• Dokle se došlo u pregovorima Ine i MOL-a o eventualnom spajanju i kako komentirate tvrdnje iz medija da je čelništvo Ine počelo te pregovore u tajnosti kako bi spriječilo da ju kupe domaći tajkuni?
- U Hrvatskoj nema takvog tajkuna koji bi mogao kupiti Inu. Što se pregovora s MOL-om tiče, nastavljamo ih do konačne odluke vlasnika. Naime, Sabor se raspušta ovih dana, pa je nemoguće do izbora donijeti zakon o privatizaciji Ine. A bez njega nema ni govora o spajanju ili bilo kakvoj privatizaciji. Zato moramo čekati novu Vladu i Sabor. Logično je da je bilo puno napisa u novinama, jer postupak kod spajanja nije identičan onom kod privatizacije, gdje se zainteresirani kupci nadmeću tko će prodavatelju ponuditi bolje uvjete. Međusobno proučavanje tvrtki kako bi se utvrdilo hoće li spojene poslovati bolje zbiva se u tajnosti, ali ne zato da se nešto sakrije od vlasnika ili javnosti, nego da se pokuša spriječiti pretjerana medijska pozornost i špekulacije, što se dogodilo u ovom slučaju. To proučavanje još nije gotovo, jer dok se ne odredi točna vrijednost obiju tvrtki po jednakim pravilima procjene, ne znaju se točne polazne pozicije za pregovore.

Ina je u te razgovore krenula s niže pozicije, jer imamo manju dobit od MOL-a, nismo privatizirani, a nemamo, za razliku od MOL-a, čije dionice kotiraju na burzama, ni tržišnu vrijednost. Zato smo smatrali da bi bilo dobro kad bi u spajanje, uz Inu, išli i Jadranski naftovod te kutinska Petrokemija. Dok bi JANAF donio veliku vrijednost, kutinska tvornica nema veću vrijednost, ako joj se ne omogući pristup mađarskom tržištu i jeftiniji plin iz Mađarske mimo postojećih pravaca dobave. Ali i u tom slučaju bi vrijednosti mađarskog udjela u zajedničkoj tvrtki bila veća od hrvatskog. Ponekad, u sklopu razmišljanja o strategiji jednog poduzeća, treba ići šire u strategiji ukupne grane.

Međutim, u međuvremenu je počela padati vrijednost MOL-ovih dionica i sada su oko 20 posto niže od svoje najviše vrijednosti. To se dogodilo zbog triju razloga: mađarska vlada nije im odobrila 35 posto veće cijene plina, ušli su u novo područje kupnjom 20 posto jedne petrokemijske tvornice što je začudilo investitore te zbog neizvjesnosti pregovora s Inom. Budući strani investitori o našoj tvrtki ne znaju puno, jer ne kotiramo na burzama. Osim toga, Hrvatska još ima imidž zemlje u tranziciji, a i izbori su uskoro.
 

• Zašto ste odlučili o spajanju pregovarati baš s MOL-om i što je njegov interes za taj posao? Je li glavni motiv bio osvajanje hrvatskog tržišta, jer je poznato da Ina drži veći dio tog tržišta, nego MOL mađarskog?
- O interesima MOL-a za ulazak možemo samo nagađati. Interesi za spajanje su logičniji, jer je spajanje naftnih kompanija prisutno u cijelom svijetu. A takve velike kompanije sve više ugrožavaju male. MOL je tu više ugrožen od Ine, jer njegove dionice kotiraju na svjetskim burzama. Ali, dok je Ina slaba, a slaba je sve dok nema jakog partnera ili drugih mogućnosti za obnovu rafinerija, benzinskih postaja, itd., ona je lagan plijen za rastakanje tržišta. U pravu ste kad kažete da MOL ima manji udio na mađarskom, nego Ina na hrvatskom tržištu, međutim, ponvaljam, nije važan samo udio nego i profit. Do razgovora s njima je došlo nakon što smo prije o suradnji, pa i o spajanju ili kupnji nekih segmenata, razgovarali s austrijskim OMV-om, Shellom, talijanskim ENI-jem, Enronom i drugim tvrtkama. Tako smo s OMV-om i Shellom razgovarali o uređenju pedesetak zajedničkih benzinskih postaja. Time bismo obnovili te postaje, dobili njihovo znanje i financijsku injekciju za cijeli posao, što sami, zbog preniskih cijena, ne bismo mogli financirati.

Međutim, od toga nije bilo ništa i onda se pojavio MOL s idejom o spajanju. Ali, ti pregovori su zapeli, jer se država kao naš vlasnik, na žalost, nije očitovala, osim verbalne podrške čelnika Vlade započetim razgovorima. Naime, Vlada nije čvrsto stala iza nas i rekla da krenemo u taj posao. Jer, o vlasničkim udjelima u novoj kompaniji i upravljačkoj strukturi ne mogu više pregovarati čelnici Ine, nego to moraju napraviti predstavnici vlasnika. Zato je trebalo donijeti zakon o privatizaciji Ine i oformiti povjerenstvo za pregovore o njenoj privatizaciji kao što je to napravljeno s HT-om.
• Direktor JANAF-a Ante Čičin-Šain je izjavio da njihov ulazak u spajanje s MOL-om nije dobar potez, jer bi imali bolju perspektivu kao samostalna tvrtka.
- JANAF je poduzeće za transport nafte i plina, ali se postupno pretvara u alternativnu naftnu kompaniju, pa se postavlja pitanje može li JANAF postati najveći distributer na ovom tržištu. Naime, oni imaju najveća skladišta, a staro je pravilo da onaj tko ih ima, ima i tržište. Jedini problem im je to što njihova skladišta nisu povezana željezničkim tračnicama, što poskupljuje transport. Dok je tvrtka Crodux bila korisnik spremnika JANAF-a i uvoznik derivata za Hrvatsku i BiH, Ina je s njegovim vlasnikom Ivanom Čermakom imala dogovor o opsegu njegovog posla, jer ne želimo rušiti konkurenciju. Ali, logično je i legitimno da nećemo dopustiti da nam konkurencija pomoću objekata čiji smo 38-postotni suvlasnici otima vlastito tržište. Zato smo se pobunili kad je OMV kupnjom Croduxa došao do mogućnosti korištenja rezervara JANAF-a, a Ministarstvo gospodarstva odlučilo skladišta Robnih rezervi, do kojih idu i željezničke tračnice, preko pozivnog natječaja dati na korištenje drugim naftnim kompanijama (čitaj: Crodux-OMV-u). Jer, to se, po našem mišljenju, ne smije dogoditi dok je Ina državna tvrtka s 16.000 radnika, s dvije rafinerije koje imaju višak kapaciteta i radnika te s brojnim nerentabilnim postajama na lošim lokacijama. Tako je ta akcija bila zaustavljena. Da se dopustilo da netko uđe u ta skladišta, razbio bi naše tržište. To nije pitanje monopolizma, nego sigurnosti i opstojnosti 16.000 radnih mjesta u Hrvatskoj. Jer, nova velika kompanija, neopterećena našim problemima (nekoliko tisuća radnika viška, gotovo cijela rafinerija viška, 130 benzinskih postaja na lošim lokacijama), s dovoljno skladišnog prostora raspoređenog po cijeloj Hrvatskoj mogla bi opasno ugroziti Inu. Naše rafinerije tome više ne bi mogle konkurirati i Ina bi počela propadati. Uprava Ine to, dok sam ja na njenom čelu, ne smije i neće dopustiti.
• Budući da je JANAF u vlasništvu države, kao i Ina, što o tim planovima kaže zajednički vlasnik?
- Vlasnik se nije do kraja izjasnio u slučaju Ine, pa se isto tako tek treba izjasniti i o slučaju JANAF-a. Iako smo mi suvlasnik 38 posto JANAF-a, u Nacionalu su čak nedavno doveli u pitanje legitimitet našeg prvotnog suvlasničkog udjela od 33 posto. Međutim, to je izglasao Sabor i to je za mene gotova stvar. Poslije je Ina stekla još pet posto dionica zamjenom određenih potraživanja s državom. Treba imati u vidu da JANAF i danas, a i tijekom rata je uglavnom živio na račun Ine, jer smo im mi plaćali po sistemu »puno za prazno«.
• Koliki su izgledi da JANAF uđe s Inom u spajanje s MOL-om, ako vlasnik za to dade »zeleno svjetlo«?
- JANAF je apsolutno dobro poduzeće s dobrom razvojnom perspektivom, ali se vlasnik mora odrediti što će biti s JANAF-om. O tome ne može odlučivati njegov direktor, a mora ga zanimati što o svemu misli 38-postotni suvlasnik. Za Inu bi njihov ulazak u naše eventualno spajanje s MOL-om bilo dobro rješenje, jer bi suvlasništvom u JANAF-u mogla spriječiti da se na našem tržištu preko noći pojavi ozbiljna konkurencija, neopterećana našim problemima. Djelomično se slažem s izjavama direktora JANAF-a Ante Čičin-Šaina, ali sve razvojne strategije koje je spominjao o spajanju na druge naftovode, prema Rusiji i Kaspijskom jezeru, krenule su iz Ine kao suvlasnika JANAF-a, a na tome i pronalaženju ruskog partnera koji bi dugoročno osigurao naftu za punjenje slobodnih kapaciteta JANAF-a inzistirao samo još dok sam bio ministar gospodarstva, iako tada čelnici JANAF-a o tome nisu htjeli ni razgovarati. U posljednje vrijeme JANAF ima dva vrlo zanimljiva strateška pravca razvoja. Jedan je spajanje s velikim naftovodom Družbadria, u što bi trebalo uložiti oko 120 milijuna dolara. Drugi je pitanje alternativnog prijevoza kaspijske nafte, koja bi išla iz Novorosijska do Constanze u Rumunjskoj i dalje preko Srbije do spoja na JANAF u Pančevu i našim naftovodom do Omišlja, te dalje naftovodom do Trsta. Tako bi kaspijska nafta stigla u središte Europe najvećim dijelom bez brodskog prijevoza, a po procjenama stručnjaka ENI-ja, taj bi projekt stajao oko 1,2 milijarde dolara.
Međutim, ovih dana je, na žalost, planirano potpisivanje ugovora za gradnju novog naftovoda od Bakua do turske luke Ceyhan, koji spomenuti transportni pravac preko Rumunjske i dalje JANAF-om stavlja u drugi plan. Ali, još nisam siguran da će doći do realizacije tog, više od četiri milijarde dolara vrijednog projekta, jer je to više američki politički projekt nego posao koji ima ekonomsku logiku. Uz današnje cijene nafte i uz očekivanja da će se zaustaviti na 18-19 dolara po barelu, uložiti četiri milijarde dolara u takav naftovod, to nema opravdanja. Međutim, SAD time želi izbjeći da se nafta iz tog područja izvozi preko Irana te želi ekonomski pomoći Turskoj. Zato je Turska cijelu trasu, koja prolazi kroz njene najsiromašnije predjele, dala besplatno. Ali, ipak je pitanje hoće li investitori pristati uložiti takav golem novac u taj politički projekt.
• U posljednje vrijeme učestale su glasine da razne kompanije navodno kupuju Inu. Spominju se OMV, ENI, Enron... Ima li istine u tim glasinama i odakle one kreću?
- Te glasine su već demantirali i predstavnici svih tih kompanija. One kreću od novinara, jer, osim privatizacije HT-a, već dugo nije bilo neke velike privatizacije pogodne za pretvaranje u aferu. Uvjeravam vas da se pripreme za privatizaciju Ine rade po najvišim svjetskim standardima, uz pomoć uglednih savjetnika. A glasine su vjerojatno nastale i zbog pogrešne interpretacije određenih signala. Primjerice, OMV pošalje pismo premijeru Mateši, ali su oni ubrzo objasnili da su zainteresirani samo za poslovnu suradnju, a možda bi htjeli kupiti samo dijelove Ine, npr. benzinske postaje, što nitko mudar ne bi prodao izdvojeno. S ENI-jem već dobro surađujemo glede proizvodnje plina na sjevernom Jadranu, ali je njihov čelnik nedavno potvrdio da nisu zainteresirani za kupnju Ine. Ali, to ne znači da se oni, kada država odluči krenuti u privatizaciju Ine, neće javiti s takvom ponudom. Enron je zainteresiran isključivo za plinski biznis u Hrvatskoj, pa ih zanima kupnja dijela u našem plinovodnom sustavu, pa će se vjerojatno javiti, ako se naš vlasnik odluči plin prodavati odvojeno od cijele Ine.
• Jedan od bitnih uvjeta za dobru prodaju Ine u budućnosti je poboljšanje njene, sada zbog preniskih cijena naftnih derivata, prilično loše financijske situacije. Ima li naznaka da će tu Vlada nešto učiniti?
- Situacija sigurno nije dobra, ali je mogla biti još gora. Pokazalo se da smo bili dobri proroci kad smo još početkom godine prognozirali da će Ina, zbog neodobravanja viših cijena, do kraja godine pretrpjeti štetu od 400 do 600 milijuna kuna budući da sadašnja očekivanja ukazuju da će štete biti oko 450 milijuna kuna, a svjetske cijene nafte su ovih dana bile oko 24 dolara po barelu, a naše cijene su temeljene na cijeni od 14 dolara po barelu. Očekujući takav razvoj situacije, na vrijeme smo napravili plan smanjivanja svih troškova. Zahvaljujući tome smo u prvih devet mjeseci čak ostvaritili dobit iz osnovne djelatnosti, ali zato što nismo dovoljno investirali. Tako smo na određeni način spasili financijsku situaciju zaustavljanjem novog zaduživanja, što je dovelo do stagnacije investicija. Nismo izgradili nijednu novu benzinsku postaju, nijedan pogon u ionako zastarjelim rafinerijama, a ulagali smo jedino u ono što je baš bilo nužno kao pripreme za iskorištavanje plina iz sjevernog Jadrana, plinovod Zagreb-Karlovac, kupili smo tankere za razvoz derivata po Jadranu i tridesetak novih autocisterni.
• Neće li ova ili sljedeća Vlada ipak morati uskoro donijeti takvu odluku da spriječi propast Ine?
- Tko god pobijedio na izborima, morat će zagristi u tu »kiselu jabuku« i povećati cijene naftnih derivata. Jer, unatoč naših zastarjelih rafinerija i viška zaposlenih, u Italiji je npr. proizvođačka cijena benzina za otprilike trećinu veća nego u Hrvatskoj. Opstanak unatoč takvih cijena nam omogućuje samo to da korist od dobrih poslovnih poteza, kao što je kupnja naftnih polja u Sibiru, koja sada vrijede neusporedivo više od cijene koju smo platili, pretvaramo u subvenciju domaćih cijena. Ukratko, profitom pokrivamo socijalu. Uza sve probleme, i nenaplaćena potraživanja su nam narasla na 1,4 milijarde kuna, od čega velik dio otpada na državne tvrtke. Nakon obećanja Vlade da će se barem taj dio smanjiti, plaćeno je oko 60 milijuna, ali je dug ponovno narastao. Tako su naša neplaćena potraživanja za 550 milijuna kuna veća od Ininih dugova. Ako Vlada ispuni obećanje o plaćanju dugova državnih tvrtki, moći ćemo lakše poslovati. U protivnom bi početkom prosinca u pitanje mogao doći i uvoz nafte.

Željko Bukša