Mladen Vedriš |
|---|
 |
Ugledni ekonomist prof. dr. sc. Mladen Vedriš, predstojnik Katedre za ekonomsku politiku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član Ekonomskog vijeća, u intervjuu Vjesniku govori o aktualnim zbivanjima vezanim uz gospodarsku krizu te upozorava da ne trebamo očekivati čudo i preokret od turističke sezone, već prije ljeta otpočeti stvarati podlogu za ono što se mora napraviti kao sljedeći paket antirecesijskih mjera. "Nigdje nema trajnog rješenja bez socijalnog dijaloga i dogovora pojedinih segmenata u društvu. Iz krize se teško izlazi ako se ne gradi što viši stupanj konsenzusa"
• Prvu i najvažniju antirecesijsku mjeru - rebalans proračuna - Vlada je donijela ovih dana. Kako ocjenjujete rebalans? - Pozitivno. Rebalans je bitan korak, ali ekonomski pokazatelji prvih sedam-osam mjeseci ove godine odredit će ukupnu sudbinu sadašnjeg proračuna. Ili, drukčije rečeno, pravce i dubinu očekivanog sljedećeg rebalansa. To je, međutim, tek dio cijele priče. Važno je i to što će se događati u globalnom gospodarskom okruženju. Te dvije točke odredit će sudbinu proračuna u ovoj godini. • Kako komentirate tvrdnje da je Vlada u rebalansu umjesto smanjenja rashodovne, trebala povećavati prihodovnu stranu? - Nisam siguran da je to i moguće i racionalno. Povećanje prihodovne strane izravno ili neizravno značilo bi povećavanje poreza. Možda postoji jedno ili dva područja gdje bi se to moglo napraviti i nešto još dodatno zagrabiti, ali manevarski prostor nije velik. Ako pogledate proračun od prije četiri, pet godina i njegov trend rasta, vidljivo je da je on rastao brže nego BDP. Škare su se otvarale, a sad smo došli u situaciju kad ih se mora sklopiti. To neće biti zgodno, niti jednostavno. Jer, svako je povećanje proračuna bilo posljedica povećanja određenih prava. Itekako je potrebno voditi računa o pojedinim ranjivim skupinama društva i biti socijalna država, ali uvijek kad se uvodi neki novi izdatak, mora se biti svjestan od kuda će se to i platiti. Ne može biti koncepcija da će se to pokrivati dodatnim i dodatnim zaduženjem jer i to, na kraju krajeva, košta. I kao što se sada primjećuje, jedna od fiksnih stavki koja se u ovom rebalansu nije mogla dotaknuti jesu financijske obveze za podmirenje prijašnjih zaduženja. Nije uzalud ona stara poslovica - dug je zao drug. Jednostavno, ne može se povećavati ili održavati standard, javni ili osobni, na tuđi račun. • Ali, i u ukupnim antirecesijskim mjerama pa i u rebalansu naglašena je ta socijalna komponenta?! - To je razuman potez, ali ako se točno cilja. Znači, u društvu se mora prepoznati ne samo načelno ranjive skupine, nego unutar njih pojedince, dakle one koji tom mjerom mogu biti obuhvaćeni. A to je puno teže. Drugim riječima, unutar određene društvene skupine, tek je dio onih koji moraju dobiti pomoć. No, ne može se, niti treba pomoći baš svima. Tipičan je primjer sa školskim knjigama. Respektabilna je činjenica da se kao socijalna mjera daju besplatni udžbenici. Ali, mora se reći koji to dio populacije ima realnu potrebu da mu društvo pomogne besplatnim školskim knjigama. • Kako komentirate odnos dijela sindikata prema cijeloj situaciji, posebno kad je riječ o smanjenju osnovice plaća? - Jedna se dimenzija njihove argumentacije mora respektirati. Rekli su da su svjesni i spremni sudjelovati i dati doprinos, ali da na stolu moraju vidjeti participaciju i svih drugih. Naravno, to je pitanje koliko se ima vremena, strpljenja i želje da se zaista otvori ta delikatna tema - da se povede rasprava o politici raspodjele u cjelini… Primjerice, ne može se preko noći presjeći ni potpore poljoprivrednicima niti brodogradnji. Ne može se auto u punoj brzini ugasiti i očekivati da to neće značiti neke daljnje rizike u prometu. Ali, postupno smanjenje tih izdvajanja značilo bi opredjeljenje za to da se izdaci, koji ne donose rezultate, u konačnici ukinu. A to je bila jedna od poruka iz redova sindikata. Pogledajmo krizne situacije u drugim zemljama. Nigdje nema trajnog rješenja bez socijalnog dijaloga i dogovora između pojedinih segmenata u društvu. Iz krize se teško izlazi ako se ne gradi što viši stupanj konsenzusa. Prvo, suglasja o tome što se događa, a zatim o tome što se mora učiniti da bi se izašlo iz krize. Konačno i najteže, da svatko pristane preuzeti svoj dio tereta za izlazak iz krize. I da se pritom ne smatra posebno oštećenim u odnosu na druge skupine u društvu. • Na turističku sezonu gleda se kao na slamku spasa. Je li poduzeto sve potrebno za takva očekivanja? - Preveliki se teret stavlja i grade se prevelika očekivanja u odnosu na turizam. I do sada, u posljednjih sedam-osam godina imali smo relativno uspješne turističke sezone, ali one nikad nisu uspjele do kraja zatvoriti deficit u platnoj bilanci ostvaren u robnom sektoru. A nisu niti uspjele napuniti proračun s dostatnim poreznim prihodima. Naime, naša sezona prekratko traje. S dva ili tri mjeseca turizma ne može se očekivati da će nacionalna ekonomija stvoriti dovoljno nove vrijednosti za ostatak godine. Pogotovo sa strukturom turizma kakav je hrvatski. Jer, uz naš krevet dobrim dijelom prodajemo uvoznu robu. No, kamo sreće da turizam ove godine uspije, jer će pridonijeti standardu življenja u obalnom dijelu, pridonijet će makar dijelom u osiguravanju ravnoteže u bilanci plaćanja. No, nije realno očekivati da će turizam po svojoj profitabilnosti stvoriti takvu vrijednost koja će omogućiti da premostimo ovu krizu. • Na naše turističke stolove stavljali smo uvozno meso ili voće. Kriza je dovela do toga da napokon shvatimo kako je najjednostavniji izvoz preko turizma, odnosno da počnemo govoriti o hrvatskom protekcionizmu. - To je hrvatski realizam, a ne protekcionizam. Turist koji putuje u Francusku, vraća se zadovoljan jer je iskapio dobru butelju francuskog vina i uživao je u francuskim sirevima, a tako je i s drugim turističkim zemljama. Ako se na hrvatskoj trpezi pojave domaći specijaliteti, to nije protekcionizam, već mjera vlastite vrijednosti koju tu moramo pokazati. To ne znači da na obali u domaćoj turističkoj ponudi ne može biti talijanski ili meksički restoran. Dapače, to čini bogatstvo ponude, ali u tome moramo prepoznati priliku te pokazati i ponuditi ono što sami možemo i znamo proizvesti. Još iz vremena bivše države živi slogan: Zeleno-plava magistrala. Kontinent - obala. To nije fraza i kamo sreće da se njome i vozimo. • Kako se zemlje Europske unije postavljaju prema tom tzv. protekcionizmu? - Ovih se dana u Bruxellesu održala velika konferencija koja svake godine okuplja Europsku komisiju i Europsku udrugu poslodavaca. Prvi je i osnovni dojam da svaka članica Unije krizu nastoji riješiti poštujući vlastite okolnosti i tražeći vlastita rješenja. Europska unija ustraje na osnovnim razvojnim principima, ali konkretna rješenja kao što su odgovori na pitanja kako se nositi s krizom, kako pomoći pojedinim sektorima pa do razine kako pomoći pojedinoj tvrtki, svatko pronalazi sam. Hrvatska također ima potpuno legitimno pravo i obvezu pronaći vlastita rješenja koja će joj pomoći da prebrodi krizu. • Čini se da nam se trebala dogoditi kriza da neke stvari ne samo shvatimo, već i prihvatimo kao normalne? - Kriza se morala dogoditi da se shvati kako je uspješnost nacionalne ekonomije nešto što se ne može kupiti, uvesti ili preuzeti. Ali i da izbrišemo iluziju dosadašnjeg koncepta neoliberalne ekonomije da se može prepustiti događanjima - i da će se uspjeh dogoditi. Jer, neće se dogoditi. Znatno je veća vjerojatnost da se dogodi - neuspjeh. Omjer šansi je tek nešto bolji, nego da dobijete na lutriji pa da vam to trajno promijeni život. Samo sustavni i organizirani rad temeljen na vlastitim snagama i pameti može uroditi rezultatima. Ali, te su poruke izraženije u vremenima krize, nego prosperiteta. Vratit ću se na konferenciju u Bruxellesu. Jedan od čelnika globalne naftne kompanije rekao je da je u ovoj situaciji energetska kriza samo prikrivena onom gospodarskom. U pogledu oskudnosti energenata ništa se nije promijenilo, samo je zbog pada gospodarske aktivnosti trenutno manji pritisak na potražnju. Paralela je da je ova kriza, koja je uslijedila globalno, samo naglasila hrvatske probleme s kojima smo već desetljeće i duže odgađali suočavanje. Ali, svake je godine tri ili četiri milijarde eura rastao vanjski dug. Standard življenja i svi odnosi u potrošnji i investicijama koji su bili uspostavljeni u Hrvatskoj, bili su potpomagani tuđom štednjom ili prodajom imovine. Hrvatska se mora suočiti s bilancom stanja i mora vidjeti koji su joj deficiti i što učiniti da ih premosti. • Kako ocjenjujete rad Ekonomskog vijeća čiji ste član? - Ekonomsko vijeće svojevrsni je trust mozgova. Ono je istodobno primjerena platforma za dijalog struke i politike. U svim zemljama o kojima smo govorili kad sam rekao da svaka traži svoja rješenja, vlast i politička garnitura imaju uza se snažne misleće timove poznate pod nazivom think-tank. Počev od Amerike, pa do Europe i Dalekog istoka. Snažan stručno-intelektualni potencijal je softver razvoja. Kamo sreće da je Ekonomsko vijeće osnovano prije desetak godina. Možda bi mnogi problemi bili na vrijeme uočeni, mnoge zamke jednostranih rješenja izbjegnute. Sad je angažman stručnjaka važan zbog prepoznavanja budućih događaja. Recimo, struka je bila uvjerena da će kriza biti dublja i brža, nego što se to činilo nositeljima političke vlasti koji su svoj optimizam temeljili na činjenici da smo financijsku krizu lako prošli. No, nije se vjerovalo u to da će se ovako naglo i strelovito produbiti kriza realnog sektora. Ekonomsko vijeće mora vidjeti koje se interventne mjere moraju poduzeti, ali ništa manje nisu važne strukturne reforme. Ne može Hrvatska ostati u situaciji da ima 250.000 nezaposlenih, ne može se dogoditi da još nekoliko desetaka tisuća ljudi ostane bez posla, a da istodobno 80.000 ili 100.000 radnih mjesta nije popunjeno jer nema školovanih za određene profile. Reforme školstva i javne uprave, te zdravstvenog sustava moraju ići naprijed. One nisu spektakularne, nego mukotrpne, pa ne čudi da nailaze na otpor. Hrvatska mora nastaviti s reformama da bi ostvarila zacrtane ciljeve. Ekonomsko vijeće davat će potporu reformama, to je put gdje nema stajanja i nema kompromisa. • Spomenuli ste interventne mjere, pa i one koje se odnose na tržište rada. Svake godine postoji višak jedne i nedostatak druge radne snage, no u ovoj situaciji to je luksuz? - Za neke sezonske poslove ljudi se mogu brzo obučiti, i to se radi. No, veći su problem ljudi koji relativno rano ispadnu iz školskog sustava. Oni ne mogu dovijeka biti na burzi ili sjediti kod kuće. Organizirana politika na tržištu rada i obrazovanja precizira koje su struke deficitarne i tada se prema nezaposlenima ciljano nastupa te im se nudi dopunsko školovanje nakon kojeg na tržištu mogu funkcionirati i živjeti od svog rada. U Skandinaviji, primjerice, savjetodavci za zapošljavanje kucaju na vrata nezaposlenih i nude prekvalifikaciju i pomoć za zapošljavanje. Onog koji to jednom ili dvaput odbije, prestaju potpomagati. Ne možemo se zadovoljiti time da na sveučilištu, samo polovica studenata dobije diplomu. Mora se naći načina da se i druga polovica vrati u obrazovni sustav. Ne bismo trebali olako prihvaćati ni činjenicu da su pojedine strukovne škole poluprazne.
Silvana Oruč Ivoš
|
|||||
