Antu Gotovinu kao vojnika jako cijenim. Vrlo je sposoban, ali kako on ipak nije školovani vojnik, nisam siguran da je za generala. No, neki visoki čin, jasno, zaslužuje.
General Petar Stipetić, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, živi svoje umirovljeničke dane između svog stana na zagrebačkoj Sigečici i vikendice kod rodnog Ogulina. Voli šetnju te se katkad uputi pješice sve do centra Zagreba. Strastveni je pušač pa smo i razgovor vodili u miru obližnjeg parka. Školovani vojnik od karijere proveo je punih 47 godina u efektivnoj službi. U JNA je postao general 1989. godine, a u rujnu 1991. prešao je na stranu HV-a te postao zamjenik načelnika tada tek osnovanoga Glavnog stožera HV-a, generala Tusa.
- Kada sam s predsjednikom Tuđmanom u kolovozu 1991. razgovarao o prelasku na hrvatsku stranu, što smo radili u strogoj ilegali, čak je od mene tražio da preodjeven u ženu dolazim na sastanke! Ali nisam se, naravno, prerušavao - smije se Stipetić.
Bio je i pregovarač s pobunjenim Srbima 1995. godine oko famoznog plana Z-4, zapovjednik Zbornog područja Zagreb, zapovjednik slavonskog bojišta, sudjelovao je u akciji oslobađanja zapadne Slavonije, a bio zapovjednika Sjevernog sektora u operaciji Oluja. No, danas ipak nije dobio pozivnicu za svečano obilježavanje 13. godišnjice akcije u Kninu.
- To je svakako jedna briljantna i velika vojna operacija, odnosno pobjeda koja je udarila temelje suvremenom razvoju Hrvatske. I to kažem bez patetike. Stanje kakvo smo imali 1995. za Hrvatsku je bilo neizdrživo i nepodnošljivo. Jednostavno smo morali nešto poduzeti. Država nije mogla funkcionirati.
Ta tzv. Krajina bila je stalna prijetnja, ne samo politička nego i fizička, odnosno vojna, mnogim našim gradovima, neprestano je visjela opasnost od presijecanja Hrvatske kod Karlovca i Zadra, pobunjeni Srbi vodili su razgovore o sjedinjenju s Republikom Srpskom, a međunarodna zajednica tražila rješenje koje bi prekinulo rat, i nisu baš vodili računa o hrvatskim interesima.
Njihovi prijedlozi poput Z-4 zakomplicirali bi buduće stanje i dugoročno onemogućili funkcioniranje Hrvatske kao normalne države. No, da stvar bude jasna, mi smo već od 1992. godine na sastancima s predsjednikom Tuđmanom razmatrali i razgovarali o vojnoj akciji kojom bismo oslobodili naše krajeve.
• Kada je donesena odluka o Oluji?
- Početkom 1995. godine bilo je jasno da se pitanje “Krajine” ne može riješiti drugačije nego vojno i tada su počele završne pripreme. Mi u Stožeru na tome smo radili dugo i onda kada se nije znalo kada će i hoće li uopće vojne akcije biti. Konačno, to je bio naš posao. Potkraj 1994. sve je bilo operacionalizirano. Razradili smo smjerove napada, odredili brojnost ljudstva i tehnike i sve druge vojno-taktičke stvari.
Kao uvod u Oluju bila je izvedena i akcija Bljesak. Bilo je dogovoreno da se na dijelu teritorija UNPA sektora Jug i Sjever izvede napadna operacija po temeljnom načelu da se na više odabranih pravaca angažiraju najelitnije gardijske brigade i izvrše prodori te u najkraćem roku izbije na granicu s BiH. Istovremeno, na istočnom dijelu, prema okupiranom dijelu Podunavlja, bile su predviđene obrambene operacije jer se računalo na to da bi se Srbija mogla uplesti na tom sektoru te izvesti napad.
| Antu Gotovinu kao vojnika jako cijenim. Vrlo je sposoban, ali kako on ipak nije školovani vojnik, nisam siguran da je za generala. No, neki visoki čin, jasno, zaslužuje |
Daljnji plan akcije bio je da se nakon uspješno obavljenih operacija na sektorima Jug i Sjever i na sektoru Istok krene u ofenzivu! Naime, operacija Oluja uključivala je i oslobođenje Podunavlja. No, ubrzo su se ratne operacije prebacile u BiH te zbog pritiska međunarodne zajednice i nekih ružnih stvari koje su se dogodile nakon vojne operacije to se na kraju nije ostvarilo.
• Je li vam možda, kao vojnku, žao što se vojno nije oslobodio Vukovar?
- Ne, naprotiv, jer sam, iako sam ja vojnik, svjestan da bi ondje palo još više žrtava, bilo bi razaranja, a politička bi se situacija dodatno zakomplicirala. Ovako je taj dio vraćen mirnim putem, što je najvažnije.
• Vi ste, koliko se zna, bili u srpnju 1995. godine na Brijunima gdje se raspravljalo o vojnoj akciji protiv Krajine?
- Da, bio sam na prvom sastanku 16. srpnja. Svi smo referirali o stanju vojske. Govorio sam o borbenoj spremnosti HV-a. Tada je Tuđman smijenio generala Bobetka s mjesta načelnika GS-a i postavio generala Červenka. Zatim je nas dvadesetak generala poslao van tako da ja ne znam što je bilo na sastanku kasnije. Na sastanak 30. srpnja mene nisu zvali.
• A kakav je bio sastanak uoči Oluje?
- Iako sam sudjelovao u razradi plana, osobno sam tek dan prije akcije saznao da će ona započeti iako sam tada bio pomoćnik načelnika Stožera za borbeni sektor. Osim toga, dan prije operacije, 3. kolovoza, bio sam član hrvatske delegacije u Ženevi na razgovoru s Milanom Babićem i ostalim vođama pobunjenih Srba. Imali smo zadatak da okončamo te razgovore na način da Srbi pristanu na mirnu reintegraciju te da dobiju široku autonomiju.
Na sreću, Srbi nisu pristali, a mislim da im na tome moramo zahvaliti jer su zapravo odbijanjem zeznuli sebe, a da su pristali, Hrvatska bi dugoročno bila nestabilna i u sebi bi sadržavala latentnu opasnost od novih sukoba i političkih kriza. Nakon povratka u Zagreb, oko 20 sati, referirali smo predsjedniku Tuđmanu da su pregovori propali i on je tada rekao: “Dobro, onda ujutro krećemo s operacijom!”
General Stipetić s ponosom se sjeća dana kad mu je njegov nekadašnji podređeni, pukovnik Čedomir Bulat, predao 21. krajiški korpus
Poslao me da se javim u Stožer generalu Červenku koji me odmah uputio u Slavoniju da zapovijedam obrambenim sektorom Istok. Nakon toga, 5. kolovoza ujutro, nazvao me predsjednik Tuđman i rekao mi da preuzmem zapovijedanje sektorom Sjever. Naime, kod Petrinje je došlo do zastoja operacije. Ondje je zapovjednik u zadnji čas promijenio pravce napada te neke postrojbe poslao na sektore u kojima nikada nisu bile te im je teren bio neopoznat. Recimo, zagrebačka 101. brigada poslana je kod Komareva gdje nikada nije bila, umjesto na Šestanj brdo gdje su stalno boravili.
Zatim, u planovima nije bio pravac napada prema Pokupskom prema Glini. A tamo su poslane dvije brigade. Nisam bio oduševljen da usred akcije preuzimam zapovijedanje, ali Tuđman je inzistirao i rekao da moram uvesti red na bojištu. I 6. kolovoza sam postrojbe poslao na njihove pozicije te zapovijedio napad na cijelom bojištu prema postojećim planovima. Rezultata toga je bio da smo već sutradan ujutro ušli u Petrinju, zatim oko podne u Kostajnicu i na večer u Glinu.
• Tada je zapravo rat na tom području bio gotov, ali tim su se područjem prema BiH povlačile velike kolone srpske vojske i civila?
| Haaški su me istražitelji zvali na razgovor, a tadašnji mi je potpredsjednik Vlade Goran Granić rekao da ih ignoriram. Dobro je što ga nisam poslušao |
- Da. Nakon oslobođenja Gline obratio mi se general Peters iz UN-ovih snaga viješću da se srpska vojska namjerava predati te da zaustavimo napredovanje.
Nisam vjerovao tome te sam naše napredovanje samo usporio. Cijeli 7. kolovoza potrošio sam u očekivanju srpske delegacije, no oni nisu stizali, pa smo konačno dogovorili da do službene predaje dođe 8. kolovoza u 10 sati u bazi UN-a u Glini.
No, kada se ni tada nisu pojavili, zaprijetio sam da u 13 sati počinjem topničku pripremu za daljnji napad iako smo do tada već ušli u Dvor. I na kraju, oko 14 sati kod Topuskog dolazi zapovjednik srpskih snaga pukovnik Čedo Bulat na predaju.
• Iako je Oluja neupitno značajna akcija oslobođenja zemlje, ipak je, na žalost, na nju pala sjena zbog nekih zločina, paleži i pljački koji su se dogodili nakon završetka vojnih operacija?
- Dobro ste rekli - to se dogodilo nakon završetka vojnih djelovanja. To treba reći i stalno napominjati. Zadovoljan sam svojim sudjelovanjem u operaciji, pogotovo što u njoj nije bilo ni ubojstava civila i zarobljenika, ni paleži ni pljački ni ičega takvog zbog čega bi mi bilo neugodno ili sram. No, na žalost, ružne stvari su se dogodile.
• Kada ste vi vidjeli ili čuli za zločine i ostale ružne stvari?
- Nekoliko dana nakon završetka operacije išao sam u Knin i već tada sam vidio spaljene kuće. No, tko je to radio i po čijem naputku, ne znam niti mi je na to pitanje dan odgovor.
• Jeste li nekog obavijestili o onome što ste vidjeli?
- Svog nadređenoga generala Červenka, tadašnjeg načelnika Glavnog stožera.
• A Tuđmana ili Šuška?
- Do njih tada nisam mogao doći.
• Sada se na suđenju generalima Gotovini i Čermaku u Haagu spominje i prekomjerno granatiranje Knina.
- Ne, on nije bio razoren. Vidio sam vrlo malo materijalne štete! Knin je izgledao vrlo očuvano. I svakako mogu posvjedočiti da nikako nije bilo prekomjernog granatiranja.
• Pratite li suđenje generalima u Haagu i kako biste ga ocijenili?
- Pa, znate, zapovjednik jest odgovoran, ali uvijek ima ono “ali”. Ne želim prejudicirati suđenje, ali zbog intencije Suda da ipak dijeli krivnju među svim sudionicima sukoba, bojim se da će ih osuditi. Ne bih to volio. Nije hrvatska i srpska krivnja ni ista ni usporediva. Krivnja će, bojim se, biti podijeljenja premda je to nepravedno.
No, smeta mi da je jedna tako velika i značajna vojna pobjeda ocrnjena takvim nepotrebnim ponašanjem. Nedopustivo je da se jednoj pobjedničkoj vojsci pripisuju takva djela, pogotovo ako ih ona nije učinila. Mi smo pobijedili. Oni su pobjegli. I ubijati starce i paliti kuće bilo je, jednostavno govoreći, posve glupo. No, smeta mi da se te stvari nisu sankcionirale odmah, i to od naše strane. Ja sam svim zapovjednicima naredio da prije početka napada kažu vojnicima, da osveta ne dolazi u obzir i da paze kako se ponašaju prema zarobljenicima i pogotovo civilima. I oni su to poštovali.
• Hoćete li biti svjedok na suđenju?
- Još nije bilo nikakvih službenih kontakata, ali pretpostvaljam da će me zvati obrana generala Markača.
• Što mislite o generalu Anti Gotovini?
- On je profesionalac. Vrlo sposoban. Legionar. No, ipak nije školovani vojnik. On zaslužuje imati visoki čin, ali nisam siguran, možda sam staromodan, da je trebao biti general. Kao vojnika ga izuzetno cijenim.
• Jeste li o svemu tome imali prilike razgovarati s predsjednikom Franjom Tuđmanom?
- Na žalost nisam. Vratio sam se u Zagreb 10. kolovoza i postavljen sam na novu dužnost. Sa mnom nitko nije ni kavu popio! General Basarac, kojeg sam zamijenio tijekom akcije, vratio se na svoju dužnost, a ja natrag u Stožer. Nikada nikomu nisam predao prijavak o svom sudjelovanju u Oluji, a ipak sam bio zapovjednik Sjevernog sektora. Nikog nije zanimalo ništa ni o Bulatovoj predaji niti je ikada itko od mene tražio pismeni zapisnik o tome. Kada sam odlazio u mirovinu, taj sam zapisnik predao arhivi! Oni su ga zaprimili i to je sve. To nikoga nije zanimalo.
• Kako to tumačite?
| Kada sam s predsjednikom Tuđmanom razgovarao o prelasku iz JNA na hrvatsku stranu, tražio je od mene da se prerušim u ženu, ali nisam to učinio |
- Nikako. Ne znam što bih uopće rekao. Zato se bojim da su neke stvari koje su se događale nakon Oluje bile namještene i da će to Sud u Haagu koristiti protiv naših generala.
• Tumačite li to i nepovjerenjem prema vama kao bivšem oficiru JNA?
- Može se tako reći. Mi koji smo došli iz JNA nikada nismo uživali povjerenje iako smo obavljali mnoge teške zadatke u ustrojavanju HV-a te prilikom ofenzivnih i obrambenih akcija. General Tus i ja jedini smo bivši oficiri JNA kojima je u Beogradu bilo suđeno, u odsutnosti, zbog veleizdaje i dezerterstva. Oduzeti su nam i činovi!
• I vi ste bili osumnjičeni od Haaga?
- Da, ali nisam se bojao, jer nisam učinio ništa što bi njih zanimalo. Osim toga, kada sam dobio poziv za razgovor, odmah sam pristao iako me tadašnji potpredsjednik Vlade Goran Granić stalno odgovarao od toga. Govorio je da se ne žurim. No, nisam ga poslušao. Nisam imao što tajiti. I dobro je što sam to učinio.
• Često se govori o umiješanosti SAD-a u Oluju te da su njihovi zrakoplovi bombardirali prije početka akcije srpske odašiljače i telekomunikacijske veze.
- Drago mi je da ste to pitali. Amerikanci ni malim prstom nisu sudjelovali u izradi planova za Oluju. Osim toga, ambasador Peter Galbraith je bio protiv vojne akcije i to je nekoliko puta kazao osobno predsjedniku Tuđmanu. Koliko znam, Washington je prije same akcije, kada se znalo da ona kreće, dao svoju suglasnost uz napomenu da sve mora biti gotovo u nekoliko dana.
Osim toga, treba skinuti tu mistifikaciju o američkim zrakoplovima koji su raketirali srpske radare. Treba jasno reći, to su učinili naši zrakoplovci. Oni su živi. Znaju se imena svih tih pilota koji su sredili tornjeve i radiorelejne čvorove na Ćelavcu, Petrovoj i Zrnskoj gori, koji su tukli po neprijateljskim tenkovima na hrvatsko-bosanskoj granici. Zašto se inzistira da su to učinili Amerikanci, ne znam. Nije mi jasno.
• Vama, kažete, do danas još nije stigao poziv za svečanost u Kninu povodom obljetnice Oluje. Je li to propust ili nemar?
- Ne znam što da mislim. Premijer Ivo Sanader je, koliko znam, pozvao neke generale na proslavu. Pitam se samo čiji sam onda ja general!? Osjećam se zaboravljen i odbačen. Razočaran. Ne želim preuveličavati svoju ulogu u Oluji, ali činjenice su činjenice. No, svakako da sam ponosan na svoje sudjelovanje u toj velikoj pobjedi. Oni mi ovakvim ponašanjem to ne mogu uzeti.
Piše: Vlado Vurušić
Foto: Ranko Šuvar/CROPIX |
