O tome gdje se nalazi hrvatska znanost kada je se smjesti u europske okvire, koji su problemi hrvatskih sveučilišta i veleučilišta, kako će biti riješena još svježa afera koja je potresala Sveučilište u Rijeci početkom ove akademske godine, tek su neke od aktualnih tema o kojima smo razgovarali s ministricom znanosti i tehnologije, Milenom Žic-Fuchs.

• Kakav je danas status hrvatske znanosti i kakav ona ima utjecaj u europskim, odnosno svjetskim okvirima?
- Vrlo je teško govoriti o hrvatskoj znanosti kao globalnom i jedinstvenom entitetu. Pojedini segmenti znanosti postigli su velike uspjehe i u Europi i u svijetu. U sferi prirodnih znanosti imamo velikih imena, ali isto tako u dijelu tih znanosti koje su više vezane na eksperimentalni rad, možda rezultati nisu tako jaki, jer sredstva koje su se ulagala u opremu nisu bila dovoljna da bi taj segment prirodnih znanosti doveli na određenu svjetsku razinu. naravno da isto vrijedi i za druga znanstvena područja, pogotovo tamo gdje je eksperimentalni istraživački rad vezan uz krupniju znanstvenu opremu. No, ovdje posebno treba istaknuti specifičnost društveno-humanističkih znanosti i to smatram područjem koje još više treba poticati i razvijati u smislu jače prisutnosti na međunarodnoj razini. Međutim, i na tom području imamo izuzetnih rezultata. Pitanje koje se nameće je, kako dalje i kako u integracijske procese, bilo europske, bilo svjetske. U proteklih pola godine od UNESCO-a je krenuo poticaj za raspravu o statusu znanosti. Održana su dva okrugla stola na ministarskoj razini, od kojih je prvi bio u Budimpešti, koncem lipnja, a drugi prije tri tjedna u Parizu. Govorilo se o problemima s kojima se zemlje u tranziciji susreću, kako ih integrirati u europske tokove, kako funkcionira sustav financiranja projekata u određenoj zemlji, kako s jedne strane povezati znanost s gospodarstvom zemlje, a s druge kako integrirati funkcioniranje znanosti s europskom mrežom postojećih sustava. Na sastanku u Parizu dogovorene su i konkretne mjere, a upravo je delegacija Hrvatske predložila poseban sastanak na kojem će osim ministara znanosti sudjelovati i ministri gospodarstava, upravo sa svrhom poticanja transfera znanja u razvoj gospodarstva. Kad je riječ o Hrvatskoj, smatram da treba uključiti naše znanstvenike, pogotovo mlade, u organizirane znanstvene tijekove koji postoje u Europi i svijetu. Mislim da je put kojim smo krenuli dobar, te da se na državnoj razini treba omogućiti znanstvenicima uključenje u šira zbivanja.
 

• Izdvajanja za znanost u Hrvatskoj manja su od jedan posto BDP-a, a samo neznatni dio tih sredstava otpada na istraživačke projekte. Može li uopće u tim uvjetima znanstveni rad funkcionirati. Koliko takvo stanje šteti gospodarstvu?
- Ono što se naziva izdvajanjima u znanosti nisu samo materijalni troškovi projekata. Troškovi znanosti su i plaće znanstvenika i djelatnika, izdavačka djelatnost, kao i oprema. Treba zbrojiti sve što se u znanosti na različite načine ulaže da bi se dobila cjelovita slika. Unatoč tome, bila bih najsretnija kada bi se još veća sredstva mogla izdvajati za projekte i programe, ali za ciljane projekte. U Ministarstvu se upravo radi na novom Nacionalnom programu sa ciljanim projektima i to prema prioritetima koje država prepoznaje kao prioritete u smislu gospodarskog razvitka. Pritom se pazi da se ne bi zanemarili prioriteti koji sa sobom nose ono što zovemo nacionalnim vrednotama. Kada se gleda na financiranje, treba reći da u razvijenim zemljama 70 do 80 posto novca dolazi iz gospodarstva u znanost. To kod nas još nije ostvareno. Kako potaknuti to da osim države, krene investicija u znanost i od strane gospodarstva, jedna je od stvari o kojima se razgovaralo na UNESCo konferenciji u Parizu i nešto o čemu i te kako sustavno treba razmišljati. Drugim riječima, znanost ne treba gledati samo kao entitet koji ide prema gospodarstvu već i povratnu spregu gdje će gospodarstvo smatrati prioritetnim financirati pojedine segmente znanstvenog istraživanja. Vjerujem da će se to i kod nas dogoditi bez obzira na trenutnu situaciju, a kada se dogodi, onda možemo očekivati i jače financiranje znanosti općenito.
• U kojem razdoblju bi se to moglo kod nas ostvariti?
- I na znanstvenoj i na gospodarskoj strani treba doći do spoznaje za tom suradnjom. Na znanstvenoj strani već postoje konkretni prijedlozi prema određenim segmentima gospodarstva, nude se konkretni razvojni projekti. Koliko će taj proces prepoznavanja i shvaćanja što znanost znači za razvoj gospodarstva u pojedinim segmentima trajati, teško je predvidjeti, ali obzirom da su početci već ovdje i da preobrazba hrvatskog gospodarstva ide u tom smjeru, možda će to biti brže nego što se očekuje.
• Najavili ste da će hrvatska sveučilišta dobiti svoja vlastita materijalna sredstva. Senat zagrebačkog sveučilišta je to pozdravio i kazao da bi to omogućilo sveučilištima da sami izdvoje koji su im prioriteti, te da vode vlastitu investicijsku politiku. Rečeno je i da autonomija sveučilišta proizlazi iz samostalnog financiranja.
- U listopadu sam na sjednici zagrebačkog Senata, nakon niza razgovora sa rektorom, prorektorima i svojim pomoćnicima u Ministarstvu, rekla da se ide na to da sveučilišta dobiju svoju stavku u proračunu. Sveučilište u Zagrebu je izradilo cijeli niz načela za izradu takvog proračuna. Dvije točke na kojima insistiram da bi taj proračun doista bio stvaran proračun sveučilišta jesu prava cijena koštanja pojedinoga studija, jer Ministarstvo radi po tzv. povijesnoj metodi, kako je popularno zovu, gdje su fakulteti više-manje izjednačeni, iako im troškovi po prirodi studija nisu jednaki. Druga pretpostavka, da bi se stvarno došlo do pravog proračuna je kadrovska politika. Sada je stvar na sveučilištima hoće li se to ispuniti. Kada je riječ o autonomiji sveučilišta, treba reći da su financije dio autonomije, ali možda ne i najvažnije, jer sveučilišta u potpunosti autonomno funkcioniraju na cijeli niz razina. Sredstva kojima bi sveučilišta samostalno raspolagala poboljšala bi njihovo funkcioniranje upravo tako da sami vode vlastitu investicijsku politiku, da izdvajaju svoje prioritete.
• Na zagrebačkom Sveučilištu sve manje znanstvenih novaka i asistenata. Što je, po Vašem mišljenju, razlog tomu?
- Broj znanstvenih novaka je sve veći, a broj asistenata je sve manji. Treba napraviti tu distinkciju. Kod nas se dogodilo da je nešto što je bilo predviđeno kao iznimka u Zakonu o visokim učilištima, a riječ je o radu do 70 godina, postalo zapravo pravilo. Kada pogledate kadrovsko ustrojstvo sveučilišta, imamo najviše redovitih profesora i oni u velikom broju produžuju svoj rad do 70 godina života. Time se zaustavio proces primanja asistenata na sveučilište i jedina institucija koja je preostala su znanstveni novaci. Njih danas ima u Hrvatskoj oko 1500. Trebalo bi početi raditi na svrsishodnoj znanstvenoj politici, koja će te znanstvene novake prebacivati u zvanja asistenata. Sveučilišta bi trebala voditi puno aktivniju kadrovsku politiku.
• Obzirom da su stanovi za mlade znanstvenike u Borovju koje je financiralo Ministarstvo dovršeni, jesu li izrađeni kriteriji po kojima će se oni dodjeljivati?
- Borovje je gotovo, čeka se samo tehnički prijam. Nakon razgovora s asistentskom grupacijom o raspodjeli stanova na Borovju, oni su Ministarstvu proslijedili svoj prijedlog kriterija, koji smatram vrlo zdravim jer je riječ o kombinaciji socijalnih i znanstvenih parametara.
• Znanstveni novaci su izračunali da njih 70 posto nema adekvatno riješeno stambeno pitanje i da bi ga mogli riješiti subvencioniranim kreditima na 30 godina uz dva posto kamata. Koliko su takva očekivanja realna?
- Stambena problematika nije svojstvena samo znanstvenicima, jer većina mladih u državi nema riješeno stambeno pitanje. U projekt Borovje se ušlo zato da se tim mladim ljudima, uz pristojno stanovanje, u razdoblju od nekoliko godina omogući da otplaćuju kredite, a ne da troše novac na skupa podstanarstva.
Prijedlog za kredite nije realan u ovom obliku kako je predložen, međutim, mi sada razmišljamo o sasvim drugom modelu, koji će započeti kada se ostvare neke vrlo realne pretpostavke. Treba imati na umu da postoji i nemali broj profesora, odnosno starijih znanstvenika, koji nemaju riješeno stambeno pitanje. Već sada se u Zagrebu i Splitu vrlo konkretno razgovara o načinima kako to riješiti.
• Ministarstvo prosvjete i športa zalaže se za državnu maturu, a i ministrica prosvjete je kazala da je pristalica državne mature. Obzirom da bi uvođenje državne mature bila stvar ne samo tog ministarstva, nego i Ministarstva znanosti, što mislite o tome?
- Već se jako dugo o tome kod nas govori. Međutim, na državnu maturu možemo gledati kao na kraj srednjoškolskog školovanja, točnije, upis na studij. S jedne strane suočeni smo s neujednačenošću u kvaliteti srednjih škola, a s druge strane želimo da to bude jedinstvena podloga za daljnje školovanje. Državna matura kao takva mora biti dobro promišljena da bi jednoznačno riješila problem ravnopravnog upisa na fakultete, jer upravo se u nekim zemljama koje su ušle u takav projekat, primjerice Njemačka, pokazalo da nije lako udovoljiti i jednom i drugom zahtjevu. Jedno je ujednačena provjera znanja stečena tijekom srednjoškolskog školovanja, a drugo su sposobnost, motivacija i realne mogućnosti upisa na željeni studij. Državna matura ne može zamijeniti prijamni ispit, ali onda se postavlja pitanje treba li je gledati isključivo kao kraj jednog stupnja školovanja. U SAD-u, primjerice, postoji već uvriježeni sustav državnog testiranja koje je više ciljano na određene sposobnosti budućih studenata, a u daleko manjoj mjeri kvantifocira znanje. Takav način rangiranja budućih studenata smatra se daleko svrsishodnijim za budućnost tih mladih ljudi, a daleko manje se osvrće na vrednovanje znanja iz srednjih škola. Treba temeljito promisliti koja je uloga i cilj državne mature, budući da ona sama po sebi nije dovoljna da osigura nekome upis na studij koji želi. U Hrvatskoj imamo manji broj mjesta na sveučilištima od zainteresiranih kandidata, a samo provedbom završnog ispita na svim srednjim školama po istim kriterijima to se ne može osigurati. Sve ovo ne znači da sam protiv državne mature, ali njena uloga mora biti prethodno u potpunosti definirana.
• Neopremljenost hrvatskih fakulteta, loša programska sadržajnost studija i skupoća studiranja (zbog visokih cijena knjiga) ono su na što se najviše žale studenti na našim fakultetima.
- U načelu se ne slažem da su loši programi, jer naši završeni studenti postižu izuzetne uspjehe kada odu u zemlje razvijenoga Zapada. Ono što smatram ozbiljnim problemom su udžbenici i knjige. Unatoč tome što je država, samo u protekloj godini kroz ovo Ministarstvo, izdvojila deset milijuna kuna za sveučilišne udžbenike i priručnike, oni su još preskupi. Iako ćemo opet izdvojiti jednak iznos sredstava za udžbenike i iako Ministarstvo podupire izdavanje udžbenika, sveučilišta bi se trebala jače angažirati oko tog problema, jer to doista spada, ne samo pod autonomiju sveučilišta, već i u osnovnu brigu sveučilišta. Sveučilišta bi trebala predložiti racionalniji sustav izdavanja udžbenika, tako da nema preklapanja, već da se doista po pojedinom studiju vide prioriteti te da se ide na najjeftinija moguća izdanja, na izdanja udžbenika koji će, uz subvenciju države, biti dostupni studentima, što danas nije tako u većini slučajeva.

Nataša Kovačić