Željko Rohatinski |
|---|
 |
ŽELJKO ROHATINSKI: GLAVNI EKONOMSKI ANALITIČAR ZAGREBAČKE PRIVREDNE BANKE, GOVORI O TOME GDJE JE HRVASTSKO GOSPODARSTVO DANAS I KAKVE BI POTEZE NOVA VLAST TREBALA POVUĆI
Bruto domaći proizvod smanjit će se za 2 posto, a za 6 posto će se smanjiti razina osnovnih financijskih tokova. Toliko će biti manji i promet u trgovini, dok bi vanjskotrgovinska razmjena mogla biti manja za oko 8 posto. Hrvatsko gospodarstvo nije, dakle, nikakav tigar, a u ovoj je godini još izgubilo poneki zub * U osam mjeseci prihodi državnog proračuna bili su realno 16 posto manji u odnosu na prošlu godinu, premda se u posljednja tri mjeseca budžetski prihodi više ne smanjuju. U ovoj godini, zajedno s novcem od prodaje Telekoma, proračun bi mogao naplatiti oko 45 milijardi kuna, što je 3 do 4 milijarde manje od predviđenog. To je golem iznos * Ne vjerujem da će doći do rasta inflacije. Ne mislim ni da bi to bilo pametno. Mislim da bi odmah trebalo uvesti njemačku marku kao paralelnu valutu u zemlji. To znači da bi odnos kune i marke morao biti fiksan i nepromjenjiv i da bi se sve u zemlji moglo plaćati bilo kunama, bilo markama. Kad u svim zemljama monetarne unije euro zamijeni nacionalnu valutu, on bi i u Hrvatskoj morao postati paralelni, još bolje, naš jedini novac
Devalvacija ne bi odgovarala ni sadašnjoj ni budućoj vlati, ni ekonomski, a ni zbog psiholoških razloga
Zašto stalno spominjete inflaciju kao mogući lijek? Da ona to jest, svi bi u svijetu poticali rast cijena i tako rješavali svoje probleme
tekst
* prije su u svim predizbornim nastupima dr. Franje Tuđmana prevladavale političke teme, sada predsjednik HDZ-a sve više mora govoriti o ekonomiji. Tako je nedavno ustvrdio kako je pad proizvodnje zaustavljen i kako ona opet brzo raste, pa onda kako je Hrvatska završile obnovu u kraćem roku nego svojedobno Njemačka itd. Nasuprot tome, opozicija kaže da je privreda uništena i da će je, kad preuzme vlast, dočekati dug od 30 milijardi dolara. Što je po vašem mišljenju točno?
- Počnimo od tog drugog. Hrvatski inozemni dug – i to svih ekonomskih subjekata zajedno, dakle poduzeća, banaka i država – iznosi oko 9 milijardi dolara. Unutrašnji dug, koji je Vlada priznala, je oko 15 milijardi kuna. Zajedno, to je dakle 11 milijardi dolara. To su službeni i javni podaci. Sve ostalo o čemu se sada govori međusobna su dugovanja, odnosno potraživanja svih sudionika u platnom prometu; dakle ono što se naziva nelikvidnošću. Naravno, i to je pravi dug, što znači da ga se mora vratiti ili će oni o čijem je novcu riječ trpjeti gubitak. No, koliko je to, nitko točno ne zna. Razni autori taj dug vrlo različito procjenjuju...
* Ali i u tome sudjeluje Vlada, a ne samo poduzeća...
- Vlada sudjeluje sa tri milijarde kuna izdanih mjenica, s oko 3,5 milijarde kune obveza za osiguranu štednju, te s iznosom garancija za inozemne kredite. No te su garancije praktično uključene u onih devet milijardi inozemnog duga. Toliko Hrvatska duguje, a Vlada je garantirala da će ona vratiti taj dug, ako to poduzeća ili banke ne budu mogli...
POLITIKA BROJKI
* Govorite o mjenicama, ali ni ministarstva, a ne samo privreda, ne plaćaju račune, što znači da i ona proizvode nelikvidnost...
- Naravno. Registrirano je otprilike 23 milijarde kuna, odnosno 3 milijarde dolara, neplaćenih računa. Dio toga bi se sigurno mogao riješiti međusobnim prebijanjem dugovanja i potraživanja. Istodobno se, međutim,, registriraju samo dugovi poduzeća čiji su računi već blokirani. Tako bi prava brojka mogla biti znatno veća od one koja je službeno objavljena. Hrvatska je udruga poslodavaca, na primjer, ustvrdila da je taj dug čak tri puta veći i da iznosi blizu 10 milijardi dolara. Oni su do toga došli anketirajući svoje članice. Ja se ne bih htio upuštati ni u kakve procjene, bez obzira koliko je to sada hit-tema. To je mješavina svega i svačega, u čemu se teško snaći. Ja smatram da se politika mora služiti podacima i da na to ima pravo, ali da brojke ne smiju postati politika. One jednostavno moraju biti točne.
* Tom ste konstatacijom zapravo definirali i razlog zbog kojeg smo vas zamolili za ovaj razgovor upravo u vrijeme kad je sve postalo politika; ne samo brojke nego, kako netko reče, i zrak koji dišemo. Što mislite o podatku koji je iznio predsjednik Tuđman, dakle čovjek kojemu su dostupne sve istine, da proizvodnja opet brzo raste, i to godišnjim tempom od gotovo 10 posto? Ako je to točno, Hrvatska nije ni u recesiji ni u krizi, nego ostvaruje rast kakav su postizali Japan i drugi tzv. azijski tigrovi u svojim najboljim godinama, dakle – gospodarsko čudo!
- Činjenica je da je u ovoj godini zaustavljen pad proizvodnje iz druge polovice 1998. i da se ona tokom šest mjeseci povećavala za 0,6 posto mjesečno. Kad bi se samo to računalo, zaista bi se dobio godišnji rast od blizu 10 posto. Treba, međutim, imati na umu da su ozbiljniji rast imale samo dvije industrijske grane: proizvodnja hrane i kemijska industrija. A to su one iste grane u kojima je prethodno proizvodnja najviše smanjena. Tako, zapravo, pravog rasta i nije bilo. Već u kolovozu proizvodnja je opet smanjena i u cijeloj 1999. bit će 2 posto manja nego prethodne godine. Ali ni to nije znak nekog novog sloma, kao što ni ono prije nije bio znak oporavka.
IZ LOŠEGA U GORE
* Kakva će, po vašoj procjeni, biti ekonomska situacija do kraja ove godine, dakle do izbora?
- U tom kratkom roku neće biti nikakvih potresa koji bi mogli radikalno promijeniti stanje u zemlji. I proizvodnja i devizne rezerve i tečaj kune i količina novca u optjecaju i cijene i potrošnja zadržat će se uglavnom na istoj razini. To znači da će u ovoj, u odnosu na prethodnu godinu, svi ključni pokazatelji biti pogoršani. Bruto domaći proizvod smanjit će se za 2 posto, a za 6 posto će se manjiti razina osnovnih financijskih tokova. Toliko će biti manji i promet u trgovini, dok bi vanjskotrgovinska razmjena mogla biti manja za oko 8 posto. Hrvatsko gospodarstvo nije, dakle, nikakav tigar, a u ovoj je godini još izgubilo poneki zub.
* Kako tumačite izjavu predsjednika Tuđmana da je Njemačkoj za obnovu trebalo 16 godina, a Hrvatskoj je to uspjelo za samo devet godina?
- Isto bi se tako moglo reći da je Americi trebalo 220 godina da dostigne 28.000 dolara BDP-a po stanovniku, a da je Hrvatska nakon devet godina već dosegnula 4,5 tisuće dolara, odnosno čak 6,5 tisuća po paritetu kupovne moći. Takva usporedba nema nikakve realne osnove. Polazna pozicija i ostvareni rezultati, u danom međunarodnom okruženju, ondašnje Njemačke i današnje Hrvatske bili su potpuno drukčiji. Njemačka je startala praktički iz pepela i trebalo joj je 20 godina da se ponovno uvrsti među tri najveće ekonomske sile u svijetu. Prema njemačkim, ratna razaranja u Hrvatskoj nisu vrijedna spomena, pa ipak je naš BDP još uvijek 20 posto manji nego 1990. A i tada je po stanovniku bio četiri puta manji od njemačkog.
* Rekli ste da će financijski tokovi biti 6 posto slabiji. Najviše se govori o problemima budžeta, mirovinskog i zdravstvenog fonda. Mogu li se tu očekivati neki veći potresi?
- U osam mjeseci, što je razdoblje za koje su objavljeni podaci, prihodi državnog proračuna bili su realno 16 posto manji nego prošle godine. U posljednja tri mjeseca budžetski se prihodi više ne smanjuju. U ovoj godini, zajedno s novcem od prodaje Telekoma, proračun bi mogao naplatiti oko 45 milijardi kuna, što je 3 do 4 milijarde manje od predviđenog, što je golem iznos. Kad se to zna, jasno je zašto Vlada nije prihvatila ponudu za Telekom koja je 200 milijuna dolara manja od očekivane, iako joj taj postupak ne podiže rejting u svijetu. To bi, naime, značilo da je proračunski manjak veći za još 1,5 milijardu kuna. Nemojte me pitati kako će država funkcionirati s tolikim proračunskim manjkom, jer ja to mogu samo nagađati.
KRAJ KUNE
* Strani analitičari najavljuju ozbiljne poremećaje u hrvatskoj ekonomiji. Znatno zanimanje javnosti ovih je dana, na primjer, izazvala tvrdnja stručnjaka londonskog The Economista da će kuna devalvirati i da će se za marku plaćati 4,2 kune. Mislite li da je to realno?
- Ja u to ne vjerujem. Devalvacija ne bi odgovarala ni sadašnjoj ni budućoj vlati, ni ekonomski, a ni zbog psiholoških razloga. Osim toga, Hrvatska narodna banka još uvijek ima dovoljne devizne rezerve da obrani stabilnost tečaja...
* Ako ipak do toga dođe, prve žrtve bi bili korisnici kredita, jer svi oni sadrže deviznu klauzulu. To su krediti koje koriste poduzeća, ali i građani, uključujući i otkup stanova. Je li moguće da nastupe okolnosti u kojima bi se devizna klauzula poništila?
- Ja ne vjerujem da će do toga doći. Ne mislim ni da bi to bilo pametno. Čini mi se vjerojatnim da će u budućnosti devizna klauzula postati domaća klauzula.
* Što to znači? Zastupate li i vi tezu da treba odustati od kune i uvesti euro kao domaću valutu?
- Da, ja mislim da bi odmah trebalo uvesti njemačku marku kao paralelnu valutu u zemlji. To znači da bi odnos kune i marke morao biti fiksan i nepromjenjiv i da bi se sve u zemlji moglo plaćati bilo kunama, bilo markama, uključujući naravno i maloprodaju, sve do kruha i mlijeka. Godine 2002., kad u svim zemljama monetarne unije euro zamijeni nacionalnu valutu, uključujući i njemačku marku, on bi i u Hrvatskoj morao postati paralelni, još bolje, naš jedini novac.
* Zašto mislite da bi to bilo dobro, kad je Hrvatska još desetljećima daleko od Europske unije?
- Zato što bismo tako definitivno morali napustiti sadašnji izolacionizam i spaliti sve mostove za njegov povratak. Morali bismo staviti sve karte na stol, izići u svijet sa svime što imamo i početi se drukčije ponašati i raditi.
BEZ ILUZIJA
* Ali time se vlast odriče mogućnosti da, grubo rečeno, rješava probleme tiskanjem novca. A čin se da nam upravo sad to predstoji. Kako, inače, namiriti budžetski manjak? Osim toga, mnogi smatraju da je inflacija jedini način za smanjenje prevelike potrošnje...
- Ne, ne... S tom se ocjenom apsolutno ne slažem! Inflacija nije ništa drugo doli nekontroliran porez, koji uvijek najteže pogađa ljude čija je potrošnja, kako kažu ekonomisti, najmanje elastična. A to su oni koji imaju novca samo za osnovne životne potrebe. Nasuprot tome, uvođenjem fiksnog tečaja i uvođenjem marke, odnosno eura umjesto kune, Hrvatska bi se odrekla iluzija da probleme može rješavati inflacijskim tiskanjem novca.
* Što bi tada preostalo Vladi u situacijama kakva je i ova sadašnja?
- To da računa samo s onim što stvarno postoji, a ne s iluzijama. Da se oslanja samo na legalne prihode, a ne da putem inflacije uvodi nelegalno oporezivanje. I konačno, da prevelikom potrošnjom i porezima ne uništava privredu, koja je izložena svjetskoj konkurenciji. I sadašnja vlast dobro zna da bi to bilo jedino pravo rješenje. Prije dvije godine kod nas se čak pripremao i zakon koji je bio vrlo sličan novozelandskom zakonu o fiskalnoj odgovornosti. Njime je trebalo za niz godina unaprijed propisati koliki se dio BDP-a smije trošiti za proračunsku i javnu potrošnju. Istim zakonom trebalo je zabraniti povećavanje poreza u slučaju da prihodi ne pokrivaju rashode, ali i formiranje budžetskog deficita, dakle zaduživanje za državnu potrošnju. Jedino preostalo rješenje tada bi bilo da se i država ponaša isto kao svaki njezin normalni građanin; da se pruži koliki joj je guber.
* Kakva je bila sudbina tog zakona koji se, kako kažete, bio počeo pripremati?
- Nitko ga više i ne spominje. A ja mislim da bi upravo to bilo pravo rješenje za Hrvatsku i da bi ono dovelo do smanjivanja državne potrošnje. Pri tome, nije realno očekivati bitno smanjivanje socijalnih davanja iz budžeta u kratkom roku, pogotovo u situaciji u koju su hrvatski građani sada dovedeni. Ali škare bi morale zarezati u sve drugo.
* Je li to rješenje i za sadašnju situaciju, u kojoj su podijeljena golema potrošačka prava? HDZ je, na primjer, u svojoj predizbornoj kampanji povećao plaće za 250.000 javnih službenika, premda za to nema osnove u proizvodnji i prihodima. Inflacija je elegantan način da im se to poslije izbora opet uzme, bez obzira hoće li to učiniti HDZ ili sadašnja oporba.
- Zašto stalno spominjete inflaciju kao mogući lijek? Da ona to jest, svi bi u svijetu poticali rast cijena i tako rješavali svoje probleme.
PROBLEM JE U BUDŽETU
* Spominjem je zato što je ona već izazvana, jer se godinama troši preko mogućnosti i živi na dug. A kako kaže narod, poslije ljubavi nema kajanja.
- Činjenica je da se dugovi moraju platiti. Pitanje je samo iz čijeg džepa. Inflacija bi zaista realno smanjila proračun, ali bi relativno najveći dio duga platili najsiromašniji ljudi u ovoj zemlji. Ja mislim da je moguće drukčije rješenje. Budžet je realni problem, a realni se problemi moraju rješavati na realan način, a ne obezvrijeđenim novcem. Mislim da ni neka nova vlast, koja će voditi drukčiju politiku, ne može odmah bitno smanjiti proračun, ali je svakako ključno da se energično spriječi njegov daljnji nominalni rast u odnosu na ostvarenje u ovoj godini. Jednostavno rečeno, on ne smije dobiti ni kunu više, no što je ove godine naplatio. Nakon toga smanjit će ga i ova blaga inflacija kakvu imamo sada i kakva će sigurno ostati i ubuduće. Realni rast proizvodnje smanjit će i njegov udio u bruto domaćem proizvodu. Bilo kakav radikalni jednokratni rez kojim bi se smanjila socijalna davanja, nije realno očekivati, bez obzira koja će stranka biti na vlasti i hoće li doći do kohabitacije s predsjednikom Republike.
* Ima li sadašnja opozicija, ako dobije izbore, šanse da zadovolji očekivanja birača, da radnici počnu uredno primati plaće, a penzioneri mirovine, i to veće, da se svi opet mogu liječiti itd.
- Uz veću odgovornost u raspolaganju proračunom i uz preraspodjelu novca, to se može u određenoj mjeri poboljšati. Ponavljam, u određenoj mjeri... Sadašnja ekonomska situacija ne dopušta više od toga. Svi potezi nove vlasti ne moraju biti popularni, ali moraju biti racionalni i opravdani i moraju stvarati uvjete za bitne promjene nabolje. Možda se netko boji da bi takvi potezi mogli brzo dovesti do gubitka vlasti. Ja, međutim, mislim da birači nisu glupi, a siguran sam da više nisu ni naivni.
AUTOR: Milan Gavrović
|
||||||
