Ivu Josipovića već u studentskim danima nazivali su bigamistom, a on i dandanas, tridesetak godina kasnije, vodi dvostruki život. I to vrlo uspješno. Nije, dakako, riječ o dvije žene i obitelji, što bi ga činilo dvostruko lažljivim, nego o profesionalnom životu podjednako uspješnom na dva kolosijeka - glazbeničkom i pravničkom, što ga čini dvostruko vrijednim i marljivim čovjekom.


Najšira javnost poznaje ga kao “stručnjaka za Haag”, a kulturna kao skladatelja i dugogodišnjeg direktora Muzičkog biennala Zagreb. Njegove dvije ljubavi i zvanja duhovito su spojeni na naslovnici knjige u kojoj je objavljen Josipovićev doktorski rad, pod naslovom “Uhićenje i pritvor”, velika je fotografija “sviranja klavira”: nad tipkama ruke pijanista u lisicama.



U javnim nastupima uvijek odmjeren, krajnje pristojan i korektan, Josipović svoju zabavniju stranu najbolje iskazuje u svojoj glazbi u kojoj voli posezati i za elementima popularne glazbe i folklora. Iako je za diplomski koncert na Muzičkoj akademiji skladao već i samim naslovom tešku i ozbiljnu kantatu “Čovjek i smrt” na stihove Jure Franičevića Pločara, prva skladba kojom se proslavio bila je “Samba di camera” koju je napisao tijekom služenja vojnog roka u Beogradu. Me?u poznatijim djelima mu je “Drmeš za Pendereckog” napisan za tamburaški orkestar.

Zbog velike marljivosti znao je dobivati i poslove koje su drugi izbjegavali. U arhivu Hrvatskog radija trebala bi biti snimka danas zaboravljene opere Ivana Zajca “Rudari”. Rudarski posao na prire?ivanju Zajčeva rukopisa za izvedbu radio je mladi Josipović u svojoj kancelariji na drugostupanjskom kaznenom odjelu tadašnjeg Okružnog suda u Zagrebu. Naravno, tek nakon što bi ispunio tjednu pravničku normu, koja baš i nije bila prevelika jer on je to, kaže, uspijevao za dva dana.

Josipović je u petak u SAD-u bio na tradicionalnom molitvenom doručku s američkim predsjednikom. Bliski susret s Obamom sigurno mu je bio vrlo poučan kao mogućem kandidatu SDP-a na sljedećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, što je bio i glavni povod ovom razgovoru.

SDP još nije odlučio

P: Kako je bilo na Molitvenom doručku kod Baracka Obame?

- Impresivni skup okupio je gotovo četri tisuće ljudi dobre volje iz 180 država svijeta, ljudi različitih kultura, religija, svjetonazora i društvenog položaja, me?u kojima nekoliko šefova država i vlada. Našli smo se da čujemo jedni druge te molitvom i razgovorom prenesemo svoju želju da svijet bude bolji. Nadahnuto, emotivno i strastveno govorio je i Tony Blair, ali najviše se iščekivao govor novog predsjednika. Obama je govorio kratkim i jasnim rečenicama i zračio mirnoćom, toplinom, samopouzdanjem i uvjerljivošću, kao osoba svjesna svoje ogromne moći, društvene uloge i odgovornosti, veličine problema koji ga čekaju te očekivanja, nada i strahova ljudi koje predstavlja. Ostavlja dojam lidera koji vjeruje u pobjedu. Neumoljivi žrvanj vremena i politike sigurno će i njegovu karizmu staviti na velike kušnje i s vremenom joj oduzeti sjaj. Ali sada, na početku mandata, njegova je karizma na vrhuncu i ja također mogu samo poželjeti da je iskoristi za dobro svog naroda, ali i cijelog svijeta.

P: Koliko je vaša namjera da se kandidirate za mjesto predsjednika Republike Hrvatske čvrsta i ozbiljna?

- Izrazio sam spremnost na takav angažman kao odgovor na poticaje u stranci i izvan nje da se kandidiram za predsjednika Republike. Takvo što i ne možete iskazati nego vrlo ozbiljno. Me?utim, odluku o predsjedničkom kandidatu SDP-a donosi Glavni odbor na prijedlog predsjednika stranke. Za tu odluku još nije došlo vrijeme. SDP je velika stranka i ima više mogućih kandidata. Procedura tek slijedi. 

P: Koji su vaši osobni razlozi i motivi?

- Mislim da u hrvatskom društvu - koje ima problema, ali i perspektivu - intelektualci imaju obavezu javnog angažmana. Tako je došao trenutak kada je i meni upućeno pitanje, pitali su me drugi, a pitao sam i ja sam sebe, jesam li spreman angažirati se u većoj mjeri nego dosad. Riječ je o funkciji koja, gledajući formalno-pravno, nije funkcija s velikim ovlastima, ali je značajna jer ima težinu, autoritet i mogućnost da se pridonese društvu i napretku. Funkciju predsjednika vidim kao kohezionu, onu koja svim različitostima koje su normalne i poželjne u pluralnom društvu daje zajednički nazivnik.

Svirao sam na biciklu

P: Muzičkom terminologijom, moglo bi se reći da je uloga predsjednika da daje intonaciju?

- S obzirom na to da sam ja ipak skladatelj, a ne dirigent, možda bi mi bila bliža slika kreatora nekog kontrapunkta u kojem se različite teme zajedno nalaze i čine sklad.

P: Nikada niste bili eksponirani nego kao stručnjak. Jedni su vas znali kao vrhunskoga pravnog stručnjaka, a drugi kao jednog od prominentnih skladatelja. Ljudi su se znali iznenaditi kad bi shvatili da je riječ o istoj osobi. Što je bilo prvo? Pravo ili glazba?

Uz osnovnu školu išao sam i u muzičku koju tada nisam previše volio. Čak sam pomišljao da postanem fizičar ili nogometaš jer mi je i to dobro išlo

- Uz osnovnu školu, kako to već ide u gra?anskim obiteljima, išao sam i u muzičku koju tada i nisam previše volio. U osnovnoj muzičkoj svirao sam klavir, ali sam u srednjoj prešao na teoriju. Nisam u tome vidio buduće zanimanje. Jedno sam vrijeme čak pomišljao da postanem nogometaš, jer mi je i to dobro išlo. A onda sam sreo profesora koji mi je predavao harmoniju i koji me je silno zainteresirao za pisanje muzike. Bio je to izvrstan profesor Branko Lazarin u školi Pavla Markovca koji je đacima i inače davao mnogo više nego što se očekuje u srednjoj školi. On me je ‘preobratio’ i usmjerio prema glazbi.

Međutim, muzika se i nije smatrala sigurnim zanimanjem, pa sam potkraj gimnazije (Prva gimnazija, prirodni smjer) razmišljao koji ću fakultet odabrati. Privlačila me fizika, dok nisam shvatio da mi ipak bolje leže društvene discipline, a tražio sam i fakultet koji ću moći što lakše uskladiti sa studijem glazbe. Kopajući po kućnoj biblioteci naletio sam na očevu knjigu iz rimskog prava, još iz vremena kad je on studirao, i oduševio se. Kad sam i sebi i drugima na prvoj godini studija prava dokazao da mi to dobro ide, sljedeće sam godine otišao na prijemni i na Muzičku akademiju i bio primljen na studij kompozicije u klasi profesora Stanka Horvata. On je bio veliki znalac i njegovi su mi satovi i naši razgovori ostali zauvijek u sjećanju. Ali ni od nogometa nisam odustao, iako ne tako često, igram ga i danas, ali manje kao centarfor, a više kao sidraš iz vaterpola.

P: Kako ste spajali dva različita područja i svijeta?

- Zanimljivo je što sam zahvaljujući tako različitim studijima stekao dva sasvim različita društva, ljude koji se uglavnom nikada nisu sretali. Najzgodnija je priča kada sam pred kraj studija, 1979., sudjelovao na koncertu jednog američkog skladatelja na Muzičkom biennalu. Nekoliko kolega i ja svirali smo na biciklima koji su bili spojeni na zvučnike i po kojima smo mi udarali, što je zvučalo kao stotine afričkih bubnjeva. Moji pravnici, koje sam, naravno, pozvao na koncert, očekivali su me vidjeti za klavirom ili drugim klasičnim instrumentom. Možete zamisliti kakvo sam im veselje i materijal za šale priredio kada su vidjeli da sviram na biciklu.

P: Postoji dakle čitav pravnički krug koji ste vi uveli u svijet suvremene glazbe?

- Istina, pozivao sam ih na razne koncerte, bilo na Biennalu, bilo na tadašnjem ciklusu suvremene glazbe koji se zvao Europhonia. Neki su, mislim, tamo jako patili, a neki bi otkrili nešto novo.

P: Vaša pravnička promocija u javnosti vezana je uz problematiku Haaškog suda.

- I prije nego što je došlo do osnivanja Suda u Haagu počeo sam se baviti pitanjem odgovornosti za ratne zločine. Nakon što je sud osnovan 1993., od tadašnje vlade dobio sam poziv da kao stručni promatrač pratim rad tog suda. Moram priznati, iako je tadašnja Vlada znala da politički pripadam negdje drugdje, nije bilo rezervi u suradnji. Moja je politika uvijek bila da kažem istinu, i Vladi i javnosti, pa čak i onda kada je ona bila neugodna. Inače mislim da je velika šteta što se o Haagu nije govorilo s više iskrenosti. Možda bi danas neke stvari za Hrvatsku izgledale bolje. Šteta je što je Haag izgubio dah i što nije ostao ono što je bio i u što se mogao razviti: u pravni i moralni katalizator ratnih doga?aja na području bivše Jugoslavije.

P: Je li se i Haagu dogodila estradizacija? 

- Dobar dio onih koji su radili na tom sudu počeli su nastojati sebi preko tog suda stvarati nove pozicije i imidž u javnosti, a kod srednjeg i nižeg kadra počelo se doga?ati ‘pretrčavanje ceste’. Naime, u me?uvremenu je u Haagu osnovan stalni Me?unarodni kazneni sud i, naravno, svi ljudi koji su bili na ovom ‘našem’ sudu gledali su kako da odu na ovaj drugi. I pritom se nije baš uvijek najbolje radilo.

Kompozicija kao dar

P: Koliko su i pravo i glazba, kad ste se odlučivali za ta dva zvanja, za vas uključivali ideju društvenog angažmana?

- Pripadam generaciji koja je odgajana na tome da je potreban društveni angažman i da čovjek ne može gledati samo sebe nego se mora osvrnuti i vidjeti kako žive ljudi oko njega, kako može pomoći, pridonijeti boljitku... Danas taj duh slabi i ja bih volio da taj duh zajedništva, solidarnosti i angažmana bude jači u društvu, osobito kod mlade generacije.

Ne može netko imati plaću 1900 kuna, a gazda pliva u zlatu. Nova pravednost znači da se čovjeku mora dati plaća koja je dostojna života

Društvo u kojem svatko vuče na svoju stranu i nije ga briga ni za što nema perspektivu. Zagovaram ideju nove pravednosti koja se temelji na novoj artikulaciji vrijednosti koje su stavljene u zapećak. To je u prvom redu korektan odnos prema radu, svojim bližnjima i društvenoj promociji. Što je temelj bilo čije promocije u društvu? Prema mom mišljenju, to može biti samo rad i rezultati tog rada. Nažalost, mladoj generaciji sve ono što se doga?alo u pretvorbi i privatizaciji šalje pogrešnu poruku. Nije na prvome mjestu rad, nego spretnost i snalažljivost u bogaćenju bez rada. Što se tiče posljedica, ta je poruka možda i opasnija od ekonomske štete koja je nanesena. Ta narušena i obezvrije?ena duhovna, moralna komponenta po meni je opasnija od ekonomske štete.

P: Novi američki predsjednik Obama dočekan je u cijelom svijetu kao znak nade i napretka, a on zapravo govori o vrlo tradicionalnim vrijednostima koje nisu ništa novo...

- Ja te vrijednosti nazivam novima zato što su dugo bile bačene u zapećak, a i zato što pravednost kakvu smo imali prije deset ili dvadeset godina nije ona ista kakvu bih ja volio vidjeti sutra. Hrvatska izlazi iz rata i poraća, konflikti koji su u ratu postojali i koji su generirali i drugi oblik pravednosti i vrijednosti polako moraju otići prema mirnodopskim i razvojnim ciljevima. Hrvatska se, vidimo, suočava s ozbiljnim ekonomskim problemima koji će, čini se, biti i ozbiljniji nego što su sada. Takve su situacije uvijek podloga da se naruši sklad i pravednost u društvu. Zato mislim da upravo sada, kada imamo probleme, treba čvrsto stati u obranu vrijednosti normalnoga gra?anskog društva, promovirati one koji su u stanju povući kotač iz blata u koje smo uronili. Uspjeh na tom planu treba biti glavni kriterij valorizacije pojedinca u društvu. Dakle, ne više spretnost u pretvorbi u privatizaciji i kile novca koje je netko sebi spremio, već sposobnost poštena rada i doprinosa izlasku iz krize. Mi imamo sjajnih znanstvenika, umjetnika, učitelja, profesora, poduzetnika... u svim profesijama izvrsnih ljudi koje moramo promovirati kao najveću vrijednost hrvatskog društva.

P: Mlada generacija, čini mi se, nalazi se pred zidom, pred osjećajem koji uzrokuje apatiju da ni pojedinac, pa ni čitave društvene skupine ne mogu ništa promijeniti jer sve je već zadano i diktira se od negdje drugdje...

- U tome je upravo zadaća vlasti, pa i budućeg predsjednika i svih onih koji imaju neke poluge društvenog utjecaja, da probude ono što se zove društveni optimizam... Bez optimizma, pa i u najtežim okolnostima, nema napretka. Ljudi moraju početi vjerovati da mogu sami kreirati bolje sutra, ali za to moraju imati i realne premise. Dakle, da samo poštenim i odgovornim radom, ali i pravednošću u odnosima među ljudima stvari možemo pokrenuti nabolje. Za mene nova pravednost znači da oni koji jesu veliki poduzetnici, naravno moraju uredno plaćati svoj porez, ali isto tako ljudima koji rade za njih moraju omogućiti plaću koja je dostojna života i motivirajuća. Nije mi prihvatljivo da u nekim tvrtkama ljudi rade za 1900 ili 2000 kuna, a gazda pliva u zlatu. Dobro je zaraditi, dobro je biti bogat, ali u tome čovjek mora imati odgovornost prema društvu i onima koji za njega rade. Da nije njih, ni oni ne bi bili uspješni.

I naše domoljublje mora sada biti drukčije artikulirano. Rat je završio. Naravno, brinemo se za svoju zemlju i njenu sigurnost, posebno za stradalnike i veterane rata. Ali, nova artikulacija domoljublja znači pošten odnos prema poslu, da plaćam porez državi koju volim, da poštujem radnike koji rade za mene i da sam spreman svoja očekivanja staviti u realne okvire da bi i drugi bili u njima. Domoljub je i  radnik koji izgara na poslu, profesor koji savjesno radi sa studentima, sportaš koji gine na terenu, zapravo, svaki čovjek koji savjesno radi svoj posao.

P: Što trenutačno komponirate?

- Radio sam kompoziciju za čembalo s vrlo zgodnim povodom. Na jednom koncertu mi je pristupio mladić, predstavio se i napomenuo da nije glazbenik. Me?utim, rekao je da ima djevojku koju jako voli i kojoj bi želio nešto posebno pokloniti za ro?endan, recimo jednu moju kompoziciju budući da je ona glazbenica i zna da joj se moje skladbe svi?aju. To me oduševilo i napisao sam tu kompoziciju. Napravio sam i gudački kvartet Ars diaboli, a razgovaram i sa Zagrebačkom filharmonijom o Koncertu za violinu i orkestar za sljedeću sezonu.

Birači ne žele barabe

P: Od kada ste u SDP-u?

- U SDP, odnosno u tadašnji Savez komunista ušao sam negdje krajem studija, 1979./80. A onda sam izašao iz članstva, tada već SDP-a, oko 1994. godine. Nisam bio zadovoljan tadašnjim načinom rada i djelovanja, ali nastavio sam sura?ivati. Ideja socijalne pravde bila mi je uvijek bliska, a i ljudi u SDP-u.

P: Čime tada niste bili zadovoljni?

- Mislio sam da je stranka tada bila odviše pasivna, želio sam da se odlučnije bori za neke vrijednosti. Istina, Račan me uvjeravao da su zbog rata neki drugi prioriteti. Ponovo sam ušao u članstvo 2008. Naime, Račan me zvao u stranku kad smo išli u izbore 2007., a ja sam rekao da ću ući samo ako izgubimo izbore. Tako sam i učinio, ali ne samo zbog tog obećanja, nego i zbog ljudi s kojima jednostavno svaki dan živim i radim, s kojima dijelim političke i druge vrijednosti. 

P: Ali u zagrebačku gradsku skupštinu, kao i u Sabor, vi ste već ranije ušli kao nestranački kandidat na listi SDP-a...

- Tako je. SDP je okupljao nestranačke stručnjake i pružao im priliku za javni angažman. 

P: Kako ocjenjujete predsjednika Stjepana Mesića?

- Predsjednik Mesić je po meni velika figura hrvatske politike jer je u ne baš lakim vremenima, kada su postojale i na djelu bile i snage nesklone demokratskom razvoju, imao snage da odlučno pomogne daljnju demokratizaciju i očuva i vedri duh i optimizam u hrvatskoj politici. Kopije nikad nisu dobre, nego uvijek lošije od originala i novi predsjednik morat će imati vlastiti stil i pristup. Ali, sigurno će dijelom svoju politiku morati voditi u kontinuitetu s onom predsjednika Mesića. Nije on bio fikus, na što su ga možda neki željeli svesti. Rekao sam već dosad, u šali, da bih ja bio kaktus. I Mesić je dosad znao ‘ubosti’ riječju, i to u pravome trenutku. Predsjednik države ne smije pred niti jednom vladom prešutjeti da određeni politički ili gospodarski procesi nisu dobri za Hrvatsku.

Ne želim biti populist kao Milan Bandić P: A što mislite o Milanu Bandiću? - Svjedoci smo kontroverzi koje se razvlače kroz medije. Ali, Bandić nepobitno iznimno puno radi i ostvaruje rezultate koje gra?ani prepoznaju. Da nema rezultata i da ne animira ljude, sigurno ne bi bio tako uspješan na izborima. Očito je da je i sada glavni favorit za novi gradonačelnički mandat u Zagrebu. Vidimo, posebno kod dijela intelektualaca, postoje različita mišljenja o njemu, ali glavni sud u politici na kraju ipak daju birači. Osobno, drukčijeg sam temperamenta i shvaćanja politike. No, politika traži različite ljude. P: Znači li to da kod birača ipak najbolje prolazi populizam i kakve su tu onda vaše šanse? - Sasvim sigurno ja ne spadam u populiste, ali duboko vjerujem da populizam sam po sebi, bez rezultata, osobito ne na dulje staze, ne daje rezultate. Čovjek može godinu, dvije, tri na taj način stjecati popularnost, ali ako iza toga ne stoje i neka djela, to ne prolazi. Kad me već pitate, čitao sam naravno odre?ene komentare koji kažu da osoba mog profila može imati problema s biračima koji navodno neće obrazovane i poštene, nego barabe, što je, mislim, veliko podcjenjivanje hrvatskih građana. To sugeriranje kako su hrvatski građani za neuke, neobrazovane, probisvijete ili čak nepoštene smatram potpuno pogrešnim. Hrvatski građani traže novu pravednost, a nju ne mogu donijeti ljudi bez obrazovanja i morala.