Nedavno je u Lončarima održana svečanost u povodu priključenja tog i drugih zaselaka oko Karina Gornjeg na električnu mrežu; kakvo je stanje na obrovačkom području ne samo s reelektrifikacijom nego i s drugom komunalnom infrastrukturom te obnovom kuća i stambenim zbrinjavanjem, posebice ondje gdje većinom žive građani srpske nacionalnosti?

Reelektrifikacija je nastavljena nakon godina zastoja: HEP je izgradio niskonaponsku mrežu i omogućio priključke za tri zaselka Karina Gornjeg - Mlinare, Drače i Lončare, pa još valja obnoviti onu u Radekama i Alavanjama. Pored Karina, struju čekaju u zaselcima Ćuići-Gagići u Zelengradu, Duler-Komazecima u Žegaru i Čabrićima u Golubiću. Zamalo 90 posto kuća je obnovljeno, a još je nekoliko slučajeva u žalbenom postupku: određeni broj nezbrinutih dobio je negativno rješenje, pa su upućeni na drugi način stambenog zbrinjavanja, odnosno da od 1. januara do 15. februara svake godine podnose zahtjeve Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, neovisno o tome traže li stan, građevinski materijal sa zemljištem ili samo za gradnju na svom zemljištu. Ove je godine na listi prioriteta onih koji traže kuću ili stan 61 kandidat, među njima 18 srpske nacionalnosti; od onih koji pak traže građevinski materijal za obnovu postojeće ili gradnju nove kuće na svom terenu te su nacionalnosti 23 osobe.

Kad je riječ o stambenom zbrinjavanju bivših nositelja stanarskog prava, 60 je dobilo odgovarajući stan, a 15 je umjesto stana prihvatilo obnovu kuće. Dio je već uselio, pa tako suglasnost ili rješenje za stan čeka tridesetak podnositelja zahtjeva. Mogu reći da je kod te kategorije stambenog zbrinjavanja stanje znatno bolje nego prijašnjih godina; takvi se slučajevi brže rješavaju. Mnogo je učinjeno i na infrastrukturnoj obnovi sela u kojima žive građani srpske nacionalnosti, a čini se i dalje. U Žegaru je tako rekonstruiran vodovod za više od 50 priključaka, a u Bogatniku je svih 80 domaćinstava dobilo pitku vodu. Grad neprekidno ulaže u rekonstrukciju te asfaltiranje puteva. Konačno, upravo se proširuje groblje i gradi mrtvačnica u Žegaru.

Oslikajte nam ukratko srpsku zajednicu obrovačkoga kraja?

Na području Obrovca živi oko osam stotina Srba, od toga tri stotine u Žegaru. U samom gradu ih je 70, a ima nas ponešto i u Golubiću, Bilišanima, Muškovcima, Karinu, Zelengradu i Kruševu. Svega je 38 zaposlenih. Neki su ostvarili mirovinu, no najviše ih živi od socijalne pomoći. Svi pomalo ostvaruju dodatne prihode od poljoprivrede i stočarstva, a ima i onih koji se isključivo time bave. Povratnici su već dugo prošlost ili tek rijetki, pojedinačni slučajevi, poput onog mlade obitelji Lončar, bračnog para s dvoje djece koji se prije pola godine vratio u istoimeno selo kraj Karina, ili četveročlane mlade porodice Veselinović, povratnika u Golubić. Iako je puno mlađih ljudi za poslom iselilo u Italiju, Njemačku i druge zemlje, ipak ovdje ima i mladih parova s djecom, što nas posebno ohrabruje. Tako u osnovnoj školi imamo 30 đaka, a još desetero ih stasava za školske klupe.

Kako predstavnici zajednice surađuju s gradskim vlastima?

Kod nas su odnosi srpskih institucija sa obrovačkim gradskim vlastima odlični, a dobri su i odnosi sa županijskom manjinskim vijećem u Zadru, ponajprije zahvaljujući predsjednici i tajniku tog tijela. Valja reći da Obrovac sufinancira Međunarodni znanstveni skup o hrvatsko-srpskim odnosima koji se već deset godinu zaredom održava u Golubiću: to nam je okupljanje svima na ponos, pa gradski predstavnici u njemu redovito sudjeluju.

Jesu li izbjeglička i druga slična udruženja u Srbiji povezana sa svojim obrovačkim krajem?

Izbjeglička su udruženja vrlo aktivna, pogotovu ono nazvano ‘Žegar u srcu’: njegovi članovi često dolaze ovamo i pomažu svojim ugroženim sunarodnjacima, a rade i na projektima što podižu kvalitetu života svih mještama. Aktivnošću se ističe i udruženje koje djeluje u Italiji, a vodi ga Dejan Kusalo.