Nema tko ne zna za Hrelić, slavni sajam svega i svačega preko Save u Novom Zagrebu. Svega ovdje ima, rabljene odjeće i obuće, antikviteta, dječjih igračaka, slavina, pa i glazbala kojima se može opremiti solidan ciganski orkestar. Na Hreliću svi znaju Šehidu Ibrahimović. Još je ranih osamdesetih kao mlada kuharica dobila otkaz u Pošti i završila na ulici. Tada je postala prodavačica rabljene odjeće. Tri i pol desetljeća njezin je život Hrelić. Tu je prodavala srijedom i nedjeljom, a sada će sajam  od kraja studenog raditi i subotom.

ŠEHIDA: A što sam mogla drugo? Najprije sam se dobro isplakala, a onda po kući tražila stvari koje mogu prodati. Trebalo je preživjeti. Bila su i druga vremena. Ljudi su se htjeli riješiti viška garderobe pa su je meni poklanjali, a ja prodavala. Danas je opet situacija kao kod mene osamdesetih, ljudi prodaju odjeću da bi imali za hranu. Čak su i sretni što postoje oni koji će njihovu odjeću kupiti da bi je prodavati drugima.

SAVJEST: Nezgodna vremena su došla. 

ŠEHIDA: Jako nezgodna. Ali vidiš ti da je ovaj naš Hrelić postao neka vrsta Ministarstva za sirotinju. Dobro, to je bio i prije, ali nikad kao sad. Ljudi nemaju za kupiti novo. Sve je više takvih ljudi. Pred školsku godinu ovdje dolaze cijele obitelji. Nemam ja ništa protiv bogataša koji nose robu s potpisom, ali ova sirotinja ne bi mogla bez Hrelića. Čak ću ti reći da mi se orose oči, što od tuge, a što od ganuća kada vidim kako se djeca raduju kad im roditelji kupe nešto novo, makar je i nošeno prije.

SAVJEST: Buni li se tko na kvalitetu?

ŠEHIDA: Ja nikada nikoga nisam prevarila. Naravno da mi je cilj bio prodati jer od toga desetljećima živim. Oni koji su dolazili znali su da to nije odjeća iz milanskih i pariških butika. Ali ni moje cijene nisu bile kao iz tih razvikanih središta mode.

SAVJEST: Koliko čujem, otvorila si ugostiteljski objekt prije pet godina na Hreliću? Nije li to rizično? Velika je kriza? Puno je i obveza, nabavke hrane i pića.

ŠEHIDA: Ja sam kuharica, imam ugostiteljsku školu. Imam poneku godinu i ne mogu stalno biti vani i prodavati odjeću. Pogledaj oko sebe. Ljudi dođu jer moraju ponešto pojesti i popiti. Znam da neću umrijeti kao bogatašica, ali evo, ne znam drugo nego raditi. Dosad sam imala slobodnu subotu, a sad me čeka rad cijelog vikenda. Ali ja volim s ljudima.

SAVJEST: Kakvi su ljudi generalno?

ŠEHIDA: Mogu ti reći da nema gorih od ljudi. A opet kad malo razmislim, ja ih toliko volim da bez njih ne bi mogla. Nedjeljom ti Hrelićem prolaze na tisuće. Ima tu i vike i dreke, svađe i pjesme, mirenja, ljubljenja i opet svađanja. Hrelić je moj život. Život nije vječan, Ja ću jednoga dana otići. Neki će se drugi ljudi smijati ili plakati i opet dolaziti ovdje. Da bi nešto kupili, popili, pojeli ili samo vidjeli masu drugih ljudi. Reći ću ti jednu istinu. Nas neće biti, ali Hrelića će uvijek biti. Zar ti misliš da svi ti silni japanski turisti koji ovdje dolaze svake srijede, nedjelje, a sad i subote, dolaze zato što im je loše, što im se ne sviđa i što ovdje nije sjajna atmosfera?   Rekla sam ti već, nema gorih od ljudi, ali kad ih voliš vidiš samo njihove vrline,a zanemaruješ mane.