Stipetić Petar

23.12.2000

Feral

Tweet

 

 

tekst

     - Nikada mi ni na kraj pameti nije bilo da ću svoju vojničku karijeru završavati na taj način, premda sam uvjeren da će i to dobro završiti, jer sam cijeli svoj život radio savjesno i pošteno na svim poslovima koje sam obavljao. Uvijek sam smatrao da radim ono što treba raditi.

     - Dakle, iznenadio vas je poziv iz Haaga?

     - Iznenadilo me je spominjanje mojega imena u haaškome kontekstu. Aktivni sam sudionik rata punih pet godina i bilo bi žalosno da me ne spominju protivnici, ali da me spominju u kontekstu zločina i neprofesionalno odrađenih zadaća – to me iznenađuje. Cijelo sam vrijeme radio samo ono što je bila obaveza vojnika, a vojnicima zadaće postavlja politika. Nikad se nisam miješao u politiku, ali sam vojnički posao odrađivao profesionalno i stručno.

     - Jeste li se u posljednjih deset godina uvijek slagali s političkim odlukama po kojima ste morali postupati?

     - Ne, nisam se slagao s puno stvari. Uvijek sam iznosio svoje mišljenje, koje uglavnom nije bilo prihvaćano.

     - Kome ste iznosili svoja razmišljanja?

     - Svoje sam mišljenje iznosio nadređenima i s vojničkog sam stajališta procjenjivao situaciju i predlagao optimalna rješenja, a onaj tko je odlučivao, moju procjenu nije morao uzeti kao relevantnu.

 

 

     - Možete li sad reći hoćete li se u Haagu pojaviti kao svjedok ili kao optuženi?

     - To ni meni nije jasno, zato što je poziv nejasno formuliran. Vladin Ured za suradnju s Haaškim tribunalom zatražio je pojašnjenje poziva, pa se sad čeka odgovor Carle del Ponte. Spreman sam za davanje iskaza u bilo kojem svojstvu: ne bojim se ni da me tretiraju kao osumnjičenika, ni kao svjedoka, ni kao optuženog. Nisam učinio ništa što bi se moglo okarakterizirati kao ratni zločin ili postupanje protivno Ženevskim i Haaškim konvencijama, ali rat je prljav posao, u kojemu se događaju i otkloni od propisanih normi ponašanja. U svojoj sam se praksi trudio da se takvi otkloni ne događaju i mislim da se na područjima gdje sam bio odgovoran za provođenje ratnih operacija neke grube greške nisu ni događale. Možda je bilo pojedinačnih ispada, koji se nisu mogli kontrolirati, no otvoreno mogu reći kako u mom sektoru zapovijedanja nije bilo kršenja ratnog prava.

     - Idemo sad kronološki. Kakva je vaša uloga u ratnim akcijama u Medačkome džepu?

     - Ako ste rekli da idemo kronološki, onda bismo se trebali vratiti u 1991. godinu...

     - Dobro, ali ta godina nije previše bitna u priči o ratnim zločinima s kojima se povezuje vaše ime.

     - U redu, u redu... Petnaestog rujna 1993. bio sam na funkciji zapovjednika zagrebačkog Zbornog područja i ujedno sam bio član hrvatske vojne delegacije koja je pregovarala sa suprotnom stranom i međunarodnim institucijama koje su boravile u Hrvatskoj. U tom svojstvu sam 15. rujna 1993., na zahtjev načelnika Stožera generala Bobetka, potpisao sporazum o povlačenju hrvatskih snaga iz Medačkoga džepa. Potom sam upućen u Gospić da nadzirem kako tamošnje Zborno područje provodi sporazum: moja funkcija je bila kontrolirati da se povlačenje izvrši korektno i prema dogovoru. Ništa drugo nisam tamo radio, nisam vodio akciju...

     - Tko je vodio akciju?

     - Akcija je vođena iz Glavnog stožera HV-a preko Zbornog područja Gospić i neposrednih zapovjednika na terenu. Akcija povlačenja naših snaga iz Medačkoga džepa vođena je pod neposrednim zapovjedništvom zapovjednika gospićkog Zbornog područja.

     - Je li u tom zbornom području bilo otpora izvlačenju HV-a iz Medačkoga džepa?

     - Bilo je dosta negodovanja među vojnicima, ali je međunarodni pritisak bio tako jak da smo se morali izvući s tog prostora. Bilo je situacija da su vojnici, po povratku s položaja, otvarali vatru po našoj zapovjednoj zgradi, a bilo je i prijetnji da određeni ljudi ne smiju doći na teren... No, to su uobičajene reakcije pri povlačenju vojske s osvojenog prostora.

 

 

     - Jesu li vas po dolasku u Gospić informirali o srpskim civilnim žrtvama u akciji Medački džep?

     - To nije bila moja tema, imao sam konkretnu zadaću, koju sam i obavio.

     - Zašto ste baš vi izabrani da potpišete sporazum o povlačenju?

     - Cijelo vrijeme rata bio sam u funkciji pregovarača. Mene su, inače, redovito slali tamo gdje je bilo problema i gdje je trebalo odraditi posao.

     - Početkom 1992. poslani ste u Gospić da smijenite tamošnje vojno zapovjedništvo na čelu s Mirko Norcem. Tko vas je onamo poslao?

     - Poslije niza primjedaba na stanje u Gospiću, predsjednik Republike donio je odluku o smjeni zapovjednika 118. brigade HV-a, sadašnjeg generala Norca, i meni je namijenio ulogu da provedem tu odluku. Određena je ekipa koja je trebala preuzeti zapovijedanje i krenuli smo u Gospić: pošli smo ujutro i cijeli smo dan putovali do Karlobaga; iz Policijske postaje Karlobag uspostavio sam vezu s policijom u Gospiću, dobio sam šefa gospićke policije Dasovića i zamolio ga da me spoji s Norcem; Norac je odbio razgovarati, ali ja sam insistirao, pa sam poslije nekoliko sati natezanja dobio dozvolu da dođem u Gospić. No, samo moj vozač i ja, bez pratnje...

     - Tko je još bio u vašoj pratnji?

     - Bio je Ante Karić, doktor Jurković, pukovnik Rendulić... Bila je to jezgra novog zapovjedništva 118. brigade. Od Karlobaga smo išli preko Velebita, u Brušanima smo naišli na naše balvane, temeljito sam legitimiran i onda su nas pustili u Gospić. Došli smo u Zapovjedništvo, bilo je malo negodovanja i iščekivanja što će se dogoditi, ja sam im na prepad zapovjedio ‘pozor’ i izvadio Tuđmanovu zapovijed, te je pročitao. Poslije toga smo malo razgovarali, pa sam zamolio Norca da pođe sa mnom, ali je on to odbio. Rekao sam mu da je zapovijed jasna i da mu mora biti jasno što slijedi ako je ne posluša. Potom sam se vratio u Zagreb i referirao načelniku Stožera generalu Tusu da je zapovijed djelomično izvršena, da sam je pročitao Mirku Norcu, a ovaj ju je odbio provesti. Zamolio sam generala Tusa da to prenese predsjedniku Republike, a on je rekao da bi bilo bolje da ja to kažem Tuđmanu. Otišao sam gore i sve mu rekao. Norac, međutim, nije smijenjen, nego je nakon dva dana pozvan u Zagreb, gdje je promaknut u čin pukovnika.

 

     - Zašto je Norac trebao biti smijenjen?

     - Pričalo se da se u Gospiću rade stvari koje nisu dolične, a osnova za smjenu bilo je pismo Vladina povjerenika Ante Karića.

     - Kako onda tumačite ekspresno unaprjeđenje Mirka Norca?

     - Nemam ja što tumačiti, to je tako prošlo. Reagirali smo, ali nismo naišli na pozitivan odziv.

     - Je li istina da vam je Norac tom prilikom kazao da on od svih hrvatskih generala priznaje samo generala Luburića?

     - To je bilo na kraju našeg razgovora: Norac je izručio pozdrav generalu Franji Tuđmanu i svim hrvatskim generalima, ali je dodao da je za njega jedini general Maks Luburić. To sam, također, uredno prenio predsjedniku Tuđmanu.

     - Kako je on reagirao?

     - Reagirao je vrlo žestoko i zapovjedio je određenim ljudima da to riješe, ali ništa nije promijenjeno.

     - Je li vam to bio signal da neke stvari u vojsci i državi idu krivim smjerom?

     - Nije, bio sam navikao da neke stvari u poslu ne idu kako bi trebale ići. Ne zaboravite, bila je to 1992. i bili smo na početku stvaranja ozbiljne vojske.

     - Jeste li u vrijeme zapovijedanja akcijom “Bljesak” znali za vrlo ozbiljne srpske civilne žrtve na cesti između Okučana i mosta na Savi, u Novom Varošu, Paklenici, Medarima, Trnovu...? Jeste li znali za zrakoplovno mitraljiranje srpske izbjegličke kolone koja se kretala prema Bosni?

     - Operacija “Bljesak” bila je nužda i ja sam u toj operaciji bio koordinator borbenih djelovanja na pravcu Gradiška-Okučani, gdje je neposredno zapovijedao zapovjednik Zbornog područja Bjelovar. Sa zapadne strane, od Novske prema Okučanima, zapovijedao je zapovjednik Izdvojenog zapovjednog mjesta Garešnica. Moja uloga je bila da održavam izravnu vezu između Glavnog stožera i zapovjednika ZP Bjelovar te da pratim njegov rad. Što se tiče mitraljiranja koje spominjete, mi nismo tražili upotrebu zrakoplovstva u “Bljesku”, jer nam to nije trebalo. Operacija se odvijala pozitivno, a zahtjev za upotrebom zrakoplovstva s terena dolazi kad se naiđe na tvrđi otpor. Po meni, nije bilo potrebe za djelovanjem zrakoplovstva po bilo kojem cilju, osim možda djelovanja po mostu između Stare Gradiške i Bosanske Gradiške, a zbog sprječavanja nekakve intervencije iz Bosne.

     - Tko je naredio upotrebu zrakoplovstva?

     - Ne znam, vjerojatno nadležno više zapovjedno tijelo koje je rukovodilo operacijom. Zrakoplovi su uvijek centralizirano korišteni, ali može i zapovjednik s terena zatražiti potporu i onda daje nalog i određuje cilj. Nisam imao spoznaja da je mitraljirana kolona, znam da je bilo žestokih okršaja oko Novog Varoša i na kanalu ispred Stare Gradiške, znam da smo imali gubitaka...

 

     - Niste imali informacija o srpskim civilnim žrtvama?

     - Nisam imao informacija. Ako je bilo civilnih žrtava, bilo ih je zbog toga što su civili bili izmiješani s vojnicima. To je bilo opće bježanje, u kojemu su i civilne žrtve moguće. U svakom slučaju, jamčim da civilne žrtve nisu bile plod nečije namjere.

     - Na kome je odgovornost ako je onaj zrakoplov koji je pucao po izbjegličkoj koloni, izazvao civilne žrtve?

     - Utvrdit će se tko je izdao zadaću zrakoplovu. Koliko ja znam, zrakoplovi su tukli po mostu preko Save, ali ako su se u tom trenutku na mostu našli ljudi, moguće je da je došlo do civilnih žrtava. No, to se sigurno nije dogodilo po zahtjevu zapovjednika ili mene.

     - To je, dakle, morao biti nalog Glavnog stožera?

     - Moguće je.

     - U operaciji “Oluja” zapovijedali ste Operativnim sektorom sjever. Na tom je području, a riječ je o Kordunu i Baniji, prema HHO-ovu srpanjskom izvještaju, ubijeno ili nestalo 267 srpskih civila, s time da je 187 ljudi ubijeno u njihovim kućama. Kad ste prvi put čuli za ta ubojstva?

     - Kad ih je objavio HHO! Zapovijedanje Sektorom sjever preuzeo sam drugog dana operacije, dakle, 6. kolovoza oko 16 sati poslije podne. Naime, početnim planom operacije određen sam za zapovjednika istočne Slavonije sa sjedištem u Đakovu, međutim, 6. kolovoza dobio sam poziv da se vratim u Zagreb i da dođem predsjedniku Tuđmanu. Otišao sam gore s ministrom Šuškom i generalom Červenkom i tamo mi je uručena zapovijed da se određujem za zapovjednika Sektora sjever i da zapovijedanje preuzimam u Petrinji jer je tamo došlo do zastoja u odvijanju borbenih djelovanja.

     - Tko je tamo vodio operaciju?

     - Vodio ju je general Ivan Basarac.

     - Zašto je došlo do zastoja operacije?

     - Zato što je general Basarac napravio grube previde i odstupio od ranije pripremljenih planova. Doveo je postrojbe na pravce na kojima one nikad nisu bile, gdje ne poznaju teren i protivnika, a najveća je greška bila što je išao direktno napasti grad Petrinju, što nikad nije bila naša koncepcija.

 

     - Koliko je bilo žrtava s hrvatske strane?

     - Koliko se sjećam, Druga je gardijska brigada samo prvog dana akcije imala šesnaest mrtvih, izgubila je zapovjednika bojne i poginuo je zapovjednik 57. sisačke pješačke brigade.

     - Zašto je general Basarac išao na promjenu plana akcije?

     - On je to svojevoljno napravio ili, možda, u dogovoru s načelnikom Glavnog stožera. Kad mi je uručena zapovijed, nisam je htio prihvatiti, upozoravajući vrhovnog zapovjednika da nije zgodno u toku operacije vršiti smjenu zapovjednika, ali on je pod svaku cijenu htio smijeniti generala Basarca. Rekao sam da neću i ne želim, ali on je tada rekao: “Vi ste vojnik i ovo je zapovijed”, nakon čega sam salutirao i rekao: “Na zapovijed.” Poslije toga sam krenuo u Sisak i uspješno dovršio akciju. Mislim da nisam napravio ništa posebno: samo sam postrojbe doveo na početne položaje i zapovjedio napad po prije pripremljenom planu. Nisam imao nikakvih problema u vođenju operacije, ali se problem pojavio kad se u okruženju našao 21. kordunski korpus, koji je sam ponudio predaju. Predaja je kasnije i realizirana u skladu s najboljim vojnim pravilima i običajima. Žalosno je da kod mene u ladici i dalje stoji originalni zapisnik o predaji tog korpusa, a da nitko nije bio zainteresiran da ga zatraži i stavi na mjesto koje mu pripada.

     - Jeste li tada imali spoznaja što se događalo s kolonom koja se povlačila smjerom Topusko-Glina-Žirovac-Dvor na Uni?

     - Koliko znam, začepljenje na tom pravcu nastupilo je već drugog dana operacije, pa su tenkovi stoga i presijecali tu kolonu...

     - Srpski tenkovi?

     - Da, srpski tenkovi. Djelovanja po toj koloni s naše strane nije bilo zato što nije bilo potrebe da se to čini, a razloga nije bilo zato što nije bilo nikakvog otpora. Čisto sumnjam da je tu s naše strane bilo nekorektnih postupaka. I tu se govori o djelovanju zrakoplovstva, ali odgovor je isti kao i prije: nalog za upotrebu zrakoplovstva mogao je doći samo iz Glavnog stožera.

     - No, ipak su tamo stotine ljudi ubijene ili nestale. Kako to objašnjavate? Netko je ipak odgovoran za to?

     - Naše su zapovijedi uvijek bile kristalno jasne: prema civilima postupati humano i u skladu s međunarodnim konvencijama. Ako je toga bilo, to su mogli učiniti pojedinci koji, po meni, nisu zdrave pameti. Tko god je učinio takvo djelo, mora za njega odgovarati. Inače, pri našem spajanju s Petim korpusom Armije BiH bilo je malo vatre i moguće je da je netko u toj vatri stradao, ali tvrdim da nije bilo zapovijedi da se djeluje po izbjegličkim kolonama.

 

     - Imate, međutim, jedan drugi problem: Statut Haaškog tribunala propisuje kaznenu odgovornost i za osobe koje su imale zapovjedni autoritet, a nisu spriječile zločine ili ih naknadno procesuirale.

     - Sve su naše zapovijedi bile protkane ovom rečenicom o zaštiti civila, a meni nikad nisu stizali nikakvi izvještaji o počinjenim zločinima, pa stoga nisam mogao ni poduzimati odgovarajuće mjere. Druga bi bila situacija da sam dobio izvještaj od nekog podčinjenog zapovjednika o zločinu i da sam se oglušio o taj izvještaj. Rat je prljava stvar i sve je moguće, ali svaki je podčinjeni zapovjednik dužan izvijestiti višeg zapovjednika o zločinu ili ga spriječiti.

     - Jeste li, u onih nekoliko dana zapovijedanja akcijom u Sektoru sjever, imali pod kontrolom sve jedinice i zapovjednike Hrvatske vojske na tom području?

     - Na vezi sam imao sve postrojbe i zapovjednike, ali vi trebate znati da je moje zapovjedno mjesto bilo udaljeno od prve borbene crte i težišno sam preko sustava veza primao izvješća i izdavao zapovijedi. Poznato je da od korektnosti svih zapovjednika ovisi i korektnost akcije i onoga tko zapovijeda cijelom akcijom. Prigodom obilaska terena, odnosno položaja zapovjedništava i postrojbi nisam vidio ni osobno uočio nikakve nekorektne postupke, već je ono što sam zatekao u potpunosti odgovaralo dostavljenim izvješćima. Želim napomenuti da sam i osobno u tim trenutcima zbrinjavao napuštene starije i nemoćne osobe.

Desetog kolovoza 1995. dobio sam zapovijed da se povučem u Zagreb, a po dolasku u Glavni stožer moj mi načelnik, general Červenko, ni ruku nije stisnuo.

     - Ako se utvrdi da je u Sektoru sjever tokom “Oluje” ipak bilo zločina – a sva je prilika da će to biti utvrđeno – koga ćete smatrati krivim?

     - Ne bih prejudicirao, već držim da najprije treba utvrditi da li ih je bilo. Naime, postoje zapovjednici koji su vodili svoje postrojbe i koji su imali bolji uvid u stanje na terenu nego što sam ga imao ja kao zapovjednik bojišta. Na koncu, morat će se utvrditi eventualne individualne krivnje. Postoje gomile dokumenata koje jako dobro oslikavaju tijek operacija i sve se može rekonstruirati.