Na današnji dan prije 27 godina, 30. svibnja 1990. konstituiran je prvi demokratski izabrani višestranački Sabor. Prethodili su mu prvi demokratski izbori na kojima su za saborske zastupnike izabrani kandidati HDZ-a mr Vladimir Bogati (kandidat u 18. izbornoj jedinici za Društveno političko vijeće Sabora) , dr Josip Katanušić (kandidat za Vijeće općina), dr Rudolf Brijačak (kandidat za Vijeće udruženog rada) i Vlado Katančić(kandidat kojeg u Vijeću udruženog rada biraju poljoprivrednici). Protukandidati su im bili Ratomir Hasan (SKH-SDP), Tomo Kurečić (Savez socijalista – SSH) i Drago Pocrnić(Socijaldemokratska stranka Hrvatske – KNS) za Vijeće općina; dr Ivica Babić kao nezavisni kandidat, Radovan Jelić (SS-SSH) i Darko Marendić (SKH-SDP) za Društveno-političko vijeće i dr Jakob Čupen, mr Milan Glumac, Zdravko Novoselac, Ivan Slamić, Tomislav Špoljarić, Dragan Vukušić, Marijan Tomljanović i Mile Zidar za Vijeće udruženog rada. Za listu HDZ-a glasalo je 48,76 posto birača, odnosno 17 tisuća od 31.013 koliko je u virovitičkoj općini izašlo na izbore. Upisanih birača bilo je 35.237 što znači da je odaziv bio vrlo velik – 87,83 posto.
O prvim demokratskim izborima, konstituirajućoj sjednici Sabora, radu prvog sazva i saborskim zastupnicima nekada i sada razgovaramo sa dr Rudolfom Brijačkom, bivšim saborskim zastupnikom, danas umirovljenim liječnikom iz Gradine.
U to vrijeme je bilo dosta rizično istaknuti kandidaturu za listu HDZ- a jer je politička situacija bila krajnje neizvjesna. Bez obzira što su se promjene nazirale i što je teško bilo zaustaviti demokratske procese i nacionalni zanos ljudi su se bojali. Vi osobo niste imali taj problem?
- Na osnivačkoj skupština HDZ-a u dvorani kazališta trebalo je predložiti kandidate za zastupnike u Saboru. Bila je to opasna stvar, ljudi se nisu lagano dali nagovoriti. Franjo Tuđman i HDZ su sugerirali da to prvenstveno budu osobe s viskom stručnom spremom kako nam ne bi prigovarali da smo neobrazovani i zatucani. Propitivalo se o brojnima, predlagalo i razgovaralo s mnogima i svi su zbog straha odustali što je bilo i razumljivo. U razgovoru s Đurom Dečakom u Gradini, u njegovoj gostioni Fijaker, predložio mi je da prihvatim kandidaturu. Ja sam, kao i u vrijeme Matice hrvatske, bio žaba koju je teško natjerati u vodu pa sam prijedlog rado prihvatio. Uz mene to je odmah učinio i doktor Katanušić, a s Vladom Bogatijem se malo duže razgovaralo.
Kako su tada, uoči prvih demokratski izbora, izgledale predizborne kampanje? Na skupovima se, sjećam se, znalo okupiti i do dvije tisuće ljudi.
- Na predizbornim skupovima se govorilo onako kako u socijalističkoj Hrvatskoj nije bilo uobičajeno.U Savezu komunista koje je Ivica Račan tada preimenovao u Stranku demokratskih promjena smatrali su da je to previše nacionalistički i opasno. Ljudi su se potiho bojali izbora i rezultata, ali većina je u srcu bila za to o čemu je HDZ pričao.
Međutim, na izborima održanim 22. i 23. travnja u prvom i 6. i 7. svibnja u drugom HDZ je glatko prošao. Vi osobno već u prvom krugu?
- Za Društveno-političko vijeće i Vijeće općina se glasalo u nedjelju na biralištima, a za Vijeće udruženog rada za koje sam ja bio predložen u ponedjeljak, u poduzećima. Bogati i Katanušić su izabrani u prvom krugu u nedjelju, a ja sam strepio kako će to proći u poduzećima jer sam imao jake protukandidate, direktore banke, TVIN-a, Elektre … pa i Medicinskog centra, ustanove u kojoj sam radio. Ukupno sedam protukandidata, sve ugledni ljudi. Zašto su oni mislili da sam je najopasniji i da me tako treba zaustaviti to nisam nikada saznao, ali u ponedjeljak sam i ja prošao u prvom krugu.
Po onom zakonu, poljoprivrednici su imali svoje kandidate, to je bila velika izborna baza – od Drave do Save. Tu smo kandidirali Vladu Katančića iz Lukača koji je prošao u drugom krugu.
Poslije prvog kruga poslali su me u Slatinu na predizborne skupove gdje je trebalo podržati HDZ-ovog kandidata Antu Šimaru.
Prvo zasjedanje demokratski izabranog Sabor održano je svečarskom tonu, a poslije toga na središnjem gradskom trgu bila je narodna proslava na kojoj su građani burno pozdravili upravo izabrano državno Vrhovništvo. Sjećate li okolnosti pod kojima ste putovali u Zagreb?
- U Zagreb smo putovali 29. svibnja mojim autom jer sam od nas četvorice imao najluksuzniji auto. U međuvremenu se proširila tajna informacija da nas čekaju tamo niški specijalci, pripremljeni da napadnu Sabor i sve nas pohapse zajedno s predsjednikom države kako se Sabor ne bi održao. Rekao sam ostalima: Dečki, ja se ne zaustavljam, tko se boji i želi izaći slobodno može. Auto ima četvero vrata. Nitko nije htio van, svi smo otišli, niški specijalci nas nisu okupirali, Sabor je održan.
Isti dan HDZ je predložio i Vladu, odnosno Predsjedništvo i Izvršno vijeće kako se to onda zvalo. Sjećam se jako dobro, oporba je protestirala, smatrali su nije uredu. Naš je predsjednik inzistirao da to odmah bude pa smo istog poslijepodneva i to odglasali. HDZ je imao ogromnu većinu, to nam nije bio problem. Nakon toga na Jarunu je bila velika fešta i veličanstveni vatromet. Drugi dan smo se još jednom sastali u Saboru.
Imali smo besplatan smještaj u hotelu, dobili dnevnice i putne troškove i drugi dan svi bili na svojim radnim mjestima.
Po čemu posebno pamtite mandat?
- Mijenjali smo savezne zakone i donosili naše, hrvatske. Promijenili smo Ustav, zastavu, grb, valutu, naziv republike i još niz zakona koji idu prema samostalnosti Hrvatske. U prosincu kada smo trebali kompletno promijeniti Ustav pričalo se kako će nas zbog toga napasti jugo armija, ali ništa od te prijetnje tada nije bilo. Za svaki slučaj ta je sjednica održana na tajnim mjestu, u INI-noj zgradi. Tada smo odlučili i da Sabor neće imati tri vijeća nego dva zastupnička doma. Na taj način mi smo ukinuli sami sebe i više nismo postojali. Nije mi baš bilo jasno kako su to pravnici izvukli, ali nije po novinama bilo nikakve halabuke. To je tako funkcioniralo još godinu dana.
Možete li usporediti saborske zastupnike nekada i danas?
- Moj mandat je trajao dvije i pol godine, za to vrijeme svi smo radili svoje osnovne poslove. Već u drugom mandatu odmah su se proglasili profesionalcima, ali nije plaća bila velika. Mislim da je to bilo oko 4000 kuna . Da je danas tako, to bi bilo pošteno. Onda su si nabili veliku plaču, plus sve moguće troškove i beneficije. Iz godine u godinu sve više i više da bi na kraju došli do astronomskih iznosa.
Zastupnike oporbenih stranaka nismo smatrali neprijateljima države. Većina ih je bila s hrvatskim predznakom. Sudjelovali smo u raspravama, a nakon njih lijepo razgovarali. Ne sjećam se ovakvih strahota koje sada vidim. Samo neka netko nešto krivo kaže odmah ga izbace iz stranke, odmah je neprijatelj. Grozota, to nije za usporedbu. Mislim da smo onda bili puno demokratičniji. Svi smo se uvažavali. U Vijeću udruženog rada sam imao predsjednika iz SDP-a.
Svi smo bili na sjednicama, nije nas falilo u sabornici kao danas. Naše dvorane su bile dupkom pune. Kad je bila zajednička sjednica sva tri vijeća, nismo imali mjesta pa je dio zastupnika stajao u novinarskoj loži.
U kafiću smo sjedili zajedno i SDP-ovci i HSLS-ovci i HSS-ovci. Smatrali smo da svi zajedno moramo, bez obzora na razlike u nekim stajalištima, voditi brigu o Hrvatskoj, da ju stvaramo i branimo.
Danas više takvo što ne vidim. Da smo onda imali problem kakav danas postoji u Saboru, istovremeno bi HDZ i SDP napravili veliku koaliciju. To bi bilo bez velike rasprave. Ja to ne razumijem. Danas su sve hrvatske stranke, nitko nije protiv Hrvatske, a tolika mržnja jedni protiv drugih.
Jeste li danas ponosni na sve što ste napravili kao saborski zastupnik i poslije na drugim odgovornim funkcijama?
- Tu sam podijeljenih osjećaja. S jedne starine sam ponosan kao i onda bio u vrijeme kad smo stvarali državu. Bio sam hrabro odlučan, nisam se bojao ako treba i poginuti. Dugo me pratio taj ponos. S velikim oduševljenjem sam bio i u ratu, zvali su me politički komesar, onako po partizanski. Oduševljenje me je držalo sve dok nisam, kao i većina Hrvata, primijetio da to što se događa nakon rata ne valja. Prvo je stigla pretvorba. U Viroviticu je dolazio čovjek iz Bjelovara koji je to vodio. Ja sam tada bio predsjednik Izvršnog vijeća i uvijek se sa mnom konzultirao. Tražili smo samo čiste poslove i gdje god je netko pokušao muljati on to nije dozvolio. I na to sam bio ponosan. Pretvorba je bila pretvori društveno vlasništvo u državno. Metnemo novi upravni odbor i dalje sve funkcionira kao prije samo što se promijenila upravna struktura. Ali, kad su ovi u drugom mandatu Sabora izglasali privatizaciju sve je krenulo naopako. Počeli su prodavati poduzeća, tu se odvijao najveći kriminal, da bi na kraju tipovi koji su poduzeća kupili za male novce sve upropastili, otpustili radnike, rasprodali strojeve i dobili više novaca nego što su platili poduzeće.
Razočarani ste?
- Tko ne bi bio razočaran? Rezultat takve privatizacije je raspadanje države za koju smo se borili, ljudi nam masovno odlazi. Narod nije blesav, on vidi što se ovdje događa, ali je nemoćan. Izbori su moguće rješenje za promjene, ali se ništa ne mijenja pa narod jednostavno pokupi prnje i ode. I sada demografi kukaju kako nas je malo! Kako nas ne bi bilo malo kad su političari napravili takvu državu u kojoj većina Hrvata ne želi živjeti. Današnji političari prvenstveno vode brigu o sebi, o Hrvatskoj malo, i to kad stignu.
Goran Gazdek |
