve nepravilnosti koje su se događale pravna država treba sankcionirati. Osobno sam u Saboru javno rekao da za svaku ukradenu ili pronevjerenu kunu jedna godina robije. Ocrnjivanje svega što smo ostvarili od 1990.-2000. godine a posebno privatizacije je sastavni dio onog projekta kojeg sam na početku spomenuo. Nakana antihrvatskih središta je proces privatizacije proglasiti zločinačkim činom, jer zemlja koja je nastala na dva zločinačka poduhvata, a to su ratni zločin temeljen na zadnjim presudama generalima i u gospodarstvu, kroz proces pretvorbe i privatizacije, ne može egzistirati u međunarodnoj zajednici. Ta država, po njihovom mišljenju, mora nestati.

HRsvijet: EEZ, kao preteča današnje EU, još je sredinom devedesetih pred Hrvatsku stavila obvezu privatizacije, dok isti uvjeti nisu vrijedili, primjerice, za susjednu Sloveniju. Znači li to da su međunarodna središta političke i gospodarske moći, već tada, predodredila sudbinu neplanirano rođenoj Hrvatskoj Državi?

HDZ i sve druge stranke osnovane 1990-ih godina u svojim su programima podržavale preobrazbu gospodarskog sustava iz socijalističkog, odnosno društvenog vlasništva, u tržišno i privatno gospodarstvo. Prema tome, i bez traženja Europe sve zemlje bivšeg socijalističkog bloka srednje i istočne Europe krenule su u tranziciju gospodarskog sustava temeljenog na privatnom vlasništvu. Svaka je zemlja autonomno donosila zakone o privatizaciji i imala pravo zaštititi svoje nacionalne interese ne prodajući sve ono što drugi zatraže. Na žalost u Hrvatskoj je sve na prodaju od 2000. godine.

HRsvijet: HDZ, čiji ste istaknuti član bili više od jednog desetljeća, mnogi ne doživljavaju onom strankom kakva je bila u vrijeme dok ju je vodio njegov utemeljitelj. Nisu rijetki niti oni koji današnji HDZ izjednačavaju sa SDP-om. Kakav je vaš stav o stranci koju su posljednje desetljeće vodili Ivo Sanader i Jadranka Kosor?

HDZ mi je prva stranka u životu pa moje napuštanje iste, 2002. godine, doživio sam kao da su mi ukrali nešto najdraže. Osnovali smo Hrvatski Blok, misleći da ćemo u Saboru moći utjecati na neke bitne odluke. Problem je bio u tome što je Ivo Sanader jedno govorio a drugo radio. Htio se dodvoriti svima i postati veći od najvećeg, veći od Franje Tuđmana. Pristao je na projekt detuđmanizacije, što mu je smrtni grijeh i njemu i HDZ-u u cjelini. Stvarali su savez za Europu sa svim lijevim strankama, dok smo se mi trudili stvoriti savez za Hrvatsku. Mnogi pošteni i čestiti HDZ-ovci još uvijek čekaju trenutak kada će se stranka vratiti svojim korijenima, ostajući vjerni toj stranci i dajući joj glas na izborima, ne zato što podržavaju tu politiku, nego samo da ne dođu na vlast „crveni".

HRSvijet: Haška presuda hrvatskim generalima i eksplicitna ocjena Oluje kao zločinačkog pothvata mnoge je šokirala. Je li, po vama, presuda hrvatskim generalima počiva na pravnim ili političkim temeljima?

Prvostupanjska presuda hrvatskim generalima je čista politička presuda hrvatskoj državi i cjelokupnom hrvatskom narodu, uključujući i one koji i žive van državnih granica. Teza kako je hrvatski narod stvorio državu na zločinački način, protjerujući jadni, nenaoružani i nevini srpski narod iz Hrvatske, je u najmanju ruku suluda i nedobronamjerna.

HRsvijet: Danas se u javnosti isključivo mogu čuti ocjene kako „suradnja s Haagom nema alternativu". Međutim, u vrijeme dok ste vi bili u vladi Republika Hrvatska se odlučivala i na sporove s Haškim sudom i dobivala ih. Koja je razlika u odnosu prema Haagu u vrijeme Tuđmana, i nakon dolaska Mesića, Račana, Sanadera, Kosorice, Josipovića........?

Razlika je ogromna. Mi smo za vrijeme Tuđmana donijeli rezoluciju o nenadležnosti haškog suda nad operacijama Bljesak i Oluja, i sve su se države institucije i pojedinci morali pridržavati iste te rezolucije. Čim je došla na vlast Račanova koalicija i Stipe Mesić, odmah su donijeli drugu rezoluciju o nadležnosti Haaga nad tim operacijama. Pred UN-om smo pokazali da se pravnim sredstvima može izboriti zaštita nacionalnih i državnih interesa, dok su ovi poslije nas rekli da Europa, a time i podanička suradnja sa Haagom, nema alternative.

HRsvijet: U presudama protiv Darija Kordića, Mladena Naletilića i Tihomira Blaškića sukob u BiH je okarakteriziran kao međunarodni ratni sukob a hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom kao zločinačka organizacija. Već sad se nagađa da će isto biti i u slučaju Prlić&Praljak. Je li to politička odmazda Republici Hrvatskoj što nije dozvolila da hrvatski narod u BiH bude doslovce zbrisan u ratnom vihoru?

Gospodin Kordić je dobio 25 godina robije na pravdi Boga. On i ostali kojima se sudi su krivi jer su pripadnici naroda koji nije pokleknuo i usudio se napraviti dvije za moćnike svijeta neoprostive greške. Prvo, usudili se obraniti i osloboditi svoju državu od agresora, i drugo, unatoč krvavoj agresiji i pokolju hrvatskoga naroda, nisu napustili svoja povijesna ognjišta u Bosni i Hercegovini. Neprijatelji i licemjerni optužuju politiku Franje Tuđmana prema BiH, jedni da ju je dijelio, a drugi da je zbog takve Tuđmanove politike polovica Hrvata nestala iz BiH. Njima sučelice stavljam povijesne činjenice i notornu istinu - da nije bilo takve hrvatske politike i Franje Tuđmana danas u BiH ne bi bilo ne Hrvatskog čovjeka nego ni Hrvatske mačke a time ni Hrvatske države. Jedini način da Hrvatski narod opstane u BiH je osnivanje hrvatske federalne jedinice, a ako to ne uspijemo neka nam dragi Bog pomogne.

HRsvijet: Kako će se ove haške presude odraziti na ukupan hrvatski narod i državu?

Ako presude Slobodanu Praljku i ostalima budu u duhu optužnice onda je to treći procesuirani zločin koji se stavlja na teret hrvatskom narodu i morate se složiti da država koja je nastala na organiziranom zločinačkom poduhvatu, na gospodarskom zločinu kroz privatizaciju, te na zločinu kao agresoru na drugu državu i navodnu secesiju, nema budućnosti.

O politici prema BiH: Prokleta 2000.!

HRsvijet: Jedno vrijeme bili ste posebni opunomoćenik predsjednika Tuđmana za BiH i jedan ste od ponajboljih poznavatelja tog vremena. Gdje je, po vama, napravljena pogreška u odnosu prema hrvatskom narodu u BiH, koji je tijekom proteklog desetljeća sveden na status nacionalne manjine?

Najveća pogreška je što se pristalo na ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne. Ta pogreška se nastojala kompenzirati kroz Washintonski i Daytonski sporazum, odnosno kroz odrednice Washingtonskog sporazuma koje govore o posebnim odnosima RH i Federacije BiH. Bio sam ministar za BiH 1998.-99. godine i svjedočim da smo tim sporazumom mogli riješiti sve probleme Hrvatskoga naroda u BiH. Potpisali smo desetke sporazuma iz raznih oblasti života, ali prokleta 2000 godim je sve promijenila. Nova vlada Ivice Račana i krivokletnika sa Pantovčaka su prestali provoditi te sporazume, bez obzira što su ih RH i Federacija BiH ratificirali u svojim parlamentima. Dan danas ti sporazumi i aneksi nisu stavljeni izvan snage, ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, i nitko za to ne snosi odgovornost.

O budućnosti Hrvatske

HRsvijet: Srbija posljednjih godina sve otvorenije, uz značajnu asistenciju hrvatskih vlasti, postaje „regionalni" lider. Može li to dovesti do uspostave četvrte Jugoslavije, Zapadnog Balkana, Jugosfer, Balkanske unije, itd?

U travnju 2000. godine rekao sam na aktualnom satu u Saboru RH predsjedniku vlade (nakon što je rekao da će za njegova mandata RH postati članice EU), da ni minutu prije, ni minutu poslije Srbije, Makedonije, BiH, Albanije i Crne gore nećemo uči u EU. Na njihov ciničan smijeh također sam rekao da će moćnici naći sluge i odraditi sve što treba da tako bude. Evo, nakon 11 godina, ta moja izjava je i dalje u igri. Kreatori ovog prostora koji će se zvati Jugosfera, Zapadni Balkan ili drugačije, sve su bliže svome cilju. Pripremaju kaos u kojem će silom ili novcima odrediti okvir koji će jednoga dana, možda, postati dio EU.

HRsvijet: Izbori su pred nama. Vidite li među hrvatskim političarima pojedince, skupine ili stranke koje mogu zaustaviti procese nacionalne erozije?

Da, izbori se bliže a prilike se kompliciraju. Vrlih i poštenih političara ima, ali treba ih netko okupiti na jedno mjesto i dobro zatvoriti bez hrane i vode, sve dok se ne dogovore o zajedničkom izlasku na izbore, sa jasnim programom o načinu izlaska iz ove užasne situacije u kojoj se zemlja našla.

HRsvijet: Razmišljate li o novom političkom angažmanu?

Moja četiri saborska i dva ministarska mandata su dosta za dva života. Kada pomislim da se ništa ne da napraviti sjetim se izjave Zvonka Bušića, koji je 32 godine robovao za Hrvatsku, da nitko nema pravo odustati dok može barem vodu nositi, jer očito borba za Hrvatsku državu nikada ne prestaje.