Već danas se u novoj članici EU Hrvatskoj štedi i kreditira prvenstveno u eurima. Da bi se takva stvarnost institucionalizirala, šef hrvatske središnje banke zagovara brzo uvođenje eura.

–

Velika Britanija razmišlja o izlasku, Island nije više zainteresiran za pristup. Zašto Hrvatska još uopće želi biti članicom gospodarski jako uzdrmane EU?

Ne mogu govoriti za druge zemlje. No, za Hrvatsku pristupanje ima smisla, ono potiče gospodarski razvoj zemlje. Već danas je EU za nas najvažniji trgovinski partner, naše banke su većinom društva-kćeri institucija iz EU, turisti dolaze prvenstveno iz EU, isto vrijedi za financije i investicije. Veze su, dakle, tako uske da Hrvatska može samo profitirati od pristupanja.

Snažno se zalažete za to da Hrvatska što brže bude moguće preuzme euro. Zbog čega?

Razlog je u tome što bi za Hrvatsku preuzimanje eura bilo povezano s većim koristima od troškova. Mi već danas ne možemo koristiti tečaj kao neovisni instrument novčane politike, budući da Hrvatska ima veoma visoku euriziranost: 80 posto uloga u bankama je u stranim valutama, od toga 90 posto u eurima. Zbog toga banke i svoje kredite odobravaju indeksirane na euro, da bi prebacile valutni rizik na korisnike kredita. Jedini način da se taj rizik eliminira je preuzimanje eura. Tako bi ubuduće i štedni ulozi i krediti bili u jedinom zakonskom sredstvu plaćanja.

Zašto ljudima nedostaje povjerenja da bi držali svoj novac u kunama?

Hrvati su već 1965. počeli štedjeti u njemačkim markama. Tada je Tito otvorio granice bivše Jugoslavije i dopustio račune u stranim valutama. Mnogi Hrvati radili su tada u inozemstvu, ponajprije u Njemačkoj, prihodi od turizma također su velikim dijelom bili u njemačkim markama, a makroekonomska politika bila je loša. Tako je dolazilo do ponavljanih devalvacija. Ljudi su naučili da će bolje sačuvati vrijednost novca u njemačkim markama nego u domaćoj valuti. Od 1994. imamo, doduše, stabilan tečaj i stabilnu inflaciju. Mnogi ljudi ipak su i dalje vjerovali da će kuna kad-tad devalvirati. Zato su se i dalje držale strane valute i čini se da je to nakon skoro pedeset godina postalo navika. Problem je lakše rješiv preuzimanjem eura nego re-kunizacijom gospodarstva.

Od pet kriterija iz Maastrichtskog ugovora, koje treba ispuniti prije preuzimanja eura, Hrvatska tijesno ispunjava samo onaj koji se odnosi na stopu zaduženosti. Što je realan vremenski okvir za ulazak u eurozonu?

Preuranjeno je postavljati vremenski okvir za to. A od pet kriterija upravo onaj koji ispunjavamo - dakle,odnos državnog duga prema BDP-u, mene najvise brine, jer se ta stopa brzo povećava. Drugi kriteriji - dakle, inflacija, kamate i deficit - vrlo su ciklični, oko njih sam daleko manje zabrinut i njih ćemo ispuniti, kao što smo ih u prošlosti već nekoliko puta simultano ispunjavali. Stopa zaduženosti pokazuje, međutim, manje ciklično kretanje, tu je stalni uzlazni trend i s tim moramo biti jako oprezni.

Zbog takve dinamike duga mogu se u njemačkim novinama pročitati naslovi prema kojima si EU s Hrvatskom kopa sljedeći "grob za milijarde". Ima li opravdanja za takva strahovanja?

Ne, to je jako pretjerano. Hrvatska ne izgleda kao zemlja koja će sutra kolabirati. Imamo platnobilančni suficit i vrlo stabilan bankovni sustav, sa stopom adekvatnosti kapitala od 21 posto, tako da nema potrebe za spašavanjem bankovnog sektora. Podrazumijeva se da javni proračun mora biti u redu i stopa zaduženosti mora se stabilizirati i potom dovesti na silaznu putanju. No, to isto vrijedi i za većinu drugih europskih država.

Što treba činiti Vlada da bi zakočila dinamiku duga?

Stopa zaduženosti ovisi o dvije varijable: o iznosu duga i o BDP-u. Važan razlog povećanja stope zaduženosti je ustrajno opadanje BDP-a. Ako Vlada potakne rast, bit će lakše stabilizirati tu stopu. Ako to ne uspije, bit će jako teško. Dakle, rekao bih da je sada problem prvenstveno u nazivniku. Kod čega,  naravno, također treba smanjivati državne izdatke i dovesti ih pod kontrolu.

Zbog visoke euriziranosti usredotočili ste novčanu politiku ponajprije na stabilnost tečaaj. Tako je faktički nemoguće slabu hrvatsku konkurentnost poboljšati eksternim smanjivanjem vrijednosti valute. Preostaje li kao alternativa interna devalvacija? Provodi li se?

Postoje dva puta: interna devalvacija i povećanje produktivnosti. Mi u stvari promatramo internu devalvaciju putem fiskalne politike. Tako je Vlada u 2012. smanjila porez na plaće a povećala PDV. Uz to, od 2008. se smanjuju troškovi rada po jedinici proizvoda. Postoji, također, ekonomska prilagodba. Ipak, neophodno je da se privuku izravna inozemna ulaganja i to izvozno usmjerena, da bi se podigla produktivnost.

Dosad su izravna inozemna ulaganja ulazila uglavnom sektor usluga a ne u izvozne grane. Zašto?

Kao prvo, Hrvatska do sada nije bila članica EU. Drugo, poslovno okružje nije bilo dovoljno poticajno za izravne strane investicije. Doduše, po atraktivnosti za izravna strana ulaganja smo u sredini među istočnoeuropskim zemljama unutar EU, no jos uvijek ne možemo biti zadovoljni poslovnom klimom u Hrvatskoj. Hitno su nam potrebne strukturne reforme poput onih koje je Vlada započela donošenjem Zakona o poticanju stranih ulaganja i Zakonom o strateškim investicijama. Prvi od tih zakona omogućuje u razdoblju do deset godina oslobađanja od poreza na dobit uz jednokratnu subvenciju na novog zaposlenika od 3000-9000 eura, a drugome je intencija uklanjanje barijera za ulaganja većih investitora.

Nakon ulaska u EU Bruxelles neće moći od Zagreba istim pritiskom tražiti daljnje strukturne reforme. Vidite li opasnost da reformski procesi posustanu?

Ne, zaista. Po mom mišljenju, od pritiska Bruxellesa daleko je važniji pritisak tržista. A taj pritisak će se nastaviti. 

Thomas Fuster

Neue Zürcher Zeitung