Čuo sam tamo da je jedan umirovljeni šef njemačke tajne službe izgubio velik novac jer se kladio da Hrvatska neće izručiti Perkovića. U Njemačkoj se čude, pogotovo što znaju da je prekršen hrvatski zakon da bi se izručilo Perkovića. Njima to nikako nije jasno, kaže odvjetnik Josipa Perkovića

ZAGREB » Anto Nobilo vratio se u petak iz Münchena, ali se nije uspio sastati s Josipom Perkovićem, koji se tada još nalazio u zatvoru u Nürnbergu.

   – Premjestili su ga natrag u München kad sam ja već odlazio. Zato tamo putujem opet u ponedjeljak. Privremeno premještanje u Nürnberg službeno je objašnjeno činjenicom da je u zatvoru u Münchenu pet posto zatvorenika s područja bivše Jugoslavije, pa bi to moglo utjecati na Perkovićevu sigurnost. No, sad je to riješeno i u ponedjeljak će kod Perkovića, u skladu s Bečkom konvencijom, biti i predstavnik hrvatskog konzulata u Münchenu.

   Kad će početi suđenje?

   – Govorilo se prvo da će to biti za tri, četiri mjeseca, a zadnje su informacije da proces počinje u lipnju.

   Je li Perković dao već neki iskaz?

   – Ne, samo svoje osobne podatke. Imamo dogovor da apsolutno ni s kim iz policije, pravosuđa ili obavještajnih službi ne razgovara bez mojeg prisustva.

   Dakle, ne priča još ništa ni o udbaškim elementima u hrvatskoj vlasti. U Hrvatskoj se često tvrdilo da vlast ne želi izručiti Perkovića jer se boji da bi on u Njemačkoj rekao sve što zna o utjecaju Udbe na Vladu i predsjednika Republike.

   – Dok je Perković bio u Službi, najveći grijeh Zorana Milanovića bilo je eventualno bježanje iz škole. A o tome Perković ništa ne zna.

   Neće Perković otkriti Nijemcima da je SDP zločinačka organizacija?

   – Nažalost, puno je političkih interesa oko ovog pravnog slučaja. U HDZ-u znaju da će biti osuđeni zbog Fimi medije i da će s tim teretom ići na izbore. Zato su zaključili da bi dobro bilo da i SDP dobije sličan teret, pa su preko Perkovića napravili kampanju o tome da je SDP sljednik Saveza komunista koji je naređivao zločine. Vrhunac je trebao biti da lažni svjedok Vinko Sindičić izjavi na sudu da je upravo Ivica Račan dao nalog Perkoviću i Zdravku Mustaču da ubiju Stjepana Đurekovića. Naime, Sindičić je tijekom suđenja Krunoslavu Pratesu rekao u svjedočenju da je naređenje došlo od jedne osobe i Centralnog komiteta, čije se ima on ne usudi reći zbog vlastite sigurnosti. U idućem je koraku trebao kazati da je to Račan, osnivač SDP-a. U svakom slučaju, Perković doista nema što ispričati o današnjoj vlasti, ali o onima iz devedesetih godina sigurno puno zna.

Zabrinjavajuća odluka

Inače, u Münchenu sam razgovarao s brojnim novinarima i drugim ljudima s određenom društvenom težinom. Svi su me prvo pitali što nam je bilo da izručimo bivšeg šefa tajne službe jer oni to nikad ne bi napravili. Kakva ste vi to država, to su me pitali. Čuo sam tamo da je jedan umirovljeni šef njemačke tajne službe izgubio velik novac jer se kladio da Hrvatska neće izručiti Perkovića. U Njemačkoj se čude, pogotovo što znaju da je prekršen hrvatski zakon da bi se izručilo Perkovića. Njima to nikako nije jasno.

   Vratimo se desetak mjeseci unazad, kad je na snazi još bio zakon koji je omogućavao izručenje Perkovića i Mustača, a približavao se 1. srpanj i dospijeće uhidbenih naloga iz Njemačke. O čemu ste tada razmišljali?

   – Pripremali smo se za obranu u Njemačkoj, iako je i na osnovu tadašnjeg zakona sud mogao zbog zastare odbiti izručenje, ali nije morao.

   Jeste li u to vrijeme kontaktirali s nekim iz vlasti?

   – Ne. Cijelu prošlu godinu sve smo pratili sa strane.

   Kad je krajem lipnja izmijenjen Zakon o pravosudnoj suradnji i u njega unijeta odredba da se uhidbeni nalozi ne primjenjuju na kaznena djela počinjena prije 2002. godine, to je za vas bilo iznenađenje?

   – Potpuno iznenađenje. Ponavljam, ni s kim iz Vlade nisam razgovarao, iako neke od njih poznajem. Perković ih niti ne poznaje. Koliko ja znam, to je vremensko ograničenje ušlo u Zakon na prijedlog radne grupe, a ne temeljem političke odluke.

   Nakon što je to izmijenjeno, Perković i vi ste slavili misleći da je sve gotovo?

   – Ne, jer iz Bruxellesa su odmah bili veliki pritisci da se ukine sporna odredba. Znali smo da je to pravo bilo rezervirano za stare članice EU i da će Hrvatska morati popustiti. No, ostala nam je zastara kao osnova za odbijanje naloga. Proučili smo sudsku praksu u državama EU gdje je zastara obvezujući razlog za odbijanje izručenja i svugdje se ona računa prema domaćem pravu. Bez obzira radili se o kaznenom djelu iz kataloga 32 kaznena djela u Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu ili ne.

   Onda je 1. siječnja počeo važiti izmjenjeni Zakon. Bili ste uvjereni da će nalog zbog zastare biti odbijen, premda je Vrhovni sud u ranijim slučajevima donosio odluke da se zastara ne provjerava kad su u pitanju 32 kaznena djela.

   – Prvo njihovo rješenje vezano uz zastaru, iz srpnja prošle godine, bilo je takvo da je ona zapreka za izručenje. U to je vrijeme na snazi još bilo zakonsko vremensko ograničenje. No, kad je postalo jasno da će se to ukinuti i da će Perkovića štititi još samo zastara, Vrhovni sud mijenja praksu. Krajem rujna i dva puta u listopadu Vrhovni sud donosi odluke da zastara nije zapreka izručenju.

   Želite reći da je Vrhovni sud prilagođavao praksu Perkoviću?

   – Govorim vam činjenice, a vi izvucite zaključak.

   Zaključak je zabrinjavajući.

   – Jako zabrinjavajući. Znali smo da će Ivan Turudić na Županijskom sudu ovaj predmet uzeti za sebe, što je nam je bio prvi problem, a drugi nam je bio izmjenjena praksa Vrhovnog suda. Ipak, nadali smo se da će naš argument da je u EU zastara razlog za odbijanje naloga, imati neku snagu. Pogotovo što je jednaku tezu zastupao i profesor Derenčinović, čiji je rad DORH priložio u spis. Ali, ništa od toga nije pomoglo, iako su do nas stizali glasovi da većina u Vrhovnom sud razmišlja kao ja. Znam zašto su odlučili neki drugi, a ne pravni kriteriji, međutim nemam za to dokaze, pa ne mogu o tome javno govoriti.

   Paralelno se odlučivalo i o uhidbenom nalogu za Mustača, nekadašnjeg Perkovićevog šefa, ali to je malo koga zanimalo.

   – To je bila interesantna situacija. Vjerojatno se to dogodilo jer je Perković devedesetih bio značajan igrač i stjecajem okolnosti postao je simbol. A kad vam se sudi kao simbolu, a ne kao osobi, onda ste nastradali.

   Kako bilo, Mustačev je nalog, duboku u Perkovićevoj sjeni, u Velikoj Gorici odbijen.

   – Tamo su suci odlučivali u skladu s hrvatskim zakonima.

Ključ slučaja

Sad je sve to prošlost i koncentrirate se na suđenje u Münchenu. Situacija je ovakva, Đureković je neosporno ubijen u organizaciji Službe državne sigurnosti, u čijoj je hrvatskoj podružnici Perković bio na čelu odjela za neprijateljsku emigraciju. Ubijen je u garaži Krunoslava Pratesa, koji je bio Perkovićev doušnik. Prates je predao Perkoviću ključ od te garaže. Nekad ste u karijeri bili državni tužitelj, protiv čovjeka kojeg je toliko toga teretilo sigurno biste podignuli optužnicu.

   – Sve što ste nabrojili neosporno je osim tog ključa.

   U Pratesovoj presudi navodi se da je on u iskazu rekao da je Perkoviću dao ključ .

   – Je, ali to je rekao kad su mu došli prikriveni istražitelji s tobožnjom ponudom da će izdati o njemu knjigu u stilu James Bonda. On je tada stvarao jednu priču s elementima fantastike, pa je ubacio i ključ. Međutim, kasnije je kazao da to s ključem nema veze. Osim toga, sudac je, bez obzira na ključ, prekinuo suđenje Pratesu, procjenjujući da nema dokaza. Utvrđeno je da je nekoliko dana prije atentata promijenjena brava na garaži, a i forenzičari nisu mogli ustanoviti jesu li ubojice čekale Đurekovića u garaži ili ispred nje. Pratesu je vraćena putovnica i pušten je na slobodu. Trajalo je to godinu i osam mjeseci, no onda tužiteljstvo pronalazi Sindičića i proces se nastavlja.

   Što ćemo sa činjenicom da je Perković vodio odjel za neprijateljsku emigraciju?

   – U hrvatskoj je Službi to bila četvrta razina, istina važno mjesto, ali on nije donosio odluke.

   Dok je Perković bio u tom odjelu, u inozemstvu su likvidirani hrvatski emigranti. Teško da ništa nije znao o tome.

   – Za druga ubojstva ne znam, koncentrirao sam se na Đurekovića. Bilo je među emigrantima i međusobnih obračuna, a ubijala ih je i država. Ali, u pravilu su ubijani oni koji su se služili nasiljem, danas bismo ih nazivali teroristima.

   Nije bilo nikakvog suđenja.

   – Da, to se ne može opravdavati. No, povijesna je istina da su u to vrijeme sve službe likvidirale ljude. Uzmite samo primjer kako su Izraelci diljem svijeta ubijali Palestince koji su na Olimpijskim igrama u Münchenu oteli izraelske sportaše.

   Sindičić je nedavno povukao svoje svjedočenje protiv Perkovića i proglasio ga lažnim. Je li to bilo u dosluhu s Perkovićem?

   – Nemam takvih saznanja. Meni je ta Sindičićeva izjave došla prvo na mail, a onda i DHL-om. No, neovisno o tome, mi smo proveli povijesno vještačenje iz kojeg je jasno da Sindičićeva konstrukcija o Perkoviću nema temelja. Spremni smo na sudu u potpunosti srušiti njegov iskaz, za koji je i sam sudac u Pratesovom procesu konstatirao da je bio presudan.

   To je, dakle, ključ, a ne ključ od garaže.

   – Da, to je pravi ključ.

   Ali, postoji pravomoćna presuda Pratesu na doživotan zatvor.

   – To je najveći argument tužiteljstva, ali Pratesov odvjetnik priprema reviziju postupka.

Autor: Dražen Ciglenečki