Kulić Slavko

01.07.2012

interpublic.hr

Tweet

Nije problem hrvatskog duga. Problem je u tom što mi ne znamo kada ćemo, i iz čega ćemo platiti taj dug. Inače, sportski sam pilot, moj instruktor letenja pukovnik Jelak, instruktor na aerodromu Lučko, me naučio jednu stvar. A to je da nije problem uzletjeti, jer pritom koristimo silu uzgona. Problem je sletjeti, obuzdati silu. I upravo sam taj fizički zakon iz prirodnih znanosti prenio u društvene znanosti i saznao kako nije problem zadužiti se, već je problem platiti dug. Na to smo, očito, zadužujući se, zaboravili. Dakle, nije problem duga u pitanju, jer je dug samo jedna posljedica manifestacije ponašanja jednog naroda, jednog društva, pa čak i jedne države. Riječ je o problemu psihologije pomoći, najamne psihologije i najamne ekonomije, jer su tu izvori najamne politike, stanja u kojem mi danas jesmo. Mi se nalazimo u stanju duboke neravnoteže, premda se zna da nitko nije dobio mandat vlasti da vlada na dug i da rasprodaje sve ono što se zateklo 1991. godine. Hrvatska je ušla u novi oblik civilizacijskog ustroja s dugom od 3,8 milijardi dolara. Danas, 2012. godine, mi smo dužni preko 100 milijadri američkih dolara. Mi ne znamo u što je novac utrošen, u što je to uloženo, osim u potrošnju? To znači da smo napustili proizvodnju u prihvatili konzumerizam kao svoj oblik života i to na dug. Taj je konumerizam bio dobro podržan od zagovaratelja tzv. tržišnog fundamentalizma i monetarizma. Zašto? Jednostavno, jer je to išlo u prilog primitivnom stanju naroda i društva koje se ogleda u dominirajućem stavu da se može trošiti tuđe, a da se pri tom ne misli kada će i na koji način platiti to tuđe što smo potrošili. Dakle, mi danas imamo saznanje da ne znamo stanje duga, a tim se problemom ne bavi ni politika ni znanost. Nije problem čak ni visina duga, već u tome što ne znamo koliko smo duboko u dužničkoj „bob stazi" iz koje će teško izlaziti, i to ne samo naša djeca, već i naši unuci.

 

Sve su tranzicijske zemlje, isto kao i Hrvatska, izabrale model razvoja na dug. Međutim, sve te zemlje, isto kao i Hrvatska, nestaju u tranziciji. Od Mađarske, Češke, Rumunjske, Bugarske, pa do svih novonostalih zemlja na području Balkana, nitko neće izbjeći zamku „dužničke bob staze", odnosno dužničke doktrine. Poljaci su to, naizgled, radili nešto mudrije, no oni zasada samo uspješnije prikrivaju stanje u koje i oni također ulaze u toj tzv. tranziciji. Zaključno, mi ćemo nestati u tranziciji, jer nismo uspjeli razumjeti da nije moguće opstati, a kamo li se razvijati se, na tuđoj moći. Jer, moć je oduvijek bila mogućnost presudnog utjecaja na izbor alternative drugog bez njegove volje. Prema tome, mi nemamo danas mogućnosti da utječemo na bilo što osim da platimo ono što smo dužni, što smo već potrošili.
Taj problem života na dug otvara pitanje desupstancijalizacije, jer ako smo potrošili tuđi nacionalni dohodak, postavlja se pitanje ako ga ne možemo platiti iz novostvorenih, dodanih vrijednosti, iz čega ćemo ga onda platiti? Oni koji su nam posuđivali su znali da ćemo ga morati platini onime čime raspolažemo. To su procesi supstancijalizacije ili desupstancijalizacije onoga što se zateklo. Umjesto kaplitalizacije Hrvatska se od 1991. godine nalazi u stanju duboke desupstancijalizacije, rasprodaje onoga što smo prirodno naslijedili. Na to nemamo pravo. Još je manje pravo na to iz bilo kojeg naslova pozicije vlasti.

 

Prije svega, kapitalizam uopće nije u krizi. Čak štoviše, on je u novom zaletu, on proživljava svojevrsnu renesansu. Kapitalizam je uspio da prijeđe od klasičnog oblika kapitalizma, koji je stjecao profit na našim mišićima, koristeći našu radnu snagu, u kvalitativno novi historijski oblik ekonomske formacije. Tijekom posljednjih pedeset godina živimo u stanju tzv. kognitivnog kapitalizma. Njegova posebnost u odnosu na prethode epohe kapitalizma je da on koristi naš um za nasilnu preraspodjelu onoga što je još preostalo. Znači, da kapitalizam trenutačno nije u krizi, već suprotno, on nikad nije bio u takvom zaletu i ekspanziji kao danas. On koristi slabosti onih koji nisu razumjeli da na tuđoj moći ne mogu opstati. Dakle, nije kapitalizam u krizi, već su u sve dubljoj krizi oni koji su prihvatili da žive na tuđoj moći. Oni su uvijek u krizi, njima uvijek nedostaje.

 

Ne samo da gubi nacionalnu potku, on gubi suspatncu. On gubi uporište svog kulturnog i materijalnog bića, konkretno uporište svog opstanka. On, dakle, nestaje sa svim bitnim kakakteristikama koje ga tvore kao subjetka kulture. Ako Hrvatska kao subjekt kulture prihvati pravnu stečevinu kao svoju kulturu, onda gubi svoju kulturu kao svoje pravo. To je suština svih suština u smislu opstanka u novom civilizacijskom ustroju u kojemu smo mi privatili kriterije prava jačeg, pravnu stečevinu kao oblik svoga postojanja. Dakle, mi nestajemo kao subjekt kulture prije nego što postajemo subjekt civilizacije i to u prostoru gdje jesmo. Oni to dobro znaju, međutim, mi to nismo razumljeli. Konkretno, mi gubimo i ono malo identiteta, jer smo ga olako unijeli i prihvatili pravo jačeg. Ponavljam, ako smo prihvatili pravnu stečevinu kao svoju kulturu, onda mi gubimo svoju kulturu kao svoje pravo, što znači da smo pristali na nestajanje, na poziciju podložnosti.

 

Neoliberalizam je u povijesnoj krizi. Hrvatskoj je potrebna nova ekonomska paradigma. Što bi ona mogla biti? Kako ona glasi? Koji je to teorijski pogled? Koji je to politički koncept?
Alternativa je bila posve moguća 1991. godine kad smo, nakon pada Berlinskoga zida, iz jednog civilizacijskoga ustroja izišli i onda dvadeset godina čekamo pod Šengenskim zidom kako bi ušli u novi oblik civilizacijskoga ustroja. Mi smo morali postati, odnosno prije nego što smo pristali na bilo koji oblik civilizacijskoga ustrojavanja sebe u okolnostima u kojima jesmo, mi smo morali ostvariti unutrašnje samoodređenje i imati jasno međunarodno opredjeljenje. Međutim, to je propušteno, tako da Hrvatska do danas nema unutarnjeg samoodređenja, niti ima jasno međunarodno opredjeljenje. Zato je moje mišljenje kako Hrvatski Sabor tijekom proteklih 22 godine nije ostvario ono što smo kao subjekt kulture, kao narod, mogli postati – da postignemo koncenzus o tome koji će tip socijalnih odnosa Hrvatska prakticirati u prostoru gdje jesmo, u odnosu na svijet. Do dana današnjeg mi tog koncenzusa u hrvatskom Saboru, pa i u okružju višestranačkog odlučivanja, nemamo. To znači da mi u hrvatskom Saboru nemamo političkog konstrukta i nemamo opozicije koja brani društveno opredjeljenje. Uslijed nepostojanja društvenog opredjeljenja, mi imamo stalnu borbu za prevlast od strane političkih stranaka u smislu socijalnog i političkog darvinizma. Dakle, mi smo iznutra, u smislu opstanka subjekta kulture koji bi trebao postati subjektom civilizacije, potpuno neodređeni.

 

Mi nismo ostvarili konstrukt. Hrvatska je od autoritarne države predsjednika Tuđmana, od 1991. do 2000. godine bila u okolnostima u kojima je jedan čovjek određivao sve, pa čak i sastav nogometnog tima. Upozoravao sam predsjednika Tuđmana da prije nego ode s javne političke scene, da tu autoritarnu državu ne prepusti autokratskoj državi. Upravo se to dogodilo. Mi od 2000. godine živimo u autokratskoj državi. Moj je prijedlog bio parlamentarna država, što znači da napravimo državu razuma, a ne da ostanemo u državi nužde. Mi danas živimo u konstruktu autokratske države gdje tri ličnosti stvaraju dojam kako nešto čine, a u stvari, ne čine ništa, osim što su postali funkcija stranog kapitala i nisu u funkciji interesa hrvatskog naroda i hrvatskih radnika i sve su im odluke u interesu stranog kapitala.

 

Politički konstrukt je pretpostavka za sve ostalo. Naime, bez političkog konstrukta mi ne možemo doći do pravnog konstrukta, a bez pravnog konstrukta ne možemo birati niti izabrati novi civilizacijski ustroj kao subjekt civilizacije. Upravo zato kao subjekt kulture nestajemo, jer smo od jezika nadalje, jednostavno, prisiljeni da nestanemo. Taj nestanak je uvjetovanjem ostvarivanjem osnovnih egzistencijalnih potreba kao što je to, primjerice, zaposlenost. Jednostavno, morati ćemo govoriti njemački, engleski ili francuski. Jezik je prva značajka autentičnosti pojedinca, jedan od oblika njegova identiteta da pripada jednoj grupi, zajednici ili/i narodu. U našem, hrvatskom slučaju, on će se izgubiti, jer znanje hrvatskog jezika neće nam značiti ništa jer s tim jezikom nećemo moći ostvariti nikakvu egzistenciju. Naša djeca su prepuštena asimilaciji kroz preuzimanje tuđe kulture i tuđeg jezika.

 

Zasada još uvijek nismo napustili vlastiti teritorij, ali je činjenica kako je politička vlast 2004. godine, preciznije politička oligarhija, predala hrvatski politički prostor Sjedinjenim Američkim Državama, a hrvatski sabor je, bez pitanja naroda o tome, to i potvrdio. Osobno sam mišljenja da jeca naše djece moraju znati da za to ni tadašnja politička vlast Hrvatske nije imala madata, jer čak ni narod nema prava predati teritorij nekome drugome, jer ga mora ostaviti svojim potomcima.

 

Ne. Fizička predaja hrvatskog prostora SAD-u na raspolaganje dogodila se prije ulaska Hrvatske u NATO predstavlja čin političke izdaje naroda ovoga prostora od strane političke oligarhije. Za taj čin nije znao ni narod, pa ček ni tadašnji predsjednik države. To su učinila tri političara iz iste tzv. političke oligarhije.

 

Prije svega, nalazimo se u vremenskoj stisci. Imamo samo još jednu godinu da učinimo dalekosežne poteze. Prvo što bismo trebali učiniti je da sve što je, u vlasničkom smislu, nezakonito "pretvoreno" i oduzeto, nacionaliziramo. Da, nacionaliziramo i to još – noćas! To je naš jedini izlaz, jer bez tog mi ništa nećemo značiti u europskom kontekstu. U to ulazi sve, počevši od Hrvatskog Telekoma, INE, Plive, hrvatskih banaka i Rade Končara i svega ostalog. Jer, sve ono što je nezakonito stečeno nema pravne važnosti u pravnoj državi.

 

Nedavno sam o toj temi razgovarao u Europskom parlamentu i pitao ih da li bi nas podržali kad bismo to napravili i rekli da bi nas podržali. Međutim, kad sam došao u Hrvatsku nisam imao s kime razgovarati o toj temi. Jednostavno, nedostaju na tri jake državne funkcije kako bismo to realizirali - predsjednik Sabora, državni odvjetnik i ravnatelj državne revizije. To su tri ličnosti na tri jake političke funkcije koje bi mogle pokrenuti pitanje nacionalizacije, odnosno provođenje nezakonito stečenog vlasništva u vlasništvo hrvatskog naroda i vlasništvo hrvatske države takve kakva jest.
Nakon nacionalizacije, slijedi proces određivanja političkog konstrukta. Mi se u Hrvatskoj iznutra moramo odrediti prema pitanju koji ćemo oblik socijalnih odnosa prakticirati. Hoće li to biti proamerički tip kapitalizma ili će pak biti proeuropski. Mi pričamo o proeuropskom tipu kapitalizma, kolektivnom tipu kapitalizma, dioničarskom kapitalu, a od trenutka stvaranja suvremene hrvatske države, dakle od 1991. godine, mi smo prihvatili anglosaksonski oblik kapitalizma, dakle, proces individualizacije kapitala. U konkretnom hrvatskom slučaju, to se realiziralo kroz proces nezakonite privatizacije.
Ključni trenutak pretvorbe je kada se radničko-klasno poništilo i u istom trenutku se afirmiralo vlasničko-klasno. Tim je činom narod razvlašten i razoružan. Takav narod više ne može pružiti otpor nikome.
Od 1991. godine do danas 1450 ljudi stalno se „vrti" na istoj razini vlasti. Taj „kapacitet upravljanja društvom" od tada do danas nije razumio što je njegova uloga, što znači da se on nalazi ispod razine razumijevanja problema, poglavito unutarnjih, a još manje međunarodnih. Konkretno, to znači da mi ne znamo gdje smo, a kamo li, u kojem pravcu valja ići. Ipak, to nerazumijevanje ne amnestira. Zato upravo taj „kapacitet upravljanja društvom" snosi povijesnu odgovornost za ono što se dosada događalo, ali i za ono što će se ubuduće događati sa hrvatskim narodom, pa i sa takozvanim „članstvom u Europskoj uniji".

 

Prije svega, moramo biti svjesni da je Europska unija projekt moćnih. Ona nije Europska zajednica. Nedavno sam upozorio u Europskom parlamentu da se Europa ne može voditi i temeljiti isključivo na monetarnoj politici. Ona bi se trebala voditi na dugoročnoj koncepciji suživota naroda u Europi, a ne na koncepciji suživota političkih oligarhija. Politička oligarhija Hrvatske, jednostavno, pridružila se političkim oligarhijama Europe. Problem je u tome što se politička oligarhija Europe, i naša oligarhija s njom, biti u budućnosti okrutnija prema većini naroda Europe, na način koji smo prije imenovani profašističkim ili neostaljinističkim. Ona već danas traži da većina naroda štedi kako bi oni mogli vječno trošiti ono što im ne pripada. Mislim da sam bio dovoljno jasan.

 

Stanje duboke neravnoteže nije stanje krize i nije stanje recesije. To je pojam koji je daleko teži i u samoj znanosti. Tako je pojam krize i recesije u sociologiji, politologiji i ekonomiji su poželjni pojmovi jer kriza na ono stanje koje nas upozorava kako da opstanemo. Isto kao što glad i žeđ čovjeka prirodno upozoravaju na to kada treba jesti i piti, društveni organizam stanjima krize pravodobno reagira na ono što u manjka, ono što mu nedostaje. Ako smo kao društveni mehanizam prešutjeli fazu krize i recesije, isto kao čovjek koji je nakon 15 dana gladi ili žeđi u stanju duboke kome, dubokoj fiziološkoj i psihološkoj neravnoteži, tako je i naš društveni, živi organizam u obliku zajednice i naroda u stanju duboke neravnoteže iz kojega se vrlo teško vratiti.
Ako bi učinili ono o čemu sam govorio, ako bi imali koncepciju dugoročnog razvoja života u prostoru Hrvatske, onda imamo vremena da se do 2030. godine korigiramo i osvijestimo svoj opstanak, kao pojedinci i kao kolektivitet, kao narod. Potrebno je, dakle, osvijestiti vlastiti opstanak iz sebe pomoću sebe, jer na tuđoj moći opstanak je, jednostavno, nemoguć. To tome bi trebala voditi računa ta politička elita koje mi, u stvari, nemamo. Imamo samo političku oligarhiju – pet, deset, dvadeset ljudi iz takozvanih „političkih stranaka" koji odlučuju. Oni nisu politička elita i tu više nije problem u nedostatku političke elite, pa ni vjerske elite, već je problem u znanosti. Mi znanstvenici smo trebali spriječiti, odnosno posredstvom kritičkog mišljenja osvijestiti da takvo vođenje društva i takvo upravljanje društvom vodi hrvatski narod u nestajanje. Slijedno, problem je i u stanju svijesti. Jer, smo u stanju dubokog deficita svijesti o sebi i svijetu.

 

Nakon nove konstitucije imamo mogućnost da pomoću koncepcije, strategije i sustava socijalnih odnosa definiramo razvojnu politiku. To otvara pitanje i ustavne organizacije, jer je ustav vrijednosno i socijalni akt. On je oblik socijalne organizacije i socijalne egzistencije svih članova društva. Mi još uvijek živimo u ustavu koji je vrijednosno politički akt, a u stvarnosti sredstvo manipulacije narodom. A nama je nužna rekonstitucija hrvatskog društva u smislu novog sustava vrijednosti i spoznaje da je opstanak na tuđoj moći nemoguć. Da, rezimiram, mi u ovom kvalitetnom proizvodnom prostoru možemo organizirati i kulturni i materijalni život, pri čemu nam nedostaje još barem pola milijuna ljudi, uz ove koji su tu i sve nezaposlene. Problem je što smo ispustili iz pažnje život u totalitetu, biljni, životinjski i ljudski, u prostoru Hrvatske. Strašno da u tako kvalitetnom prostoru svi oblici života nestaju. Nestaje biljni, životinjski i ljudski svijet, pa i svijet gljiva. Zašto? Jednostavno zato jer se problemom života prostoru Hrvatske ne bavi nitko. Ne bavi se znanost, to nije zadaća politike, a još manje zadaća crkve. No, sve to skupa znači da nismo razumjeli uvjete svoga opstanka na mogućnostima koje imamo u genetskim i tzv. memetskim, odnosno kulturnim predpostavkama. Znači nije problem u našim, hrvatskim mogućnostima, nego u tome što nismo osvijestili naše mogućnosti spram budućnosti. Tako, primjerice, imamo 320 milijardi kuna našeg novca s druge strane granice, našeg novca kojim upravlja drugi. Mi smo taj novac, uz jedan posto kamate, dali drugome da upravlja njime. Što on čini. On nam ga prodaje uz kamatu od 10, 12. 22 pa čak i 40 posto! To pokazuje da mi nisu, s aspekta upravljačkog kapaciteta društvom, znali upravljati onim čime ovo društvo raspolaže. Dakle, hrvatsko društvo ima mogućnosti koje stoje spram budućnosti, ono nije ni glupo ni siromašno, no ako ne osvijestimo potencijale, uzeti će ih drugi.
Hrvatski problemi nisu ekonomski, oni su politički i to zato jer je upravo politika i to najamna politika proizvela otuđenje ekonomskih svih mogućnosti, otuđenje banaka, poduzeća, gospodarske infrastukture... Dakle, nije Hrvatskoj nikad problem bio u ekonomskim mogućnostima, već u političkoj oligarhiji koja nije bila na razini povijesne zadaće da Hrvatsku izvede iz jednog civilizacijskog oblika u novi civilizacijski ustroj Europske unije.

 

Zasada, niti jedna zemlja tog dijela svijeta nije uspjela u tome. Nakon razlaza kao izlaza iz ranijih oblika civilizacijskog ustroja, ni jedna zemlja se ne može pohvaliti da je uspjela, pa ni Slovenija, ni Mađarska. Potonja zemlja ponajmanje, jer je najdalje „otišla ukrivo".

 

Skandinavske zemlje imaju klasičan kapitalizam, čija je temeljna značajka da se socijalna država nametnula da preraspodijeljuje estraprofite na one koji nemaju. Dakle, u državama takvog tipa presaspodjela nacionalnog dohotka ide do 50 posto, pa čak i 63 posto i još se uvijek imenuju kapitalističkim državama. Ujedno, to su države u kojima su zdravi radili, bolesni se liječili, a umirovljenici dostojanstveno živjeli. Hrvatska je jako daleko od toga.
Uloga države nikad nije napustila stvarnost, realitet. To što se fetižizira težište i teoretičari tzv. tržišnog fundamentalizma tvrde se da ono samo regulira sve je tragedija jer zanemaruje temeljnu činjenicu koja glasi: tržište ne postoji! Sve uređuje država. Jedino smo mi u jugoistočnoj Europi nasjeli i „pokopali" državu i sve, pa i sustav socijalnih odnosa, prepustili tržištu, čime smo se prepustili ekspanziji Zapada. Mi smo nasjeli na trik da će tržište urediti socijalne odnose, a zna se da je upravo tržište mjesto gdje netko gubi, dok drugi dobiva, čime smo prihvatili nametnuti konzumerizam, posredovan tržišnim fundamentalizmom i monetarizmom. Naše novce prodaju nama na kredit, uvukavši nas u stanje u kojem jesmo. Nisam siguran da ni hrvatska znanost ima uvida u to.

 

Nije to nikakva periferija, već je jugositočna Europa postala Sjevernoj Europi ono što je Južna Amerika svojedobno bila Sjednjenim Američkim Državama. Za svega desetak godina Europa će biti podijeljena na nekoliko velikih i moćnih država i 90 posto malih i nemoćnih država i društava. I Hrvatska će biti jedna "teška periferija" čija radna snaga neće služiti nikome, pa čak ni samima nama. Znači, živjeti ćemo u siromaštvu i bijedi i toga moramo biti danas svjesni kada smo se prepustili zakonima kapitalizma, premda smo upozoravali kako kapitalizam nije društvo koje počiva na znanju nego na nasilju. Ideja pljačke je izvorno europska. Europa je širila sebe na jugositočnu Europu koja je imala svoj sustav socijalnih odnosa, ali koja ga je, praktički preko noći, napustila. Jugoistočna Europa je imala svoj sustav socijalnih odnosa i bila mogućnosti da ostvaruje život, više nikada u povijesti to neće biti.
Valja, također, znati da zapadnoeuropska društva nisu nikakva demokratska društva. Hrvatska javnost i hrvatski mora znati da pojam demokracije ne prizna ni roditeljska, ni učiteljska, ni politička hijerarhija. U hijerarhiju sloboda i demokracija ne ulaze. Hijerarhijski ustroj jednostavno izbacuje taj pojam. S druge pak strane, to je pojam koji se najviše zloupotrebljava i u kući, i kod učitelja, ali i kod državnih voditelja. Politička demokracija je nešto posve drugo. Istinska demokracija je kad smo mi, živući, odgovorni spram sedme generacije, da im očuvamo i baštinu i prirodu, a ne da im rasprodamo i ono što smo mi baštinili. Prema tome, mi u Hrvatskoj nismo razumjeli ni čin političke demokracije, a kamoli čin demokracije kao socio-psihološkog pojma da smo za činenje danas odgovorni generacijama koje dolaze. Kako nismo razumjeli te temeljne uvjete vlastita opstanka, logično je da ćemo nestati.

 

Brod je jedan od najsloženijih proizvoda, kompleksan skoro kao avion. Mi smo brod nekad znali proizvest. Međutim, nas su nagovorili da ga ne proizvodimo. Dakle, ono što znamo više ne proizvodimo a ono što neznamo nećemo nikada ni proizvoditi. Društvo koje ne proizvodi sredstva rada, ono nužnom logikom povećava broj nezapslenih, a ljudi u njemu, istom logikom, vremenom postaju jedino najamni radnici i to pod uvjetom da nas netko želi unajmiti. Hrvatska je nekad proizvodila mnoge složene i uspješne proizvode što znači da nije točno da nismo znali. Uz razvijenu proizvodnju mi smo trebali ići samo u racionalizaciju troškova te potrošnje, čime bi naši proizvodi bili konkurentniji na europskom i svjetskom tržištu. Ni to nismo razumjeli, niti smo se razumno postavili spram tog kapitalizma koji nam je ponudio svoje tržište. Zaključak je ponovno isti – mi smo pristali da nestanemo i političkom i u ekonomskom smislu, pa i u kulturnom, a kad govorimo o nacionalnom identitetu i u identitetskom smislu prepoznatljivosti naših proizvoda. Onoga trenutka kad smo prihvatili tuđe pravo kao svoju kulturu, čime smo napustili svoju kulturu kao svoje pravo, pristali smo na nestanak u tranziciji.
Njemačka je jedina bila politički mudra pa je ostavila vlastitu proizvodnju, dok je sve nas druge zagovarla da napuštamo svoje proizvodnje, odnosno da oni proizvode, jer oni bolje proizvode od nas. I tu smo nasjeli, jer istina je da oni proizvode bolje proizvode, ali je i notorna činjenica da proizvode za sebe, a ne za nas.

 

Tercijalne djelatnosti će također doći pod utjecaj tog tzv. europskog tržišta i europskih moćnika. Isto očekuje i sve ostale djelatnosti – zdravstvo, školstvo, promet... Sve gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj doći će pod utjecaj onih koji tobože sve bolje znaju od nas, pa će nas „pokrivati", na primjer, u obrazovanju, kao nekad, iz Budimpešte ili Beča. Jer, „oni to bolje znaju". Možda znaju, ali rekao sam – „samo za sebe". Uopćeno gledano, pod velikim znakom pitanja su sve djelatnosti za koje još uvijek mislimo da su „naše", poput školstva, zdravstva i kulture. U tim procesima nestaju posljednja utočišta hrvatskog identiteta, mogućnost da mislimo o sebi, jer doći ćemo u okolnosti u kojima uopće više nećem moći promišljati sami sebe ili misliti javno o sebi kao subjektu kulture.