• Najkasnije početkom sljedećeg tjedna najavljeni su razgovori s američkom stranom oko hrvatskog pristupa Partnerstvu za mir? Možete li podsjetiti kada su počeli i kako su dosad tekli?
- Jedan od prvih sastanaka koje smo imali glede hrvatskog pristupanja Partnerstvu za mir, dogodio se negdje početkom mjeseca studenog 1994. godine. Tada je, međutim, još uvijek 25 posto hrvatskog teritorija bilo okupirano, što je bilo naše ograničenje. Unatoč tome, u studenom te godine potpisan je sporazum o našoj bilateralnoj vojnoj suradnji. Nakon toga su se intenzivirali naši razgovori oko pristupa Partnerstvu za mir. Kako je vrijeme prolazilo i kako su se mijenjale okolnosti u kojima smo se svi skupa nalazili, tako su se mijenjale i teme naših razgovora, ali i uvjeti u vezi s pristupom Partnerstvu za mir.
Prvi službeni bilateralni radnih sastanak u vezi s tim dogodio se početkom 1996. godine u Ministarstvu obrane, kad se ministar obrane Gojko Šušak vratio nakon svoje prve operacije, s tadašnjim ministrom obrane SAD-a, gospodinom Williamom Perryjem. Središnji problem bio je suradnja s Haaškim sudom. Druga tema o kojoj smo razgovarali bila je mirna reintegracija istočne Slavonije. Valja podsjetiti da tada gotovo nitko u međunarodnoj zajednici, pa ni Sjedinjene Američke Države, nisu vjerovale da je Hrvatska dovoljno ozbiljna i odgovorna da problem mirne reintegracije istočne Slavonije riješi na miran način. Svi su se pribojavali da će Hrvatska vojska iskoristiti svoju snagu i riješiti to pitanje. Treći uvjet je bio vezan uz suradnju na provedbi daytonskih sporazuma, konkretno u vezi s potporom misiji IFOR-a. Sva ta tri uvjeta, kako je poznato, ispunjena su. Tihomir Blaškić je otišao u Haag, IFOR ne bi ušao u Bosnu bez pomoći Republike Hrvatske, jer je 90 posto transfera njihovog oružja, opreme i trupa išlo preko hrvatskih luka, zračnih luka, željeznica i cesta. Ono najvažnije jest da je hrvatska državna politika pokazala svoju odlučnost da svoj teritorij vrati na miran način, pokazujući maksimalnu kooperativnost u mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, bez obzira na određene prigovore.
| S obzirom na nove okolnosti koje su nastale u regiji, pokazuje se da je za uspješnost i učinkovitost NATO-a i međunarodne zajednice jedan od nedostataka što Hrvatska nije u Partnerstvu za mir, kaže dr. Krešimir Ćosić, zamjenik ministra obrane RH |
• Nakon ispunjenja tih uvjeta obično su se pojavljivali novi?
- One teme, odnosno uvjeti, koje smo apsolvirali, riješili, više se nisu spominjale, međutim, na svakom sljedećem sastanku pojavljivali su se novi. Jednom prilikom sam rekao ministru Šušku da to više nema smisla. Trebali bismo konačno znati postoje li čvrsti kriteriji i, ako postoje, koji su. Na jednom sastanku u Washingtonu, ministar je u State Departmentu jasno rekao: »Gospodo, godinama dokazujemo da smo spremni na suradnju s međunarodnom zajednicom, da smo odgovoran, pouzdan i pravičan partner i stoga bi nam bilo jako važno da konačno znamo koji su to kriteriji«. Dogodilo se da su s dolaskom novog američkog veleposlanika ti kriteriji uobličeni u okviru dokumenta koji se zove Roadmap Partnership for Peace (PfP). Moram reći da se hrvatska strana prema tom dokumentu odnosi odgovorno i politički ozbiljno. Tako smo i prije nekoliko dana imali sastanak Povjerenstva za pristup Hrvatske Partnerstvu za mir, koje je imenovao Predsjednik Republike. U okviru tog povjerenstva od strane ministra vanjskih poslova i savjetnika Predsjednika za unutarnju politiku, posebno je naglašeno da se manje-više sva ta pitanja koja su unutra uključena, rješavaju.
• Kakva je važnost hrvatskog pristupa Partnerstvu za mir s obzirom na krizu na Kosovu?
- S obzirom na nove okolnosti koje su nastale u regiji, pokazuje se da je za uspješnost i učinkovitost NATO-a i međunarodne zajednice jedan od nedostataka što Hrvatska nije u Partnerstvu za mir. Itekako bi NATO kvalitetnije funkcionirao, logistički i u svakom drugom pogledu, da je Hrvatska u Partnerstvu za mir.
• Zašto?
- Kako sam već spomenuo, 90 posto NATO-ovog transfera prema BiH išao je preko našeg teritorija. S obzirom na kontinuitet prostora koji je potreban za mirovne misije, poput one koja je u tijeku u Bosni i Hercegovini ili sutra na Kosovu, odnosno tom dijelu jugoistočne Europe, prostor Republike Hrvatske je nezaobilazan, iako smo relativno mala zemlja. S druge strane cijena njihovih operacija u znatnoj mjeri bi se mogla smanjiti kad bi međunarodne snage koristile infrastrukturu i određene resurse kojima raspolaže Republika Hrvatska, od luka do zračnih luka. Međutim, da budemo jasni, Republika Hrvatska je spremna surađivati i davati logističku potporu međunarodnoj zajednici, ne u smislu nametanja nekih političkih rješenja, nego pri provedbi onih političkih dogovora kakav je, primjerice, potpisan u Daytonu. Prema tome, kada se potpiše određeni mirovni sporazum za rješenje krize na Kosovu, Hrvatska će sudjelovati u potpori međunarodnih snaga.
• S obzirom da se očekuje produženje sukoba NATO-a i Jugoslavije, hoće li to utjecati na pristup Hrvatske Partnerstvu za mir?
- Ulazak Republike Hrvatske u Partnerstvo za mir ne bi trebalo povezivati s krizom na Kosovu, jer je naša zemlja pokazala da je odgovoran partner. Postavljeni uvjeti će se, uvjeren sam, vrlo skoro ispuniti, te bismo nakon toga gotovo po mehanizmu, automatski trebali pristupiti Partnerstvo za mir, i to kao jedina zemlja, između 28 koje su članice tog NATO-ovog programa, a pred koju su bili postavljeni tako oštri i rigorozni zahtjevi.
• Često se spekulira o izravnoj američkoj pomoći u akciji »Oluja«. Što je istina?
- Ministar Šušak je jasno rekao da Hrvatska nikada ni od koga nije tražila pomoć i da nikakvu pomoć nije dobila. To je istiniti odgovor na spekulacije prema kojima je »Oluja« tako briljantno izvedena zahvaljujući izravnoj američkoj pomoći ili pomoći tvrtke MPRI, koja je navodno sudjelovala u izradi planova ili sudjelovala u oslobodilačkim akcijama. S obzirom da sam osobno vodio taj projekt, njime koordinirao i upravljao, moram reći da djelatnici MPRI-ja, inače tvrtke za obuku vojnika koja svoje usluge javno prodaje mnogim zemljama, nisu imali nikakve veze ni utjecaja na našu operativnu vojsku, niti je bilo koji naš zapovjednik ikada imao vezu s tim projektima. Ipak, čini se da su te spekulacije dobro došle toj kompaniji koja je na taj način sebe promovirala, a Hrvatskoj vojsci oduzela dio pobjedničkog imagea i sposobnosti koja joj realno pripada.
• Američki predsjednik je nedavno ukinuo embargo na isporuku oružja Hrvatskoj.
- Ukidanje embarga danas, 1999. godine, nema isto značenje i smisao kao što bi takva odluka, da je donesena, mogla imati 1991. godine. Trebale su godine da neki shvate kako je Hrvatska dovoljno snažna i sposobna sama se braniti i obraniti, čak i pod uvjetima embarga. Danas je takva odluka jedan oblik političkog priznanja Republici Hrvatskoj za njezinu sveukupnu kooperativnost s međunarodnom zajednicom. Ipak, činjenica da možete birati opremu koja je najmodernija, koja je kompatibilna NATO-ovim standardima, itekako je važna. U tom smislu će odluka o ukidanju embarga dugoročno imati važan utjecaj u procesu modernizacije Hrvatske vojske i opremanja Oružanih snaga RH.
Marko Barišić |
