Posebni savjetnik predsjednika za međunarodne odnose
Konfliktom u Gruziji zaoštrili su se odnosi između Rusije i NATO-a i, posebno, između Rusije i SAD-a. Iz američkih instituta stižu procjene da su se u Gruziji pokrenuli tektonski poremećaji koji će dovesti do novog preslagivanja odnosa na području Euroazije.
Kakvo je vaše mišljenje o tim događajima i što očekujete u daljnjem razvoju?
- U vezi s tom krizom bilo je, nažalost, pogrešnih i opasnih postupaka, koji su izazvali tragične ljudske žrtve i stradanja civila. Gruzijska je akcija bila nepromišljena i provokativna. Ruska reakcija, uključujući priznanje, bila je potpuno neprimjerena.
Bitno je pogoršala situaciju i unijela dodatno nepovjerenje u ionako narušene međusobne i međunarodne odnose. Također, nije pomoglo to što se baš tada u Varšavi potpisivao ugovor o razmještanju dijela američkog proturaketnog štita u Poljskoj. Jedino što je nakon svega bilo konstruktivno, bila je pozicija i akcija EU koja još traje. Svakako da taj razvoj utječe na kretanja i odnose u tom dijelu Euroazije, ali i na politički duh u svijetu. Nadajmo se da će širi i trajniji interesi - interesi integriranog, globalnog svijeta - odoljeti tom potresu i omogućiti da se zaštiti miroljubivi dijalog, spriječi uporaba vojne sile u rješavanju sporova i postupno vrati povjerenje među protagonistima.
Sve se češće govori da je svijet na rubu ‘hladnog rata’. Smatrate li da je to točno i kako vidite daljnji razvoj događaja na globalnom planu?
- Ne mislim da postoje uvjeti za obnovu hladnog rata po uzoru na onaj koji je trajao gotovo 50 godina. U svijetu više ne postoje dva pola koji se nadmeću za globalnu prevlast. Više nema globalnih protagonista dvaju suprotstavljenih ideologija. Svijet je multipolaran. Tržišni je kapitalizam dominantni ekonomski model, a vrijednosti političkog pluralizma, ljudskih prava i vladavine prava postupno osvajaju, makar i na samo deklarativnoj razini, sve veći broj zemalja.
Današnji je svijet, zahvaljujući globalizaciji i tehnološkom napretku, integriran do te mjere da međuovisnosti nema alternative, kako su to nedavno naglasili u EU. Dakle, nema istih, pa ni sličnih okolnosti koje su determinirale nastanak i tijek hladnog rata. Međutim, postoje različiti interesi u svijetu koji se brzo mijenja i u kojem dolazi do velike preraspodjele svjetske ekonomske i političke moći.
Kako onda ocjenjujete sadašnje zaoštravanje?
- Promjene o kojima je riječ zahtijevaju prilagođavanje. Porast ekonomske moći pojedinih zemalja objektivno - a još više subjektivno - vodi aspiracijama za jačanje utjecaja na određene svjetske tekovine, pa i prostore. Kina je postala veliki svjetski ekonomski i financijski čimbenik. Rusija je nezaobilazna u području energetike i nuklearne tehnologije. Indija je neprijeporni regionalni igrač. Brazil je globalni izvor primarnih produkata i regionalni predvodnik. Japan je i dalje velika ekonomska sila i snažan čimbenik u azijsko-pacifičkim odnosima. EU postaje najveća svjetska ekonomija s BND-om višim od 17 trilijuna dolara. Amerika i dalje ostaje, pojedinačno, prva ekonomska sila s BND-om od 14 trilijuna dolara, ali se njezina ekonomska i politička snaga u odnosu na svijet relativizira.
| Ne postoje uvjeti za obnovu hladnog rata po uzoru na onaj koji je trajao gotovo 50 godina jer nema dvaju polova koji se bore za prevlast |
Status quo ne može se održati. Naravno, posebno bi pogubni mogli biti pokušaji povratka na politiku interesnih sfera, ali se ne mogu ignorirati ni strateški i sigurnosni interesi pojedinih zemalja, uključujući i Rusiju.
Otvorene svjetske krize ne mogu se riješiti bez Rusije, ali ni Rusija ne može očuvati ekonomski uspon bez zapada. Primjera radi, u Rusiju je prošle godine ušlo 80 milijardi dolara stranih investicija, 75 posto iz EU.
Očigledno je da svi ti vodeći svjetski igrači moraju imati više međusobnog obzira, više sluha za drukčije interese i više se uvažavati kako bi mogli naći novu, relativnu ravnotežu svjetskih odnosa. Drugim riječima, svijet danas traži nov ekvilibrij. Potrebno je ne samo uvažavanje nove međusobne realnosti nego i zajedničkih obveza prema svijetu i zajedničkom dobru. Rješavanje globalnih problema moguće je samo uz angažiranje svih vodećih sila, bez iznimaka. A problemi kao što su terorizam, širenje nuklearnog oružja, siromaštvo, klimatske promjene i energetska nesigurnost ne trpe odlaganje.
Usporedo s jačanjem demokracije u pojedinim državama i odnosi među njima trebaju postajati demokratičniji. Multilateralizam - dijalog i međunarodna suradnja u rješavanju problema i konflikata - mora do kraja potisnuti sklonost unilateralnim potezima. UN mora ojačati i postati istinsko središte međunarodnog poslovanja. Sve to zahtijeva i temeljitu reformu UN-a, prije svega, Vijeća sigurnosti, ali i drugih multilateralnih organizacija kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.
U procesu prilagođavanja novim realnostima možemo očekivati i nova zaoštravanja i nove konflikte. Međutim, okvir je međuovisnosti jasan i onemogućava šire sukobe, da ne govorimo o hladnom ratu. I mnogi vodeći političari i politički analitičari, pa i mediji trebali bi promijeniti dioptriju gledanja na svijet. Hladnoratovska prizma pripada prošlom vremenu i zamućuje pravu sliku suvremenih međunarodnih kretanja.
Otac Bush u Madridu je 1992. govorio o ‘novom svjetskom poretku’. Je li mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja i koliko je sadašnja američka administracija kriva za trenutačnu krizu?
- Podsjetili ste me na događaje u kojima sam sudjelovao i na vrijeme koje je za mnoge, pa i mene bilo vrijeme nade. Na summitu u Parizu 1990., kad je donesena glasovita Pariška povelja za novu Europu, i neposredno nakon toga, na Općoj skupštini UN-a, predsjednici Bush, Gorbačov, Mitterrand i drugi zaklinjali su se u nepovratnost odnosa iz vremena hladnog rata. Zagovarali su ideju stvaranja ‘novog svjetskog poretka’. Međutim, glavni nositelji tih ideja sišli su sa svjetske scene, a njihovi su nasljednici krenuli drugim putem.
U to je vrijeme Amerika bila na vrhuncu moći, s najvećim vojnim, političkim, ekonomskim, pa i moralnim kapitalom. Od nje se, s pravom, najviše očekivalo.
Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. svijet se još više ujedinio i dodatno podupro američku vodeću ulogu. Nažalost, nakon toga je došlo do vojne intervencije u Iraku i raspada te neformalne protuterorističke svjetske koalicije.
Može li se širenje NATO-a dovesti u vezu s okolnostima koje podsjećaju na hladni rat?
- NATO je u ‘novom poretku’ u osiguravanju mira i stabilnosti u svijetu trebao dobiti središnju ulogu. S propašću ideje o ‘novom svjetskom poretku’ NATO nije dobio poželjan kontekst. NATO i dalje ima šansu postati stožer svjetske stabilnosti i sigurnosti. Za tu ulogu moraju se regulirati odnosi s ostalim svjetskim vodećim čimbenicima, o kojima sam već govorio. Znači, potrebna je i evolucija NATO-a.
| NATO je kod nas potreban, ali širenje na Ukrajinu može potaknuti nastavak destabilizacije ionako etnički podijeljene zemlje i daljnje zaoštravanje odnosa u tom dijelu Europe |
NATO je, na primjer, potreban i djelotvoran na našem prostoru. Nakon ratova i stradanja on može biti jamac mira, pa i pomirenja. Time je i ključan za bržu demokratizaciju jugoistočne Europe i njezino brže uključivanje u EU. Međutim, širenje NATO-a, na primjer, na Ukrajinu može izazvati suprotan efekt. Vjerojatno bi se nastavila destabilizacija ionako etnički podijeljene zemlje i dalje bi se zaoštravali odnosi u tom dijelu Europe.
Možemo li uskoro, sukladno ekonomskom jačanju, očekivati i odlučniji istup kineske vanjske politike?
- Vaše me pitanje podsjeća na moje boravke u Kini. Bio sam ondje osam puta, a u posljednje dvije godine dvaput. Svi koji su upoznali Kinu dijele mišljenje da je kineski napredak fascinantan i da je to najveći fenomen kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Osim što sam bio fasciniran njezinim napretkom, boravci u Kini uvijek su me upućivali na razmišljanje kamo svijet ide s takvom, novom Kinom. Kina je već značajna lokomotiva svjetske ekonomije. Kao što sam prije rekao, ona objektivno utječe na sve međunarodne političke tijekove.
Međutim, Kina će još dulje zadržati svojevrstan suzdržan stil ponašanja prema svijetu. U tom su ponašanju ipak vidljiva dva pravca koji će potrajati: jedan je osvajanje tržišta, kapitala i tehnologije razvijenog zapada, a drugi je dobivanje povjerenja zemalja u razvoju, posebno Afrike. Pri tome svoju potporu Kina kombinira sa sigurnim pristupom sirovinama i, posebno, energetskim resursima. Već je sad Kina najveći investitor u Afriku i veliki donator pomoći najsiromašnijim zemljama.
Hoće li moguća eskalacija krize negativno utjecati na daljnju integraciju Europe i jačanje EU?
- Uloga EU jača ne samo ekonomski nego i politički. Unija postaje i uzor i poticaj za regionalne integracije u drugim dijelovima svijeta. Tako preporučuje i put za prevladavanje suprotnosti i izvora konflikata. Velika je poruka svijetu to što je Unija uspjela u svojem razvoju ne samo eliminirati rat kao ‘nastavak politike’ nego i uspostaviti zajedničke vrijednosti. Po uzoru na Uniju, već se rađaju pokušaji sličnih integracija u Aziji, Africi, u Zaljevu.
Sigurno je da je u ovom trenutku Unija suočena i s vlastitim problemima i dilemama, osobito u vezi s Ustavnom poveljom (Lisabonski sporazum). Podjele postoje i u odnosu na sigurnosnu politiku, posebno kad je riječ o Rusiji i islamskom svijetu. Kako bi mogla snažnije globalno djelovati, Unija se treba osposobiti za vođenje jedinstvene vanjske i sigurnosne politike. Sadašnje francusko predsjedništvo EU tomu daje nove poticaje.
Financijska kriza sada potresa i zaokuplja svijet. Što mislite o tom razvoju?
 Razmjeri financijske krize koja je počela prije godinu dana u Americi sada su globalni. Došlo je do krize financijskog sustava. To na svoj način potvrđuje moje prethodno ukazivanje na to da je svijet danas toliko integriran i međuovisan da svaki značajniji događaj na jednom njegovu dijelu pokreće lančanu reakciju na svim drugim dijelovima. Drastičan pad njujorške burze brzo se prenio na Frankfurt, Moskvu, Šangaj i Tokio. Sve se nacionalne i međunarodne financijske institucije, kao i kolone financijskih analitičara i stručnjaka, bave pitanjima uzroka, posljedica i mogućeg trajanja sadašnje krize. Naravno da su ta pitanja i u središtu pozornosti svih vlada.
Došlo je i do velikih državnih intervencija, čime upitna postaje sloboda financijskog tržišta. Američki nobelovac Joseph E. Stiglitz smatra da je ključni izvor krize u potrošnji većoj od realnih mogućnosti, na razini pojedinaca, država i društava, prije svega u Americi, ali i u većini drugih zemalja. Niske kamate i laki krediti poticali su preveliku potrošnju, što je dovelo do nesolventnosti investicijskih i komercijalnih banaka.
To znači da je liberalni kapitalizam - koji dominira svijetom u posljednjih 20 godina i koji je uvelike potaknuo ekspanziju - došao ‘do zida’ i zapao u ozbiljnu krizu. George Soros to naziva ‘divljanjem kapitalističkog fundamentalizma’. Karakteristično je da Soros kao svjetski financijski guru zagovara nužnost političkog dogovora i poštovanja moralnih i socijalnih vrijednosti u kapitalističkom društvu.
Vrijednost je gubitaka u svjetskim razmjerima enormna. Još se ne može do kraja sagledati.
Sve se to najteže odražava na Ameriku, koja je desetljećima predvodila takvu ekonomsku i financijsku politiku. Prognoze su različite, ali većina analitičara smatra da će financijska kriza trajati najmanje do 2010. godine. Bitno je pitanje kakve će biti posljedice za svjetski ekonomski prospertitet. Više nije pitanje da li će doći do recesije, već koliki će biti njezini razmjeri i duljina trajanja. Sve što se događa u financijskoj sferi, kao i ono o čemu sam govorio kad je riječ o glavnim međunarodnim političkim trendovima, pokazuje da je svijet na novom raskrižju. Naravno, i Amerika je na raskrižju, ali ona je i na potezu. Pri tome ne smijemo smetnuti s uma da Amerika ima ogroman potencijal za poticanje šireg progresa koji je posljednjih godina bio paraliziran vlastitim greškama. Od tamošnjih se skorih izbora očekuje bar djelomičan odgovor na pitanja koja muče i Ameriku i cijeli svijet.
Kako se u takvim okolnostima trebaju ponašati male zemlje poput Hrvatske?
- Male su vam zemlje kao brodići na velikom, uzburkanom moru. Sve što pogađa velike, još više pogađa male. Predsjednik Mesić neki je dan ukazao na te probleme i posebno na našu veliku potrošnju i veliko zaduživanje. Aktualna svjetska kretanja našim problemima pridaju nepovoljan uteg. Vidimo da se svi svjetski čimbenici, sve vladajuće političke strukture intenzivno okreću rješavanju financijskih, ekonomskih i socijalnih problema. Male zemlje ne mogu izbjeći udarce iz svijeta, ali njihova je prednost što se mogu lakše prestrojiti, to jest, brže ući u strukturalne promjene. Osim toga, u ovako teškim vremenima malim je zemljama važan oslonac dosljedna principijelnost i predanost univerzalnim vrijednostima. To vrijedi i za nas.
Diplomatsko iskustvo
Budimir Lončar na međunarodnoj sceni spada u uski krug ljudi koji se već dugi niz godina bave diplomacijom. Dovoljno je samo reći da je bio prvi ambasador SFRJ u Indoneziji i Maleziji, da je zatim isti položaj obnašao i u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, u Bonnu, pa u Washingtonu. No, njegovi su interesi uvijek bili više okrenuti multilateralnoj diplomaciji, onoj koja je kroz sustav UN-a nastojala ostvariti mir, sigurnost i napredak u svijetu, te aktivnom sudjelovanju u Pokretu nesvrstanih kojim je i predsjedavao. Malo se danas aktivnih diplomata može pohvaliti da su bili na 35 zasjedanja Opće skupštine UN-a (od 63) poput gospodina Lončara.
Stoga je sasvim razumljivo da je bio i posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a od 1992. do 1996. godine za nesvrastene i zemlje u razvoju, da bi potom prihvatio poziv da bude posebni savjetnik predsjednika Stjepana Mesića. Gospodina Budimira Lončara smatraju vrsnim analitičarem i prognozerom globalnih zbivanja. |
Piše: Željko Trkanjec |
