Premijer mr. Zlatko Mateša je napokon, u silnom mnoštvu svojih svakodnevnih obveza »pronašao« sat vremena i za »Nedjeljnji Vjesnik». Kad smo ga »bocnuli« da je baš i ranije mogao posvetiti malo svog dragocjenog vremena našim čitateljima, i da ga za nas nikada nema, premijer je mirno i spokojno ustvrdio da »stvarno ne voli davati intervjue« i da »mu je to onaj teži dio posla« usput pogledavajući na sat jer je »jurio« na daljnje sastanke.

• Predsjednik Sabora, akademik Vlatko Pavletić najavio je da bi iduća godina trebala biti godina rješavanja problema životnog standarda. No, mogu li se građani Hrvatske nadati takvom optimizmu, obzirom na katastrofična predskazanja o gospodarskom slomu Hrvatske koji bi trebao, navodno, uslijediti za dva-tri mjeseca? Krenimo od kraja - premijeru, hoće li doći do ekonomskog sloma Hrvatske?
- Naravno da neće! Uvijek je u politici istina u umjerenosti. I obećanja moraju biti ostvariva i provediva, a mora postojati i umjereni oprez. Od prvog dana slušamo ta katastrofična predskazanja. Pogledajte natpise u hrvatskim novinama unatrag četiri godine: slom za Uskrs, slom za Božić, vruće ljeto, vruća jesen, vruće proljeće. Naravno da to ne znači da problemi ne postoje, to bi bilo neodgovorno reći. U hrvatskom društvu i gospodarstvu ima problema i mi to vrlo jasno govorimo, potpuno otvoreno. To je problem u dijelu bankarskog sistema, presporo rješavanje problema nezaposlenosti i neotvaranje radnih mjesta, problem nelikvidnosti, problem zdravstva, jer zdravstveni sistem treba preoblikovati. Dakle, ti problemi postoje, mi to ne tajimo i ne umanjujemo ih, ali to sigurno nisu takvi problemi koji će dovesti do katastrofičarskih najava koje se mogu čuti.

• Koliko se možemo nadati poboljšanju životnog standarda?
- Često je jedan od problema u djelovanju Vlade to što kada mi nešto kažemo, za jedan dio medija i ljudi to nema dovoljan kredibilitet. Zato ja volim rabiti podatke međunarodnih institucija koje nisu umiješane u ove naše političke borbe i borbice. Razvidno je da i po njihovim materijalima Hrvatska, nakon Slovenije, ima najveća primanja pučanstva, bez obzira jesu li ona dovoljna ili ne, a to je drugi problem. Tako će biti i ubuduće; dakle, realni rast plaća i mirovina i sve ono što je predviđeno proračunom, zakonom dodatnih sredstava za Mirovinski fond, za umirovljenike će biti isplaćeno u 1999. godini. Ako se tome doda i gospodarski rast, za kojeg predviđamo da će biti oko pet posto, onda mislim da ima razloga za vjerovanje da će Hrvatska zadržati visoko mjesto među zemljama u tranziciji. Ali, jednakovremeno i Vlada i svi drugi segmenti unutar državne vlasti i gospodarstva moraju rješavati probleme o kojima sam govorio.
• Što kažete na najave određenih sindikata da će u 1999. godini biti organizirane još snažnije sindikalne akcije, kao i da će se od Vlade zatražiti daljnja porezna rasterećenja?
- Vlada bi vrlo rado išla u daljnja porezna rasterećenja kada bi mogla i na troškovnoj strani naći kompenzaciju za to. Vrlo je lako s jedne strane tražiti porezna rasterećenja, a s druge strane predložiti šest milijardi amandmana na državni proračun, kako su to učinili zastupnici u Saboru. Tko to ne želi znati zapravo živi u zabludi, jer Hrvatska kao posljedicu rata i agresije ima realne troškove i obveze koje mora podmirivati. To su prije svega obveze prema prognanicima, braniteljima i invalidima Domovinskog rata, zatim obveze koje proizlaze iz programa obnove i to su obveze koje nose gotovo četvrtinu državnog proračuna i nema ih ni jedna druga zemlja u tranziciji. Naravno da to nosi određene porezne obveze na drugoj strani. Vlada je jedan dio tih poreznih obveza ukinula sredinom 1998. godine, a ovisno o stanju državnih financija činit ćemo to i dalje. Ali kao odgovorna Vlada moramo sve ovo što proizlazi iz navedenih obveza servisirati, dodajući tome i sve obveze koje proizlaze prema umirovljenicima kao i korisnicima državnog proračuna. Što se tiče sindikata, moram reći da sam u ove tri godine izuzetno zadovoljan odnosima koji su uspostavljeni između sindikata i Vlade, i to kako sindikata koji su korisnici državnog proračuna, tako i sindikata iz gospodarstva. Pritom mislim i na čelnike tih sindikata, gospodu Jurića i Kunsta, kao i sve one koji su podržali dijalog na socijalnoj sceni. Svakome od njih pripada dio te pozitive i zasluga za to. Naravno da je proteklih godina u Hrvatskoj bilo prosvjeda, među kojima i opravdanih, jer jednom dijelu radništva sigurno nije lako, ali mislim da se taj dijalog mora održati, a svi zajedno mogu doprinijeti da se problemi rješavaju u interesu svih.
• Plašite li se zaoštrene situacije u kojoj bi radnici, prosvjetari, željezničari, metalci i svi ostali nezadovoljni mogli izaći na ulice u velikom, masovnom prosvjedu? Koliko Hrvatskoj prijeti opasnost od socijalnih nemira?
- Socijalni nemiri uvijek mogu biti lako instrumentalizirani i to ovisi o puno okolnosti. Teško je reći čega se čovjek plaši ili ne, ali mislim da bi takvo što za ukupne interese hrvatske države i svakog od nas bilo kontraproduktivno, jer to ne rješava problem. Ono što su realne mogućnosti hrvatske države Vlada poštuje i ta sva primanja prema korisnicima državnog proračuna ili subvencije prema željezničarima isplaćuje redovito. Česta je zamka da se pokušava nekakvim alkemičarskim pristupom ili obećanjima koja nemaju potporu u realnoj sferi, gospodarstvu, ukazati da nešto može biti drugačije. Stvari imaju svoju dinamiku - ne može se na jednoj strani tražiti rasterećenje gospodarstva, a na drugoj povećanje subvencija, jer to su dvije međuzavisne veličine. Primjerice, ako korisnicima državnog proračuna u tri godine poraste osnovica za gotovo 80 posto, onda se ne može reći da država ne mari za tu grupu ljudi. Tako bismo mogli govoriti i o tome koliko smo uložili u brodogradnju, koliko stalno ulažemo, ili kolike su subvencije željeznici, a samo te subvencije iz proračuna su četiri puta veće nego ukupni proračun Ministarstva vanjskih poslova.
• Kako riješiti problem nezaposlenosti u Hrvatskoj, iako je to problem s koji se suočava ne samo Europa već i cijeli svijet?
- Točno ste rekli da je to jedan od ključnih problema u europskoj politici, ali to nam ne može biti izgovor.
• Oprostite što Vas prekidam, ali podsjetimo se da kod nas program Nacionalne strategije zapošljavanja kojega su izrađivali stručnjaci nije polučio gotovo nikakve rezultate?
- I to je točno. Ako gledamo teoretski, radi se o dva suprotna motrišta - anglosaksonski pristup koji se temelji na rastu i fleksibilnosti tržišta rada i europskog, tradicionalnog koji se temelji na poticajnim mjerama u okviru čvrsto reguliranog tržišta rada. Krenuli smo s tim Nacionalnim programom zapošljavanja, on nije dao rezultata, a onda smo ga preoblikovali i sada je realno očekivati da u slijedećih četiri-pet mjeseci vidimo efekte tog preoblikovanog, još poticajnijeg programa. Nadamo se da će biti većeg odjeka, jer su te mjere atraktivne za poduzetnike, ali morat ćemo odmah porazgovarati i o tržištu rada i o fleksibilnosti rada. Nedostaje nam mogućnost da se do posla može brzo doći, ali da se brzo s njim može i prestati, ako prestane potreba. Nedostaje nam čitav sklop onoga što se u Europi naziva poslovima na određeno vrijeme, ali ne na način na koji to mi gledamo. Evo, primjerice, ako Vi kao novinarka, intelektualka ne želite raditi u »Vjesniku», Vi ne možete sama sebi plaćati mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a pitanje je zašto. Previše smo u segmentu regulacije robovali tom insitucionalnom radnom odnosu i to također moramo razmotriti. S druge strane, imamo nedostatak radne snage u nekim sektorima i veliki pritisak za uvozom radne snage, ali mi to trenutačno odbijamo.
• U kojim nam to područjima nedostaje vlastita radna snaga?
- U brodogradnji, građevinskom sektoru, u nekim dijelovima turističkog sektora...
• Nedavno ste dali inicijativu da se turističkim djelatnicima za vrijeme sezone, tih tri-četiri mjeseca daju trostruke ili četverostruke plaće, kako bi ih se motiviralo, a da im se ostatak godine uplaćuje zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ali koliko je realno očekivati da bi se to uopće moglo provesti u život?
- Da, ali ta provedba ne ovisi samo o Vladi. Jedan od problema u funkcioniranju Vlade je taj što se se od nas traže sva moguća rješenja, pa čak i za one probleme koji su u domeni managementa ili lokalne samouprave. Ako netko u turističkom gospodarstvu radi četiri mjeseca, neka onda svaki mjesec dobije, reći ću napamet, plaću od možda deset tisuća kuna, a ostatak godine će mu se uplaćivati doprinosi, a on će obavljati druge poslove, jer ima puno ljudi vezanih uz ribarstvo ili poljodjelstvo.
• Objavljeno je da će u sisačkoj rafineriji nafte posao izgubiti 300 do 500 radnika. Kako zaustaviti trend gubitka radnih mjesta? Kako se suočiti s činjenicom da se većina građana Hrvatske osjeća nesigurno, u stalnom strahu od gubitka posla, strahujući za egzistenciju sebe i svoje obitelji?
- Ovo što govorite u drugom dijelu pitanja se ni meni ne sviđa. Ta nesigurnost možda može proći u zemljama anglosaksonskog modela, gdje su se ljudi navikli na takvo što. Kod nas gdje je sigurnost uposlenja bila jedan od temeljnih čimbenika stvara strahovite frustracije...
• Da, ne možete poreći da je zavladala prava psihoza straha od gubitka posla.
- Točno, u pravu ste. Ja sam uvijek bio i bit ću veliki protivnik tog primitivnog restrukturiranja, gdje se pod time smatra samo otpuštanje ljudi. U Hrvatskoj ima puno programa i proizvoda koji se u Hrvatskoj mogu raditi, a ne rade se, već se uvoze. Ti manageri bi dio svojih sposobnosti trebali posvetiti i tome. Hrvatska nije u poziciji da, poput nekih svjetskih institucija otpusti odjednom 6000 ljudi. Tamo je to normalno, ali su tamo i mehanizmi ulaska i izlaska na tržište rada, kao i sustav plaća potpuno drugačiji od nas.
• Hoće li umirovljenici, kao socijalno najzakinutija kategorija, a nadam se da se slažete s tom konstatacijom, lakše ući u 1999. godinu, hoće li početi rješavanje njihovih problema?
- Mislim da će im biti lakše. U 1999. godini su sigurne dvije stvari: prvo da ćemo u iduće četiri godine platiti sedam milijardi kuna i dio tih sredstava za 1999. je predviđen u proračunu. Sigurno je da će se poštovati i rast mirovina predviđen zakonom, po važećoj formuli. U 1999. će mirovine rasti na temelju ta dva osnova.
• Držite li i Vi da je proračun za 1999. godinu razvojan, uravnotežen i socijalan? Dijelite li optimizam ministra financija Škegre u tom pitanju?
- Za mene je važno da znam da će se moći isplatiti sve plaće, sva primanja, subvencije, transferi, invalidnine, mirovine, to je relevantno. Naravno da je proračun socijalan, jer ako se zbroje svi transferi u rasponu od Zakona o hrvatskim braniteljima do porodiljskog dopusta, dječjeg doplatka, kojega će dobivati i zaposleni i nezaposleni. Također je i razvojan kada se zbroje transferi, ulaganja u kapitalne objekte, ceste, vidi se da je tu velik novac.
• Isprva je najavljeno da će proračun biti za 233 milijuna kuna manji od prvotne verzije, a nakon toga je povećan na 49 milijardi kuna. Zašto?
- Vlada ima svoja ograničenja i mi ne možemo ići izvan onoga što odredi Sabor. Podsjetit ću Vas da su samo zastupnici HDZ-a u raspravi o proračunu iznijeli amandmana za oko tri milijarde kuna, a zastupnici oporbe za dodatnih šest milijardi kuna. Svaka rasprava započne s konstatacijom da proračun treba biti manji, treba bit štedljiviji, a onda se traži više. Proračun je kompromis Vlade i Sabora, a mislim da će u ovom slučaju biti uspješan.
• Koliko su realne zloguke prognoze da se u Hrvatskoj uskoro neće isplaćivati plaće?
- I za vrijeme rata, i raketiranja Zagreba, i za vrijeme okupacije trećine Hrvatske, isplaćivale su se plaće i mirovine i nije bilo nestašice ni jednog prehrambenog proizvoda ni goriva, nije bilo ni redova. Već bi i to trebao biti pokazatelj.
• Kako riješiti golemi problem nelikvidnosti?
- Vlada se time stalno bavi, pogotovo sada i ima program za suzbijanje nelikvidnosti. Ima nekoliko segmenata, a jedan je redefiniranje instrumenata osiguranja plaćanja, potom izmjene zakona o stečaju i ovrsi, a treće je nametanje oštrih kriterija da sve što plaća proračun mora biti plaćeno u 90 dana, a nakon toga se imaju pravo potraživati kamate. Postoji čitav sklop mjera da se to pitanje u idućoj godini definitivno riješi u mjeri u kojoj je to moguće. Tih će problema biti i dalje, ali ne smiju biti toliki da ometaju funkcioniranje gospodarstva.
• Guverner Hrvatske narodne banke g. Marko Škreb je najavio da će u prvoj polovici 1999. godini biti zamjetnih teškoća, a da bi nakon toga u drugom dijelu godine trebalo doći do pozitivnog obrata, a najavio je i stabilan tečaj kune. Istovremeno je ministar Škegro optimist, najavljujujući još uspješniju financijsku 1999. godinu. Gdje je pravi, realni pokazatelj?
- Ja sam uvijek za umjerenost, pa tako i u izjavama. Smatram da je svaka godina za Hrvatsku teška dok se ne riješe problemi nastali ratom, ali sam također i uvjeren da će svaka iduća godina biti bolja od prethodne. Hrvatska neće nazadovati ni u kom pogledu. Smatram da je stabilnost kune važna, jer često u našim raspravama zaboravljamo stotine tisuća ljudi koji imaju kredite za stan ili auto sa valutnim klauzulama i kojima nije do igre s tečajem. Njima je devalvacija najizravniji udar na standard.
• Hoće li tih stotine tisuća građana s kreditima imati veće kamate na svoje kredite?
- Neće imati, ali sada ste došli do pravog pitanja. Niti se treba igrati sa stabilnosti domaće valute, jer ljudima treba omogućiti stabilnost To je ključno za Vladu.
• Kako riješiti još jedan gorući problem, a to je potpuno obeshrabrujuće stanje u zdravstvu?
- Zdravstvo je svugdje u svijetu veliki problem. I komotno bih mogao reći da zdravstvo nije problem Vlade, nego je to vrsta osiguranja gdje svi iz plaća plaćamo doprinose koji pune fond zdravstva iz kojega treba plaćati zdravstvene usluge. Ali, u ozbiljnoj državi ne bježimo od toga da se moramo baviti i tim problemom, a i bavimo se. Kratkoročno rješenje je da će se zdravstvo financijski sanirati, ali ostaje dugoročni problem, a to je da će je zdravstvena zaštita, kao i razvoj tehnologije svugdje postaje sve skuplje. Mene više muči taj drugi dio, a to je preoblikovanje tog sustava.
• A koje je to dugoročno rješenje za zdravstvo?
- Mislim da ono ima nekoliko komponenata - prije svega, konsenzus oko toga koja su sve prava obuhvaćena sustavom zdravstvenog osiguranja, zatim koji oblici dodatnog raspolaganja svima nama stoje na raspolaganju i treće je racionalizacija u samom sustavu. Trebaju li Hrvatskoj 64 bolnice, ili ne trebaju? Kakva je pozicija najvećih zdravstvenih centara, a kakvi se zahvati trebaju obavljati u drugim bolnicama, sve su to pitanja za struku.

ANDREA LATINOVIĆ