Galić Mirko

16.12.2000

Feral

Tweet

 

tekst

 * Je li zahtjev Đurđe Adlešić za vašom ostavkom, po vama, motiviran političkim ili, pak, razlozima profesionalne naravi?

- Teško mi je reći što gospođa Adlešić ima na umu. Pogotovo mi je teško reći kakve bi to profesionalne razloge ona mogla imati na umu, jer ona o novinarskom profesionalizmu teško može govoriti, kao što ja teško mogu govoriti o tajnim službama. U njezine profesionalne kriterije, dakle, sumnjam, ali joj ne sporim pravo da traži moju smjenu. Nisam ovamo došao dočekati mirovinu ili umrijeti na Televiziji, pa neka nitko ne računa da ću zbog straha što se traži moja glava podviti rep. Nisam na HTV došao s oduševljenjem...

- Jednom sam izjavio – pa me je Feral stavio na kahlicu – da sam prihvatio dolazak na HRT zato što ga nisam mogao odbiti.

- Nisam nikome bio ništa dužan i nisam prema nikome bio obavezan, a najmanje me je na ovo mjesto katapultirao Ninoslav Pavić, moj bivši poslodavac. Sve je to bila jedna velika nespretnost: Ivica Račan me, s mandatom šestorke, pozvao na razgovor da mi ponudi mjesto glavnog direktora, a ja sam mu rekao da ne mogu doći na HRT bez suglasnosti Ninoslava Pavića, kod kojega sam tada bio zaposlen. Premijer nas je onda, u nedostatku vremena, obojicu pozvao na razgovor, a novinari su nas poslije toga dočekali i počeli nas tretirati kao ravnopravne aktere u nekom trojnom paktu u kojemu je svatko prema svakome preuzeo neku obavezu. Jednostavno se radilo o tome da je Pavić pokušavao uvjeriti Račana kako sam ja potrebniji EPH-u, negol HRT-u, ali u tome nije uspio. Na kraju smo zbog te nespretnosti svi ispali žrtve: ispalo je da sam ja dužan Paviću, da je Račan u dogovoru s Pavićem, a da je Pavić gazda i meni i premijeru.

- Da, to je bio jedini put. Gledajte, svi se sada pokušavaju odreći Ninoslava Pavića, ali ja se ne želim tako ponašati. Čak da netko sutra i osudi Nina Pavića, suradnju koju sam s njim imao nikad neću poreći.

 

 

- Teško je reći da smo prijatelji, jer nikad nisam bio u njegovoj kući, a znam da su neki političari koji mene optužuju za vezu s Pavićem bili u njegovi gosti.

- Neću vam to reći, ali ne mislim na Račana. Želim samo istaknuti da smo Nino Pavić i ja u onih šest mjeseci - koliko sam bio u EPH-u - izvrsno surađivali: imao sam potpunu slobodu u uređivanju Globusa: Pavić nikad nije tražio da nešto stavimo u Globus ili da nešto izbacimo, a pritom je meni i redakciji osiguravao idealne uvjete za rad.

* Pokaže li se da je ugovor o ortakluku vjerodostojan – a čini se da nemamo razloga u to sumnjati – hoćete li promijeniti mišljenje o Paviću, jer vam je evidentno čitavo vrijeme lagao? Naravno, ako vas je uopće zanimalo s kime on njeguje poslovne i ine odnose.

- Mene je uvijek zanimao odnos Pavića i Kutle, jer je ovaj potonji – a ne želim se ni na njega nabacivati kamenjem sad kad ga svi ostavljaju – uživao vrlo negativnu reputaciju među mojim kolegama. Kad sam dolazio u EPH, raspitao sam se o tom odnosu i dobio sam odgovor da su jedini vlasnici tog koncerna Pavić i WAZ. Pretpostavimo li da su ortački ugovori potpisani, za mene je to moralni delikt. Je li to zakonski kažnjivo, utvrdit će sud. No, želio bih reći da je list koji je objavio taj dokument – koji bih i ja objavio kao urednik – podigao i optužnicu i donio presudu o zločinačkoj organizaciji. To je za mene sporno, to nikad ne bih učinio, pa ni neprijatelju. Drugi sporni moment je taj što su dvanaest sati nakon objave dokumenata državna tijela nastupila s jednom izrazito represivnom akcijom. Da je list neutralnije donio ortačke dokumente i da se država u panici nije tako grubo i tako brzo uključila u čitavu tu akciju, Pavić bi bio u punoj težoj situaciji. Jer, tada bi sve bilo fokusirano na njega i “ortake”, a ovako se dio javne pažnje prenio na ponašanje Pukanićeva lista i na ponašanje države.

- To je jedno od mnogih podmetanja kojima sam izložen. Otkako sam otišao iz EPH-a, Pavić prema meni nema nikakve obaveze, niti ih ja imam prema njemu. Kakva nadoknada? I kakvi novci? Nakon trideset godina novinarskog staža ne mogu se pozvati ni na kakvu osobnu imovinu, kao što se neki moji kritičari pozivaju na svoju imovinu i mašu milijunima maraka. Novcu nikad nisam pridavao veliku pažnju, s time da ne znam trebam li se time hvaliti.

 

 

- Prima, prima... On je bio otpušten, pa se žalio i sud ga je vratio na HRT. Sve je to bilo prije mog dolaska. Ja mu mogu dati novi otkaz, ali on će se opet žaliti i opet će ga sud vratiti, pa će mu HRT opet morati platiti sve zaostatke plaća.

- Ništa, ništa ne radi. Vjerojatno dolazi na posao po pet minuta i pazi da ne napravi previd da se pet dana ne pojavi na poslu, jer mu se tada može dati otkaz. Ne radi ništa, jer je sud odlučio da je HRT njega dužan držati u radnom odnosu, a stvar je Televizije hoće li koristiti njegove usluge ili neće.

- Da, nemoguće je, kao što je nemoguće dati otkaz još otprilike desetorici ljudi koji su u njegovu položaju.

- Za njega se, koliko ja znam, traži rješenje da ga se zaposli na poslovima marketinga za Dalmaciju. Inače, mi imamo oko 350 ljudi koji ne sudjeluju u poslu iz kojekakvih razloga...

- Profesionalnih, zdravstvenih, kliničkih i još nekih drugih razloga koje ne bih volio navoditi. U ovoj kući nije bilo evidencije tko radi, a tko ne radi, tko dolazi na posao, a tko ne dolazi. Pokušali smo uvesti elektronsku evidenciju dolaska na posao, ali smo odmah napadnuti da gušimo slobodu! U ovoj su kući prava jača od odgovornosti i toliko je razvijena “zvjezdomanija” da je ponekad teže upravljati taštinama nego realnim problemima HRT-a. I pritom nitko ne želi vidjeti koliko je u ovih osam mjeseci učinjeno na raščišćavanju dubioza, koje se kreću od menadžerskih ugovora do Erotela.

- Mene mnogi nagovaraju da se obučem u policajca i da tjeram ljude u zatvor. Ovdje je bila Državna revizija i napravila je izvještaj; bila je Financijska policija i napravila je izvještaj; pa ako oni ne pronađu nešto, ne mogu ni ja pronaći. Sva je dokumentacija u najvažnijim državnim institucijama, gdje ljudi primaju plaću da rješavaju takve stvari. Mene zanima budućnost Televizije...

 

 

- Mogu razumjeti, i velikim dijelom prihvatiti, da produžavanjem povjerenja tim ljudima ova kuća može izgubiti kredibilitet kod publike, koja je glasala za promjene. Razmišljam jesam li trebao biti onako širokogrudan kao što sam bio. Možda ću tražiti nova rješenja, ali tako da ovi ljudi ne ostanu bez posla, nego da im se daju neka druga zaduženja. No, žao mi je što tih nekoliko pojedinačnih slučajeva zasjenjuje sve dobro što smo učinili, a to je ponajprije činjenica da je ova kuća slobodnija i samostalnija, više nije manipulirana od politike i ne manipulira javnošću. Nažalost, od novinara koji su ovamo godinama dolazili očekivala se politička pravovjernost, a nije ih se podučavalo zanatu. Nedostatak zanata, pomanjkanje znanja i neotpornost karaktera – to je obilježavalo dobar dio ovdašnjih novinara.

- Radi se s njima, vraćaju im se tekstovi, daju im se tekstovi na doradu... Kad bih ponovno odlučivao, opet bih odabrao da tim mladim ljudima dadem šansu, no je li ta šansa trebala biti takva da im se dade da vode emisije, e to već ni ja nisam posve siguran. Neću vam otkrivati sve prisavske tajne, ali i ja sam oko toga imao rezervu. Da se razumijemo, nisam imao rezervu oko toga treba li im pružiti šansu da rade.

- Morate me razumjeti da ne mogu javno govoriti o svojim ljudima, ali ću vam reći da među mlađim novinarima kojima sam dao šansu ima dobrog materijala, ali s njima treba dosta raditi.

- HDZ je dao sponzorirani prilog, platio ga je unaprijed, ali je očigledno korištena dokumentacija HTV-a i očigledno je da je dokumentarac rađen tehničkim sredstvima ove kuće. Utvrdit ćemo tko je to napravio, a ako se utvrdi da je to radio netko s HTV-a, pokrenut ćemo disciplinski postupak, jer novinari ove kuće ne mogu raditi promidžbene priloge.

- To se ispituje, glavna urednica je povela akciju i ona će je dovesti do kraja.

 

 

- I to je jedan od slučajeva kojim me se želi opteretiti. Gospođa Luks je tokom proteklih deset godina imala ugovor s HRT-om koji joj je omogućavao da se ovamo vrati kad god poželi. Što se tiče njezine emisije, to biste trebali pitati programske šefove.

- Vi znate da ih nisam ja otjerao. Trebamo li i u ovoj situaciji tražiti nekog mini Brandta, koji će kleknuti i ispričati se? Možda to nije moralno neutemeljena ideja i možda je to šansa da se tim ljudima dade moralna zadovoljština, da se dade isprika svim ljudima koji su bili žrtve jednog rastezljivog pojma “neprijatelj”, a nisu bili neprijatelji!

- Da sam ih maknuo, manjina bi mi zamjerala, a većina bi bila zadovoljna. Hrabrost je ići protiv većinskog mišljenja, a meni se činilo da je trebalo zaustaviti spiralu stalnih revanša. Uskoro će se znati jesu li ti novinari ispunili povjerenje koje sam im dao. Ako se ikad dogodi da se ponovno budem natjecao za ovo mjesto i ako se ikad dogodi da me ponovno izaberu, onda bih imao jači legitimitet i promjene bi bile puno veće i dublje.

- Najprije moram odlučiti hoću li se ikad više natjecati. Sad ne razmišljam kamo bih otišao, ali ako bih se našao u toj situaciji, otišao bih tamo gdje ću najbolje moći iskazati svoje novinarske kvalitete.