S predsjednikom parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost Rankom Ostojićem razgovarali smo o njegovoj policijskoj karijeri i o stanju organiziranog kriminala u današnjoj Hrvatskoj.
S predsjednikom parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost Rankom Ostojićem razgovarali smo o njegovoj policijskoj karijeri (Ostojić je bio ravnatelj policije od 2001. do kraja 2003. godine) i o stanju organiziranog kriminala u današnjoj Hrvatskoj.
Kako je i kada u Hrvatskoj nastao organizirani kriminal?
- Činjenica da je vlast tek krajem devedesetih priznala da u Hrvatskoj uopće postoji organizirani kriminal sama je po sebi porazna. Prije toga se tvrdilo da u Hrvatskoj podzemlje ne postoji, da je ova zemlja slobodna od mafije. Takvo uporno zatvaranje očiju punih deset godina jedan je od uzroka današnjeg stanja.
Tijekom devedesetih, u vrijeme najgorih ratnih stradanja, mnogi su učinili sve što mogu da mimo zakona dođu do novca. Tako se u Hrvatskoj počeo stvarati organizirani kriminal. Danas je organizirani kriminal prisutan u samim vrhovima centara moći u zemlji. Dakle ne vlasti, jer vlast je specifičan, jasno određen pojam, nego baš centara moći, što obuhvaća i pojedine elemente vlasti.
U devedesetim godinama došlo je do prenošenja ugleda i do kupovine ugleda, što je jedan od koraka u stvaranju mafijaške mreže.
Što to, konkretno, znači?
- To, konkretno, znači da je već godinama opasno reći za one, koji se nedvojbeno jesu bavili kriminalnim poslovima, da su kriminalci. To nije samo pitanje tužbi. Radi se o tome da su se pripadnici organiziranog kriminala uključili u legalne društvene sfere. Oni su danas ‘ugledni’ građani. I to je golemi problem. Mafijaši iz devedesetih kupili su svoje pozicije u društvu i tako su ispremrežili društvenu elitu. Ta je pojava jedan od uzroka visokog stupnja korupcije u Hrvatskoj.
Konkretno, mi smo danas u situaciji da se osoba koja je državni tajnik, i to osoba od povjerenja premijera Ive Sanadera, javno druži i putuje s osobom koja je pravomoćno osuđena za ubojstvo. Ovo je samo jedan od indikatora mafijaške premreženosti hrvatskog društva. Da ne govorim o tome kako mnogim ljudima iz policije i iz politike imponira da se u ložama nogometnih stadiona druže s osvjedočenim, nepobitnim kriminalcima. To je sve strašno: to je žalosna istina o našem društvu danas.
Kakvo ste vi stanje zatekli, kada je riječ o organiziranom kriminalu, kada ste 2001. godine postali šef policije?
- Trebalo mi je vrlo malo vremena da se suočim sa žalosnom činjenicom da je Ministarstvo unutarnjih poslova već onda bilo isprepleteno s ljudima koji su održavali kontakte s mafijom. Ne želim i ne mogu reći da su svi oni bili na mafijaškim platnim listama, ali je činjenica da su mnogi namjerno koketirali s organiziranim kriminalom, što je otežavalo funkcioniranje MUP-a.
Tada sam shvatio da se u MUP-u ne može raditi na najširoj razini, jer sam se bojao curenja informacija na suprotnu stranu. Gledajte, ovdje bih želio objasniti nešto što je, zapravo, jako važno.Neki od policajaca koji surađuju s organiziranim kriminalom ne rade to zato što su podmićeni. Oni to rade zato što se žele dodvoravati ‘najvećim igračima u poslu’. Oni su željeli biti dobri sa šefovima podzemlja, jer je važeći vrijednosni sustav stimulirao takvo njihovo ponašanje.
| Brzo sam shvatio da su ljudi iz MUP-a u kontaktima s mafijom. Nisu svi bili na njihovim platnim listama, ali su koketirali s kriminalom |
Mi smo, zbog takvog stanja, bili prisiljeni pronaći nove, efikasnije modalitete rada. Stvarne političke volje da se država obračuna s organiziranim kriminalom nije manjkalo. Ali, prvo je trebalo stvoriti zakonske preduvjete, a potom i kadrovske. U ono je vrijeme nakon priprema i mnogo rasprava, u jesen 2001. donesen prvi Zakon o USKOK-u i krajem godine krenulo se u osnivanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala.
Vidite, početkom dvijetisućitih mi smo kroz mnogobrojne kriminalističke obrade gospodarskog kriminala uspjeli utvrditi sveukupnu štetu počinjenu na račun države od oko dvanaest milijardi kuna, a danas se kroz obrade utvrđuje šteta od oko milijardu kuna godišnje. To govori o širini zahvata što smo ga poduzimali.
Vi ste postali policijski ravnatelj skoro neposredno prije ubojstva Vjeke Sliška, šefa posavsko-hercegovačke kriminalne grupe. Sliškovo je ubojstvo počinjeno na Cvjetnom trgu u tri popodne i do danas je najdrastičniji mafijaški zločin u Hrvatskoj: kako ste to doživjeli i kako ste na to reagirali?
- Prije Sliškova ubojstva, dogodilo se ubojstvo Milana Levara, u Gospiću, koje je bilo političke naravi, ali koje mi nikada nismo uspjeli riješiti zbog nedostatka materijalnih dokaza, što je strašno premda smo imali osobu koja je pala na poligrafu. Radile su se obrade ratnih zločina nad civilima u Gospiću, krenulo se s uhićenjima, bilo je prilično prijetnji. Dogodilo se dizanje u zrak grobnice Narodnih heroja na Mirogoju, 1. veljače 2001., baš na dan kada smo ja i Radovan Ortynski bili imenovani na dužnosti ravnatelja policije i državnog odvjetnika. Desetak dana kasnije održao se i protestni skup na splitskoj rivi. Pa se dogodila bomba ispred zgrade zagrebačkog Poglavarstva, za što smo pronašli osumnjičenika, s vrlo čvrstim dokazima, koje je sud, tko zna kako i zašto, kasnije odbacio. Sliškovo ubojstvo se dogodilo krajem ožujka 2001. Sliškovo ubojstvo razumljivo je zaprepastilo javnost. Ljudi su bili šokirani. Svi smo znali da je to bio četvrti atentat na Sliška, koji je, eto, završio ‘uspješno’ za one koji su ga htjeli eliminirati.
Policija do danas nije pronašla nalogodavca Sliškova ubojstva.
- Nije, kao što nije ni pravdanje, ali pronašla je organizatore i to u vrlo kratkom roku. Činjenica da je Marko Nikolić, koji je prvo osuđen, a kasnije oslobođen zbog Sliškova ubojstva, pobjegao iz Hrvatske, bitno je utjecala na to što nismo pronašli nalogodavca. Međutim, ovdje valja reći da je policija znala kada će, kojim avionom Marko Nikolić pobjeći iz Hrvatske, a da ga svejedno netko u državnim, ili obavještajnim službama, nije htio spriječiti da pobjegne. Netko je slušao mafiju, a ne nas.
Nadalje, činjenica je da se u postupku oko Sliškova ubojstva izbjegavalo koristiti određene dokumente koji su bili ukazivali na mogućeg nalogodavca, kao što se nije pitalo svjedoke koji su mogli biti vrlo korisni.
Kako je izgledala scena organiziranog kriminala u Hrvatskoj u vrijeme Sliškova ubojstva?
- Znali smo da postoje dva suprotstavljena klana. Sukobi između ta dva klana bili su trenutačno zaustavljeni zbog suđenja famoznoj zločinačkoj organizaciji, dakle Knežijskoj grupi, koja je bila jedan od tih klanova.
Dok je Knežijska grupa sjedila u pritvoru, ojačao je drugi klan. Došlo je do preklapanja poslova. Ubojstvo Vjeke Sliška bilo je konačni iskaz borbe za poslove u kriminalističkom miljeu između te dvije grupe.
Je li točno da je Hrvoje Petrač postao šef Knežijske grupe, nakon što je 1999. godine ubijen Zlatko Bagarić?
- Ma gledajte, sami članovi tih grupa jasno su govorili tko je tko, i tko je šef pojedine organizacije. Oni to nikada nisu skrivali. Ako se analiziraju i poslovne i prijateljske veze glavnih protagonista organiziranog kriminala u Hrvatskoj, sasvim je jasno tko je tko.
Kada je riječ o postupcima policije, nismo htjeli nasjesti na teze nekih da bismo trebali dopustiti da se jedni obračunaju s drugima, kako bismo sebi olakšali posao.Mi smo detaljno i u tišini, a jedino takvim pristupom možete skupiti dovoljno dokaza, obrađivali i jednu i drugu grupu, što iziskuje određeno vrijeme. Pri tome smo imali i žrtve. O imenima žrtava i okolostima u kojima su likvidirane ne mogu, naravno, javno govoriti.
No, zahvaljujući predanosti ljudi koji su, riskirajući svoj život, obavljali najteže policijske poslove, već do kraja 2002. složili smo detaljnu sliku o hrvatskoj kriminalnoj sceni.
Uz dvije jasno identificirane grupe, posavsko-hercegovačku koju je vodio Vjeko Sliško i knežijsku, je li postojala i treća velika mafijaška skupina, koju su činili ljudi s visokim vojnim činovima? Postoji li, dakle, generalska mafija?
- Generalska mafija ne postoji kao posebna grupa. Oni su se naslanjali na jednu od ove dvije grupe prema trenutnim potrebama… Posebni dio priče, koji ima veze s organiziranim kriminalom, tiče se onoga što je proizašlo iz ratnih beneficija. Radilo se, dakle, o ljudima koji su se bavili nabavom i prodajom oružja. Činjenica je da se oružje proizvedeno u Hrvatskoj pojavilo u barem sedamnaest političkih ili kriminalnih ubojstava u Europi.
Zastupnica u ruskoj Dumi ubijena je hrvatskim oružjem.
Poznati slučaj ubojstva Van Gogha u Nizozemskoj također je završio identificiranjem hrvatskog oružja. Utvrđeno je da su ta ubojstva počinjena iz oružja napravljenog u našoj tvornici oružja u Ozlju. Mi smo još 2003. pripremili slučaj protiv tvornice iz Ozlja zbog nelegalnog izvoza oružja. Slučaj i dalje stoji u ladici lokalnog karlovačkog suda. Neka mi netko objasni zašto je to tako.
| Neki policajci surađuju s organiziranim kriminalom ne zato što su podmićeni, nego zato što se žele dodvoriti ‘najvećim igračima u poslu‘ |
Nadalje, pokazalo se da je oružje koje smo mi, navodno, uvozili za Hrvatsku na kraju završavalo u pojedinim afričkim zemljama. U krajnjoj liniji, položaj samog Jamesa Cappiaua, Sliškova ubojice, govori o važnosti i dvojbenosti trgovine oružjem poslije ratnih godina.
Kakve veze James Cappiau ima s trgovinom oružja u Hrvatskoj?
- James Cappiau bio je jedan od ljudi koji su imali uredne papire hrvatskog Ministarstva obrane da u ime Republike Hrvatske smije trgovati oružjem. Sliškov ubojica bio je ovlašteni hrvatski trgovac oružjem. To je materijalna činjenica.
A Cappiauovi neposredni ratni zapovjednici bili su general Ante Roso i general Ante Gotovina.
- Gledajte, ja ne znam za koga je Cappiau radio. On se mogao baviti trgovinom oružjem neovisno o svojim ratnim zapovjednicima. Ja, dakle, ne mogu dokazati vezu Jamesa Cappiaua s Rosom i Gotovinom u slučaju trgovine oružjem. Međutim, pouzdano znam, i mogu dokazati, da su se hrvatski resursi za nabavu oružja ustvari koristili za međunarodni šverc naoružanja. To je sasvim sigurno točno… Vidite, kada su 2004. mene smijenili, formalno su mi rekli da je moj crimen bio što sam istraživao trgovinu oružjem i što sam istraživao tajne račune.
Što su, u stvarnosti, bili tajni računi?
- Tajnim se računima prikrivalo stvarno trošenje sredstava za obranu Hrvatske, bilo da se radilo o novcu iz dijaspore ili o novcu prikupljenom prodajom društvenih stanova. Znači, novac se prebacivao u inozemstvo, gdje se trebao potrošiti u namjenske svrhe, dakle za kupnju oružja za Hrvatsku vojsku. Mi nismo istraživali nikoga tko je doista nabavio oružje. Međutim, već 2002. godine utvrdili smo da je došlo do ‘nenamjenskog’ trošenja novca za oružje. Otkrili smo da su razni ljudi ukrali državni novac za oružje. USKOK se kasnije koristio našim podacima. Sve naše sumnje iz 2002. godine danas se nažalost potvrđuju.
Vi ste, zapravo, istraživali Vladimira Zagorca?
- Ne, mi smo istraživali nenamjensko trošenje državnog novca.
Ali, Zagorec je bio šef RH Alana, državne tvrtke koja je kupovala oružje.
- S obzirom na svoj položaj, Zagorec je bio jedan od onih ljudi koji su nam bili posebno interesantni. No, ja ni danas ne mogu tvrditi da je Zagorec ukrao novac. To dosad policija nije uspjela dokazati. Gledajte, s obzirom na to da su ti računi bili u inozemstvu, to sve sada spada u sferu međunarodne pravne pomoći. Dobro je to što sada, poslije toliko godina, dobivamo konkretne podatke o ratnim profiterima… Problem je u tome što je novac koji je dolazio iz Hrvatske na tajne račune često neprepoznatljiv. Vi, dakle, možete na neki račun uplatiti sto milijuna maraka. No, ako krajnji korisnik nije identificiran, kao što najčešće nije, vi ne znate tko je uzeo tih sto milijuna maraka. I to je naš problem s tajnim računima.
Što je, zapravo, bila akcija Magla, koju ste počeli provoditi poslije Sliškova ubojstva?
- Model Magle, i način rada koji smo primijenili u Magli, bio je u tom trenutku potreban.
Magla je, dakle, bila operativna akcija kojom smo, kroz infiltraciju naših ljudi u podzemlje i kroz zakonom dopuštene mjere, kao i kroz slušanje telefona i mjere tajnog praćenja, dobili preciznu sliku o organiziranom kriminalu u Hrvatskoj. Kroz Maglu smo se približili vrhu kriminalnog miljea, te smo dobili činjenične potvrde nekih naših procjena.
Maglu je proveo tim za borbu protiv organiziranog kriminala, koji se nije bavio samo zagrebačkom scenom, nego i drugim najgorim mjestima u zemlji: Osijekom, Dubrovnikom i Splitom.
Kvalitetnim kombiniranjem svih zakonom raspoloživih metoda došlo se do ozbiljnih operativnih podataka, koji se i danas koriste u redovnom radu policije. Takav sustavni rad često je dugotrajan, ali jedino takav može dati konkretne rezultate, odnosno dovesti vas do dokaza nužnih za procesuiranje. No, nakon moje smjene, ja sam postao predmet obrade policije umjesto da je policija nastavila postupati u ovoj akciji. Sve je tada stalo, policija se vratila političkom kadroviranju, bavila se sama sobom. Vidite rezultate toga pet godina kasnije.
Tijekom Magle priredili ste više od tisuću fileova o hrvatskim kriminalcima. Zašto se većina toga nije pretvorila u konkretne policijske i tužiteljske akcije?
 - Mislim da smo u vrijeme provedbe operacije Magla stvorili uvjete za akciju kompletnog represivnog sustava, za što je trebalo određeno vrijeme. Za sklapanje kompletnog mozaika, odnosno zaokruživanja dokaznog materijala bila je potrebna koordinirana akcija Porezne uprave, Ureda za sprečavanje pranja novca, pa zatim carine, da bismo pohapsili ljude koje smo obradili u Magli. Međutim, to je išlo presporo, ta je potpora, nažalost, izostala.
Drugo, trebala nam je suradnja sa sigurnosnim agencijama, koje nas, također, nisu htjele podržati. Najgore od svega je što smo veliki dio podataka u Magli morali skrivati sami od sebe. To znači da smo ih morali skrivati od naših ljudi, od ljudi u MUP-u, koji bi ih prosljeđivali mafijašima, jer su bili umreženi s organiziranim kriminalom. Pouzdano znam da je dio Magle završio kod kriminalnih skupina.
Međutim, onaj dio Magle koji smo predali Državnom odvjetništvu nikada nije došao u podzemlje. Primjerice, kada su policija i Odvjetništvo 2005. locirali gdje se skrivao Hrvoje Petrač, koristili su se operativnim informacijama iz Magle.
Detektivi koji su odradili Maglu vrhunski su profesionalci, na koje sam i danas strahovito ponosan i kojima ova zemlja mora biti zahvalna. Vidite, neki od njih još su 2001. pisali izvještaje o utjecaju ruske mafije u Hrvatskoj. Iskreno govoreći, mislio sam da je to science fiction. Vrijeme je pokazalo da su bili u pravu.
Što podrazumijevate pod utjecajem ruske mafije u Hrvatskoj?
- Ruska mafija procijenila je, još početkom dvijetisućitih, da bi se Hrvatska, kroz ulaganja u hotele i u sport, mogla pretvoriti u njihova vrata u Europu. Konkretno, legalno posjedujete hotel ili tvornicu, a ustvari masovno švercate drogu koja dolazi iz Južne Amerike u zapadnu Europu. A Hrvatska, gdje ruski mafijaši imaju legalne biznise, tranzitni je centar za tu golemu ilegalnu trgovinu. To je stvarna pozadina nekih ruskih ulaganja u Hrvatsku.
Jesu li naše mafijaške grupe ekspoziture ruske mafije?
- Ne, nipošto. Naši mafijaši su igrači nižeg ranga. Ne pada im na pamet da Rusima ulaze u teren. Tu se radi o posve odvojenim ilegalnim operacijama.
Kako komentirate ubojstvo Ivane Hodak?
- Nipošto ne želim pogađati tko je nalogodavac i što se, zapravo, dogodilo. Za takvo što nema dovoljno informacija. Međutim, jasno je da je riječ o strahovitom udarcu sigurnosti u društvu.
Ova je strašna tragedija razotkrila potpuni raspad u policijskom sustavu, odnosno premijer je konačno priznao sve pogreške svoje kadrovske politike i svog ignoriranja upozorenja o urušavanju sustava javne sigurnosti na koje je godinama, a posebno posljednjih mjeseci upozoravala i struka i javnost. Policijski je sustav, iz političkih motiva, godinama bio razaran, pa je nažalost normalno da se ne može suočiti s najtežim zločinima. Ne zaboravimo premlaćivanje novinara Miljuša, direktora Zagrebačkih cesta Rađenovića i predsjednika Uprave Industrogradnje Josipa Galinca, koji je, primjerice, dvije godine prijavljivao prijetnje kojima je bio izložen. Smrt maturanta Luke Ritza kao posljedica uličnog premlaćivanja jednostavno je morala biti već razriješena. Međutim, kada godinu dana nemate načelnika krim-policije, kada u pet godina smijenite pet načelnika zagrebačke policijske uprave, ne možete ni očekivati dobre rezultate, a kamoli ozbiljnu i sustavnu borbu protiv organiziranog kriminala.
Piše: Davor Butković
Foto: Goran Mehkek/Cropix
Nužna autonomija Karamarka i Fabera
Koje bi prve poteze trebali povući novi ministar policije Tomislav Karamarko i novi ravnatelj policije Vladimir Faber?
- Oni moraju izgraditi sustav, koji se urušavao proteklih godina. A to se ne može preko noći, puno je vremena izgubljeno. Oni moraju imati veliku autonomiju u radu. Oni ne smiju biti ograničeni političkim odlukama, osobito ne u kadrovskim pitanjima.
Ako ravnatelj policije odluči smijeniti ili imenovati nekoga iz njegova zakonskog djelokruga, on ne smije za to tražiti političko dopuštenje. Ako, dakle, dobiju odgovarajuću slobodu djelovanja, osobito u kadrovskim pitanjima, Karamarko i Faber mogu izgraditi sustav koji će se ozbiljno obračunati s organiziranim kriminalom. Sadašnja policija za to nije sposobna, na što smo bezbroj puta upozoravali. Ali, premijer nije htio slušati sve dok se nije dogodila ova tragedija.
Također, osim deklarativne važna je i politička volja na djelu, a to znači da sva tijela državne uprave moraju postati servis, a ne kočnica. Ne može se tako dogoditi da, primjerice, obrada oko nabave kamiona za MORH stoji mjesecima zato što se ne zna tko će i kako će ispitati ministra i državnog tajnika koji su u međuvremenu iz MORH-a došli na čelo MUP-a. Isto je bilo i s obradom u Brodosplitu koju je splitska policija uporno, usudio bih se reći, sabotirala. |
|
