Mila Jelavić |
|---|
 |
|
Jelavić Mila
Datum:
09.02.2013
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Ako je suditi po novinskim naslovnicama posljednjih dana, hrvatske učionice mirne duše mogu Quentinu Tarantinu poslužiti kao dobar set za njegov idući film. U njima se učenici bejzbolskim palicama bore za bolje ocjene, vrijeđaju nastavnice nazivajući ih kurvama, za vrijeme nastave čitaju ilustriranu enciklopediju o vatrenom oružju, bježe s nastave kroz prozor, bacaju dimne bombe u učionice, lome ravnala i prijete da će se njime zaklati, sami sebi upisuju ocjene u imenik...
Beskrupulozni otkup zlata» Na što konkretno mislite?
− Dijete će to osjetiti kroz otežan pristup kvalitetnom obrazovanju, brzim i učinkovitim zdravstvenim uslugama, poticajnim sadržajima slobodnog vremena…, a to što mu je uskraćeno u ranoj dobi teško će se poslije nadoknaditi. S druge strane, u teškim vremenima djeca su izložena povećanom riziku od zlostavljanja i zanemarivanja u obitelji. Nažalost, i nedavno provedeno istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece (BECAN) pokazalo je da su u obiteljima koje svoj materijalni status procjenjuju lošijim, češći svi oblici nasilja prema djeci. A u takvim uvjetima, u kojima se višestruko krše njihova prava, djeca su izložena i povećanom riziku da će u budućnosti i sama biti počinitelji ili žrtve nasilja.
» Paralelno s pojavom recesije, Hrvatsku su preplavile poslovnice za otkup zlata. Upozoravali ste da se zlato i vrijednosti ne bi smjeli otkupljivati od djece i maloljetnika. Je li danas situacija išta bolja?
− Zlatarnice ne bi smjele otkupljivati zlato i srebro od djece, jer ona ponekad mogu zbog neznanja, nepromišljenosti ili pod nečijim pritiskom prodavati nakit koji su im darovali članovi obitelji, otuđiti obiteljski nakit, ili čak postati pomagači kradljivaca koji se preko njih žele riješiti opljačkanog plijena. Međutim, sadašnji im propisi to ne priječe i zato smo u listopadu prošle godine preporučili ministarstvima gospodarstva, financija, unutarnjih poslova i socijalne politike i mladih, te Državnom inspektoratu, da osiguraju zaštitu djece u vezi s time. Zasad još čekamo njihovo očitovanje. U međuvremenu se zlatnina i dalje otkupljuje od djece, premda ima otkupljivača koji su sami sebi odredili pravilo zabrane otkupa od maloljetnika.
» Doslovce nema dana a da se na naslovne stranice novina ili u udarne minute televizijskih dnevnika ne probije neka vijest o nasilnim ispadima djece i maloljetnika. Prati li ovakav dojam i statistika: imate li nekih podataka o porastu broja takvih incidenata?
− Unatoč dojmu o povećanom nasilju, službena statistika državnih sustava ne ukazuje na drastičan porast nasilja u proteklih nekoliko godina. Vidljivo je da je naše društvo postalo osjetljivije na nasilje, ono se više prijavljuje i zajednica se njime više bavi, što je zasigurno pozitivan pomak u pristupu ovoj problematici. Nažalost, mediji pojačavaju dojam o porastu nasilja jer o vršnjačkom nasilju i kaznenim djelima maloljetnika pišu češće, opširnije i “dramatičnije“. No, za žrtve nasilja to nije nikakva utjeha. Nasilja je uvijek previše, a nasilje nad djecom uopće se ne smije događati!
Nejasna pravila» Gdje leže uzroci maloljetničkog nasilja?
− Na pojavu mnogih problema, pa tako i nasilja, zasigurno utječu brojne društvene teškoće, među njima i nezaposlenost i siromaštvo, i stalno rezanje proračunskih sredstava za potrebe djece. Kad su roditelji pod pritiskom, a država i društvo ne pružaju dovoljnu potporu u brizi o djeci, odnosi u obitelji postaju za djecu nepovoljniji, roditelji nemaju vremena za djecu, gube bliski kontakt s njima, a i ne snalaze se pred sve složenijim odgojnim zadaćama.
» Što to konkretno znači?
− Neki svoju djecu zanemaruju ili zlostavljaju. Nerijetko se susrećemo i s poremećajima u ponašanju djece koji su posljedica prevelike popustljivosti i roditeljske nekritičnosti, bez nužnog discipliniranja. Problem je i to što se u društvu sve više promoviraju iskrivljene vrijednosti, kao što su brza zarada bez truda, podcjenjivanje obrazovanja i obezvrjeđivanje rada i ulaganja u sebe. Na kraju, tu je i utjecaj medijskog nasilja, odnosno računalnih igara i filmova punih nasilja, kojima se djecu nekritički prepušta jer je to odraslima najlakše i “najjeftinije“.
» Raste li nasilje u školama?
− Nasilja je u školama oduvijek bilo, najviše prema učenicima. Tek smo se prije desetak godina kao društvo suočili s time da je to problem koji i škola, i roditelji, i društvo moraju rješavati sustavnom prevencijom. Nažalost, naš odgojno-obrazovni sustav nikako da se odluči kako će tu prevenciju provoditi.
» Je li represija rješenje? − Pojačana represija ništa ne rješava ako ne usmjerava dijete da preuzme odgovornost za svoje postupke i korigira svoje ponašanje. A to zahtijeva mnogo više vremena i stručnosti nego udaljavanje učenika s nastave. Jačanje represije značilo bi da se bavimo posljedicama, umjesto uzrocima pojave nedovoljne zainteresiranosti učenika za nastavu, nezadovoljavajuće discipline u školama i nedovoljne praktične osposobljenosti nastavnika za održavanje discipline u razredu. Sve te probleme dodatno otežava i nedefiniranost i nejasnoća školskih pravila u pojedinim školama i nedosljednost u njihovu poštovanju. Paušalne optužbe» A učitelji? U školama polako, ali sigurno slabi odgojna komponenta u korist one edukativne?
− U svim ovim medijskim napisima koji ovih dana pojačavaju paniku zbog nasilja u školama − pri čemu se u prvi plan stavlja nasilje djece prema odraslima, kojeg ima najmanje − zaprepastila me je količina neprihvaćanja vlastite odgovornosti. Odgovornost za kvalitetu odnosa između djeteta i odrasle osobe uvijek je na odraslome − a sad se sva krivnja pokušava svaliti na djecu.
Za mene su ove drastične priče o nastavnicima koji su navodno u strahu od učenika, o “nepopravljivoj“ djeci i “prijetećim“ roditeljima zapravo priča koja otkriva niz slabosti sustava: ponajprije sustava osposobljavanja i licenciranja učitelja za rad s djecom, a zatim i škole koja se kao cjelina mora pozabaviti pitanjem odgoja djece, organizacije zajedničkog života, postavljanja i poštovanja pravila. Ne možete strpati 600, pa i više djece u jednu školsku zgradu i držati ih tamo zajedno šest sati, a da ih pritom ne poučavate tome kako živjeti i učiti zajedno, kako se uzajamno odnositi, kako pružati podršku jedni drugima i biti prijatelji. » Djeca su kolektivno na “optuženičkoj klupi” ne samo zbog neprilična vladanja. S mnogih strana može se čuti kako suvremene generacije slabije uče i imaju manji fond općega znanja od prethodnih, kako njeguju nezdrav životni stil i sklona su pretilosti... U kolikoj mjeri ovi zaključci stoje? Ne radi li se možda tek o “grintanju” starijih, koji ne uspijevaju održati korak s mlađim naraštajima te razumjeti njihove interese i potrebe?
− Ne bih rekla da su na “optuženičkoj klupi“, ali doista im se stalno šalju poruke o tome da na neki način “ne ispunjavaju očekivanja“ i to je neugodno. Odrasli zaboravljaju da su se i oni osjećali loše dok su kao djeca morali slušati takve paušalne optužbe na svoj račun. Zaboravljamo da je dijete osoba sa svojim pravima i dostojanstvom. Današnji naraštaji djece su drukčiji, generacijske su razlike sve izraženije, današnje djetinjstvo bitno se razlikuje od onoga prije samo dvadesetak godina.
» U čemu onda odrasli griješe?
− Odrasli se čude, umjesto da se potrude što bolje upoznati potrebe i način razmišljanja današnje djece te pronaći način na koji ona najbrže i najlakše uče, kako bismo ih mogli opskrbiti potrebnim znanjima i vještinama. A da svakako imaju sposobnosti, pokazuju nam u mnogim područjima u kojima su bolji i brži od nas − pogotovo u primjeni računalne tehnologije! No, priča o nepravilnoj prehrani i pretilosti je nešto drugo. To je ponajprije poruka o neodgovornosti i nepromišljenosti odraslih, jer o prehrani djece brinu se roditelji.
» Kakav je vaš stav o zdravstvenom odgoju? Je li napravljena greška u koracima kad je on pušten u nastavu bez ikakvog udžbenika ili priručnika koji nastavnike ne bi prepustio isključivo opširnoj i, u nekim slučajevima, kontroverznoj literaturi?
− Najveća je greška u koracima to što je izgubljeno tako mnogo vremena − već više od sedam godina u odgojno-obrazovni sustav nastoji se uključiti zdravstveni odgoj, a zbog dijela programa koji se odnosi na spolnost, još od 2007. godine sukobljavaju se dvije struje i od tada stojimo u mjestu.
Ograničene ovlasti» Kako napraviti korak naprijed?
− Naše je stajalište, koje smo od tada više puta javno iznosili i obraćali se Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te bivšem Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, da djeca u sklopu spolnog odgoja trebaju dobiti znanstveno utemeljene informacije koje će im pomoći da očuvaju svoje reproduktivno zdravlje te da se nauče odgovornom spolnom ponašanju i poštovanju ljudskih prava svih ljudi, neovisno o spolnoj orijentaciji. Aktualni sukobi oko Kurikuluma, u kojima ionako nitko ne pita djecu za mišljenje, toliko su se zaoštrili da to sve više ugrožava realizaciju programa.
Zato smo preporučili Ministarstvu znanosti obrazovanja i sporta da se pripremi priručnik za nastavnike, da se školama ponudi pomoć stručnjaka − liječnika, psihologa, pedagoga − koji će realizirati taj dio programa, a predložili smo i da se u uputama za izvođenje nastave jasno naznači literatura za učenike, zatim obvezna literatura za nastavnike, kao i ona neobvezna, koja nema izravne veze s nastavom. » I na kraju jedno pomalo osobno pitanje: osjetite li koji put frustraciju zbog činjenice što ste prisiljeni funkcionirati kao neka vrsta “šaltera za reklamacije”, bez konkretnih ovlasti za nametanje rješenja nekog problema?
− Ponekad požalim što nemam šire ovlasti, posebice u situacijama kad se susrećem s nerazumnim postupanjima pojedinaca ili institucija čiji propusti rezultiraju dječjom patnjom. Brinu me učestala ponavljanja pojedinih povreda prava djeteta. No, bez obzira na to što se moji suradnici i ja često borimo uvijek iznova s istim problemima, i to doista može biti frustrirajuće, nemamo pravo odustati. Posebno nas veseli svaki slučaj kad dobijemo povratnu informaciju da smo pomogli nekom djetetu. To je ono što mi daje snagu.
MARINA KARLOVIĆ-SABOLIĆ |
|||
