Na simpoziju o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP), održanom prije nekoliko dana u HAZU-u, iznesena su dosad nepoznata iskustva. Dr. Herman Vukušić, djelatnik Klinike za psihološku medicinu i član Američke akademije stručnjaka za traumatski stres, za Vjesnik govori o tim iskustvima.
- Na simpoziju su predstavljeni rezultati istraživanja učestalosti PTSP-a u populaciji hrvatskih branitelja. Istraživanje je provedeno na 3.217 branitelja, što je najveće istraživanje tog tipa ikad napravljeno u svijetu unutar populacije ratnih veterana.
• Možete li pojasniti tehniku tog istraživanja?
- Istraživanju se prišlo na vrlo konzervativan način. Korištena su dva dijagnostička instrumenta. Prvi, tzv. Mississippy skala za ratom uzrokovani PTSP i drugi, Watsonov intervju. Za kriterij dijagnosticiranog PTSP-a branitelji su morali zadovoljiti oba instrumenta, odnosno biti pozitivni na njih. Rezultati su pokazali da učestalost PTSP-a u branitelja iznosi 16,2 posto, a ako su ispitanici bili pozitivni samo na jednom instrumentu, rezultat je prihvaćen kao djelomični PTSP. On iznosi 10,4 posto. Tako su potvrđena ranija istraživanja iz 1994. i 1998., pa se sa sigurnošću može reći da je tih 16,2 posto donja granica PTSP-a u Hrvatskoj i teško se može očekivati pad tog postotka, dok gornja granica može iznositi i preko 30 posto.
• Što karakterizira branitelje s dijagnosticiranim PTSP-om nakon rata?
- Branitelji koji su prošli isti ratni stres imaju specifične zdravstvene tegobe zbog sudjelovanja u ratu, lošeg su općega zdravstvenog stanja, traže stručnu pomoć psihijatra, o ratnim traumama najčešće govore samo liječniku i imaju probleme u resocijalizaciji. Nadalje, imaju loš i siromašan društveni život, kao i opći materijalni status, a sudjelovanje u ratu loše je utjecalo na odnose u obitelji. Nakon razvojačenja pokazuju povećanu sklonost alkoholu, odnosno drogi, osjećaju se pogođenima gubitkom suboraca u ratu i smrću nedužnih civila, češće su razvojačeni zbog bolesti što teško prihvaćaju, te traže status ratnih vojnih invalida. Ako se obrati pozornost i preventivno djeluje, postotak oboljenja moguće je smanjiti.
• Što je, konkretno, potrebno učiniti za smanjenje toga broja?
- Važno je upozoriti da pomicanje gornje granice, odnosno širenje i stagnacija poremećaja braniteljske populacije u značajnoj mjeri ovisi i o odnosu uže i šire socijalne okoline prema njima, napose o konkretnim programima psihosocijalne skrbi te dostupnosti tipu i intenzitetu stručnog tretmana osoba s psihičkim tegobama proizašlih iz sudjelovanja u ratu.
• Zašto su pacijenti nerijetko nemotivirani za terapijski tretman?
- Istina je da rješavanje egzistencijalnih problema velikog broja pacijenata ovisi o trajnom statusu ratnog vojnog invalida. Samim tim zakonskim okvirima pacijenti nisu motivirani za liječenje jer, na žalost, osim tog statusa i privilegija koje iz toga proizlaze, nemaju ponuđen drugi uspješan model resocijalizacije.
Vedran Kosović |
