Kad uđete u sobu 210 u Hrvatskom saboru i upitate je li tu gospođa Tomašić, jedan stasiti gospodin vam kaže: "Šefica je dolje, zauzeta je, izvolite pričekati." Ta titula dosta govori. U nekim bi je strankama zvali predsjednicom, u nekim imenom. A „šefica“ je Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčevića. Siguran sam da vam ne trebam objašnjavati zašto sam poželio baš s njom razgovarati.

Gospođo Tomašić, kako Vi volite razgovarati, od širokih tema prema konkretnim stvarima ili od konkretnih prema...?

- Kako god hoćete, moji su vam odgovori jako kratki.

Onda bih ja krenuo sa najsvježijim. Jučer ste mi rekli da danas dovodite svjedoke o ponašanju gospodina Stanimirovića. Možete li mi reći što će Vaši svjedoci svjedočiti?

- Ja mislim da će donijeti dokumente, donijet će papire, donijet će slike, gdje je Stanimirović bio, što je Stanimirović govorio. Danas vidimo, u Novom listu, kaže: „Nikad nisam bio sa četnicima!“. Valjda su ono bili radnici Crvenog križa, koji su razorili Vukovar, a on je valjda bio s njima, pa im je pokazivao put.

Jučer se premijer dosta jakim riječima osvrnuo na Vaše posljednje izjave o gospodinu Stanimiroviću, na neke druge Vaše tvrdnje i na Vaš rad općenito. Imate li komentara na to?

- Smiješno je da premijer napada mene za govor mržnje, a zapravo je on taj koji ga širi. On inzistira da se cijeli njegov govor čuje, a istovremeno uopće nije čuo cijeli moj govor. Znači, on na račun onih nekoliko rečenica koje je čuo mene optužuje, a u isto vrijeme traži razumijevanje za sebe i za svoj govor. Dakle, ako itko širi mržnju, to je premijer Milanović. Ja sam sada u jednoj situaciji da se na meni vrši mobbing, napadi, i nikoga nije briga. Da li je to zato što sam ja u HSP-u Ante Starčević, što sam ja žena, što sam ja saborska zastupnica desnice? Zanima me zašto? Ja dvadeset godina govorim već isto, da je ovo Republika Hrvatska, da je ovo država svih građana Republike Hrvatske. Onaj koji se ne osjeća građaninom Republike Hrvatske, koji ne želi poštivati zakone Republike Hrvatske, neka slobodno napusti tu Hrvatsku. Znači da mu je teško živjeti u takvim uvjetima. To govorim već dvadeset godina i nikad nikakvih problema. Odjednom, sada sam nekakav srbofob. U isto vrijeme kad sam rekla da je Stanimirović bio sa četnicima u Vukovaru, mene se proziva da sam ja rekla da je Stanimirović četnik. A Državno odvjetništvo već toliko godina ima dokumente o Stanimiroviću, ti dokumenti stoje u ladicama, ali mene se napada što govorim ono što većina građana Republike Hrvatske misli.

Jednom ste rekli da Srbi u Hrvatskoj ne žive ništa lošije nego otočani. Kako danas žive Hrvati, kako Srbi, a kako otočani?

- Srbi žele biti privilegiran narod u Republici Hrvatskoj. Ja ne želim da nitko, čak ni Hrvati, budu privilegirani. Ja želim da ovo bude država gdje su svi ravnopravni. Ja moram dijeliti i dobro i loše sa svojim sugrađanima, ne mogu tražiti da mi bude bolje samo zato što sam ja Hrvatica.

Možete li argumentirati tvrdnju da Srbi žele biti privilegirani?

- Srbi se tuže ako ne dobiju nekakav posao, i to nije zato što on možda nije kvalificiran za taj posao, nego zato što je Srbin. Tako je bilo za vrijeme Jugoslavije: kad si Srbin, onda si mogao dobiti bilo koji posao. Ponavljam, ja želim da u Hrvatskoj, kad se netko prijavi za posao, da to ne bude zato što je u nekakvoj stranci ili zato što je nekakve nacije, nego samo zato što je najbolji.

Mislite li i Vi, nakon ove polemike, da je premijer pogriješio što nije poslušao svoju Službu za odnose s javnošću?

- Ja mislim da on griješi što govori, a što ne radi. On bi trebao šutiti i raditi.

Neki su ljudi smatrali da je kandidatura za Europski parlament odstupanje od Vaših prethodnih stavova, iako Vi ne biste bili jedini euroskeptični zastupnik.

- U Europarlamentu, među državama gdje je konzervativna, baš krajnja desnica u vlasti ili pri vlasti, imate Norvešku, Švedsku, Dansku, Nizozemsku, Belgiju, Letoniju, Litvu, Austriju, Mađarsku, Bugarsku, Grčku i tako dalje. I njihovi su predstavnici u Europarlamentu i nikome ništa. Drugo, premijer, a za to ću tražiti ispriku, mene proziva da sam eurofob. Ja nisam eurofob, ja sam eurorealist! Mi smo izglasali da idemo u Europsku uniju, a ja sam govorila da nismo još spremni. Da ulasku u EU, ali nismo još spremni. Mi sad ulazimo u EU, nema sad da li smo spremni ili ne. Znači, zašto ja ne bih išla u tu EU i branila hrvatske nacionalne interese? Ja sam u zadnje dvadeset i dvije godine dokazala da to radim, da vjerodostojno branim hrvatske nacionalne interese.

Kakvom se uspjehu nadate na tim izborima?

- Nemam nikave ni pretenzije ni očekivanja, ni neočekivanja, niti ću se razočarati... Jednostavno radim ono što mislim da trebam raditi, a narod će odlučiti da li je to ispravno ili ne.

Imate li, ako budete izabrani u Europski parlament, u glavi svoj prvi govor koji ćete tamo održati?

-Ja ću uvijek govoriti o tome da sam tu da branim interese Republike Hrvatske.

A kakve su vam projekcije ili očekivanja ili nade na lokalnim izborima, gdje Vaša stranka ide sa HDZ-om?

- Naša stranka tamo, gdje su lokalni čelnici odlučili da idu sa HDZ-om, tamo idu sa HDZ-om. Oni se nadaju dobrom uspjehu, a ja, pošto znam da radimo za dobrobit građana Hrvatske, se isto nadam dobrom uspjehu.

Smatrate li da se Vašoj stranci isplatila koalicija s HDZ-om?

- Pa, ne znam kako to mislite “isplatila“?

Jedan dio članova Vaše stranke se protivio kad ste donijeli tu odluku.

- To je jedan mali dio, koji je vidio sebe s drugima i na drugim mjestima na listi. Mi želimo doći na vlast. Na vlast sami ne možemo, to smo već vidjeli, to smo već shvatili. Mi možemo sami ići na izbore svugdje, i za Europarlament, i za lokalne izbore, i za parlamentarne, i onda govoriti kako smo divni, krasni, lijepi, najpošteniji i najpametniji. Kako ćemo dokazati da smo najpošteniji? Radom, u Vladi ili na vlasti. Kako doći na vlast? S kim? Sami ne možemo, znači idemo s onima s kojima možemo doći na vlast i koji imaju svjetonazore slične našima.

Evo jednog hipotetskog pitanja. Zamislimo da smo mi liječnici, da smo konzilij, a da pred nama leži Hrvatska, došla je na pregled. Kakvu biste joj Vi dijagnozu postavili?

- Postavila bi dijagnozu da su Hrvati u Hrvatskoj postali otirač za brisanje nogu, svih koji to žele i koji se žele praviti važni. Ne samo oni koji žive u Hrvatskoj, nego i oni koji su van Hrvatske. Predložila bih, pogotovo Hrvatima, ali i svim građanima Republike Hrvatske da ipak imaju na umu da je ovo Hrvatska i da mi sami donosimo svoje odluke i da mi sami snosimo odgovornost za te odluke.

Već ste započeli odgovarati na moje iduće pitanje, a ono glasi: koju terapiju predlažete?

- Nitko nam drugi neće pomoći, nitko! Ja već vidim kako su nam Nizozemci predlagali i govorili što ćemo raditi. U Nizozemskoj imate krajnju desnicu, vi to i sami znate, koja sablažnjava svijet, ali kod njih je to OK. A u isto vrijeme pozivaju, prozivaju i nama dijele lekcije. Dakle, idemo sami vidjeti što je najbolje za Hrvatsku, za građane Republike Hrvatske. Nemojmo dopustiti da nam vanjska politika kreira unutarnju politiku, nego da nam unutarnja politika kreira vanjsku, ili diktira.

Zar nismo tu suočeni s jednim zastrašujućim nesrazmjerom u odnosu snaga?

- Ne, ne, jer svatko tko drži do sebe, držat će i drugi do njega! I u Europsku uniju kad se uđe, ne možete reći bezrezervno: većina je donijela taj zakon, pa ću ga i ja podržati. Idemo lobirati među malim narodima! Ako nama nešto treba, sutra će njima nešto trebati.

Gospođo Tomašić, hvala Vam lijepa na ovome razgovoru. Želite li pregledati i autorizirati ovaj intervju?

-Ne, ne, samo vi pišite, ne možete vi ništa gore napisati nego su već rekli o meni.

I tako sam smiren otišao, a šefica je ostala u sobi 210.

Napisao Željko Buzov