Naš ugledni politolog i znanstveni savjetnik zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti prof. dr. sc. Anđelko Milardović nedavno je objavio knjigu “Stranac i društvo: fenomenologija stranca i ksenofobije“ (Pan liber, Zagreb, 2013.), što je prvi naslov iz područja sociologije stranca i stranosti u hrvatskoj sociologiji i politologiji. Tako u akademskom smislu sociologija stranca - koju je početkom 20. stoljeća utemeljio njemački filozof i sociolog Georg Simmel - postaje dio i hrvatskih društvenih znanosti. U svakodnevnom smislu, pak, u svijetu koji nam nailazi nakon ulaska u EU ova će tema biti sve značajnija i za hrvatsko društvo.

» U uvodu spominjete migracijsko iskustvo svoje obitelji. Je li i to bio jedan od poticaja za pisanje ove knjige?

- Moje uže i šire obiteljsko iskustvo je u posljednjih 100 godina migracijsko. Nema u tome ništa loše, čovjek oduvijek u povijesti ide iz jednog prostora u drugi. I moj prvi posao 1987. bio je u Institutu za migracije i narodnosti, a moj prvi znanstveni članak govorio je o ksenofobiji, da bih prije pet godina konačno odlučio napisati ovu knjigu, koja je dio znanstvenog projekta Instituta o interkulturalizmu.

Tko je stranac? - Ključna riječ u diskursu o strancu je - prostor. Stranac je pitanje daljine i blizine u sociokulturnom prostoru određenog tipa identiteta. Na primjer, osoba može biti stranac i unutar svog tipa sociokulturnog prostora.

» Kako to?

- Počnimo od života u gradu, gdje ljudi često nemaju nikakvih dodirnih točaka, strani su jedni drugima, ne komuniciraju iako stanuju u istom jezičnom prostoru, istoj “kući bitka“. To su “domaći stranci“. Onda imate “tehnološke strance“: s obzirom na globalno informacijsko društvo 21. stoljeća, ljudi se udaljavaju i žive u društvenim mrežama, koje ustvari nisu društvene mreže. Tu je pojam stranca generiran novim medijima: ljudi imaju osjećaj kao da su blizu i povezani, a nisu. Jesu povezani u kibernetičkom prostoru, ali u realnom svijetu se ne poznaju, i time su stranci. To je određeni eskapizam, ljudi se ugodnije osjećaju u virtualnom prostoru. I treći tip stranca je onaj koji dođe odnekud kao migrant. To je “strani stranac“.

» Kao dva glavna modela odnosa društva prema strancima navodite etnocentrizam i multikulturalizam, a za potonji tvrdite da je primjenjiviji u SAD-u, Kanadi i Australiji nego u Europi. Zašto?

- Zato što multikulturalizam i jest anglosaksonska politika SAD-a, Kanade i Australije. Čak ni u Velikoj Britaniji taj tip politike nije razvijen dokraja. Europska društva drukčije su povijesno strukturirana u odnosu na Novi svijet, i zato se multikulturalizam ne može primijeniti na Njemačku ili Francusku. Njemački sociolog Jürgen Habermas pokušava razmišljati o organiziranju Europe po ugledu na SAD ili Švicarsku, ali to naprosto ne ide. Mi smo Europa!

» Mislite, zbog snažne tradicije nacionalnih država u Europi?

- Da. Zbog različite povijesti. Jer su u Novi svijet došli ljudi iz svih krajeva svijeta, pa se morao naći model da ih se zbliži, “minimalnim identitetom“, a to su zastava, himna i dolar, dok je ostalo prepušteno etničkim zajednicama. Europa je posve druga priča, ovdje imamo autohtona europska društva.

» Kako da onda Europa uklopi strance u svoje društvo?

- Prije nekoliko godina njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da je multikulturalizam u Njemačkoj mrtav, potom je britanski premijer David Cameron također govorio o kraju multikulturalizma. Ali ne može se govoriti o kraju nečega što u svom izvornom obliku nikad nije ni postojalo. Kad uzmete povijest Savezne Republike Njemačke s useljenim strancima, oni su - gastarbajteri. Dakle, oni, osim nominalno, nisu pripadnici nekih etničkih skupina, kao što je to slučaj u Kanadi, SAD-u i Australiji. Oni su između integracije i asmilacije te života u “paralelnom društvu“.

» Je li Europa sklona etnocentrizmu, odnosno ksenofobiji?

- Etnocentrizam je u Europi politički jasno vidljiv kod desnih radikalnih skupina, u obliku ksenofobije. Svjedočimo postojanju antiimigrantskih stranaka od sjevera do juga Europe. U Austriji je to Austrijska slobodarska stranka, u Njemačkoj Nacionalna demokratska stranka, u Francuskoj Nacionalni front, u Velikoj Britaniji Nacionalni front i Britanska partija, u Grčkoj Zlatna zora, u Italiji Sjeverna liga, pa niz skandinavskih stranaka... Osobito je u zadnjih deset godina vidljiva islamofobija, kao i u SAD-u.

» U EU-u danas živi 35 milijuna stranaca, što je sedam posto stanovništva. Niti u jednoj zemlji koju ste spomenuli postotak stranaca ne prelazi brojku deset, dok ih u Luksemburgu živi čak 44 posto, a bez značajne antiimigrantske stranke?

- Mislim da je veliki standard Luksemburžana ona varijabla koja objašnjava taj prividni paradoks. Osjećaj stranosti u Luksemburgu neutraliziran je dobrim gospodarskim prilikama. U sociologiji ksenofobije poznato je da kriza može generirati ksenofobiju jer stvara frustracije, nakon čega se konstruira objekt agresije, netko tko je kao “žrtveni jarac“ kriv za sve.

» U knjizi citirate tezu francusko-bugarskog filozofa Tzvetana Todorova da je ksenofobija “onaj minimalni program stranaka krajnje desnice koje su morale odustati od svojih omiljenih tema - antikomunizma i rasizma“. Je li pad komunizma indirektno ojačao ksenofobiju u Europi?

- Utrnućem komunizma i hladnog rata, ksenofobični diskurs na razini programa političkih stranaka konstruira se preko globalizacije. Zašto? Zato što te grupe smatraju da globalizacija dovodi određenu količinu ljudi iz drugih kultura, pa im je globalizacija u tom smislu, preko imigranata, isto što i denacionalizacija, dakle ugroza nacionalne kulture i nacionalnog identiteta, iz čega onda izvire percepcija stranaca i stranosti kao opasnosti.

» Kakvu nam poruku šalju prizori s talijanske Lampeduse, gdje se karabinjeri tuku s ilegalnim useljenicima, ili negativni ishod švicarskog referenduma o gradnji džamija i minareta?

- Paradoksalno je da jedna etnički heterogena zemlja, kakva je Švicarska, reagira na stranu kulturu na radikalan način. A Lampedusa je obrana granica EU-a. Eksperti mi vele: “Ako bi došlo do velikih klimatskih promjena gdje bi Europa bila zaštićena zona, veliki val imigranata iz Azije i Afrike krenuo bi k Europi, i tada više ne bi uredovala policija, nego vojska.”

» Kako vidite tezu talijanskog politologa Stefana Bianchinija da bi, ako ekonomska kriza u Europi potraje i dođe do raspada EU-a, zbog velikog potencijala rasizma i ksenofobije prema imigrantima taj raspad mogao biti krvav kao u Jugoslaviji?

- To je jedan od četiri scenarija budućnosti EU-a koja sam izložio u knjizi “Tri eseja o euroskepticizmu“. Taj scenarij počiva na internom ratu između europskih kultura i stranaca, to je “scenarij Titanic“. Ako se EU ne bi izvukao iz krize, na dugi rok prijeti realna opasnost od tog scenarija. Ako se EU ikada raspadne, raspast će se upravo zbog ksenofobije, naravno, indirektno jer će ključni razlog biti u ekonomiji.

» Možete li ukratko izložiti ostala tri scenarija?

- Prvi je da sadašnje institucije EU-a uspiju razriješiti krizu. To je optimističan “scenarij brana“. Drugi je federalizacija EU-a: pokušaj stvaranja nove Europe kao Sjedinjenih europskih država (SED). Taj scenarij snažno podupiru europski intelektualci lijeve i liberalne orijentacije, poput Habermasa, Becka, Grandea te političari kao Joschka Fischer i Gerhard Schröder. Treći scenarij je “Titanic“, a četvrti je renacionalizacija: svaka ptica svome jatu. Prva dva scenarija predviđaju zajedničku europsku budućnost, a druga dva odvojenu. No, dodao bih da je profesor Bianchini u svojoj usporedbi eventualnog raspada EU-a s raspadom Jugoslavije zanemario ulogu NATO-a, jer bi “jugoslavenski“ raspad Europske unije podrazumijevao da se NATO ponaša kao JNA.

» Profesor Bianchini je rekao i da se u EU-u religije moraju naviknuti na to da više nisu same u nekoj zemlji, ilustriravši to primjerom katoličke Italije, gdje je druga religija po snazi postalo pravoslavlje, zbog useljenika iz Ukrajine i Rumunjske. Kako će Crkva u Hrvata reagirati na “konkurenciju“?

- Ta analogija s Italijom i Zapadnom Europom stoji na dugi rok, ali sada, u uvjetima krize, mi nismo atraktivni ni samima sebi, a kamoli da bismo se susreli s najezdom stranaca. Mi ćemo se s tim suočiti tek kad ovdje bude sazrio neki stabilni sustav. Kad dođemo u situaciju da nezaposlenih ne bude više od 100 tisuća i da sve drugo “klapa“, onda bi se moglo govoriti o dolasku stranaca koji će promijeniti sociokulturnu strukturu društva, uključujući i druge religijske identitete.

» Kako će naši građani tada reagirati? Naime, prema Eurostatu, Hrvatska je na dnu europskih zemalja po broju stranaca: imamo ih svega 23 tisuće, što je 0,5 posto hrvatske populacije?

- Tu se vidi da nema interesa stranaca za Hrvatskom. Tko će doći u zemlju koju trese ekonomska kriza i gdje nema posla ni za domaće ljude? Tek kad se digne standard i ljudi postanu pomalo razmaženi, na način da više ne žele raditi neke poslove, tada će doći stranci. Ali tad će se pojaviti i specijalizirane antiimigrantske stranke.

» Trebamo li se plašiti stranaca?

- Ne, zašto? To nije nešto novo u našoj povijesti. Uzmimo Split. Tko pažljivo pročita knjigu Dunje Jutrović “Rječnik splitskog govora“ (SD, 2013.), može vidjeti kako se u zadnjih 100-200 godina formirao taj specifični rječnik s različitim sociolingvističkim utjecajima, od venecijanskog i austrougarskog do germanizama, turcizama i anglizama, susretanjem i prepletanjem. Ljudi su dolazili sa strane i ostavljali neki pečat.

» Kao jedan od “kanala ksenofobije“ u knjizi spominjete i odgoj, odnosno situaciju da se dijete odgaja u potencijalno ksenofobnom konstruktu “MI–ONI“. Imate li neku pedagošku poruku: kako spriječiti ksenofobiju kod vlastitog djeteta?

- Kad pišem o slikama straha, kad se ide u psihoanalitičku dimenziju, prvi strah od stranog javlja se upravo kod malog djeteta, koji u dodiru s nepoznatim objektima plače, dere se ili pokazuje znakove otpora, jer je navikao samo na jednu sliku - sliku mame. To je prvi korijen ne ksenofobije, nego formiranja straha od stranog, nepoznatog, stranaca. Sigurno da roditelj u procesu socijalizacije može oblikovati dijete tako da mu predstavi različite identitete i da mu kroz odgoj pruži primjer tolerantnog tipa reakcije, a ne ksenofobičnog, koji u svom ekstremu dovodi do pogroma drugih naroda, a to je moguće ako djetetu uvaljuješ sliku stranca kao neprijatelja.

» Jesu li Srbi stranci u Hrvatskoj?

- Oni koji bi sad došli iz Srbije da tu žive, jesu. Isto kao Austrijanci. Ali domaći Srbi su nacionalna manjina i državljani Hrvatske, samo što imaju druge identitete.