Ivić Pašalić |
|---|
 |
Dr. IVIĆ PAŠALIĆ, SABORSKI ZASTUPNIK HDZ-a
Zbog mladosti i neiskustva u kontaktu s medijima platio sam visoku cijenu, jer sam smatrao da nije moj posao često komunicirati s novinarima. Tako se rodio animozitet, koji su neki moji kolege uspješno pothranjivali, trgujući s novinarima i informacijama, kupujući tako lijepu sliku o sebi. Kao savjetnik Predsjednika s golemim ovlastima, mnogima nisam bio simpatičan, jer sam zadirao u njihove interesne i utjecajne zone. S obzirom na moju bliskost s Predsjednikom, trebalo me diskreditirati
“Zalažem se da se cijeli slučaj prisluškivanja novinara temeljito istraži, da se ništa ne prikriva, ništa ne spaljuje”
“Koliko ja o tome znam - ne postoji peti ortak, a za Hrvoja Franjića morate pitati nekog drugog”
“Ni u jednom trenutku nisam primijetio da Tuđman nije u stanju redovno obnašati predsjedničke dužnosti”
tekst
* Kad se Feral obratio vašem stranačkom šefu Ivi Sanaderu, želeći u ovom broju uz vaš imati i njegov intervju, odgovorio je otprilike: nije Pašalić moja razina, obratite se Šeksu ili Krpini. Vrijeđa li vas to?
- Ne. Poštujem sve stranačke kolege – od predsjednika stranke Sanadera, do Šeksa. To me ni na koji način ne vrijeđa.
* Pozdravljate li se uopće sa Sanaderom? Nedavno ste se u jednom osječkom restoranu sa Sanaderom, Šeksom i Glavašem gotovo sudarili, a, tobože, nitko nikog nije vidio...
- Ha, ha! Bio je to zanimljiv susret. S poznanikom iz Osijeka navratio sam u restoran Bijelo-plavi i taj mi je prijatelj rekao: “Iza leđa su nam Šeks, Sanader i Glavaš...”
* Opet su vam radili iza leđa?
- Ha, ha! Običaj je i pristojno je kad naiđete na ljude koje poznaje da ih pozdravite. Kako sam im bio okrenut leđima, očekivao sam da će oni, kad nas primijete, doći i pozdraviti, što bih ja napravio u svakoj situaciji. No, oni se nisu javili i bilo mi je žao – jer to nije red, nije pristojno. Kad smo završili s objedom, kanio sam im prići na odlasku, ali bilo mi je neugodno - kako se oni nisu htjeli javiti, ni ja njima nisam želio smetati.
* Sanader uporno tvrdi da u vrhu stranke nema podjela, a HDZ je oštro suprotstavljen na vaše i njegove pristaše. Zašto se taj sukob pokušava tajiti kad je vidljiv i iz svemira?
- Ne zbog demagoških floskula o jedinstvu stranke, mogu samo reći kako ja vidim stvari. Od smrti predsjednika Tuđmana isključivo sam se ponašao tako da ni jednim postupkom, ni jednim činom ne budem onaj na kojem bi HDZ pukao. To je moto kojeg se držim. Kad je Predsjednik umro, događale su se burne stvari u vodstvu naše stranke. Nisam se slagao s mnogočim, od načina vođenja stranke, nekih kadrovskih rješenja, do postupaka u izbornoj kampanji, kandidacijskih lista... Svojom sam se voljom maknuo s prvoga na drugo mjesto. Nastojao sam graditi mostove i miriti ljude, jer je bilo važno da HDZ opstane. Bio sam demokratski nominiran na Klubu za potpredsjednika Sabora, no poslije se sa mnom nedemokratski obračunalo. Otrpio sam to. Nastojao sam ne biti točka na kojoj bi se HDZ lomio. I danas se ponašam na isti način, što ne znači da neću misliti svojom glavom i javno iznositi mišljenje, a da stvari budu u okviru stranačkog programa i statuta.
* U jednome ste Sanader, Šeks i vi upadljivo slični. Podjednako ste ignorantski reagirali na aferu prisluškivanja 126 novinara. Vaše čuveno “pa što” bilo je posve nalik Sanaderovoj izjavi. Kako možete odmahnuti rukom na skandal nezabilježen u bilo kojoj postkomunističkoj zemlji?
- Slažem se da se stvari mogu interpretirati i na način kako ste to vi učinili. Zalažem se da se cijeli slučaj temeljito istraži, da se ništa ne prikriva, ništa ne spaljuje, već da se na stručan i kompetentan način sve ispita i istraži. Neka se formira stručno tijelo, u okviru ministarstva ili ljudi koji su stručnjaci za ta pitanja, da bi se vidjelo je li bilo nezakonitosti. Ovako, bojim se da je cijeli slučaj vlast pustila u javnost kako bi se stvorila još jedna afera, a pozornost javnosti skrenula s bitnih stvari.
* Kao nekadašnji Tuđmanov savjetnik morali ste biti upućeni u prisluškivanje novinara. Ako prisluškivanje nije bilo vaša ideja, nego Tuđmanova, jeste li ga savjetovali da to ne čini?
- Moj posao nije bio operativne obavještajne naravi. Bio sam savjetnik za unutarnju politiku, a sigurnosnim pitanjima bavio sam se tek načelno, na razini određenih sigurnosnih fenomena. Puno prije nego što je vlast izašla s tim dosjeima u emisiji Nedjelom u 2, rekao sam: “Da, bilo je prisluškivanja novinara.” Slučajevi za koje ja znam bili su motivirani objavljivanjem različitih povjerljivih dokumenata. Svaka država štiti povjerljive podatke i tražilo se na koji su način ti podaci dospjeli u javnost. To je bio ključni razlog prisluškivanja za one slučajeve koje ja znam.
* Iako niječete autentičnost objavljenih Tuđmanovih stenograma, ostaje mučan dojam da je Pantovčak bio središte spletki. Vaš sadašnji bliski saveznik Andrija Hebrang govori kako je zbog prirode bolesti Tuđman gubio odlučnost, što je dio okoline iskoristio da bi eliminirao političke konkurente. “Uhodili su nas, prisluškivali, objavljivali gnusne laži”, kaže Hebrang. Ako to već niste poticali, kao što kažete, zašto ste dopustili takvo stanje?
- Takve ocjene su pretjerane. U Predsjedničkom uredu radio sam od rujna 1993. do Predsjednikove smrti. Mogu dosta objektivno i poprilično upućeno govoriti da se u to vrijeme na Pantovčaku radilo vrlo ozbiljno. Problem je bio što jedan dio ljudi u drugim segmentima vlasti nije imao hrabrosti ili kompetentnosti odgovorno obnašati svoju dužnost, pa se odgovornost za donošenje odluka prebacivala na Predsjednika i ljude oko njega. Bilo je lakše reći: “To je odlučeno gore, mi s tim nemamo ništa.” A pogotovo kada bi se događale kadrovske promjene jer je puno lakše bilo prodati priču da je to zbog spletki na dvoru, a ne zbog toga što Tuđman u neke osobe više nije imao povjerenja. Ljudima je bilo lakše reći: “Kriv je Pašalić, krive su spletke”, nego: “Tuđman u mene više nema povjerenja.”
Kad je riječ o uhođenjima i prisluškivanjima, volio bih da se sve karte stave na stol, da se otvore arhive i pokažu vjerodostojni dokumenti. Nažalost, postala je velika moda da se svatko tko hoće biti faca, mora pokazati kao žrtva Tuđmana, HDZ-a, Pašalića, tajnih službi. A nitko od ljudi koji o tome javno lamentiraju nije donio nikakve dokaze.
* U javnosti se iznose oprečne ocjene o Tuđmanovoj sposobnosti prosuđivanja u posljednjih godinu i pol dana njegove vladavine. Čuli smo što je rekao Hebrang. Vesna Škare-Ožbolt tvrdi međutim da je do posljednjeg dana Tuđman bio bistra uma, a Pavletić da je njegova sposobnost racionalnog rasuđivanja bila narušena i pod dominantnim utjecajem pojedinaca iz savjetničkog kruga. Vi se o tome još niste izjasnili?
- Ne izjašnjavam se o stvarima za koje nisam ni nadležan ni kompetentan. Bio sam savjetnik za unutarnju politiku. Za taj sam posao spreman položiti račune. Govoriti o Predsjednikovu zdravlju ne mogu, jer to nije bio dio mog posla, pa bi to bilo i neprofesionalno i nemoralno. Postoje oni koji su za to bili zaduženi, postoje odluke o osnivanju liječničkog konzilija, postoji ukupna dokumentacija o Predsjednikovoj bolesti, dijagnozi, terapiji. Način na koji se o tome sada govori, nedopustiv je. Ako javnost zanima da se o vremenu Predsjednikove bolesti konkretnije govori, postoje mjerodavni ljudi, institucije, dokumentacija.
* Ali vjerojatno vam je jasno da se upravo vama imputira manipuliranje bolesnim Tuđmanom. Morali ste, savjetujući Tuđmana posljednjih godinu dana, biti svjesni u kakvom je stanju. Zašto mu niste sugerirali da se povuče?
- Mogu govoriti o Predsjednikovu zdravstvenom stanju samo na temelju mog iskustva i svakodnevnih kontakata. Ni u jednom trenutku nisam primijetio da nije u stanju redovno obnašati predsjedničke dužnosti. Kolege koji su se tim bavili nikada nisam pitao o detaljima Predsjednikove bolesti, samo sam ih u nekoliko navrata upozorio na njihovu odgovornost, rekavši im da, ako postoje problemi, to moraju signalizirati. I siguran sam da bi oni reagirali u slučaju da je bilo takvih elemenata. Zato nije bilo nikakvih razloga da ja nešto činim mimo tih stručnih, odgovornih i moralnih ljudi.
* Zašto se vaše ime vezuje uz sve velike afere – do petog ortaka u Dubrovačkoj banci, afere Grupo, privatizacije Slobodne Dalmacije, kupovine Večernjeg lista ... Ako tako uporno tvrdite da s tim nemate veze, zašto baš vas - a ne primjerice Kostovića, Vesnu Škare-Ožbolt ili Šarinića - vežu uz te afere?
- Nemam odgovora na to pitanje. Ne želim robovati teorijama zavjere da je to sve protiv mene negdje mračno smišljeno, pa mogu samo govoriti što sam napravio da bi se te priče rasvijetlile. Zbog Dubrovačke banke tužio sam Barača, no nažalost taj se sudski proces rasteže i traje već četvrtu godinu. Ono što je do sada riješeno, jest pravomoćna presuda zagrebačkoga Županijskog suda da je ugovor, koji je javno objavljen, falsifikat. Ali to je u javnosti manje-više prešućeno. Kad je došla nova vlast, podnio sam zahtjev za istražno povjerenstvo oko slučaja Dubrovačke banke. Taj je zahtjev odbijen. Istražno povjerenstvo Sabora i Državno odvjetništvo ustvrdilo je da nema nikakvih nezakonitih radnji u prodaji Večernjeg lista, a ista je priča i kod tzv. afere Grupo. Sa svoje sam strane činio sve – dovodeći se u apsurdnu situaciju da dokazujem svoju nevinost – da se to rasvijetli. U ove dvije godine vlast nije stajala nezainteresirana, postrance, već je itekako rešetala moj privatni život i sve što sam radio u proteklih 10 godina. Te su se stvari manje-više izbistrile. No, na vaše pitanje zašto baš ja – nemam odgovor.
* Ako tvrdite da doista niste peti ortak u aferi Dubrovačke banke, morali biste, kao jedan od tada najbolje informiranih ljudi u Hrvatskoj, znati tko je to.
- Koliko ja o tome znam, ne postoji peti ortak, niti postoji varijanta po kojoj je na nekakav čudan način trebalo preuzeti Dubrovačku banku. Zašto je cijela priča smišljena? Možda bi se moglo analizirati i tražiti odgovore u sferi događanja u financijskom svijetu i sustavu poslovnih banaka nakon te afere i postaviti pitanje kome je bilo u interesu da se takvo što dogodi i kome su odgovarale posljedice što su nakon toga uslijedile.
* No što je pak s aferom Grupo? Ako nema petog ortaka u Dubrovačkoj banci, ondje postoji Hrvoje Franjić. Tko je dakle Hrvoje Franjić?
- Ha, ha! To morate pitati neke druge ljude.
* Jedan kolumnist opisao vas je kao “princa tame” ciničnog podsmijeha, majstora spletki i zakulisnih igara. Nezavisni mediji nisu vas voljeli, a istraživanja javnog mišljenja stavljala su vas na dno popularnosti. Neki stranački kolege smatraju vas “najvećim zlom u HDZ-u”. Tuđmanu ste, pak, bili najdraži suradnik. Otkud tolika razlika u ukusima?
- Tome sam zasigurno pridonio sam, ponešto posao koji sam radio, a dijelom okolnosti. Ono za što sam sâm kriv, bilo je zbog moje mladosti i neiskustva u kontaktu s medijima. Platio sam visoku cijenu za mladenačko neiskustvo, jer sam smatrao da nije moj posao često komunicirati s novinarima. Tako se rodio animozitet, koji su neki moji kolege vrlo uspješno pothranjivali, trgujući s novinarima i informacijama i kupujući lijepu sliku o sebi. Sjećam se susreta s glavnim urednikom jednih utjecajnih novina, kome sam na traženje da mu dostavim neke vrlo povjerljive dokumente rekao: “Gospodine, na krivoj ste adresi. Moj posao je da informacije ne cure, a ne da cure.” Drugo, biti savjetnik predsjednika Republike koji ima tako goleme ovlasti, posao je koji mnogim ljudima nije simpatičan jer zadire u njihove interesne i utjecajne zone. A s obzirom na moju bliskost s Predsjednikom, trebalo me diskreditirati.
* Ne bojite li se da će Sanader zbog intervjua Feralu protiv vas potegnuti stegovni postupak? Jer prekršili ste jednu davnu odluku VONS-a da HDZ-ovi dužnosnici ne smiju istupati u Feralu.
- Da, ta odluka je postojala. Iskreno, nije mi bilo lako odlučiti se za intervju Feral Tribuneu. Ne zbog te zabrane, nego zbog činjenice da se u Feralu vrlo često, sustavno, godinama, na jedan po mom sudu neprimjeren način pisalo o mom šefu, predsjedniku Tuđmanu, i dvojio sam samo iz tih razloga. No, neke konfrontacije treba završiti, iako vjerujem da je tadašnje ponašanje vlasti prema vama, u konačnici, koliko god to možda bilo ružno reći, gledano čisto tržišno, vama koristilo. Iako vjerujem da vam, ljudski, vrlo često i nije bilo lako. Jedan od ključnih razloga zašto sam prihvatio ovaj intervju jest želja da možda i tom gestom u Hrvatskoj pokušamo komunicirati uobičajeno, iako se u pristupu, političkim pogledima ili idejama ne slažemo.
Autor: Drago HEDL
|
|||||
