Još 2008. godine, dok je recesija tek kucala na vrata, Ljubo Jurčić jednom je prigodom izjavio da će Europa imati velikih problema da iziđe iz krize, ali da je Hrvatska, ako Vlada povuče prave poteze, može izbjeći. Danas, četiri godine poslije, u vrijeme kad je nacionalna ekonomija na koljenima, a broj nezaposlenih probija sve neslavne rekorde, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i bivši premijerski kandidat SDP-a čitateljima Slobodne Dalmacije iznosi još hrabriju tvrdnju. Postoji način, uvjeren je Jurčić, da zemlja iziđe iz krize već za godinu ili dvije. No, uz dva uvjeta: u Banskim dvorima moraju drastično izmijeniti svoju gospodarsku politiku, a, među ostalim, odustati od uvođenja poreza na nekretnine.

Od početka ste izrazili rezervu prema zakonu o porezu na nekretnine. Zašto?

– Država uzima porez za svoju uslugu koju daje građanima. A ta se usluga sastoji od toga da stvori uvjete za poslovanje i da poveća dohodak građana. Kad se poveća dohodak, onda se društvenim dogovorom određuje koliko će od tog povećanja pripasti radnicima, koliko poduzetnicima, a koliko državi. Tada država može reći da će kroz porez na dohodak ili imovinu dio toga uzeti sebi.

Kod nas je situacija baš suprotna: i proizvodnja i dohodak rapidno padaju...

– U situaciji kada dohodak pada, porezi se nikada ne smiju povećavati. Nikada. Ako to ne znamo iz teorije, onda možemo pogledati iz prakse. Posljednje tri ili četiri godine otkad je nastupila kriza, a dohodak počeo padati, najliberalnije zemlje su smanjivale poreze i na taj način povećavale potrošnju. Tako su sačuvale vlastitu proizvodnju, vlastitu zaposlenost i vlastitu poreznu bazu. Porez se ne smije povećavati u fazi stagnacije iz fiskalnih, financijskih i ekonomskih razloga. Osim toga, za uvođenje poreza na imovinu, ako biste željeli biti koliko-toliko pravedni, trebali biste imati svu imovinu popisanu, klasificiranu, procijenjenu i tek onda možete razmišljati o uvođenju porezu. U sadašnjoj situaciji, porez na nekretnine će već za godinu dana dovesti do negativnih posljedica.

Kojih?

– U Vladi tvrde da je riječ o porezu na neiskorištenu imovinu. A imovina se ne koristi jer država, koju svi plaćamo, nije stvorila uvjete za proizvodnju. Svatko bi najradije iznajmio svoj prostor, nešto zaradio i platio porez. No, i sada u centrima gradova imate sve više prostora, posebno poslovnih, koji više nisu u funkciji. Ako nema gospodarske aktivnosti, nemate kome iznajmiti, nemate iz čega platiti porez. Na kraju bi se moglo dogoditi da za dvije ili tri godine trećina nekretnina završi u rukama države jer ljudi neće moći platiti poreze. Ne krivnjom građana, nego zbog neefikasnosti Vladine politike. Moglo bi ispasti da će Vlada kazniti narod zbog svoje neefikasnosti. Porez na nekretnine je kažnjenički porez prema vlastitu narodu. To nije pošteno prema vlastitim građanima i ovakvim postupanjem Vlada postaje nenarodna.

Dobro, ali što ako Vlada ne odustane od ovoga poreza?

– Onda predlažem jedno jednostavno rješenje: da organiziraju burzu nekretnina za iznajmljivanje. Može se osnovati i posebna državna agencija koja bi na jednom mjestu imala sve nekretnine za iznajmljivanje i koja bi prema naplaćenom najmu mogla uzimati porez.

Dakle, stanovi se ne bi više mogli iznajmljivati “na crno”?

– I to je jedan oblik sive ekonomije, no i ona uvijek nastaje zbog neefikasnosti državne politike. Devedeset i devet posto ljudi bi radije radilo u službenoj ekonomiji, primalo pristojnu plaću i plaćalo poreze, no kad dohodak pada, poslodavci ne plaćaju doprinose radnicima, ne plaćaju dobavljače, ne plaćaju radnike, a sve zbog toga što se pogoršavaju uvjeti poslovanja. Odgovornost za uvjete poslovanja snosi država. Možete kažnjavati sivu ekonomiju do beskraja, ali je se nećete riješiti jer ne postoje uvjeti za normalno poslovanje i pristojan dohodak. Zato ove kažnjeničke mjere trebaju biti periferne, a one postaju glavne mjere ove Vlade. Nisu razmotrili sve politoekonomske efekte i to bi im se moglo obiti o glavu. Samo okupatori su dolazili u neku zemlju, uzimali poreze i nije ih zanimalo kako će ljudi zaraditi da ih mogu platiti.

No, ne izmišlja Linić porezom na imovinu nikakvu toplu vodu: isto je uveo i Monti u Italiji, Kenny u Irskoj... Političari jednostavno pokušavaju napuniti praznu državnu blagajnu.

– Od 200 i nešto zemalja koje postoje na zemaljskoj kugli, samo dvadesetak ili tridesetak njih su pametne zemlje koje normalno funkcioniraju. Italija je u većoj krizi nego mi, Grci, Španjolci, Portugalci su u krizi. No, i u Njemačkoj imate porezni sustav, ali on nije kažnjenički. Autoceste se u Njemačkoj ne plaćaju. A ne plaćaju se zato što je Vlada vodila takvu politiku ulaganja u infrastrukturu i proizvodnju i odredila pravu proporciju da je, oporezujući proizvodnju, skupila opći porezni prihod da može platiti i autocestu. U Hrvatskoj smo investirali u infrastrukturu, ali ne i u proizvodnju koja bi koristila tu infrastrukturu.

I sad plaćamo najskuplje cestarine u Europi?

– Vlada misli da će naplatom cestarine pokriti autoceste. Teoretski, ta mogućnost ne postoji. To je činovnički, ne ekonomski pristup. Danas se u Hrvatskoj ne zna prava ekonomska svrha autocesta. Cesta je infrastruktura koja služi narodu da se vozi i proizvodnji da vozi robe. Ali da bi narod imao novca da se vozi autocestom i da se vozi roba, morate imati tvornice u kojima će narod raditi i proizvoditi robe. Tada će država moći prikupiti dosta novca kroz poreze i neće morati naplaćivati cestarinu.

Na ovom primjeru želim reći kakva je uloga proračunskih prihoda i rashoda. Oni su samo jedan segment ekonomske aktivnosti. Nijedna država ne postoji zbog proračuna, nego proračun postoji zbog države. Zemlje nisu došle u krizu zato što su imale deficite u proračunu ili vanjske dugove, nego zbog loše gospodarske politike. Irska i Španjolska su prije krize imale pozitivan saldo u proračunu i upale su u duboku krizu. Postoji zabluda da je velika proračunska potrošnja izvor krize. Pa Skandinavci imaju najveću proračunsku potrošnju, veću od 50 posto BDP-a, pa su najmanje osjetili krizu i iz nje najprije izišli.

Hoćete reći da štednja nije nužna?

– Stvaraju se iluzije i krivo se tumače uzroci i posljedice. Dobra ekonomija će stabilizirati financije. Proračun je samo jedan, iako najveći, ali u biti sporedni element gospodarske aktivnosti. Samo stabiliziranje proračuna ne znači puno. U našoj će situaciji čak produbiti krizu.

Što onda učiniti kad smo trostruko hendikepirani: imamo deficit, imamo problema s punjenjem proračuna, imamo i dugove, a još ne vodimo ni dobru ekonomsku politiku?

– Prava ekonomija je mnogo složenija i najveća zabluda u Hrvata je ta da mnogi ljudi koji vode politiku misle da više znaju nego što znaju. U Hrvatskoj ne postoji ni selekcija ni vrednovanje znanja. Ekonomska struka ima odgovor na ovo pitanje, no njega kao da nitko ne želi čuti. Država proizvodi euforije kad nema jednu konstruktivnu politiku. Prvo je bila euforija pretvorbe, pa privatizacije, pa pifizacije, onda smo imali euforiju ulaska u WTO, pa ulaska u EU kad smo dobili datum pregovora 2003., pa burzovnu euforiju, pa javno-privatno partnerstvo, i sad imamo investicijsku euforiju. Samo nikada nismo imali sustavnu ekonomsku politiku.

Na čemu bi ona trebala počivati?

– Na proizvodnji. Svjetska banka analizirala je koji su faktori razvoja zemalja čije su ekonomije u kriznim godinama rasle više od sedam posto. Među ostalim, sve su svoju ekonomiju temeljile na prerađivačkoj industriji i poljoprivredi. Iskoristili su prirodna područja i tehnologiju kako bi osigurali najveće prinose, a u više od 40 posto slučajeva to je značilo razvoj prerađivačke industrije. Kod nas postoji intenzivan trend deindustrijalizacije. Europska komisija izradila je 2010. dokument u kojem upozorava da se ova financijska kriza neće riješiti jedino financijskim instrumentima. Dvije godine poslije taj je dokument nadogradila tvrdeći da se Europa mora vratiti industriji. Stvaranje radnih mjesta u industriji stvara radna mjesta u uslužnim djelatnostima, javnim djelatnostima...

Zvuči kao vaš premijerski program iz 2007. godine...

– Nisam ja to izmislio, učim od drugih. Da bismo uspjeli, moramo imati leadership i institucije. Hrvatska mora imati vodstvo koje zna što treba učiniti. A, na žalost, nema ni vodstvo ni institucije, ni neku suvislu strategiju. Sve je improvizacija, politikantski ili populistički se kreiraju mjere ekonomske politike i stvaraju euforije. I poslije svake te euforije probudimo se u puno lošijoj situaciji.

Mislite da je problem što premijer Milanović ne zna puno o ekonomiji, niti ga ona previše zanima?

– Ne, ne mora znati. Vodstvo je puno širi pojam. Vlada je došla potpuno nespremna, kao da su pali s Marsa, kao da Zemlju i Hrvatsku nikad nisu vidjeli. Pa su počeli improvizirati, bez ikakve koordinacije među tim improvizacijama. To nije stvar ekonomije, nego funkcioniranja sustava Vlade, kako ne bismo išli jedan korak naprijed, dva natrag. Inače, Hrvatska ima sve preduvjete da za godinu ili dvije bude najbrže rastuća zemlja u Europi. Imamo sve preduvjete osim liderstva.

Dakle, Milanovićev problem nije što ne zna ekonomiju, nego što nije oko sebe okupio ljude koji je poznaju?

– Da. Zato on nema sposobnost vodstva. Ni koordinacije ni vodstva. Efikasnost Vlade je zbog toga manja od zbroja efikasnosti ministara, a trebalo bi biti obrnuto.

Da Hrvatska može izići iz krize za godinu ili dvije, priznajem, zvuči kao bajka...

– Imamo sve za takav napredak: nezaposlene ljude i kapacitete, dosta veliku domaću potražnju. Kad bismo samo počeli zadovoljavati dio domaće potražnje vlastitim proizvodima, ljudima bi se povećao dohodak, pa bi se još povećala potražnja.

Ali kako riješiti taj prvi korak? Kako pokrenuti proizvodnju?

– Bez politike ništa. Ona treba osigurati pristup tržištu. Da se uđe u veliko tržište, primjerice, Rusije, morate s Rusima imati politički dogovor. Izvozom u Rusiju i Tursku, dva velika tržišta, možemo riješiti problem domaće proizvodnje. “Podravka” može biti tri puta veća kompanija. Osim toga, od 20 tisuća dijelova koje ima njemački ili francuski automobil, mi se možemo uključiti u izradu pet tisuća. Takvi i slični projekti tvrtki koje u matičnim zemljama podržava država odmah mogu otvoriti 50 tisuća novih radnih mjesta.

No, da bi se to pokrenulo potreban je novac, a novca nema...

– Ima novca, on nije problem ako poslije njega dođe roba, odnosno vrijednost. Ima ga u fondovima, a i eskontni krediti se mogu usmjeriti u te projekte. Novac je problem samo onda kad ga pustite na tržište i trošite ga uludo, na robu koja je već proizvedena ili za tuđu robu. To smo mi činili godinama i zato smo danas u ovoj situaciji.

A Dalmacija? Kako nju dignuti na noge, jer to dva mjeseca turizma očito ne može?

– Danas svjetska trgovina raste, promet brodovima raste, potražnja za brodovima raste, potražnja za brodarskim kompanijama raste, jedino ih mi u Hrvatskoj zatvaramo. Na Visu je bilo sedam tvornica ribe. Oko Visa sada pliva stotine tona ribe i nitko je ne lovi. Sad će nam Srbi i Rusi loviti i pakirati ribu. To je sve problem hrvatskog ekonomskog sustava koji se urušio, a novi nije izgrađen, pa se u Hrvatskoj ne isplati proizvoditi ni brod, ni mlijeko, ni riba. Mi smo mala zemlja, sve se to može urediti za nekoliko godina, samo treba vući prave poteze.

MARINA KARLOVIĆ SABOLIĆ