Ulazimo u prvu ligu, nemojmo ostati na začelju

Ivo Josipović

Josipović Ivo

Datum:

29.06.2013

Slika autor/izvor:

Objavljeno na:

NoviList.hr

Objavi na:

Ulaskom u EU nismo postali savršeni, čak ni dovoljno dobri. Čeka nas nastavak reformi, jačanje demokratskih standarda, zaista veliki izazovi na svim područjima, posebno u gospodarstvu. Rekao bih, ulaskom u EU kvalificirali smo se na višu razinu borbe za boljitak

U povijesnoj prigodi ulaska Hrvatske u Europsku uniju, intervju s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem započeli smo odmaknućem od dnevnopolitičkih i pragmatičnih tema i procjena, i pitanjem što za Hrvatsku u dugoročnom, strateškom smislu znači ulazak u EU. Ni kasnije u intervjuu predsjednik nije želio govoriti o aktualnim nesporazumima s njemačkom kancelarkom.

– Prije svega, ulazak u EU za nas znači novu priliku za novi demokratski, gospodarski, kulturni i svaki drugi uzlet. To je prilika kakvu do sada nismo imali. Naravno, hoćemo li je i koliko iskoristiti, ovisi o našem radu, upornosti i znanju. Primjeri nekih novih članica pokazuju da su države različito uspijevale u korištenju europskih potencijala. Volio bih da naš rezultat bude sličan rezultatima Poljske, naravno, uvažavajući sve razlike koje proizlaze iz činjenice da je Poljska velika, a mi mala zemlja. Korištenje dostupnih fondova tek je jedan od aspekata prilike o kojoj govorim. Novo, veliko tržište, mogućnost protoka ideja, zajednički prostor kulture i znanosti, sigurno će dodatno utjecati na razvoj Hrvatske. Uvijek ističem kako smo tijekom pregovora postali bolje društvo. Bez obzira na probleme kojih je i danas mnoštvo, usporedba Hrvatske s razmeđa dva tisućljeća i današnje Hrvatske, jasno govori da smo učinili mnogo.

EUROPEJSTVO JE HRVATSKI RECEPT ZA REGIJU

U nedjelju u ponoć, granica Europe seli na istočne granice Hrvatske. Hrvatske vlasti već 13 godina ponavljaju kako put u EU vodi preko suradnje sa susjedima. Zašto, ako je tako, još ne znamo ni kratkoročan ni srednjoročan plan te suradnje? Zašto ne znamo kojim će konkretnim potezima Hrvatska nastojati olakšati i pospješiti normalizaciju BiH, a kako poduprijeti istinsku europeizaciju Srbije?

– Čini mi se da svatko tko ozbiljnije prati politiku može prepoznati što se događalo nekoliko godina unatrag, što se sada događa i kuda stvari idu. Prvo, kako sam istakao i u nastupnom govoru 2010. godine, definirali smo da su europska i regionalna politika dvije strane iste politike, ili, slikovito, da su dvije strane istog novčića. S jedne strane, poduzete su aktivnosti, geste, s kojima se pokazala želja za pomirenjem, pijetet prema svim žrtvama i spremnost na suradnju. Moje aktivnosti, poput govora u Parlamentarnoj skupštini BiH, odlaska u Ahmiće i Prijedor, zajednički odlazak s predsjednikom Tadićem na Ovčaru i druga stratišta gdje su stradali i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, nisu bile jedine. I drugi su naši vodeći političari naglašavali potrebu pomirbe i suradnje. Paralelno, građeni su međuvladini mehanizmi rješavanja nagomilanih otvorenih pitanja, poput nestalih, granica, progona zločina, pravosudne i policijske suradnje, trgovina i investicije pomalo prelaze granice kao i kulturna, znanstvena i sportska suradnja. Turističkih je posjeta sve više. Danas zajedno istražujem ratne zločine i provodimo zajedničke vojne vježbe. Samo pred nekoliko godina, javnost se bila odrekla jedne estradne zvijezde koja se usudila otići pjevati u Crnu Goru. Danas, gosti iz susjedstva, a i naši umjetnici u susjedstvu izazivaju oduševljenje pred punim auditorijima. Istina je, još ponekad provali šovinizam i netrpeljivost, svođenje starih računa. Konkretnih poteza o kojima pitate je bezbroj. Možda je i najbolji znak uznapredovalog pomirenja i to što više ne izazivaju posebnu pozornost, što se tretiraju kao dio redovitih aktivnosti državnih tijela, ali i drugih subjekata. Moramo znati da posao pomirbe i normalizacije odnosa nije dovršen, ali, siguran sam, razvija se u dobrom pravcu. Posebno, Hrvatska svojom podrškom susjedima na njihovu evropskom putu otvara novo poglavlje u politici prema jugoistoku Europe i europejstvo nudi kao glavni medij pomirbe, suradnje i dobrih odnosa. Konačni je cilj vrijeme u kojemu će svi oblici suradnje biti rutinski, gdje će racionalno ostvarivanje vlastitih i zajedničkih interesa u postupku donošenja odluka zamijeniti svaki oblik strasti, a među ljudima minimalizirati, kada bi to bilo moguće i potpuno odstraniti, mržnju i netrpeljivosti.

Može li se jamčiti – ako se išta u ljudskome životu može jamčiti – da će Hrvatska u EU postati bolja zemlja i bolje društvo?

– Iskreno, nema jamstva. To hoćemo li iskoristiti priliku koju nam pruža članstvo u EU ovisi o našem radu i umješnosti, kvaliteti upravljanja društvenim i političkim procesima. Ali, čini mi se prilično racionalno vjerovati da ulazak u zajednicu s državama i narodima koje su, barem većina, na višem demokratskom i ekonomskom stupnju razvoja, u kojima je ideja socijalne države razvijenija no što je to kod nas, može samo blagotvorno djelovati na naš daljnji razvoj. Optimist sam, mislim da će Hrvatska razliku u odnosu na razvijenije države EU smanjivati i približiti se standardu i demokratskoj razini tih zemalja.

Brojne slabosti

Mnogo smo puta u proteklim godinama čuli da naša generacija ima dužnost uvesti Hrvatsku u EU. Sada je to uspjelo. No nismo li bili prespori, nismo li često propustili razumjeti dobrobiti zahtjeva što su stizali iz Europe? Nisu li Hrvati, naprosto, predugo bili nezreli?

– Dobro je da smo kritični prema sebi. Točno je, pokazivali smo i pokazujemo brojne slabosti. Ali, upravo zato da bismo se promijenili, dobili smo uvjete koje smo uglavnom solidno ispunili. Najvažnije je da razumijemo da ulaskom u EU nismo postali savršeni, čak ni dovoljno dobri. Čeka nas nastavak reformi, jačanje demokratskih standarda, zaista veliki izazovi na svim područjima, posebno u gospodarstvu. Rekao bih, ulaskom u EU kvalificirali smo se na višu razinu borbe za boljitak; slikovito, ušli smo u prvu ligu u kojoj nikako ne bismo smjeli biti na dnu. Ipak, ne zaboravimo koliko je teška bila naša novija povijest. Zbog nje, usporedba s nekim drugim zemljama koje su desetljećima živjele u miru i demokraciji, naprosto nije moguća. Točno je, za većim dijelom EU zaostajemo u mnogo čemu. Ali, iskorak koji smo učinili, kažu i strani prijatelji, vrijedan je poštovanja.

Trenutno stanje Unije, kao ni cijelog Zapada uostalom, ne ohrabruje. Imamo li više razloga za ponos ili – paradoksalno – za zebnju?

– Gotovo je neizostavno pitanje brojnih stranih novinara, onih iz EU, koji su mi zadnjih mjeseci dolazili na intervju, ono o razlozima zbog kojih usred krize ulazimo u EU. Uvijek im odgovaram protupitanjem: namjerava li vaša zemlja izaći iz EU i zagovarate li to u svojim tekstovima? Najčešće, nakon kraćeg muka, slijedi osmijeh. Da, isti je razlog njihovih zemalja da ostaju u EU kao i naš da u EU uđemo. Kriza postoji neovisno o EU i postojala bi i da EU nema. Ali, u EU imamo svi zajedno bolju perspektivu, veće izglede da svladamo krizu. Uostalom, povijest postojanja EU jasno govori da je riječ o iznimnom mirotvornom, gospodarskom i općekulturnom projektu koji je svim članicama donio veći ili manji, ali vidljiv uspjeh i napredak. Zato, ponos svakako, isto tako i optimizam, ali i oprez, razumijevanje teškog trenutka i spremnost na naporan rad i oštru utakmicu.

Globalna društva

Nacija nikada nije ozbiljno razmatrala alternative ulasku u EU. Je li postojao bolji put? Ako nije, znači li to da EU nije više od nužnog zla, neke vrste prisilnog izbora, ili je ona za Hrvate uistinu istinski povijesni dom i najbolje rješenje?

– Uvijek postoji alternativa. Ali, u ovom slučaju bila je to budućnost male, autarkične i neuspješne zemlje na rubu Europe. EU nikako nije ni nužno zlo, ni prisilan izbor. Pogledajte samo napredak koji je Europa ostvarila zadnjih pedesetak godina! Kamo sreće da smo i mi tih pedeset godina bili dio Europe! Ona jest povijesno, kulturno i politički naše prirodno okružje. Mislim da povijest i tendencije razvoja jasno govore u prilog stvaranja globalnih društava. Ono američko već postoji, velike azijske države i Rusija su svojom veličinom to same po sebi. A Europa, da bi bila konkurentna i uspješna, mora nastupati zajedno. Uvjeren sam da će se Europa razvijati putem jačanja određenih zajedničkih funkcija, uz fleksibilnost primjerenu lokalnim okolnostima zemalja članica. Možda u dogledno vrijeme nećemo imati Sjedinjene Europske Države, poput SAD-a, ali ćemo sigurno imati više, ne manje Europe.

Aktualna su strahovanja najopipljivija: razorna gospodarska kriza oslabila je cijelu strukturu unije. Hrvati, premda većinski još uvijek proeuropski raspoloženi, počinju sumnjati u Europu, a vojska nezaposlenih nema ni vremena ni želje oduševljavati se ulaskom u apstraktnu, sporu i teško razumljivu kontinentalnu zajednicu. Kako biste dobrobiti EU objasnili ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem, i muku muče da djeci priskrbe voćku više?

– Logika vašeg pitanja je naopaka. Pa upravo teško gospodarsko stanje, nezaposlenost, potreba daljnjih reformi i novih investicija najjači su argumenti za ulazak u EU. EU nikako nije savršen, najperspektivniji, ili lagan put rješenja problema koje navodite! I nije stvar oduševljenja, stvar je racionalnog odabira. Na žalost, siromaštvo mnogih ljudi i obitelji naša je stvarnost. Patetična argumentacija kako zbog tog siromaštva ljudi nisu sposobni razmišljati o budućnosti i tražiti izlaz iz krize, podcjenjuje ljude, posebno one siromašne. Ali, razumni ljudi preispituju i one putove koji se čine razumnim. Zato i tzv. obični ljudi brinu o onome što će se događati u EU. A političari su dužni promišljati i moguće negativne aspekte članstva u EU, spriječiti ih i umanjiti, učiniti da prednosti ulaska u EU prevagnu pred mogućim nedostacima.

VRIJEDILO JE BORITI SE ZA SLOBODU I DEMOKRACIJU

Slažete li se da rat za samostalnost Hrvatske i sve njegove žrtve tek ulaskom u EU dobivaju stvarni smisao?

– Ne slažem se. Ulazak u EU je velika dodana vrijednost, ali borba za slobodu i demokraciju ima vrijednost i smisao za sebe. Naravno, ideja slobode i demokracije ima puno veću priliku u okvirima EU. Naravno, ulazak u EU je trenutak kada se svakako sa zahvalnošću treba sjetiti onih ljudi koji su dali život za našu slobodu i demokraciju.

Razmotrimo, molim vas, iz sadašnje perspektive argumente protiv EU. Desnica je svih ovih godina ponavljala isto: EU će nam oduzeti nacionalni identitet kao što nam nije pomogla u ratu; mala hrvatska nacija nestat će u velikoj Europi, EU nas svojim zahtjevima samo ponižava; Haški sud je politički instrument velikih sila da podjarme male narode. U kojoj su se mjeri, ako uopće, ti argumenti pokazali točnima? U stanovitom dijelu javnosti oni su još uvijek živi.

– Kao prvo, smatram da nije pošteno reći kako je desnica u Hrvatskoj protiv EU. Niti je cijela desnica protiv EU, niti su jedino dijelovi desnice EU skeptici, takvih je i na ljevici. Na obje strane političkog spektra ima i pristaša i protivnika našeg članstva u EU. Podsjetit ću, imali smo desnu vladu, onu HDZ-ovu koja je bila izrazito proeuropska. Istraživanja su pokazivala da se podrška EU među glasačima HDZ-a ne razlikuje u bitnome od podrške koju su EU pružali glasači ljevice. Sadašnja Vlada lijeve koalicije je izrazito proeuropska. Štoviše, rekao bih da je članstvo u EU bilo općenacionalni politički projekt za čiji su uspjeh zaslužne i lijeve i desne stranke. Istina je, argumentaciju koju navodite i koja je protiv EU češće susrećemo u redovima vrlo desnih glasača i stranaka. Drugo, potpuno je netočno da Hrvatska nije imala podršku zemalja EU, posebno nekih. Pomoć je bila politička, ali i više od toga. Zahtjevi EU nisu bili lagani, ali sigurno nisu ponižavajući. Dapače, ispunjenjem tih uvjeta postali smo bolje društvo, bolja država. O Haškom sudu se može govoriti s puno zamjerki. Ali, riječ je o pravno-političkom projektu koji je odigrao važnu ulogu u uspostavi mira, motivaciji nacionalnih pravosuđa, pa i u kažnjavanju onih koji su odgovorni za zločine. Naravno, ima puno razloga i da žalimo što neke postupke nije proveo kvalitetnije te što neke uopće nije stigao otvoriti. Ocjena svih društvenih fenomena, pa i EU, sigurno ovisi i o političkim pozicijama onoga tko ih ocjenjuje. Zato, ne čudi da u spektru našeg pluralnog društva, moram istaknuti – legitimno, postoje kritičari EU i oni koji su skeptični, ili koji su protivnici EU.

Odnos rada i kapitala

Protueuropski argumenti ljevice čine se uvjerljivijima: način na koji se današnja EU suprotstavlja krizi, tvrdi izvanparlamentarna ljevica, pretvorio je uniju u zagovornika velikih kreditora i otuđenih financijskih krugova, umjesto u branitelja standarda europskih građana. Štednja uništava cijele nacije, a banke ostaju nedirnute, i to zaslugom europske administracije. Slažete li se s takvim argumentima, i ima li Hrvatska ikakve instrumente da utječe na cijeli sklop europskoga suprotstavljanja krizi?

– Evo, i vi prepoznajete da euroskepticizam nije monopol desnice. Načelno, ova pitanja koja su vrlo važna nisu specifično vezana uz EU. Riječ je o političkim i gospodarskim pitanjima koja se javljaju i neovisno o EU. Naravno, potencirana su u EU, nama važna zbog povezanosti Hrvatske s EU. Inače, pojednostavljeno, dilemu – trošiti i tako čuvati standard i poticati proizvodnju, ili štedjeti i tako pokušati konsolidirati financije i gospodarstvo – nije imala samo Europa. Slične su dileme, primjerice, bile u Južnoj Americi, nekim zemljama Azije... Vidjeli smo, o odabiru različito razmišljaju čak i ekonomisti-nobelovci. U praksi, uspjele su zemlje koje su našle razuman balans. Samo rigoroznom štednjom, osim dvojbenosti teze kako se njome može konsolidirati gospodarstvo, generiraju se goleme socijalne nepravde, izaziva društvena i politička nestabilnost. Vrlo često, građani takvu politiku prepoznaju kao onu koja favorizira krupni kapital nasuprot radnika, politiku okrutnog liberalnog kapitalizma. Zaista, kada vidimo genezu globalne krize, posebno korijene bankarske krize u SAD-u i drugim zemljama, prepoznajemo neoprez kojim su vlasti podilazile pohlepi najbogatijih. S druge strane, filozofija nekontroliranog trošenja, prije ili kasnije završava u punom gospodarskom kolapsu i spoznaji da nije moguće trošiti ono čega nema. Završava zatvaranjem očiju pred činjenicom da nema boljitka i novih radnih mjesta bez investicija i skladnog odnosa rada i kapitala. Osobno, smatram da treba naći održivi kompromis koji će, barem blago, stimulirati gospodarski oporavak, sačuvati ideju socijalne države te svesti na minimum društvene konflikte koji često prate krize ove vrste. Dakako, to je moguće ako paralelno radimo niz reformi, činimo državni aparat efikasnijim i činimo sve da se otvaraju nova radna mjesta. Znam, lako je reći, nije lako provesti. Ali, Vlada i druge ključne institucije naprosto moraju na tome raditi. Danas sigurno nije lako nositi teret vlasti koja kreira gospodarsku i fiskalnu politiku

Autor: Boris Pavelić