S godinama se može steći dojam kako Hrvatska ima sve više problema oko rješavanja graničnih pitanja sa susjedima. Tako bi se bar dalo zaključiti iz medija, jer se otvorena pitanja oko granica i suprotstavljeni stavovi s predstavnicima vlasti u susjednim državama nastalim raspadom Jugoslavije, stalno iznovice ponavljaju i vraćaju, ili se jednostavno ne mogu efikasno i dogovorno riješiti. Nakon višegodišnjih peripetija sa Slovencima sada je na redu BiH, poglavito priča o obilasku Neuma i Pelješkom mostu.

O svemu tome razgovaramo s dr. Davorinom Rudolfom, članom Hrvatske i Svjetske akademije znanosti i umjetnosti, profesorom međunarodnog prava, koji je, između ostalog, bio ministar pomorstva i vanjskih poslova u hrvatskim vladama od 1990. do 1992. godine. On je i osobno sudjelovao u brojnim pregovorima vezanim upravo uz rješavanje spornih pitanja oko granica, pa je stoga vrstan poznavatelj situacije, koji dobar dio odgovornosti za nastale probleme vidi i u lutanju hrvatskih vlasti. Ujedno, Rudolf iznosi i neke stavove o aktualnom trenutku hrvatske politike i gospodarstva.

- Hrvatska je svoje današnje državne granice stekla na dan osamostaljenja, 25. lipnja 1991. U Ustavnoj odluci o suverenitetu i samostalnosti, koja je toga dana donijeta u Hrvatskome saboru, jasno je istaknuto načelo poštovanja statusa quo, tj. zatečenih i naslijeđenih granica nakon razdruživanja nekadašnjih federalnih jedinica - republika u bivšoj Jugoslaviji. Međunarodna priznanja i ulazak u Ujedinjene narode svih novonastalih država u područu bivše Jugoslavije bili su uvjetovani izjavama o poštovanju zatečenih granica. Granice Hrvatske, a i ostalih država stvorenih na području nekadašnje Jugoslavije, nisu, dakle, povijesne, katastarske, etničke, prirodne i sl., već one koje su zatečene na dan osamostaljenja. To je načelo istaknuto i u ugovoru Tuđman-Izetbegović iz 1999. godine.

NE PROLAZI BRAK PRAVA I POLITIKE

Kako danas ocjenjujete sporazum Izetbegović-Tuđman?
- Ugovorom je utvrđena granica duga više odo tisuću kilometara, koja se u najvećemu dijelu ustalila nakon 1739. Nažalost, prema gledištima hrvatskih stručnjaka tim ugovorom su dva mala otočića u Malostonskome kanalu, Veliki i Mali škoj i rep poluotoka Kleka, koji su u vrijeme bivše Jugoslavije bili u Hrvatskoj, prepušteni BiH. Time je narušeno načelo stjecanja zatečenih granica! Stručnjaci u BiH, međutim, smatraju da su spomenuta područja oduvijek pripadala BiH. U tome je, rekao bih, granični spor između Hrvatske i BiH. U međunarodnome pravu spor postoji i onda ako samo jedna država neko pitanje smatra spornim, a druga ga niječe.

Kako riješiti taj spor s BiH?
- Moje je mišljenje da bi bilo dobro za obje strane imenovati skupinu stručnjaka koja će razmotriti sporne točke na granici u Malostonskome zaljevu i javno objaviti što je utvrdila. U tu skupinu se može imenovati i nepristrani pojedinac, primjerice, istaknuti švicarski ili norveški stručnjak za međunarodno pravo.

Zašto BiH ne pristaje na takav način rješenja spora?
- BiH ima u ruci dva važna argumenta. Prvo, ugovor su potpisala dvojica predsjednika država, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Drugo, taj ugovor se privremeno primjenjuje već 13 godina, tj. od dana potpisivanja 30. srpnja 1999. godine.

Međutim, ugovor nije ratificiran?
- Točno, pravno nije stupio na snagu, ali je politički i te kako važan. U međunarodnim su odnosima pravo i politika zaključili katolički brak, pa se taj brak ne može samo tako razvrgnuti.

POVJERENJE U PREGOVARAČE

Pitanje je zašto je predsjednik Tuđman taj ugovor potpisao s obzirom na sporne detalje u Malostonskome zaljevu?
- Mislim da je predsjednik Tuđman potpisao ugovor jer se pouzdavao u pregovarače, Ministarstvo vanjskih poslova, ondašnju vladu. U ugovoru, koji ima uvodni dio i samo 23 članka, nigdje se ne spominju sporni otoci, ni rep Kleka. O morskoj granici zapravo je napisan samo jedan stavak, u kojemu se kaže da je granica na moru crta sredine između najbližih točaka na kopnu dviju država. Uz ugovor ima 86 zemljovida s ucrtanim granicama koji mogu pouzdano tumačiti samo specijalisti i stručnjaci. Ne vjerujem da se u takvo što upušta predsjednik države osobno, ili ministar vanjskih poslova.

Mislite li da bi ugovor, unatoč svemu, trebalo u Saboru ratificirati?
- Ratifikacija je sada isključivo politička odluka Vlade i Sabora. Svakako bismo prije ratificiranja morali utvrditi jesu li Mali i Veli škoj i rep Kleka pripadali Hrvatskoj 25. lipnja 1991. Ako jesu, ugovorom Tuđman - Izetbegović iz 1999. izmijenjena je hrvatska državna granica. Za ratifikaciju je potrebna dvotrećinska većina glasova svih zastupnika u Saboru. To će, prema mom mišljenju, biti teško postići. Ako su sporni dijelovi oduvijek u BiH, za ratifikaciju je dovoljna obična većina.

DILETANTI I POLITIČARI

Može li se Hrvatska jednostrano obratiti Međunarodnome sudu ili arbitraži?
- Prijašnji premijer Ivo Sanader je razmišljao o iznošenju graničnoga spora s BiH pred Međunarodni sud pravde u Haagu. Izrazio sam osobno mišljenje da spor nećemo dobiti, a izložit ćemo se nepotrebno troškovima.

Iz Vaših riječi proizlazi da su hrvatski državni lideri lutali, bili nedovoljno informirani, te činili pogreške u nastojanju da što prije dođu do opipljivih rezultata?
- Ima tu svašta. Najprije se 2001. predsjednik Vlade Ivica Račan, bez savjetnika i stručnjaka, dogovorio o hrvatsko-slovenskoj granici sa slovenskim premijerom Drnovšekom. Skočila je gnjevno hrvatska javnost jer je tekst ugovora za Hrvatsku bio loš, pa je naš premijer poručio Ljubljani: Dogovor ne vrijedi. Slovenci su se, naravno, opravdano ljutili. Potom, smo 2002. potpisali privremeni sporazum o granici s Crnom Gorom koji je velika blamaža hrvatske diplomacije. I on, dakle, ne valja. Pa sad s BiH. Što to mi o sebi umišljamo?

Kako je moguće da je epilog gotovo svakog nastojanja toliko porazan?
- Jer o razgraničenju i teritorijalnim pretenzijama susjeda pregovaraju i na rješenja utječu diletanti i političari bez patriotizma i osjećaja odgovornosti. Sjećate li se izjave jednog našeg potpredsjednika Vlade: digao je galamu jer se tobože svađamo sa Slovencima zbog četiri kilograma srdela! A "svađali" smo se zbog 167 četvornih kilometara neprijeporno hrvatskoga mora i podmorja! Ili: život sa susjedima zagorčavaju nam tvrdi pregovarači, mrgudi, dakako zagriženi "hrvatski nacionalisti", a imamo toliko mora! Zašto ne bismo dali malo susjedima? Smatram da more, državni teritorij, nije vlasništvo nijedne generacije, već baština. I nikome se ne poklanja.

TRADICIONALNI DOMAĆI ŠLAMPERAJ

HDZ zagovara Pelješki most, Kalmeta i Sanader su godinama tvrdili kako je sve oko toga dogovoreno, ali pet godina nisu ništa napravili na gradnji mosta. Sada se priča ponovo vraća na početak, opcija je koridor, možda i most, očito je izgubljeno užasno puno vremena bez ikakvih opipljivih rezultata?
- Nedavno nam je jedan strani ministar vanjskih poslova cinično poručio: "Nemojte, molim vas, i treći put postavljati kamen temeljac za Pelješki most". Ismijavaju nas stranci, jer se u nas taj most rabio kao stranačko pitanje, a ne nacionalno. HDZ je vitlao mostom godinama, u svim izbornim kampanjama, a bez novca. Novi, aktualni ministar pomorstva i prometa nije čestito ni sjeo u ministarsku fotelju, a na televiziji je prepotentno izložio najmanje tri varijante, koridor, most i onu diletantsku ideju o trajektnoj vezi.

Što je onda bolje rješenje, cestovni koridor ili most?
- Sada se zaista moramo ostaviti domaćih šlamperaja, cesta, koridora, osobito gnjavatorskih stranačkih svađa tko je za što zaslužan. Pošto se ukazala šansa da most dijelomično financira Europska unija, zbog šengenskog režima naravno, valja temeljito i brzo završiti samo jednu optimalnu studiju - Pelješki most! Nikakvi koridori. Može se, prema mom mišljenju, jedino razmotriti što je povoljnije, most ili podmorski tunel poput onoga između Francuske i Britanije u La Mancheu.

Je li Vas ovih dana netko iz Vlade konzultirao o graničnim pitanjima vezanim uz BiH?
- Da, predsjednik Vlade Zoran Milanović. Nazvao me telefonski.

O čemu ste razgovarali?
- Razgovarali smo 40-tak minuta o stručnim stvarima iz područja međunarodnoga prava i međunarodnih odnosa. A o sadržaju našeg razgovora ne bih javno govorio, jer držim da to ne bi bilo korektno.
Darko PAJIĆ