Dapčević-Kučar Savka

15.03.1999

Feral

Tweet

 

 

 

tekst

     - je li proteklih devet godina u demokratskom smislu bilo izgubljeno vrijeme za Hrvatsku?

     - Bez obzira na to što je sama okolnost formalne i zakonske uspostave višestranačja značila napredak i bez obzira na to što je uspostava samostalne i neovisne države predstavljala neosporno najznačajniji kvalitativni korak naprijed, mi smo zahvaljujući državnoj politici bili u kontinuiranoj suprotnosti s temeljnim suvremenim civilizacijskim tendencijama. Ta činjenica se u vrijeme agresije možda i nije mogla uvijek uočiti, ali s dolaskom mira ona biva očita svima i stvorena je obveza da se to javno i izgovori i mijenja.

     Recimo, dok svijet danas teži ka globalizaciji, ali ne globalizaciji koja bi potirala individualnost i nacionalnu državu, nego globalizaciji koja bi taj problem promatrala komplementarno, dotle naša vlast vodi autističnu politiku ispunjenusamodovoljnošću i samozadovoljstvom.

     Dok svijet insistira na toleranciji i međusobnom uvažavanju različitosti, ova se vlast bavi diskriminiranjem onih koji misle drukčije. U Hrvatskoj se svaka različitost, pa i ona koja je u osnovi hrvatski orijentirana, etiketira i odbacuje, a pravo javnosti, koja je jedan od temeljaca svake demokracije, tumači se isključivo kao pravo na kritiku, pri čemu ta kritika, ma koliko dokumentirana bila, ne izaziva nikakve pozitivne promjene ni pravno sankcioniranje propusta ili kriminala.

     Dok se u svijetu točno zna što podrazumijeva svako višestranačje i tko predstavlja korektiv vlasti, dotle se u nas odnos između vlasti i opozicije postavlja na posve suprotnim temeljima. U civiliziranom svijetu država služi čovjeku jer je zaštita njegovih prava i smisao države, a u nas čovjek služi državi. Dok su u svijetu novinari nezamjenjiv čimbenik demokracije, kod nas se protiv njih vode mnogobrojni procesi. Dok je u civiliziranom svijetu znanost bitan faktor razvoja, pogotovu za narode koji su stjecajem povijesnih okolnosti zaostali, u nas je znanost posve marginalizirana, ne samo po materijalnim izdvajanjima nego i po njezinom općenitom društvenom vrednovanju.

     Mogla bih unedogled nabrajati u čemu je sve Hrvatska u zaostatku i u opreci prema civilizacijskim i demokratskim standardima, ali je činjenica da ovo stanje nije posljedica okolnosti u kojima smo se zatekli, nego je riječ o posljedicama koncepcije politike stranke na vlasti.

 

GOSPODARSTVO BEZ TEMELJA

 

     - Je li i sustav novih društvenih vrijednosti, promoviran 1990., također dio projekta?

     - Da, drugdje se ljudi cijene prema sposobnosti da mijenjaju stvari oko sebe, znanju i skromnosti, a u nas su mjerila postala upravo suprotna. U Hrvatskoj se društvena selekcija vrši isključivo prema stranačkoj pripadnosti i kada već pomislite da ste došli na rub mogućega, da ste uočili onoga koji ni stručno, ni etički, ne može obavljati posao koji je stranačkom podobnošću dobio, već se nađe netko tko je gori i od njega.

     - Koja je zapravo Tuđmanova koncepcija vladanja?

     - Riječ je o strogo hijerarhijskome principu i piramidi na čijem je vrhu jedan čovjek, koji praktično o svemu odlučuje. Od samog početka to je moralo značiti eksproprijaciju parlamenta od njegovih prava i formiranje nekih drugih tijela koja su, umjesto da budu samo savjetodavna, postala mjesto odlučivanja. Nametnut je stav izjednačavanja stranačkoga i državnog interesa. To je koncepcija autoritarnoga, da ne kažem - totalitarnoga, vladanja, koja uglavnom isključuje demokratske mehanizme.

     Posve je onda logično da je takva vlast provela čvrsto prepletanje političke i gospodarske moći, što nikako ne može biti demokratskom koncepcijom. Ona budućnost Hrvatske vidi u dvjesta bogatih obitelji, čime je isključila i samu mogućnost modernoga, demokratskog i tržišno i socijalno orijentiranog kapitalizma. Odatle i njihova koncepcija tajkunizacije, bujanja državnog proračuna, uz nerješavanje problema zdravstva, obrazovanja, boraca, umirovljenika, te zastrašujuće centralizacije. Posljedice su dovoljno poznate.

     U posljednjih devet godina gospodarstvo se gradilo od krova, a ne od temelja, pa danas imamo rentijere, ali smo ostali bez industrije. U kapitalizmu se rentijeri javljaju na kraju, nakon što su se generacije i generacije bavile proizvodnjom.

     Iz takve koncepcije proizlazi i shvaćanje socijalne politike, ali ne kao dijela razvojne politike, nego samo kao socijalne pomoći. Oni su u svoj program ugradili da ljudima treba davati pomoć, a to znači više javnih kuhinja i Caritasa. Međutim, interes ovoga naroda i interes svake civilizirane države bio bi da se ljudima omogući posao, da im se otvore radna mjesta, i to dobro plaćena radna mjesta. Na koje god područje društvenoga života pogledali, vidjet ćete da nije riječ samo o neznanju i nesposobnosti stranke na vlasti, nego da glavnina problema proizlazi iz dosadašnje HDZ-ovske koncepcijske politike.

     U načelnim dokumentima i u Ustavu, istina, piše nešto drugo, recimo i to da su sudstvo, te izvršna i zakonodavna vlast odvojene. Odlična ilustracija tobožnje neovisnosti sudske vlasti je Predsjednikovo prigovaranje sucima Ustavnoga suda, koji bi po Ustavu morali ocjenjivati i zakonitost njegovog rada, što pri sviranju nacionalne himne ne drže ruku na srcu; i još im onda govori kako time šire nejedinstvo naroda. Praktički se, naravno, radi o stranačkoj obvezi držanja ruke na srcu. I iz toga se vidi koliko je hrvatsko sudstvo degradirano.

 

PRANJE STARIH GRIJEHA

 

     - Nedavno je predsjednik vaše stranke Radimir Čačić javno progovorio o proustaškim elementima u HDZ-ovoj vlasti. Je li simpatija za ustaške ideale i metode vladanja dio umišljaja ili je riječ o liniji manjeg otpora?

     - Čačić je objasnio o čemu je govorio. O postojećim tendencijama prema mjerama i potezima totalitarne politike. To je poistovjetio s Pavelićevim ustaškim režimom. I fašizam i komunizam i svaki totalitarizam moraju definitivno ostati iza nas. Problem je u tome što je hrvatsko društvo ustrojeno na takav način da ne postoji mogućnost da se totalitarne tendencije efikasno suzbijaju. U ovoj zemlji trebalo bi otvoriti prozore i načiniti propuh, treba se osloboditi monopola jedne stranke. HDZ oporbi često prigovara da ističe samo njegove greške, a ne i dosege, ali bi se na to moglo odgovoriti samo jedno: tko ima apsolutni monopol vlasti, taj ima i apsolutni monopol odgovornosti. Na čelu baš svih institucija koje bi trebale biti korektiv vlasti nalaze se opet članovi stranke na vlasti.

     - Ili ljudi koji su zamrznuli svoje članstvo...

     - Sve je to isto. To sa zamrzavanjem članstva u stranci smiješne su priče. Pojavi se čovjek, primjerice na televiziji, i kaže kako zamrzava svoje članstvo, kaže da više nije član HDZ-a, a eksponiran je upravo na liniji HDZ-a, pa je zbog svoje eksponiranosti i dobio funkciju. Takav može vratiti svoju stranačku knjižicu, ali što to znači?

     Teško je, međutim, reći zbog čega sve ljudi pristaju biti eksponenti totalitarnih ideja. Katkad je doista riječ o liniji manjeg otpora, ali i o pranju grijeha iz prošlosti, te o prilagođavanju situaciji da bi se napredovalo. Stoga bi jedan od najvažniji zadataka oporbe pri preuzimanju vlasti morala biti degetoizacija ljudi. Naime, ljudi su u Hrvatskoj danas getoizirani po stranačkoj ili nacionalnoj pripadnosti, pa i po onome što su radili u bližoj ili daljoj prošlosti. Morali bismo takve stvari izbrisati i prestati kao argumente uzimati stvari koje se pravno ili krivično ne sankcioniraju. Ako je netko počinio zlodjelo, taj treba i odgovarati, ali sam protiv toga da sutra progonimo i getoiziramo nekoga samo zato što je primjerice bio član HDZ-a. Jesam za postavljanje pitanja odgovornosti za učinjeno, ali sam protiv bilo kakvog totalitarizma. Ali, da se razumijemo: ovo uopće ne znači da sam za postizbornu suradnju s HDZ-om. Ja sam apsolutno protiv takve suradnje, ali sam i protiv toga da opet stvaramo kriterije podobnosti. Svatko mora imati pravo na svoju prošlost i ne smije mu se uskraćivati pravo na osobni udio u izgradnji sadašnjosti i budućnosti.

 

KVARLJIVA ROBA

 

     - Vi dakle ne vjerujete da su za prirodu HDZ-ove vladavine krivi pojedinci?

     - U svakom je slučaju manje kriv pojedinac od sustava, stoga sustav i treba mijenjati. Ljudi su često kvarljiva roba, a sustav bi takvo moguće kvarenje trebao spriječiti, a ne poticati. Ne vjerujem u dobre i loše HDZ-ovce, niti u neke totalitarne i liberalne struje u toj stranci, budući da su svi oni dio istoga sustava i iste igre. Oni koje javnost smatra dobrima i pozitivnima ipak u proteklih devet godina nisu mogli stvari bitno promijeniti. Zašto? Pa, iz razloga o kojima govorim. Nije riječ o ovakvim ili onakvim HDZ-ovcima, nego je riječ o pogrešnoj politici te stranke.

     - Imate li dojam da se Franjo Tuđman srami svoje partizanske prošlosti?

     - Ne, on se nje, naravno, ne srami. Mislim da on vjeruje kako je moguće pomiriti slavljenje svoje partizanske prošlosti s njegovim izjavama da je još od pete godine života bio jako veliki Hrvat. Njegov pokušaj je, naravno, neobičan, kao što je neobično da se hvali time što je u Drugom svjetskom ratu bio partizanski general, premda uopće nije bio general, nego samo sudionik rata, a generalom je postao tek nakon petnaest godina službe u JNA, kao partijski čovjek u komunističkoj Jugoslaviji; istodobno, on ne mjeri istim mjerilom druge, koji su imali sličnu sudbinu.

     On bi jednim mjerilom mjerio sebe, a drugim cijeli svijet.

     - Zašto mu je toliko stalo da sakrije svoju bolest?

     - I ja mislim da bi javnost morala biti upoznata sa zdravstvenim stanjem predsjednika države. Istina, draži mi je, iz čisto humanističkih razloga, francuski model izvješćivanja o bolesti predsjednika, jer smatram da se minimum intimnosti mora sačuvati i da ulaženje u detalje koji ne bi bili relevantni za obavljanje funkcije, nije primjereno.

     Premda poznajem gospodina Tuđmana, ne znam kakav je njegov odnos prema bolesti. Mislim da on zna kako je osobno najjača, a vjerojatno i posljednja, spona HDZ-a. On vjerojatno zato zadržava osjećaj da je nepotrošiv.

     Bolest isto tako smeta njegovoj potrebi za potpunom idealizacijom svoje ličnosti. Činjenica je da je stranka na vlasti već dva puta pukla po sredini. Prvi put kad su iz nje izašli Stjepan Mesić i Josip Manolić, a drugi put kad je ostavku dala čitava garnitura čelnih ljudi, od Andrije Hebranga, Miroslava Tuđmana, Zvonimira Šeparovića do Hrvoja Šarinića. Svi ti ljudi nemaju isti zajednički nazivnik, niti bismo njihove motive mogli procjenjivati na jednak način, ali oni su ipak pokazatelj što se s HDZ-om dogodilo. Ta stranka sve više podsjeća na tramvaj. Oni se voze u tom tramvaju i nemaju nikakva utjecaja na njegovo kretanje. Mogu im se dogoditi samo dvije stvari: da budu izbačeni ili da sami izađu van.

 

VRIJEME ZA PROMJENE

 

     - Nalazi li se danas Hrvatska pred ekonomskom katastrofom?

     - Signali su odavno vidljivi. Lakirovke ne pomažu. U gospodarstvu se svaki pogrešan potez plaća. U posljednje vrijeme to se osobito očituje na općoj nelikvidnosti i klizanju vrijednosti kune. Brani se pod svaku cijenu iluzorna tečajna stabilnost. Govore nam o dilemi: ili inflacija ili recesija. Međutim, danas smo svjedoci i jednoga i drugoga. U posljednjih nekoliko mjeseci kuna je skliznula za deset posto, a za njezino očuvanje svejedno je plaćena milijarda dolara iz deviznih rezervi. Ne poduzmu li se brzo krajnje ozbiljne mjere, tih se 10 posto u šest mjeseci može pretvoriti u inflaciju s kojom ćemo se teško nositi. No, po mojemu mišljenju za to je potrebna jedna potpuno drukčija gospodarska politika od dosadašnje. U okviru ove - nema rješenja, ma koliko govorili o golemim gospodarskim uspjesima. I koga HDZ time zavarava? No, ja se pitam ne vodi li HDZ upravo takvu gospodarsku i monetarnu politiku radi tempiranja hiperinflacije za vrijeme kada će oporba preuzeti vlast? To ne bi bilo nevjerojatno. Možda oni računaju na to da bi bujica inflacije mogla potopiti oporbu. Stoga mi i inzistiramo na hitnom raspisivanju izbora, da spasimo ono što se spasiti može. Strašno je što nas vlast pri svemu tome ovako bezočno i besmrano farba. Pa, nije narod stado ovaca da mu se to radi. Narod možda ne zna za inflaciju i recesiju, ali jako dobro zna kako i od čega živi.

     Nezadovoljstvo naroda može izazvati pozitivne i negativne efekte. Ono se može razliti po ulicama i dovesti do krvavih događaja, a mi želimo samo jedno: da se stvari razvijaju do točke mirne, demokratske i uljuđene promjene vlasti.

     - Nije li do promjena moglo doći i prije?

     - Mislim da je ovo vrijeme zrelo za promjene. Živimo u stabilnome miru, Hrvatska je međunarodno priznata, iako katkad samoj sebi zamjeram što, možda, i tijekom velikosrpske agresije o nekim stvarima nisam glasnije i izravnije progovorila. Sada već postoji i u građanstvu potrebna kritična masa koja želi promjene, postoji u šestorici, u oporbi, jasna alternativa dosadašnjoj politici, a postoji i moralna i politička podrška promjenama u pravcu demokratizacije, liberalizacije i europeizacije Hrvatske.

 

PREŠUĆENI PRIJEDLOZI

 

     - No, već dulje vrijeme postoji dojam kako je narod otišao daleko ispred oporbenih stranaka. Naime, puno ćete radikalnije zahtjeve za promjenama čuti u tramvaju i autobusu negoli u Saboru. Može li se oporbenoj šestorici jednostavno dogoditi da zaostane za vlastitom izbornom bazom i u cijeloj priči postane irelevantna?

     - Činjenica je da opozicija pomalo zaostaje i za zahtjevima građana i potrebama trenutka. No, čvrsto vjerujem da neće propustiti svoju šansu u stvaranju moderne europske Hrvatske, Hrvatske prosperiteta i socijalne pravde. Što se tiče programa, tu valja voditi računa i o tome koliko je narodu uopće dostupno ono što mi mislimo ili što kreiramo kao neki program za budućnost. Naime, kako je Hrvatska televizija dosljedna u uskraćivanju svake mogućnosti da se javno čuju opozicijski programi, a kako većina ljudi nije u prilici pratiti druge medije, tako se i stvara dojam da zaostajemo za narodnim raspoloženjem. Jer, programi postoje, i to ne od danas. Mnogobrojni su prijedlozi i naše stranke i drugih oporbenih stranaka, i za povećanje zaposlenosti, i o PDV-u, i o agrarnoj politici, i o poboljšanju stanja prevarenih umirovljenika, i za invalide domovinskog rata, ali stranka na vlasti ni jedan od tih prijedloga nije prihvatila, niti je s njima javnost dovoljno upoznata. HNS će ovih dana na uvid javnosti dati svoj gospodarski program “Hrvatska dvije tisućite godine”, i to će biti doprinos naše stranke i Porečke skupine izradi - možda - zajedničkog programa oporbe.