- U Uredu raste broj pritužbi koji se odnose na kršenja prava vezano uz gospodarsku recesiju. Na temelju toga ombudsman i nastoji upozoriti javnost i Sabor, čiji je opunomoćenik, da se donesu određene mjere, politike, promjene zakoni... Veći broj pritužbi odnosi se na konkretne probleme siromašnih građana s upravom, pravosuđem, dugotrajnošću postupaka, nerješavanju njihovih molbi, mirovinskih, socijalnih... Imamo slučajeva kada su čitave obitelji uništene jer su sudski postupci trajali godinama. 

Međutim, u zadnje vrijeme sve je više ljudi koji nam se naprosto obraćaju s riječima da ne mogu više živjeti, da su njihova prava narušena, pitaju se gdje je tu socijalna država, gdje socijalna pravda, uvjereni su da su oni građani drugog reda... Pomoći koje dobivaju su minimalne. Zato smo se odlučili na Dan ljudskih prava govoriti o tome koliko dugogodišnja kriza utječe na ostvarivanje ljudskih prava i ustavnih načela socijalne države i socijalne pravde.

 

- Ustavom je zajamčeno socijalno pravo na pomoć države za one koji su najugroženiji: da imaju dostojan život i da imaju dovoljno za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. To nije samo ekonomsko pitanje, nego i pitanje zaštite ljudskih prava. Postoji jedna granica ispod koje se ne može ići. Sada je ta granica očito narušena.

 

- Smatram da se tu novac i dalje neracionalno troši. Sustav nije integriran do kraja, još je uvijek moguće da pomoć dobiju i oni kojima nije najpotrebnija. To je lijepo za neka druga, dobra vremena, no ako novca nema za sve, onda ga treba dati onima kojima je to najpotrebnije. Meni kao umirovljeniku ne treba besplatna karta za javni prijevoz. U tom smislu sustav treba racionalizirati i spriječiti iskorištavanje povlastica, koje se koriste jer svi podaci nisu integrirani na jednome mjestu. Druga mjera je preispitivanje svih zakona, jer naizgled potpuno neutralni zakoni na siromašne mogu djelovati diskriminirajuće, kada se prema nejednakima postupa na jednak način.

 

 

- Uzmimo primjer besplatne pravne pomoći. Ona je nešto na što se godinama ukazuje. Ona je danas postavljena restriktivno, i time najslabije, najsiromašnije građane onemogućava u pristupu sudu u mnogim slučajevima. Tu se godinama ne slušaju preporuke. Čak i nakon odluke Ustavnog suda i izmjena zakona, još uvijek je primarna pravna pomoć strahovito restriktivna. Razne udruge danas manje sudjeluju u pružanju pravne pomoći negoli je to, usuđujem se reći, bilo prije izmjena zakona. Osim toga, nered u pravosuđu uvijek pogađa najsiromašnije. 

Oni su zadnji. Iskustvo govori da svi lakše i brže ostvaruju svoja prava od onih najsiromašnijih, koji ne mogu platiti skupe odvjetnike, nemaju veze, niti imaju dovoljno novca. Isto tako, ako imate Zakon o prekršajima koji određuje kazne svima jednako, razumljivo je da će ih lakše platiti oni koji imaju puno, nego oni koji imaju malo novca. 

U socijalnoj politici polako je potrebno i takve stvari preispitati, kako bi se vidjelo kako pojedini zakoni djeluju na najsiromašnije. Potrebno je mijenjati i pristup, jer socijalna politika se ne može voditi samo socijalnom pomoći. Nije dovoljno samo reći da ćemo sve snage baciti na gospodarski rast, jer zaista je već sada velik broj ljudi na pragu socijalne izdržljivosti. I o tome treba voditi računa.

 

- Ne. To je i prerano. Vlada je 2011. godine, u okviru pregovora s EU-om, prihvatila da će Ured za ljudska prava pratiti preporuke pučkog pravobranitelja i o tome izvještavati Vladu. To je bio i zahtjev iz EU-a.

 

- Postojao je čak i otpor u samom Saboru, pogotovo u odnosu na moja stajališta o neredu i politiziranosti u upravi i pravosuđu. Neke preporuke usvojene su tek nakon što su isti ti zahtjevi ponovljeni u dokumentima i izvješćima Europske unije. Godinama ističem da je formalna zaštita prava za suđenje u razumnom roku potpuno promašena, nekorisna odredba jer dolazi post festum, kad je već ustavno pravo prekršeno.

I naknade su smiješne. Zato se zalažem da jača sudska uprava, pogotovo da Vrhovni sud dobije logistiku kako bi on, a ne Ministarstvo pravosuđa, mogao obavljati nadzor. Osim predsjednika suda, predložio sam i da se uvede ravnatelj suda, koji bi se bavio upravo sudskim managementom, i to sada ulazi u zakon. Hoću reći, apeli ombudsmana nisu uvijek beskorisni. Koji put to, doduše, ne ide previše brzo...

 

 

- Sve su to stvari koje sam isticao u svojim izvješćima Saboru, koja su prihvaćena, ali se onda često puta ništa nije događalo. Zato treba vršiti pritisak. Mislim da je najmanje napravljeno u reformi uprave.

 

- Apsolutno. Uprava je još uvijek dosta politizirana.

 

- Nažalost, nije. To sam i naveo u svojem prvom izvješću u mandatu ove vlade. Ja ih donekle razumijem kad su rekli da je trebalo smijeniti politički imenovanu ekipu. To je jasno. No, više su trebali napraviti da na te funkcije dovedu stručne, a ne samo politički podobne ljude. Uz ministre može biti imenovanih ljudi koji dolaze i odlaze s ministrima, to nitko ne spori. Ali tamo gdje se rade poslovi uprave, dakle inspekcije, rješavanje upravnih stvari, to moraju biti nezavisni ljudi, profesionalci. Kao i suci. 

Oni moraju raditi po zakonu, nemaju oni što slušati nalog politike. Kada nema takve uprave, onda se ide ne po redoslijedu, nego po vezama, novcu, utjecaju... Čim je nered, stradaju najslabiji, caruje politički klijentelizam, a nije daleko ni korupcija. Da bi siromašni bili ravnopravni, potrebno je imati pravnu sigurnost jer ih morate jače zaštititi nego druge. I tu ima još puno posla.

 

- Jest. Bilo je pritisaka, i formalnih i neformalnih.

 

- U Saboru tri godine zaredom moja izvješća nisu bila prihvaćena, nego samo primljena na znanje. Preko saborskih odbora i klubova zastupnika davali su do znanja kako im se čini da ja prelazim svoje kompetencije.

 

- Da, tvrdili su da se nemam ovlasti miješati u pravosuđe i upravu. Najgore je kad se Vlada i Sabor poistovjećuju s upravom. To je loše, jer oni nisu uprava, oni je moraju kontrolirati. Pučki pravobranitelj je tu samo pomoć Vladi i Saboru.

 

 

- U vremenima kada ima dosta kritika, svaka vlada je osjetljiva. U mnogim zemljama dolazi do neke napetosti između institucije ombudsmana i vlade. I tako će to, pretpostavljam, biti i dalje.

 

- I njih je bilo. Čak je bilo i pokušaja da izmijenim svoje izvješće.

 

- Nikada od toga nisam želio praviti neku veliku priču. Meni nije palo na pamet izmijeniti Izvješće i to sam odmah dao do znanja. Znate kako to ide sa “dobronamjernim” savjetima takve vrste.

 

- Razlika je danas ipak velika. U prvim godinama mojega mandata u velikoj je mjeri još postojala diskriminacija po nacionalnoj osnovi, bilo je nasilja, verbalnih napada, bez odgovarajući reakcija. Sad su se stvari bitno promijenile. Danas se na takve pojave reagira. Ne uvijek dovoljno, ali ipak se reagira. Osobito je tome pridonio Zakon o suzbijanju diskriminacije. Stanje se bitno poboljšalo. No, sada dolaze novi problemi.

 

- Težište polako ide prema tome. Kad iduće godine uđemo u EU, za očekivati je da će pojaviti i pitanja imigracije i stranih radnika. To pokazuju iskustva drugih. To ne znači da je prestala diskriminacija manjina. Područja od posebne državne skrbi još uvijek nemaju uvjeta, mnoge sredine još nemaju ni struje... Još ima i diskriminacije Roma, no klima se polako ipak mijenja. Danas je reakcija politike ipak drukčija, pokušava se spriječiti diskriminacija. Na žalost, postoje diskriminirajuće izjave čak i u Saboru, no i njih prate javne osude, čak i sudski postupci.

 

 

- Nitko nam se još nije obratio, no zdravstveni odgoj tek treba krenuti s primjenom u školama. Mislim da je u ovom slučaju trebalo naći ravnotežu koja ne bi dovodila do tako ekstremnih stajališta s jedne i druge strane. To nije dobro. Naravno, u sekularnoj državi obrazovanje je zaista stvar države, a ne Crkve. Tu kod nas stvari kompliciraju ugovori sa Vatikanom. To su ugovori koji državu vežu i tu treba biti jako mudar i oprezan. I u europskoj praksi postoje pitanja može li netko stavljati križ u učionicu. Tu se čak i Europski sud na neki način dvoumio.

 

- Čini mi se da jest. Izostao je pravi dijalog kako bi se ove stvari u miru mogle riješiti.

 

- Mislim da je bilo kvalitetnih kandidata koji su se odazvali javnom pozivu.

 

- Ništa im nije branilo da to već učine. Mislim da je prije tu riječ o neorganiziranosti. Najbolje bi bilo da se pučki pravobranitelj ubuduće bira konsenzusom svih, ili bar dvotrećinskom većinom. Tako bi se izbjegle ovakve situacije. 

MARINA KARLOVIĆ SABOLIĆ