Vedriš Mladen

12.04.1999

Feral

Tweet

MLADEN VEDRIŠ, BIVŠI POTPREDSJEDNIK VLADE GOVORI O TOME KAKO ĆE INOZEMNI KREDITI BITI UTROŠENI NA KUPOVANJE IZBORNOG VREMENA

 

    

 ---tekst

 

     * kakav je utjecaj kosovske krize na političko i ekonomsko stanje u Hrvatskoj?

     - Suprotno onome što se tvrdi, Hrvatska je u ovoj ratnoj krizi, promatrano geopolitički, dobitnik a ne gubitnik. Njeno je ukupno značenje bitno povećano u očima najvažnijih partnera, a to su zapadne zemlje. Kad se govori o velikim ekonomskim štetama, najčešće se spominje turizam. Ali mi smo, u sjeni rata u Hrvatskoj, relativno uspješno proživjeli već nekoliko turističkih sezona. I sad je najvažnija kvaliteta turističkog proizvoda, naša produktivnost i cijene, a ne trenutno granatiranje dijela bivše Jugoslavije. Uostalom i naša dosadašnja isključenost iz evropskih i sjevernoatlantskih integracija posljedica je događanja u našoj kući, a ne u Srbiji.

     * Nije li ta kriza dobro došla HDZ-u da prikrije i neke, za njih neugodne činjenice? Koga sad, da primjer, još zanima suđenje Šakiću?

     - Sasvim je sigurno da su ti događaji trenutačno potisnuli na marginu zanimanja javnosti mnoge realne probleme; od ekonomije, koja je dospjela do ruba provalije, pa do izbornog zakona, slobode medija i sličnog. Ali nakon svake anestezije, bez obzira koliko bila duboka, dolazi do buđenja. Za nekoliko tjedana ili najviše nekoliko mjeseci, to će se dogoditi i kod nas. Ali do tada će biti izgubljeno još više dragocjenog vremena, pa će problemi postati još teži.

 

     - Neće. Zapad će sada dati određenu financijsku pomoć, da ne stvori još jednu krizu u regiji. O takvim se aranžmanima sigurno razgovaralo i tokom posjeta Vladine delegacije Sjedinjenim državama. Ali strateški ciljevi Zapada ostat će isti. Bez pune demokracije, ovo područje i dalje ostaje trusno. Zato na principijelnim pitanjima popusta nema. Privremeno će biti samo nešto manje verbalnih pritisaka i javnog isticanja tih zahtjeva. Ali od njih se neće odustati.

     * Pa ipak, Amerikancima je u jednom razdoblju i Pinochet bio miljenik. Ne računa li na to i Tuđman?

     - U jednom razdoblju, pogotovo u Latinskoj Americi, politika SAD se zaista oslanjala na čvrstu ruku. No pokazalo se da je tako stvaran samo prividni mir, za koji se plaćala visoka cijena. Čvrsta ruka najčešće je ostavljala iza sebe građanski rat. Takav je slučaj Nikaragve, Salvadora ili Kube. Taj je model 80-ih godina napušten, pa Amerika danas traži demokratske zemlje, koje joj mogu biti partneri, a ne čuvarska državna služba, do daljnjega.

     - Politika kupovanja (izbornog) vremena tu je sasvim providna. Krediti će se koristiti za povećanje deviznih rezervi i očuvanje tečaja kune, a preko njega i stabilnosti cijena. Tako se želi preživjeti do turističke sezone. Pri kraju godine, trebali bi stići i prihodi od prodaje javnih poduzeća, prvenstveno telekomunikacija. To je isti, stari scenarij u kojem nema ni razvoja, ni brige o zapošljavanju, ni izvoza, ni saniranja vanjskotrgovačke bilance, ni brige što će biti sa sve većim javnim dugom... Pružila se nova šansu da se nastavi po starom.

     - U budžetu je bila predviđena milijarda maraka od prodaje javnih poduzeća, a ja mislim da će trebati barem još toliko da se sačuva vanjska likvidnost i obrani tečaj. Mnogo je veći problem domaća javna potrošnja, proboj budžeta i trošak osiguranja isplate štednje u posrnulim bankama. Tu se već sada nakupio dug od preko devet milijardi, a samo za mirovine svakog mjeseca nedostaje novih 650 milijuna kuna. Istovremeno, poduzeća raspolažu s ukupno manje od 3 milijarde kuna na svojim žiro računima. Svi se ti računi ne mogu platiti. Novcem iz inozemstva pojačat će se devizne rezerve, a domaći dugovi će se odgađati. Na primjer, mjenicama, što se i sada radi.

 

     - Da. U proteklih pet godina stalno se raspravlja o raspodjeli i o porezima, a one koji te poreze plaćaju, nitko ništa ne pita. A da ih pita, oni bi odmah, bez mnogo razmišljanja, prvo tražili da se ukloni sve što sprječava uključivanje u evropske integracije. Samo zato što smo ostali izvan CEFTA-e, naš je izvoz u zemlje Srednje Evrope opterećen carinom od 12 do 20 posto. To je stravično. Nitko u Hrvatskoj danas ne posluje s 12 ili 20 posto profita, naravno ako sam stvara novu vrijednost. Toliko više ne zarađuju ni banke.

- Normalno financijsko tržište i kapital koji će im biti dostupan. Država je, za svoju stalno rastuću potrošnju, pokupila novac, pa su preostali “restlovi” postali preskupi. Zato se ne može povećati produktivnost i konkurirati čak ni na vlastitom tržištu, otvorenom za svakovrsni uvoz. Oni, zatim, traže jednak tretman pred zakonima i državnim ustanovama, a ne da se, kao sada, odlučuje politički i arbitrarno; da je vlast jednima saveznik ili ortak, a stečajni upravitelj. Taj subjektivizam godinama maršira Hrvatskom i svakog čini nesigurnim.

     * Koliko Hrvatska danas zaostaje za razvijenim svijetom?

     - Mjereno bruto domaćim proizvodom po stanovniku mnogo, a zaostaje svakim danom sve više. Svijet je u proteklih deset godina napredovao više nego u trideset prije toga. A u tih trideset više nego u posljednja dva stoljeća. Hrvatska je pak, u posljednjih deset godina bila odvojena od događanja u svijetu. Razdoblje prije toga, između 1980. i 1990. u čitavoj se Jugoslaviji smatralo izgubljenim desetljećem. Naša je sada glavna tema kad će se opet dostići razina iz 1990., a da se pri tom ne misli da su naše tvrtke izgubile priključak na taj svijet, s kojim se moraju natjecati. Slovenci, na primjer, imaju 50 tisuća radnih mjesta u proizvodnji dijelova za svjetsku automobilsku industriju. Mi automobile samo kupujemo.

 

     - Sasvim suprotno. Upravo su male zemlje postigle izuzetne ekonomske uspjehe. Najveći dohodak po stanovniku u Evropi ima Luxemburg. Najbrži rast u posljednjih dvanaest godina imala je Irska; zemlja sa samo 3,5 milijuna stanovnika i sa svim poznatim nacionalnim podjelama i opterećenjima. Nova zvijezda Evropske unije posljednjih je godina postao Portugal. Sve bi to bili beznadni slučajevi, kad bi vrijedilo pravilo da samo veliki imaju razvojne šanse. Naravno, nema razvojnog modela koji se može preuzeti u cijelosti. Nije to ni Sonyjev televizor, ni Daimlerov automobil. Sve su te zemlje proučavale što rade drugi i zatim slagale kockice prema vlastitim uvjetima.

U hrvatskoj vlasti jedva da netko o svemu tome i razmišlja. Nakon devet godina još se nije javno ponudila bilo kakva strategija razvoja. O njoj se još uvijek raspravlja samo u zatvorenim partijskim krugovima. Za Vlast je važnije zgaziti protivnika, nego čuti i prihvatiti čak i najdobronamjerniji prijedlog. I to je istinska drama i tragedija Hrvatske danas. Ona je podijeljena na podanike i neprijatelje.

     - Gotovo sve. Nezaposlenost drastično raste, pukle su bilance mirovinskog i zdravstvenog fonda, ne mogu se naplatiti budžetski prihodi, u privredu se ništa ne ulaže, ogroman je deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni... Sustavi su prestali funkcionirati. Ja ne znam što bi nam se još trebalo dogoditi, pa da priznamo katastrofu. Ja sada pitam, tko je u pravu? Katastrofičari ili lakireri?

 

     - On se ne događa u istom trenutku za sve. Za onoga tko se ne može liječiti, slom nastupa onog dana kad se razbolio. Kome na vrata kucaju svi mogući inkasatori, a frižider mu je prazan, slom nastupa kad ne stiže mirovina ili kad mu poslodavac ne daje plaću. Za nezaposlene, slom je nastupio u trenutku kad su dobili otkaz, bez nade za drugo zaposlenje. A među njima je skoro 100 tisuća mladih, koji traže prvo zaposlenje. Za njih je slom nastupio čim su shvatili da nikome ne trebaju. Kad se formira kritična masa ljudi koji su tako isključeni iz društva, može se reći da je nastupio opći bankrot. Ekonomski, politički i ljudski.

     - Postoji, ali pod uvjetom da se zbog takvih “rezultata” ostaje bez političkih mandata. Kod nas se to nije dogodilo, jer je zemlja bila anestezirana ratom. Uspostavljanje države, potisnulo je vrijednosti građanskog društva i važnost ekonomskog prosperiteta. Do danas. Sada sve ozbiljne ankete pokazuju da se to mijenja. Sada je najvažnija briga za posao i za socijalnu sigurnost, a odmah iza toga je razina životnog standarda. Želja da se on očuva i poveća.

* Prošlo je pet godina od kad ste i formalno izišli iz HDZ-a. Imate li dojam da se od tada i HDZ promijenio?

     - HDZ je bio u ofenzivi dok je bila moguća jednodimenzionalna politika, kojom se sve podređivalo jednom, nacionalnom cilju. Od 1995., odnosno do Oluje, on je u defanzivi i to sve većoj. Do te promjene je došlo trenutačno, kao da ste okrenuli prekidač. U kolovozu 1995., čitava je Hrvatska oslobođena, a već u studenom HDZ se morao služiti svim mogućim sredstvima da zadrži vlast. Tada se “kreirala” lista za dijasporu sa 12 zastupnika. Uz to se barem u pet izbornih jedinica naštimalo, odnosno ukralo izborni rezultat. Bez tih 17 zastupnika, HDZ bi već tada bio manjina u Saboru. Od tad, rečeno nogometnim žargonom, on stoji u svom šesnaestercu i napucava loptu bilo gdje. Nema više građenja igre, nema pritiska, ne igra se pred šesnaestercem oporbe, već se grčevito brani svoj gol.

 

     - Ne vjerujem da postoji organizirana frakcija u stranci, koja tako nešto priprema. Ali veliki je broj ljudi svjestan da se ovako dalje više ne može. Slijedeći su izbori hrvatski Rubikon. Mora prevladati svijest s kakvom su održani izbori u Slovačkoj: “Tko ne glasa, taj ne postoji!”

     * Ali u Slovačkoj je opozicija na izborima nastupila zajedno. Mislite li da će naša oporba pružiti biračima istu šansu za opredjeljivanje?

     - Vrh HDZ-a se proteklih godina svim silama upeo da demonizira oporbene stranke centra. Oni su vjerovali da im ljevica, u prvom redu SDP, služi samo kao sparing-partner. Jak, ali ne i takav koji će dobiti licencu za nastup u ringu, pred publikom. Tu su se prevarili. Drobeći i demonizirajući građanske stranke, radikalizirali su njihove birače. Sigurno je da će se birači lakše odlučiti ukoliko oporba iziđe na izbore zajedno. I SDP je ostavio iza sebe stare hipoteke iz bivše države i postao socijaldemokratska opcija društva.

     * Postoji bojazan da će zahvaljujući privatiziranoj imovine, HDZ i ubuduće zadržati znatnu ekonomsku moć. Osim toga, na Pantovčaku postoji i vlada nad vladom.

     - Ta opasnost nije realna. Sjetimo se 1990., kad su preko noći nestale partijske organizacije. Ljudi će okrenuti glavu od prošlosti i gledat će u budućnost. Snaga HDZ-a bio je interes nomenklature, koji se ostvarivao putem vlasti. Kad nestane vlasti, nestat će i tog magneta. U polupredsjedničkom sistemu ovlasti predsjednika nisu male. Ali u Francuskoj, gdje postoji slično ustavno rješenje, Vlada ipak djeluje samostalno i suvereno upravlja zemljom. Glavna je bitka za svako mjesto u parlamentu. Sve drugo će se brzo rasplesti.

     * A imovina?

     - Pola stoljeća nakon nacionalizacije, ljudi su donijeli papire kojima su dokazivali svoje vlasništvu. Nakon samo šest godina, svoje pravo će dokazivati i ljudi kojima nije oduzet samo njihov dio nekadašnjeg društvenog vlasništva, već su ostali i bez posla. Revizija privatizacije jedna je od prvih zadaća buduće vlasti. Nažalost, u Hrvatskoj je petina imovine pokradena, dok su četiri petine uništene, a stručnjaci rastjerani. To je najteži problem pred kojim će se naći buduća hrvatska vlast. Ali, kao što kaže moto jednog teksta o zemljama u tranziciji “bolje ikad nego nikad”, a “što kasnije to teže”. To vrijedi i za Hrvatsku.