Marin Jurjević |
|---|
 |
MARIN JURJEVIĆ, SABORSKI ZASTUPNIK I ČELNIK SPLITSKOGA SDP-a, O KLIMI STRAHA KOJA SE ŠIRI HRVATSKOM Nasilje je, na žalost, postalo sastavni dio hrvatske zbilje. A iz nasilničkih ispada proizlazi strah; ljudi danas očito imaju razloga strahovati od onoga što bi se moglo dogoditi kada HDZ izgubi izbore, u što ja ne sumnjam l Samo je u našoj državi moguće da se umirovljenicima uskrati 48 mirovina i da nitko za to ne odgovara, te da, recimo, postoji Zakon o radu u kojemu se pojam radnik nijednom ne spominje, kao da je riječ o ideološkom pojmu… To se može izmijeniti jedino izborima koji bi se, što se tiče nas u SDP-u, trebali održati čim prije
“Nemam potrebu nikoga posebno uvjeravati u to jesu li partizani uistinu oslobodioci i tko je bio okupator.”
“Upravo je smiješna ‘afera’ s Račanom i marihuanom najbolje razotkrila mentalitet ljudi u vladajućoj stranci.”
tekst
* kako komentirate žestoko protivljenje splitskih ogranaka nekih oporbenih stranaka, kao što su HSLS i HSS, odluci Gradskog vijeća o vraćanju izvorne spomen-ploče oslobodiocima Splita iz 1944. na zgradu Stare gradske vijećnice? U najmanju je ruku začuđujuće da su reakcije tih stranaka žestinom nadmašile i HDZ i stranke desnice?
- Ta ploča je, na žalost, postala velika splitska tema. Neki očito zaboravljaju da je ta ploča i skinuta bez službene odluke Gradskog vijeća, te da je do skidanja došlo pod krinkom “uređenja fasade” zgrade Stare vijećnice. No, po mom mišljenju, ta situacija je pomalo nepotrebno dramatizirana i zato ide na mlin nastojanja vladajuće stranke, koja će upravo nametanjem ovakvih tema u predstojećem razdoblju pokušati skrenuti pažnju javnosti s katastrofalne gospodarske i socijalne situacije. To nipošto ne znači da SDP smatra vraćanje te spomen-ploče nevažnim, jer je to u neku ruku i pitanje civilizacijskog određenja stranke, ali držim da nam stvarni život nameće neke druge važne teme, koje vlast nastoji zaobići. Nikako ne smijemo nasjesti HDZ-ovim nastojanjima da se navodni sukob između “crvenih” i “crnih” pretpostavi stvarnim problemima u kojima se država nalazi. O tom bi i gradska vladajuća koalicija trebala voditi računa, jer HDZ njezin raspad ionako stalno sanja. To je i indirektni pokušaj slamanja oporbene koalicije na razini Hrvatske.
BARBARIZACIJA SPLITA
* Ipak, nije li pomalo neočekivano i obeshrabrujuće da upravo iz oporbenih stranaka stižu zahtjevi za falsificiranjem prošlosti, odnosno tvrdnje poput one HSS-ova vijećnika Stanka Miluna koji je izjavio da je Split 1944. osvojen, a ne oslobođen? Zar ni među samim oporbenjacima ne postoji konsenzus o antifašizmu, na kojemu je izgrađen čitav sustav svjetskih vrijednosti?
- Uvjeravam vas da se često ne radi o stavovima tih stranaka, nego o stavovima pojedinaca u njima. Politička pamet stranaka koalicije će, vjerujem, ipak biti dovoljno jaka da spriječi razdor u pitanjima koja nisu prioritetna. Što se tiče HSS-a, on ionako nije član koalicije u izvršnoj vlasti, a njima ostavljam za pravo da razmišljaju kako misle da im odgovara. Građani će o svima nama na predstojećim izborima kazati posljednju riječ. Zato nemam potrebu nikoga posebno uvjeravati jesu li partizani uistinu oslobodioci i tko je bio okupator. Uostalom, sve je već napisano u preambuli Ustava, a valjda nije ni najmanje sporno da je današnja Europa izgrađena na temeljima antifašističkih tekovina. Rasprava o tome zato je gubljenje vremena. Tek bih onima koji lopatama iskapaju takve teme poručio da ponekad ispadaju smiješni i da su zapravo nerijetko manipulirani od onih koji su nas doveli u sadašnju krizu i kojima ne odgovara rasprava o tome tko je kriv za postojeće stanje i tko bi zbog toga trebao odgovarati.
* Zabrinjava li vas nasilnička retorika pojedinaca iz HSLS-a i HČSP-a, koji najavljuju da će se i fizički obračunati sa spomen-pločom?
- Takve najave se, na žalost, uklapaju u sustavnu barbarizaciju Splita, koji, kao grad s oduvijek izraženom individualnom sviješću pojedinaca, nasilje nikad nije trpio. Posljednje takvo nasilje u Splitu je zabilježeno još u doba kada su grad osim gradske jezgre činila četiri predgrađa, varoša; godine 1834. stanovnici varoša Lučac ubili su jednog mladića koji se “usudio” zaljubiti u djevojku iz varoša Dobri. Očito je, dakle, da je u slučaju demokrata s macama u rukama zapravo riječ o ljudima koje grad nije apsorbirao, pa su zato oni odlučili grad prilagoditi sebi. To je i sukob mentaliteta, dakle kulturološki sukob prisutan u cijeloj Hrvatskoj, a ne sukob “crvenih” i “crnih”. Radi se o konfrontaciji autoritarnih, totalitarnih snaga s onima koji uistinu razmišljaju demokratski i pluralistički. A da bismo stekli predodžbu o ideološkoj zaslijepljenosti i nesnošljivosti ovih prvih prema svemu što je bilo “prije njihove ere”, sjetimo se samo da su oštećivanja ploča s imenom jednog Natka Nodila ili, u Žrnovnici primjerice, mijenjanje imena Školi Ivana Gorana Kovačića, koga su ubili četnici, rezultati upravo takve “svijesti” i takve “političke pameti”.
PROGRAMIRANI KAOS
* Ne čini li vam se da takvi ispadi, kao i fizički nasrtaji proustaških ekstremista na posljednjem prosvjedu protiv preimenovanja zagrebačkog Trga žrtava fašizma, uz nepravodobnu i mlaku policijsku intervenciju, daju razloga strahovanju od otvaranja puta nasilju kao načinu obračuna desničara s onima čije im se mišljenje ne sviđa?
- Nasilje je, na žalost, postalo sastavni dio hrvatske zbilje. A iz nasilničkih ispada proizlazi strah; ljudi danas očito imaju razloga strahovati od onoga što bi se moglo dogoditi kada HDZ izgubi izbore, u što ja ne sumnjam. Očito je da HDZ-ovska vlast, ne poduzimajući odgovarajuće mjere suzbijanja takvog nasilja, zapravo indirektno stimulira nasilje i snosi najveći dio odgovornosti za njegovo širenje. Ne mogu se oni pravdati time da takve stvari rade proustaške ekstremne desničarske skupine. To rade manipulirani divljaci, koji, proizvodeći strah kod građana koji misle drukčije, i postižu ciljeve dijela vlasti.
* Koji su to ciljevi?
- Autocenzura i “smještanje agenta u samog sebe”, kao što je to učinio Goljatkin iz Dvojnika F. M. Dostojevskog. Dakle, cilj takvih nastojanja je stvaranje stanja programiranog kaosa i strašenje građana, koji su ionako već na koljenima u socijalnom smislu. Pa, samo u Splitu 53 posto građana spada u sirotinju, jer mjesečno raspolažu s manje od tisuću kuna. U takvim uvjetima zastrašivanje crnokošuljašima može imati efekta, jer je nezadovoljne ljude lako “zapaliti”. A to, opet, može krenuti i nepredviđenim tokom. Ipak, nadam da će dostojanstvena Hrvatska, ma koliko bila gladna, to znati spriječiti. Jer, nitko nema pravo takvo nasilje mirno promatrati. Dakako, pritom želim naglasiti da SDP i druge opozicijske stranke to žele riješiti legalnim putem, na izborima, a ne na ulici, jer bi ovo potonje bilo pogubno za cijelu Hrvatsku. I zato je na aktualnoj vlasti velika odgovornost u suzbijanju takvih tendencija. Ne znam kome normalnome bi odgovarala situacija nefunkcioniranja demokratskih institucija Hrvatske.
ODNOS PREMA METROPOLI
* Iako se u svjetlu najnovijih sporenja oko spomen-ploče odgovor sam nameće, ipak ću vas pitati zašto Gradsko poglavarstvo Splita još uvijek nije promijenilo ime Ulice Mile Budaka?
- To nije samo splitski problem. Ulice s tim imenom postoje u još nekoliko gradova. Komisija za imena ulica i trgova zaprimila je zahtjev naše stranke za promjenu imena te ulice, i mi smo spremni poštovati svaku odluku Gradskog vijeća, jer smo legalisti. Zato smo svojedobno, kada je ta ploča bila nasilno skinuta, i zatražili da se ona vrati na svoje mjesto, uvjereni da jedino legalni organi vlasti imaju pravo donošenja takvih odluka. Nasilje ne odobravamo ni u tom slučaju, ali ostajemo pri svom prvotnom zahtjevu. Zanimljivo je da središnjica HDZ-a, za razliku od njihove ovdašnje podružnice, danas sve više shvaća političku štetnost postojanja ulice s tim imenom, jer su napokon shvatili da, recimo, s jednim Izraelom neće moći imati normalne diplomatske odnose dok postoje takvi nazivi ulica. Samo, žalosno je ako se takve stvari rade radi drugih, a ne radi nas samih.
* S obzirom na stalno jačanje centralističkih tendencija u vrhu vlasti, te činjenicu da se bilo kakav regionalizam, pa i onaj najliberalnijeg tipa, tretira kao antidržavna djelatnost, zvuči li vam danas pretjerano izjava splitskog gradonačelnika Škarića koji je kazao da je Zagreb Splitu ono što je Beograd nekada bio Hrvatskoj?
- Iako je zbog te svoje izjave bio podosta prozivan, Škarić je samo pokušao metaforično iskazati realnu situaciju. Jer, zbilja valja postaviti pitanje u kakvome je odnosu Split spram metropole, kao personifikacije državne vlasti, a nikako ne i građana koji tamo žive. Jer, ako je Split sa 85.000 zaposlenih u 1990. godini, spao na tek 53.000 zaposlenih, koliko ih ima danas, onda se treba zapitati kakva je to državna politika koja je dovela do toga! A svaki treći od ovih 53.000 koji radi - ne prima plaću. Na to je upozoravao Ivan Škarić, parafrazirajući nekadašnju metaforu o centralizaciji te odljev većine sredstava bivše države u Beograd.
* Dakako, to nije jedini problem koji proizlazi iz centralistički ustrojenog tipa državne uprave?
- To je samo dio katastrofalnog stanja u zemlji u kojoj svaki građanin ima najmanje 2000 dolara inozemnog duga, u kojoj je jedna Ankica Lepej veći pravosudni problem od nezakonitog bogaćenja tajkuna, u kojoj 154.852 radnika tijekom veljače nije primilo plaću koja im ionako kasni šest mjeseci, u kojoj po 35 radnika ostaje bez posla svakoga dana. Samo je u našoj državi moguće da se umirovljenicima uskrati 48 mirovina i da nitko za to ne odgovara, te da, recimo, postoji Zakon o radu u kojem se pojam radnik nijednom ne spominje, kao da je riječ o ideološkom pojmu… To se može izmijeniti jedino izborima koji bi se, što se tiče nas u SDP-u, trebali održati čim prije.
Hrvoje Prnjak - 713
|
||||||
