Olujić Krunislav

14.10.2000

Feral

Tweet

KRUNISLAV OLUJIĆ, BIVŠI PREDSTOJNIK UNS-a, OPISUJE ULOGU HDZ-ova OBAVJEŠTAJNOG PODZEMLJA U POKUŠAJU SLAMANJA NEZAVISNOG TISKA

 

Sjećam se vrlo dobro dokumenta u kojem su bili navedeni podaci o žiroračunima kojima je poslovao Globus. Moglo se razabrati da glavna zadaća obavještajnih radnji nije bila da se uđe u tokove financiranja toga tjednika i njegova izdavača, nego samo da se otkriju svi njihovi žiroračune, kako bi se nakon pokretanja odštetnih zahtjeva uspješno mogla naplatiti potraživanja. Taj dokument je, dakle, ukazivao na nešto drugo: da je u jednom uskom krugu ljudi, u Predsjedničkim dvorima, ili u njihovoj neposrednoj blizini, bila dogovorena taktika da se privatnim tužbama s velikim odštetnim zahtjevima uništi financijska moć izdavača nezavisnih medija

 

 

 

tekst

 * Feral će u sljedećem broju objaviti dokumentaciju iz studenog 1994. godine koja se odnosi na “obradu” istaknutih novinara od strane obavještajnih službi. Budući da ste neposredno prije toga bili postavljeni za predstojnika UNS-a, molim vas da objasnite o čemu se radi.

- Radi se najvjerojatnije o akciji “Pastir 900”, koja je obuhvaćala veći broj novinara tiskanih medija. Prije svega mislim na novinare Globusa - pogotovo one koji su poslije istupili iz tog tjednika i osnovali Nacional – zatim na novinare Feral Tribunea i na dio novinara Novog lista. Na mjesto predstojnika UNS-a imenovan sam početkom listopada 1994. godine. Na tom sam mjestu bio do svibnja 1995., a dogovori o praćenju novinara čitavo su se to vrijeme odvijali mimo mene. Moji glavni poslovi bili su redoviti pregovori s lokalnim Srbima, provođenje sporazuma s bivšom krajinskom vlašću o uspostavi prometa, kao i kreiranje zakona o UNS-u i njegovo vođenje kroz saborsku proceduru. Ipak, po nekim dokumentima koji su već tada “slučajno” zalutali u UNS, a koji su najčešće bili usmjereni prema HIS-u, dalo se zaključiti da upravo HIS postaje najvažniji dio obavještajne zajednice. Svi materijali vezani za provođenje operativnih akcija za koje me pitate bili su vezani uz HIS.

- Bio sam iznenađen što su neki od dokumenata upućenih iz SZUP-a sadržavali podatke vezane uz praćenje najvažnijih tadašnjih oporbenih političara. Na osnovi njih mogao sam izvesti zaključak da je predmet posebne obavještajne obrade bio Dražen Budiša, predsjednik tada najjače oporbene stranke. On je u to vrijeme figurirao ne samo kao predsjednik jedne od parlamentarnih stranaka nego i kao vođa cjelokupne oporbe, pa nas ne treba čuditi što je Franjo Tuđman učinio sve kako bi pod posebnu prismotru stavio upravo njega. Neki od dokumenata koje sam tada vidio dali su naslutiti da će se, nakon uspješno provedenih vojnih akcija kojima je suzbijena srpska pobuna, vladajuća stranka i njezin predsjednik okomiti na preostale slobodne medije, ponajprije na Feral, Globus i Novi list.

 

 

- Sjećam se vrlo dobro dokumenta u kojem su bili navedeni podaci o žiroračunima kojima je poslovao Globus. Moglo se razabrati da glavna zadaća obavještajnih radnji nije bila da se uđe u tokove financiranja toga tjednika i njegova izdavača, nego da samo da se otkriju svi njihovi žiroračuni, kako bi se nakon pokretanja odštetnih zahtjeva uspješno mogla naplatiti potraživanja. Taj dokument je, dakle, ukazivao na nešto drugo: da je u jednom uskom krugu ljudi, u Predsjedničkim dvorima, ili u njihovoj neposrednoj blizini, bila dogovorena taktika da se privatnim tužbama s velikim odštetnim zahtjevima uništi financijska moć izdavača nezavisnih medija. Obavještajne su službe pritom obavljale poslove koje bismo mogli odrediti kao privatni interes podnositelja odštetnih tužbi. Kako je ta ideja mogla proći jedino ako sudovi budu promptno dosuđivali velike odštetne iznose, jasno je da je bilo potrebno izgraditi i poslušno pravosuđe.

- O tome nemam spoznaja. Jedina spoznaja koju imam o tretmanu drugih javnih glasila potječe iz vremena mojeg obnašanja dužnosti državnog odvjetnika i pokušaja kaznenog progona pojedinih novinara Ferala. Taj pokušaj uslijedio je nakon dodjele nagrade Shit of the Year, koja je za 1994. godinu bila pripala predsjedniku Franji Tuđmanu. Tada sam se iz principijelnih razloga usprotivio pokretanju postupka protiv Ferala i njegovih novinara. Poštujući načelo legaliteta, odustao sam od svih kaznenih progona novinara.

- Usredotočujući se na vrijeme u kojem sam obavljao dužnost predstojnika UNS-a, mogu reći da to nije bio glavni cilj praćenja novinara. Informacije tada nisu curile samo iz vrha državne vlasti, nego su dolazile i od ljudi koji su bili označeni kao “disidenti”. Postojala je opasnost da su oni sa sobom odnijeli određenu količinu dokumenata, koji bi poslije, posredstvom dijela tiska, mogli biti objavljeni.

 

 

- To je bilo usmjereno prije svega na Josipa Manolića. Tek poslije, nakon završenih akcija “Bljesak” i “Oluja”, kad je u HDZ-u došlo do sraza rigidno desne i “tehnomenadžerske” frakcije, te kad je ova prva preuzela sve ključne pozicije u državi, postalo je daleko zanimljivije pitanje tko iz državnog vrha “šuruje” s novinarima sa zadaćom da kompromitira državni i stranački vrh, ponajprije predsjednika Republike. Buduće akcije obavještajnih službi bile su stoga daleko više usmjerene na razotkrivanje izvora informacija u vrhovima vlasti.

- U vrijeme kad smo predstojnici bili Hrvoje Šarinić i ja, u UNS-u je vladala teška improvizacija. Ured je funkcionirao kao pomoćno i savjetodavno tijelo predsjednika Republike, pa je iza svih odluka, i u organizacijskom i u funkcionalnom smislu, stajao Franjo Tuđman. UNS se najčešće rukovodio uputama državnog poglavara, koje su donošene i mijenjane ovisno o potrebi aktualnog trenutka. Institucija čije sam upravljanje naslijedio od Šarinića bila je u funkcionalnom smislu “siromašna”, a osobito me fasciniralo što gotovo ništa od dokumentacije nije bilo urudžbirano. Nije se poštovao ni minimalni osjećaj za uredsko poslovanje, a dokumenti nisu nosili oznake stupnja tajnosti.

- Ne znam je li Šarinić išta otuđivao iz UNS-a.

 

 

- I Šariniću i meni bilo je jasno da je HIS najvažniji dio UNS-a. U našim nas je odnosima s HIS-om određivala činjenica što je na njegovu čelu bio sin predsjednika Republike. Za sebe, a siguran sam i za Šarinića, mogu reći da nam nije na pamet padalo provoditi ovlaštenja koja smo imali u odnosu na HIS, a koja bi nas mogla dovesti u sukob s mlađim Tuđmanom. HIS je funkcionirao kao svojevrsni corpus separatum u obavještajnoj zajednici. Takav njegov status poslije je potvrđen Zakonom o UNS-u, kojim je HIS postao ne samo najvažnija vanjskoobavještajna služba nego i mozak cjelokupnog obavještajnog sustava. HIS je još u moje vrijeme i kadrovski i infrastrukturno bio prerastao značenje analitičke službe. U njemu je posao počeo nalaziti sve veći broj ljudi koji su vukli korijene iz obavještajnog sustava bivšeg režima. Moglo se još tada opravdano zaključiti da će HIS daleko premašiti značenje koje mu daje zakon, te da će, uz SZUP, obavljati i obavještajne zadatke na hrvatskoj političkoj sceni. Kasniji su događaji, u vrijeme kad su na čelu HIS-a bili i Miroslav Tuđman, ali i Miroslav Šeparović, to i potvrdili. Dijelovi HIS-a, kao i dijelovi SZUP-a, dali su se instrumentalizirati od strane predsjednika Republike i njegova savjetnika, i bili su itekako uključeni u obračune na političkoj sceni.

- Mogu vas samo podsjetiti da su, kad sam došao na mjesto predstojnika UNS-a, četvorica djelatnika SIS-a upozorili javnost na zloupotrebe te službe, apostrofirajući osobito Josipa Perkovića. Od predsjednika Republike i njegova predstojnika Šarinića dobio sam zadaću da ispitamo okolnosti vezane uz njihovu predstavku. U izvještaju smo ukazali na niz nepravilnosti u SIS-u, predloživši rasformiranje čitave te službe i njezinu izgradnju na posve novim temeljima. Tuđman ne samo da je odbacio naš prijedlog nego je, vjerojatno pod utjecajem Gojka Šuška, omogućio da dio ljudi uvučenih u neregularne poslove nastavi raditi u SIS-u. Sam Perković našao je svoju sinekuru u HIS-u, gdje je bio izravno naslonjen na Miroslava Tuđmana.

 

 

- Nisam ih nikad dobio na uvid. Kao predstojnik UNS-a vjerojatno bih mogao doći do tih rezultata, ali SZUP nam ih nije slao automatski, zato što u Uredu nije bilo dovoljno smještajnih kapaciteta za arhiviranje svih dokumenata. Svi dokumenti s oznakom tajnosti iz SZUP-a su izravno dostavljani predsjedniku Republike i HIS-u. Pretpostavljam da je predsjednik sam odlučivao koji će dokumenti komu biti kanalizirani, i tko će od njegovih najbližih suradnika biti uključen u točno određene akcije. Kako sam u kontaktima s predsjednikom Republike izrazio čuđenje nad sadržajem određenih dokumenata, kao i nad činjenicom što se određene osobe prate, ti dokumenti poslije nisu ni dolazili do mene. Tako nisam mogao znati ni, primjerice, je li Budiša još uvijek praćen.

- Kad je bolest bivšeg predsjednika ušla u završnu fazu, uloga Miroslava Tuđmana ojačala je u odnosu na druge predsjednikove suradnike, prije svih Ivića Pašalića. Snaga Miroslava Tuđmana proizlazila je ne samo iz činjenice što je Predsjednikov najstariji sin, nego i iz položaja šefa HIS-a. On je bio predodređen za “čuvara obiteljskog grala”, a upravo njegova moć u obavještajnoj zajednici dovela ga je u takav položaj. U tome treba tražiti razloge njegova pojavljivanja nakon očeve smrti. Osim toga, HDZ je nakon izbornog poraza još uvijek u fazi traženja vodeće osobe. Tuđman može kraće vrijeme figurirati na političkoj sceni, kao osoba od koje se očekuje da ujedini HDZ-ove fragmente preživjele nakon gubitka vlasti, ali ne vjerujem da ima većih izgleda za uspjeh.

 

 

- Vjerodostojnost tog zapisa posebno proizlazi iz činjenice što ste vi novinari za njih bili i ostali drumski razbojnici ili neželjena čeda kojih se po svaku cijenu treba riješiti. U obračunu s vama bila su dopuštena sva sredstva, pa tako i ona koja se dadu naslutiti iz Pašalićevih riječi. Kao dvorski Mefisto, g. Pašalić ne samo što je znao i odobravao sve političke aktivnosti obavještajnih službi, nego je vrlo često njima rukovodio i naručivao ih - bilo po nalogu predsjednika Republike, bilo u Predsjednikovo ime. Iz zapisnika se vidi kako je Pašalić vješto manipulirao Predsjednikom u vrijeme kad se njegova bolest naglo pogoršala. Moć Tuđmanova savjetnika osobito je bila velika u SZUP-u, čiji je bivši šef Ivan Brzović Pašalićev osobni prijatelj i ovaj mu je omogućio dolazak na tu dužnost. Očito je da se Pašalić pripremao za posttuđmanovsko razdoblje, a podaci do kojih je dolazio trebali su mu radi jačanja vlastitih pozicija.