• Kako ocjenjujete trenutačno stanje hrvatskog sudstva?
– Kad se govori o sudstvu, obično se stvari promatraju površinski. Treba poći od toga da sudstvo radi svoj stručni posao, ali uvjete za njegov rad određuju drugi, odnosno država. Treba uzeti u obzir i da mi nismo pošli od jednog normalnog stanja, što su ga imale države koje nisu prošle komunistički sustav. Osim toga, nezaobilazno je da hrvatsko sudstvo ne čini samo sudstvo u Zagrebu, Splitu i Rijeci, na koje je sudove usmjerena sva pozornost hrvatske javnosti, iako oni predstavljaju oko 47 posto hrvatskog sudstva.
• U ta tri grada, međutim, ima najviše problema u funkcioniranju sudbene vlasti.
– Krucijalan je pritom problem smještaja. Saborski Odbor za pravosuđe, primjerice, dobio je još početkom 1998. godine zadatak da u Zagrebu mora riješiti dislociranje gruntovnice koja bi trebala ići u aneks Nacionalne biblioteke, Državno odvjetništvo trebalo bi se premjesiti u Vinogradsku ulicu, a Županijsko odvjetništvo na Savsku cestu. Međutim, prošlo je oko godinu dana, a da ništa od toga nije učinjeno. Dok se neke elementarne stvari u Zagrebu, Splitu i Rijeci ne riješe, ne možemo govoriti o normalnom stanju u sudstvu. Očekujem da će do toga doći jer oko 90 posto problema proistječe iz sudova u ta tri grada.

• Kao važan problem spominje se i broj neriješenih predmeta. Nedavno je spomenuta brojka od oko 1.200.000 takvih predmeta.
– S brojem neriješenih predmeta često se manipulira. Ta brojka od 1.200.000 nema nikakve veze s istinom jer se ne navodi na koje se to predmete odnosi i tko te predmete treba rješavati. Prema našoj unutarsudačkoj evidenciji, kod svih hrvatskih sudova nemamo više od 350.000 neriješenih pravnih predmeta. Izmjenom sustava gospodarstva naglo je poraslo traženje podataka koji su povezani s gruntovnicom. Činjenica je da takvi problemi postoje u svim tranzicijskim zemljama. Kod nas, primjerice, samo kad je riječ o vlasništvu stanova, napravljeno je oko 300.000 kupoprodajnih ugovora, što je sve nekoliko puta prošlo kroz zemljišne knjige.Velik broj ljudi, ubrajajući tu i novinare, kad govori o pravosuđu, ne rade potrebne distinkcije. Ne može se primjerice kazati da je Financijska policija podigla 1192 prijave, a da nitko nije u zatvoru.

• Međutim, to nisu rekli novinari, nego ministar Borislav Škegro.
– Ako postoji unutarnji dug u Hrvatskoj, za to nisu odgovorni sudovi. Zamolio sam predsjednika zagrebačkog Županijskog suda Šumanovića da reagira na tu ministrovu izjavu. Sudstvo ne može u kaznenim postupcima u kojima se postupak vodi po službenoj dužnosti reagirati prije nego li dobije ili zahtjev za provođenje istrage, ili optužnicu.
• Znači li to da postoji pritisak izvršne vlasti na sudbenu?
– Ne bih govorio o pritisku. Uvjeren sam da je hrvatsko sudstvo toliko snažno da na njega nikakvi pritisci ne mogu utjecati.
• Vi situaciju u hrvatskom sudstvu ne vidite u crnim bojama?
– Smatram da se hrvatsko sudstvo može ocijeniti pozitivnim pokazateljima. Sustavno rješavamo naslijeđene probleme i izdajemo publikacije o odlukama Vrhovnog suda već šest godina, stručni časopis »Hrvatsko sudstvo« dvije godine, dok od 1. siječnja 1998. godine izdajemo dvomjesečnik »Ing pregled sudske prakse». Godišnje objavimo oko 1460 sudskih odluka, što je za jednu malu zemlju značajan podatak koji se prezentira javnosti. Jedan stručni pogled na hrvatsko sudstvo može odgovoriti kakvo je naše sudstvo. Važno je naglasiti dobru stručnu osposobljenost sudaca, što se može vidjeti i iz objavljenih odluka. Primjerice, imamo više sudaca koji su magistrirali, a na zagrebačkom Općinskom sudu imamo čak i suce koji su doktorirali. Osim toga, dobroj slici u sudstvu pridonosi i činjenica da smo izgradili ili obnovili niz zgrada sudova. Međutim, ne možemo zaobići to da se sukobljavamo s nekim naslijeđenim problemima iz bivšeg sustava.
• Nedavno, na Drugoj konferenciji sudaca, založili ste se za hitnu izradu novog ustroja hrvatskog sudstva. Jesu li u tom smislu ispunjena neka vaša očekivanja?
– Na tu konferenciju pozvali smo sve relevantne predstavnike hrvatske države za koje smo smatrali da ih treba zanimati stanje u hrvatskom sudstvu. Oni, međutim, nisu došli. Međutim, hrvatski suci su tamo mnogo učinili jer su došli u velikom broju i sudjelovali su u raspravama.Oni koji su pozvani voditi brigu o hrvatskom sudstvu su apstinirali. Suci pak ne mogu nikoga prisiliti da vodi brigu o sudstvu.
• Smatrate li da treba aktualizirati pitanje Visokog prizivnog suda?
– U tom smislu učinjeni su neki pomaci. Odbor za pravosuđe donio je zaključak da će organizirati stručnu raspravu o osnivanju posebnog prizivnog suda, na kojoj će pravni eksperti odrediti koje se materijalne i postupovne odredbe pozitivnog zakonodavstva trebaju izmijeniti, te ostala pitanja provedbe postupka uvođenja prizivnog suda. Slažem se s onim što je izjavio Vladimir Šeks, da bi uvođenje novog sudačkog ustroja u hrvatsko sudstvo bio tektonski potres. Šeks bi trebao ostati kod toga da hrvatska država mora napraviti takav potres, kako bi sa svog vrata skinula organizaciju sudstva iz 1977. godine. Zaključak Odbora za pravosuđe znači da je prihvaćena inicijativa Opće sjednice Vrhovnog suda iz lipnja 1997. godine o nužnosti osnivanja takvog suda.
• Na čemu utemeljujete potrebu osnivanja takvog suda?
– Oni koji kritiziraju stanje u pravosuđu, govore o sudačkom neiskustvu, pa čak i o nekoj lustraciji koja je navodno provedena. Međutim, da bi sudac stekao određeno iskustvo, on jednom treba početi raditi. Tu je taj krucijalni problem hrvatskog sudstva. Postoje i neki europski dokumenti koji govore o tome kako postići učinkovitost suđenja, kompetentnost sudaca i poštenje u suđenju. Postavlja se u tom sklopu pitanje da li suci koji tek počinju raditi trebaju biti nadležni i za odluke u kaznenim predmetima do 10 godina, a u imovinskim neograničeno. Europa je takvo pitanje riješila pomoću takozvanih prvostupanjskih sudova, koji su na dvije razine. To smo mi imali do 1977. godine, a taj koncept postojiprimjerice u Sloveniji. Ona zato ima prvostupanjske sudove, više sudove i Vrhovni sud. Njihovi takozvani općinski sudovi sude u manje značajnim predmetima. I kad suci u takvim sudovima steknu određenu praksu u lakšim predmetima, onda oni idu u takozvane pokrajinske, a kod nas bi išli o u županijske sudove. Takvo ustrojstvo prihvatila je sada Mađarska, Poljska, Bugarska, Portugal. Ne znam zašto to ne bi bilo prihvatljivo i za nas. Naša sadašnja situacija da su županijski sudovi prvostupanjski sudovi samo u kaznenim predmetima neminovno dovodi Vrhovni sud u poziciju drugostupanjskog suda, a u nekim sporovima o štrajku, čak je i Vrhovni sud prvostupanjski sud! To narušava ustavnu poziciju Vrhovnog suda. Mislim da je krajnje vrijeme da se ta situacija razriješi.
• Međutim, ministar Ramljak kazao je kako bi uvođenje Visokog prizivnog suda samo zakompliciralo ionako nepovoljno stanje u pravosuđu?
– Ja smatram da raščišćavanje nikad ne komplicira stvari, nego doprinosi razrješavanju situacije. Kad bi polazili s te pozicije, onda je bila činjenica da je borba za samostalnu Hrvatsku komplicirala stvari. Ali, mi smo se morali uhvatiti ukoštac sa svime, neovisno od toga da li je to nešto kompliciralo ili ne.
• Međutim, tvrdi se da se vi zalažete za osnivanje Visokog prizivnog suda zato da Vrhovni sud preuzme ovlasti Ustavnog suda?
– Nije nikakva hrvatska posebnost rasprava o odnosima Vrhovnog i Ustavnog suda. I sam sam osobno sudjelovao u inozemstvu u takvim raspravama. Želim reći nešto o tome što je Vrhovni sud motiviralo da se obrati katedrama za kazneno i građansko pravo na sva četiri sveučilišta u Hrvatskoj oko jedne odluke Ustavnog suda kojom je ukinuto rješenje Vrhovnog suda o pritvoru (za pritvorenika B.B. u zatvoru u Puli). Iako postoji oko 19 odluka Vrhovnog suda koje je ukinuo Ustavni sud, do sada nismo reagirali, nadajući se da će se to srediti. Kad je 1991. godine utemeljen, Ustavni sud dobio je široku nadležnost koja se u to vrijeme još i mogla tolerirati. Međutim, sad kad je u prosincu 1998. godine Ustavni sud donio odluku o ukidanju pritvora kojom je ukinuto rješenje Vrhovnog suda, protiv kojeg ustavna tužba i nije izjavljena (izjavljena je godinu dana ranije) to smo u Vrhovnom sudu ocijenili problematičnim. U toj odluci Ustavni sud prvi puta izričito govori da je takvu odluku donio primjenom svog Poslovnika, što nije u skladu s Ustavom (čl. 127.) i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu. Nadalje, prema tom Zakonu, ustavna tužba može se podnijeti tek kad je pravomoćno okončan postupak, što u ovom slučaju Ustavni sud nije poštivao. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj odluci, kojom ukida odluku Vrhovnog suda o jednom imovinsko-pravnom predmetu, ukinuo i odluke Županijskog i Općinskog suda, a podnositelj ustavne tužbe protiv tih odluka se nije niti žalio, nego je samo podnio tužbu protiv odluke Vrhovnog suda. A sada Ustavni sud ukida i odluku Vrhovnog, Županijskog i Općinskog suda i protivno čl. 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, predmet vraća Općinskom sudu na rješavanje. Mislim da treba razmisliti o tome kako se Ustavni sud u ovim slučajevima pojavio u ulozi suda koji ukida pritvor. To je jedna teška situacija koja bi mogla destruirati pravni sustav u hrvatskoj državi.

BILJANA BAŠIĆ