Pauleta Ivan

05.07.1999

Feral

Tweet

IVAN PAULETTA, JEDAN OD UTEMELJITELJA IDS-a, REAGIRA NA NEDAVNE NAPADE I OBRAZLAŽE ZAŠTO JE ISTRA NERJEŠIVA ENIGMA ZA VLADAJUĆU VRHUŠKU

 

Nije Šeks jedini koji nema pojma o onome o čemu govori. Mnogi hrvatski političari danas jako vole govoriti o Istri, a da o njoj ništa ne znaju, ona ih suštinski i ne zanima, niti su u stanju suživjeti se s istarskim svijetom l IDS je samom sebi dovoljan i sa samim sobom je zadovoljan. IDS se danas plaši drukčijih mišljenja. IDS i dalje špekulira s mojim crnim imidžem, pa me ne žele angažirati u tako delikatnom momentu kakav je ovaj kada stranka zajedno s ostalom petoricom misli na vlast. Manje se razmišlja o Istri, manje se razmišlja kao regionalna stranka, a sve više se postaje državotvornom strankom

 

 

 

tekst

 

     * ako je suditi po Šeksovoj knjizi, ali i po packama koje IDS zbog vas dobiva u Saboru, opet će HDZ pred izbore plašiti narod Paulettom. Jeste li čitali najnovijega Vladimira Šeksa?

     - Na žalost, još uvijek nisam, iako sam tu knjigu naručio i željno čekam da mi dođe u ruke, ponajprije zato što mi je malo neugodno govoriti o knjizi koju nisam pročitao, premda su mi autorovi stavovi jako dobro poznati. U svakom slučaju, krajnje je bizarno da čovjek koji stvarno nema nikakve veze s Istrom, niti o Istri išta zna, napiše takvu knjigu. Ali to je valjda u našem suvremenom politikantstvu moderno.

     Naravno, nije Šeks jedini koji nema pojma o onome o čemu govori. Mnogo hrvatski političari danas jako vole govoriti o Istri, a da o njoj ništa ne znaju, ona ih suštinski i ne zanima, niti su u stanju suživjeti se s istarskim svijetom.

     Hrvatska je dugo bila, a i danas je opterećena isključivo pitanjem države i nacije. Činjenica je da Istrijani nisu dijelili tu vrstu fascinacije ili frustracije, niti su to doživljavali kao manjkavost u odnosu na druge građane Hrvatske.

     Naše mimoilaženje i nesporazum datiraju još iz vremena prethodne države. Trebalo je srušiti Jugoslaviju, jer, eto, Bože, različiti ljudi ne mogu zajedno živjeti. Bila je to, naravno, totalna laž. Po istom principu po kojemu se plediralo za rušenje Jugoslavije, išlo se i za rušenjem Bosne, jer ni tamo, naravno, različiti ljudi ne mogu zajedno živjeti. Sasvim je logično da se mora uništiti i Istra jer ona funkcionira kao šaka u oko takvim idejama, budući da je živi dokaz kako različiti ljudi, ljudi različitih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja mogu zajedno živjeti.

 

ISKAKANJE IZ KOŽE

 

     - Tuđman je ipak daleko pametniji nego što nam pokazuje svojim ispadima. On dobro zna ili bi ipak trebao znati da je nacionalnost, a da o nacionalizmu i ne govorimo, zastarjela i arhaična pojava u današnjoj Europi. Tuđman također zna, a to ga strašno peče, da se Istrijani proglašavaju narodom, za što uporište imaju još u Pazinskim odlukama iz 1943., koje su, istina, pisali partizani, u kojima stoji “narod Istre”, čime je na nedvosmislen način potvrđen identitet ovoga svijeta. Tuđman to ne može podnijeti, nego izvlači iz svoga mraka nekakve nacionalnosti, što je apsurdno i što ide sasvim mimo Maastrichta, gdje je zaključeno da će se federativna Europa ujedinjavati na osnovi naroda i građana. Neće biti Europe na osnovi države i nacionalnosti. Tuđman, kao i svi mi, dobro zna koja je razlika između naroda i nacije, pa zato zbog Istrijana hoće iskočiti iz kože.

     * Jedno pitanje postavljam baš svakome iz Istre: tko su istarski HDZ-ovci i tko su ljudi koji u Istri glasaju za HDZ?

     - Tko glasa za HDZ, to možemo samo pretpostavljati, jer je, koliko ja znam, glasanje u nas još uvijek tajno. Iako me ne bi začudilo ni kad bi to prestalo biti tako. Eto, recimo, u Argentini je, u vrijeme kada su se u glasačke kutije ubacivale gumene kuglice, sve one koji bi glasali za lijevu stranku snimala specijalna kamera. No, nadam se da to pravilo neće biti primijenjeno i kod nas.

     No, šalu na stranu, od prvih dana višestranačja čini mi se da HDZ ima gotovo nepogrešiv osjećaj kako da u Istri pronađe ljude, neću reći sumnjivoga morala, ali svakako sumnjive kvalitete. To su ljudi koji vrlo jednostavno misle i uopće se ne obaziru oko sebe i ne pokušavaju napipati raspoloženje građana među kojima žive. Usput rečeno, to su ljudi koji jako često imaju puna talijanska imena. Ovo, naravno, ne spominjem u smislu nekog prigovora, niti prebrojavanja, nego tek kao još jednu prilično bizarnu činjenicu.

 

 

     * Kako se Crkva u Istri ponašala za prethodnih izbora i kakvo će držanje, po vašem mišljenju, ona zauzeti uoči sljedećih izbora?

     - Ovog časa teško je procijeniti kako će se Crkva ponašati pred izbore jer vlada neka vrsta zatišja. Međutim, u prvim i u drugim izborima Crkva je bila izrazito snažno angažirana u stvaranju glasačkog raspoloženja u puku. U nekim su mjestima, recimo, svećenici prijetili pastvi da neće vršiti pokope i krštenja djece ako se ne bude glasalo zna se za koga. Usto, čitalo se u vrijeme misa i biskupovo okružno pismo, a svećenici i župnici dodatno su sugeriralo kako se trebamo ponašati na izbornim mjestima i za koga trebamo glasati. To je bilo prevršilo svaku mjeru, pogotovu jer se događalo u Istri, zemlji čiju su povijest u protekla dva stoljeća pretežito pisali popovi. A citirat ću kneza Pavla: “Jadna je ona zemlja koju vode oficiri i popovi!”

     O svemu tome govorim otvoreno jer sam vjernik, a svoju vjeru prakticiram ne od 1990., nego desetljećima i desetljećima unatrag, pa mislim da imam pravo i na ovu vrstu kritike.

     * Jesu li Istrijani manje religiozni od drugih građana Hrvatske? Naime, drugdje gdje je Crkva agitirala za HDZ, HDZ je uglavnom i pobjeđivao.

     - Prva knjiga koju sam u životu čitao zvala se “Iskre pod pepelom”, a dobio sam je od svojega strica Tone, koji je tu knjigu, pisanu hrvatskim jezikom i s vjerskom tematikom, čuvao sakrivenu pod krovnim crjepovima. Nije ju htio spaliti, niti ju je htio baciti jer se nije želio odreći onoga što mu je pripadalo. Nije se htio odreći ni jezika, ni vjere. Tako su ljudi u Istri osjećali i razmišljali.

     Danas nam, međutim, dolaze neki ljudi koji bi nam tumačili i što je to hrvatstvo i što je to kršćanstvo, a dolaze iz krajeva u kojima, taman da su svi nosili pojas nevinosti, nisu mogli biti čisti Hrvati. Dolaze iz krajeva za koje sami otvoreno kažu da su prvu crkvu sagradili prije sto trideset godina. E, vidite, a ja se svake nedjelje molim u pulskoj katedrali u kojoj se nedjeljna misa obavlja još od četvrtoga stoljeća. Meni i meni sličnima teško bi neki svećenik mogao sugerirati za koga ću glasati na izborima.

     Istrani nisu svijet koji bi se busao u prsa svojim kršćanstvom, iako jesmo kršćani. Neke stvari nas od drugih dijelova Hrvatske razlikuju već na razini običaja. Recimo, mi nismo nikad na vjenčanja nosili državne i nacionalne zastave, pa smo bili šokirani kada smo vidjeli da se drugdje i to radi, da se zastave unose i u crkvu i da se na razini običaja miješaju vjera i nacija. Kada bi se završavala kuća, u Istri se na krov stavljala jedna zelena grana, a drugdje se opet stavlja zastava. Premda mi se danas čini kako nacionalna zastava bolje štiti bespravno sagrađenu kuću od zelene grane sreće.

 

     * Kakvi su vaši trenutni odnosi s vodstvom IDS-a?

     - Ne kontaktiramo, iako mislim da tome nije razlog u nečijoj odluci, mojoj ili njihovoj. IDS je samom sebi dovoljan i sa samim sobom je zadovoljan. IDS se danas plaši drukčijih mišljenja. IDS i dalje špekulira s mojim crnim imidžem, pa me ne žele angažirati u tako delikatnom momentu kakav je ovaj kada stranka zajedno s ostalom petoricom misli na vlast. Manje se razmišlja o Istri, manje se razmišlja kao regionalna stranka, a sve više se postaje državotvornom strankom. No, i ja, hvala Bogu, imam svoga posla, iako ne mijenjam ni stranku, ni mišljenje.

     Osobno mi je, naravno, žao što moje ime i moje stavove HDZ pokušava koristiti protiv IDS-a i volio bih da nije tako.

     * Vjerujete li da će HDZ oporbi biti spreman predati vlast?

     - Znate, nimalo mi se ne sviđa što veći dio oporbe pobjedu na izborima već uzima zdravo za gotovo. Tek u posljednje vrijeme postali su malo oprezniji pa govore - ako pobijedimo, a ne - kad pobijedimo. Ono što je još jako loše, jest što oporba nije apsolutno ništa ponudila građanima Hrvatske i što im nije ni pokušala objasniti za što bi oni, za kakve sadržaje i kakvu budućnost, trebali glasati. Znate, ja uporno govorim glasati, a ne glasovati, jer ako bih glasovao, tada bih po vlastitom jezičnom osjećaju bio glasovalac, a ne glasač, dok bi glasačka kutija bila glasovalačka kutija.

     A kako će se HDZ držati ako izgubi izbore, to ja doista ne mogu znati. Mislim da to nitko ne može znati. Možemo govoriti samo o našim dobrim i lijepim željama. Ja se nadam da neće biti nikakvih vojnih ili drugih udara i da će sve proći mirno, ali se samo nadam, iako nemam jake argumente za svoju nadu, kao što nemam argumente ni protiv nje. No, da mi je netko prije 1990. rekao da će raspad Jugoslavije teći onako kako je tekao, ja mu doista ne bih vjerovao i imao bih stotinu argumenata protiv. U međuvremenu je čovjek postao oprezan u svojim očekivanjima.

 

 

     * Jeste li se ikad osjetili prisluškivanim i bi li vas, recimo, iznenadilo kad biste doznali da ovaj naš razgovor sada sluša Markica Rebić?

     - Oko toga, na žalost, imam jedno vrlo neugodno iskustvo. Naime, prije nekoliko godina telefonski sam razgovarao baš s vašom glavnom urednicom, veza je jako čudno funkcionirala, u početku bi se čulo sve, pa bi se veza gubila, pa se ne bi čulo ništa, pa bi se nakon što bih spustio slušalicu i ponovno nazvao ista stvar ponovila. Poslao sam nakon tog događaja nekoliko dopisa pošti i ministru prometa i veza tražeći objašnjenje, ali odgovor naravno nikad nije stigao.

     Međutim, priča o prisluškivanju ima i drugu razinu. Sve ono što kažem preko telefona ili nekom u kavani, u četiri oka, jest ono što mislim i što mogu više puta ponoviti. Nitko tko vas prisluškuje ne može iz vas izvući nešto što niste rekli ili što u određenom trenutku ne mislite. Prisluškivanje nije strašno za pojedinca, ali je strašno za državu koja se takvim metodama služi.

     * Kako komentirate činjenicu da na pogrebu Fulvia Tomizze nije bilo predstavnika Društva hrvatskih književnika, niti je njegova smrt u vrhovnim institucijama hrvatske književnosti i kulture doživljena kao gubitak za hrvatsku kulturu?

     - Prema Tomizzi su mnogi osjećali otpor. Neki dan sam bio u Trstu, pa sam se i tamo o njemu naslušao riječi koje nisu bile lijepe. Tomizza je, međutim, bio tipičan istarski čovjek, i po onome što je htio biti, i po onome što je bio. On nije balansirao između svjetova i kultura, niti je htio biti i jedno i drugo. On je jednostavno bio jedno i drugo jer je rođen u svijetu u kojemu jedno ne isključuje drugo i jer svojom svjesnom odlukom tom svijetu pripadao.

     A to jesu li ili nisu na njegovu pogrebu bili predstavnici Društva hrvatskih književnika, ja ne znam. Bio sam tamo kao običan građanin, iz pijeteta prema čovjeku kojeg sam jedva poznavao, ali kojeg sam cijenio.