S professorom emeritusom Sveučilišta u Splitu Nikolom Viskovićem razgovarali smo o top-temi ovih dana - neoliberalnom kapitalizmu i mogućnostima za izvlačenje iz ekonomske i socijalne krize u kojoj se nalazi već više godina, prijedlozima radikalnih ljevičara i alternativnih kritičara, te mogućnostima za postizanje nekakvog povijesnog kompromisa.

Koji su izvori i osobine krize u kojoj se Zapad nalazi već više godina?

- Događajući se usporedo s procesima ekoloških poremećaja, informatičke revolucije i kulturno-ekonomsko-političke globalizacije, sadašnju ekonomsku krizu nesumnjivo proizvodi neoliberalni poredak koji je na djelu već 20-ak godina. Za neoliberalni poredak je karakteristična ekspanzija javnih troškova - državnog aparata, vojske, mirovina, zdravstva, školstva, iznad javnih prihoda ubranih nepravednim fiskalnim povlašćivanjem bogatih.

Osim toga, tu je i provođenje nove dogme privatizacije ili jeftine rasprodaje javnog bogatstva; silan porast bankovnih i drugih financijskih institucija koje potiču zaduživanje država i financijske spekulacije neovisno o društvenoj racionalnosti; prekarizacija rada ili gubitak sigurnosti zaposlenja većeg dijela radništva, što dovodi do opadanja moći sindikata; dezindustrijalizacija europskih društava prebacivanjem pogona u zemlje jeftine proizvodnje; rast nezaposlenosti s osiromašenjem nižih i srednjih slojeva u središtima kapitalizma; imperijalno vojno osiguranje naftnih izvora na Srednjem istoku i u Africi; produbljenje jaza između bogatijih i siromašnijih širom svijeta; predaja socijaldemokracije pred tom neoliberalnom strategijom, dok se u Kini stvara poletno čudovište komunističkog kapitalizma i u drugim izvaneuropskim silama privremeni rast s neodrživom ekonomskom cijenom; pad glavnih kapitalističkih sila u ekonomsku stagnaciju i recesiju posljednjih nekoliko godina.

Ima li neoliberalni kapitalizam sam mogućnosti izvlačenja iz te ekonomske i socijalne krize?

- U SAD-u i u Europi to se pokušava učiniti tzv. stabilizacijom ili smanjivanjem javnih troškova i prezaduženosti država. A to se radi tako da se režu plaće, mirovine, usluge zdravstva i školstva, te povećanjima poreza, ali opet uglavnom na teret velike većine siromašnijeg stanovništva, a ne manjine koja posjeduje i do 80 posto društvenog bogatstva, velevlasnika, bankara, rentijera, birokratskog aparata, vojske.

Time se kriza ne ublažava, jer su tako dobiveni prihodi još uvijek nedovoljni za smanjenje prezaduženosti i jer se tako još više potiskuje potrošnja stanovništva i proizvodnja, tj. produbljuje recesija. To u posljednje vrijeme zapažaju i dijelovi vladajućih u Europi te traže, kao Mario Monti i Francois Hollande, da se, uz politiku štednje, pokrene i novi investicijski ciklus. Odupire se još tome nešto bolje ekonomski stojeća Njemačka, uvjetujući nove investicije prethodnim postizanjem budžetske ravnoteže zemalja EU-a.

Može li se kriza svladati novim investicijama i je li opravdan zahtjev Montija i Holladea?

- Istina je da se kriza prezaduženosti, recesije i siromašenja ne može svladati ni predloženim stabilizacijskim mjerama, koje su nedostatne, ni novim investicijama, jer sredstava za njih nema. Radikalna lijeva kritika i kritika mladih prekariziranih radnika zvanih “indignadosi” smatraju da se rješenje sadašnje ekonomske i socijalne, ali ujedno i ekološke krize ne može naći unutar neoliberalne logike. Rješenje treba tražiti izvan logike toga poretka koji je krizu stvorio i može je još samo produbljivati.

A što predlaže lijeva i alternativna kritika?

- One najprije konstatiraju negativne strane situacije koje postaju iz dana u dan sve očiglednije. Prvo, dostignuta državna prezaduženost od stotina i tisuća milijardi dolara ne mogu biti podmirene nikakvom štednjom - što ovih dana eklatantno pokazuje europsko mrcvarenje Grčke. Drugo, javnu štednju nužno je provoditi kao pretpostavku svake racionalne ekonomije, ali ona se ne može ostvariti mjerama MMF-a, banaka i državnih pritisaka na standard stanovništva, već pravednim mjerama koje, dakako, ne konveniraju vladajućim parazitima.

Treće, i novi privredni rast je nužan, ali ne po dosadašnjim prioritetima koji odgovaraju financijskom kapitalu - povlašćivanjem proizvodnje nafte, automobila, autostrada, oružja, luksuzne robe, intenzivne antibiotičke proizvodnje hrane. Ove tri točke radikalne kritike ukazuju na to da je i socijalistički program Hollandea koji je upravo pobijedio na izborima, neadekvatan dramatičnosti današnje situacije jer prvu uopće ne sadrži, a drugu i treću točku preblago obrađuje.

Što ta radikalna kritika pozitivno donosi kao alternativni ekonomski program prema neoliberalnom poretku?

- Prvo, većinu državnih dugova, stvorenih pod neoliberalnim uvjetima, treba jednim dijelom reprogramirati, s dužim rokovima otplate i nižim kamatama, a drugim dijelom naprosto poništiti. U ovome je zanimljiv potez vlade predsjednika Nestora Kirchnera koji je 2002. godine uspješno izveo Argentinu iz strahovitog ekonomskog kraha pod 170 milijardi dolara duga tako što je proglašenjem bankrota jedan dio tog duga izbrisao, a u drugom njegovu dijelu prisilio MMF na refinanciranje.

Ne bi li ekonomske posljedice takvog poteza bile pogubne za državu koja za njim poseže, a prije svega gubitkom kreditne vjerodostojnosti?

- Dugoročnije bi moglo to biti, ali uz prednost neposrednog oslobađanja znatnih sredstava za pametnu budžetsku potrošnju. Takav potez mogao bi imati najteže posljedice za države iz kojih dolaze krediti, sa slomom nekih njihovih financijskih institucija. Međutim, koliko bi taj potez bio za jednu ili za drugu stranu poguban ili koristan ovisi o dvije stvari. S jedne strane ovisno o tome da li ga poduzima jedna država izolirana, kao u slučaju Argentine, kad su posljedice za nju vjerojatno teže, ili taj potez poduzimaju dogovoreno više država dužnika sa znatno većim političkim i pregovaračkim potencijalom, odnosno da li one to čak dogovaraju s državama odakle dolaze pozajmice. Ovo drugo i treće nikada se nije dogodilo, a mogli bismo zamisliti da s daljnjim pogoršanjem sadašnjeg stanja to učine zajedno prema svojim kreditorima Italija, Španjolska i Portugal.

Prva varijanta, ona argentinska, gotovo je neka međunarodna revolucionarna mjera?

- Tako je. Uostalom, kao i nacionalizacije stranih kompanija u Kubi, Venezueli, Argentini i Boliviji. Revolucionarna eksproprijacija eksploatatora ne vrši se više oružanim jurišem na Zimski dvorac, već jurišem na interese financijskog kapitala. To je velika metodska važnost argentinskog precedenta.

A koja je druga stvar o kojoj ovisi uspješnost jednostranog i višestranog brisanja dugova, odnosno njihovih reprogramiranja?

- To je ono na što upućuje drugi i treći dio antineoliberalističkog programa: da li je država koja poduzima radikalni potez brisanja svoje prezaduženosti kao kamena oko vrata sposobna da tako oslobođena sredstva pametno upotrijebi za novi ekonomski razvoj - nadasve za razvoj vrlo propulzivne ekonomije čiste obnovljive energije, čiste hrane, obrazovanja koje traži nove dinamičnije tehnologije, standarda sve brojnijeg starijeg stanovništva i tako dalje.

Nadalje, je li država sposobna uvesti pravedniju fiskalnu politiku ubiranja sredstava u vlastitom društvu i je li sposobna štedjeti na nerazumnim troškovima koji su je u prošlosti doveli do prezaduženosti - a to su, treba jasno reći, nadasve privilegije državnog aparata i glupavi vojni troškovi. Ako država za to nije sposobna, a Argentinci se danas pitaju je li njihova država takva, onda će se sigurno za 5-6 godina naći ponovno u toj situaciji prezaduženosti, pa recesije, pa siromašenja. A koliko je revolucija na taj način promašeno!

Ima li dovoljno politički organizirane snage koja bi na demokratskim izborima izvela i jedno takvo rješenje?

- Odgovor je odlučno, za sada, ne. Reformističke socijaldemokratske stranke su još uvijek fascinirane aspektima neoliberalnog poretka - na primjer, sveobuhvatnim privatizacijama narodnog bogatstva - za što nam ne treba tražiti dalje primjere njemačke socijaldemokracije i Holladeovih socijalista jer je dovoljno pogledati što o tome programiraju hrvatski socijaldemokrati.

Što je s ostalim glavnim hrvatskim političkim strankama kada je u pitanju provođenje neoliberalne politike. Nakon primjedbi da su Radimir Čačić i, s druge strane, Slavko Linić čisti neoliberali, Vesna Pusić je, na primjer, odbila mogućnost da HNS ima neoliberalna polazišta.

- Između HDZ-a i SDP-a nema vidljivih razlika u odnosu na pristajanje prema strategiji neoliberalizma. Tvrdnja da je to pristajanje taktično i privremeno, dok ne ojačamo ekonomski i možda vratimo dio od oko 45 milijardi eura duga, potpuno je neuvjerljivo jer izvan europskog neoliberalnog modela ni jedna pojedinačna država, a pogotovo ekonomski sitniš kao Hrvatska, nema mogućnost odstupanja od pravila.

Ali, to opet ne znači da i druge pojedine europske države, svaka za sebe, u uvjetima globalizacije međuzavisnosti i divovske moći međunarodnog financijskog kapitala, mogu bilo što ozbiljno učiniti u odmaku od neoliberalnog poretka. I tu odjednom prepoznajemo moguću veliku ulogu Europske unije, kao moćnog kolektivnog političkog subjekta, koji bi mogao imati dovoljno snage za alternativni pomak. Ali i tu se to ne bi moglo tako lako dogoditi, jer su politički subjekti odviše interesno vezani za postojeći poredak, ako nas na radikalnu civilizacijsku promjenu ne prisili sama dubina ekonomske socijalne političke krize koja je uistinu u toku.

LOLA WRIGHT