• Gospodine Radoš, najavljen je preustroj MORH-a. Što se sve mijenja?
– Plan preustroja MORH-a će idući tjedan biti upućen Predsjedniku Republike, parlamentu, Vladi i ostalim institucijama države. On u sebi uključuje smanjenje sektora Ministarstva obrane na pet, smanjenje broja zbornih područja sa šest na četiri, jednako tako smanjenje broja gardijskih brigada sa sedam na četiri, smanjenje broja djelatnika tako da ukupan broj profesionalnih vojnika bude negdje oko 28.000, što je značajno smanjenje u odnosu na ovo što danas imamo. Taj plan u sebi uključuje i smanjenje vojnog roka sa 10 na 6 mjeseci, dakle, to je jedan kompletan preustroj i Ministarstva i Oružanih snaga. Treba reći da sa tim smanjenjima, Hrvatska u pogledu odnosa broja profesionalnih i ročnih vojnika sa 40.000 dolazi na 0,8 posto ukupnog broja stanovništva i time na gornju granicu NATO-ovih rješenja. Kad završi ta faza preustroja negdje tamo između 2003. i 2004. trebat će krenuti na novo smanjenje. Možda će biti potpuna redukcija vojnoga roka, a možda će doći do daljnjeg smanjenja broja profesionalnih vojnika tako da bi se u drugom mandatnom razdoblju, tamo negdje do 2010. došlo na 0,5 odnosno 0,6 posto koliko je prosjek rješenja NATO zemalja.
• U pripremi je i preustroj obavještajnih službi. Hoće li SIS ostati u nadležnosti MORH-a ili ide pod Glavni stožer?
– Postoji jedan model organizacije tih službi koji je uobičajen u svijetu i koji apsolutno prevladava. Kontraobavještajni odnosno sigurnosni dio službe je apsolutno pod Ministarstvom obrane zbog mogućnosti njegove civilne kontrole koja se odvija preko parlamenta odnosno preko Ministarstva obrane. Zato je on situiran u Ministarstvu obrane i tako treba biti i u Hrvatskoj. Drugi dio je obavještajna služba koja ima više veze sa neposrednim, praktičnim, vojnim operacijama, vojnim zadaćama pogotovo u ratu i ona je uvijek vezana i uz Ministarstvo obrane i uz Glavni stožer sa načinima koordinacije koje ćemo dogovoriti. To će biti prijedlog koji ću uputiti prema nadležnim tijelima a to bi pak sve trebalo uklopiti u reformu sustava nacionalne sigurnosti, dakle, obavještajnog sustava u Republici Hrvatskoj.
 

• Kroz dio medija prigovara Vam se da promjene u MORH-u provodite sporo?
– Postoje promjene koje ne možete provesti nego sporo, ako ih hoćete provesti dobro i kvalitetno uvažavajući sve poteškoće. Pokušavam izbjeći takvu situaciju, zato idem relativno oprezno, ali opet uvažavajući i faktor vremena. To znači da relativno brzo u takvim kompliciranim okolnostima radim i, dakle, nisam suglasan s takvim ocjenama. Mislim da i rezultati koji su postignuti u ovom ministarstvu u mnogim aspektima to zapravo opovrgavaju. Primjerice, mi smo u ministarstvu već do sada striktnim poštivanjem odluka Vlade smanjili broj uposlenika blizu 600, što je, zapravo, velika brojka. Prve krivične prijave iz ovog ministarstva su otišle niti puna četiri mjeseca nakon dolaska nove strukture. Mi smo opterećeni također i obradama lažnih invalida koje iziskuju izuzetnu snagu Kriminalističke policije koja nije za to bila pripremljena.
• Navodno je na sjednici Vlade Vama bilo ponuđeno da objavite popis lažnih ili tzv. lažnih invalida?
– To nije točna informacija. U dopisu koji sam uputio Ministarstvu hrvatskih branitelja iznio sam stajalište da u ovoj fazi nije dobro objavljivati ta imena dok se ne donese konačan stav. Ali, na Vladi nikada nije bilo govora o tome da bi me se dovelo u poziciju da objavljujem ta imena.
• Prigovara Vam se da ste za svoje pomoćnike doveli članove HSLS-a pa između ostalog i svog vjenčanog kuma?
– Nisu svi oni članovi HSLS-a. Među mojim pomoćnicima i neposrednim suradnicima ima više onih koji uopće nisu članovi stranaka ili su članovi drugih stranaka, a ne HSLS-a. Mislim da se kod nas pitanje i nepotizma i moguće stranačke zlouporabe, razumijeva na pogrešan način. Pa, logično je da na najodgovornijim pozicijama imate ljude koji jesu pripadnici stranaka i ljude koje poznajete i na koje se možete osloniti. A jamstvo protiv mogućih stranačkih i nekakvih privatnih zloporaba je dostupnost informacija svima koji ih trebaju dobiti u sustavu, puna otvorenost nadležnim kontrolnim mehanizmima što je u ovom slučaju parlamentarni odbor odnosno parlament i naravno, otvorenost javnosti. Bez toga, ne morate imati članove stranaka, ne morate imati kumove, a možete sve zloupotrijebiti.
• Je li istina da ste se bili naljutili na predsjednika Stjepana Mesića zbog imenovanja generala Imre Agotića za savjetnika?
– Smatrao sam kada se radi o imenovanju djelatnih časnika da treba postojati konzultacija između predsjednika Republike i ministra. To se nije dogodilo ni u slučaju Agotića, ni u slučaju generala Petra Stipetića. Apsolutno je pravo Predsjednika da određuje svoje savjetnike koji nisu iz pogona Ministarstva obrane. Ali, ako on uzima ljude iz Ministarstva i time na neki način uzrokuje neke poteze koji će se ovdje morati povlačiti, onda je logično da se o tome ne neki način konzultiramo ili da bar budem informiran o tome. U tom smislu stoji to što ste rekli, ali to nije izazvalo nikakve poteškoće u međusobnim odnosima.
• Vjerojatno stoga niste bili nazočni imenovanju generala Stipetića za načelnika Glavnog stožera?
– Pa, to je bio znak neslaganja sa tom tehnologijom.
• Kakvi su danas odnosi s Glavnim stožerom i Uredom Predsjednika?
– Mislim da, ponajprije prema predsjedniku Republike, to što se dogodilo ne opterećuje odnose. Puno je važnije ono što nas čeka. S predsjednikom Republike vrlo dobro komuniciram, a jednako tako i s generalom Stipetićem. To što se događalo u vrijeme imenovanja nije bio nikakav osobni odnos prema generalu Stipetiću nego sam imao dojam da se radi o prebrzoj odluci i da se ta odluka može razumjeti kao stanoviti revanš i da to možda ne treba raditi na takav način. Ali, odmah nakon tog imenovanja, ušao sam u vrlo korektne odnose odnosno suradnju s generalom Stipetićem i jednako tako s predsjednikom Republike. Moj je prijedlog da general Stipetić dobije čin generala zbora zato što taj čin njemu kao prvom vojniku Hrvatske vojske i pripada. Kao ministar mogao sam to ne predložiti. To je najbolji znak da sam u profesionalnom odnosu s generalom Stipetićem i tako to treba i ostati. Postoje razlike u razumijevanju mjesta i uloge Glavnog stožera i odnosu prema Ministarstvu, ali te su razlike potpuno legitimne. Većina zemalja koja je prošla put definiranja tih odnosa, suočila se s tim razlikama.
• Pretpostavljam, razlike se odnose na pitanje treba li Ministarstvo obrane biti nadređeno Glavnom stožeru?
– Tako je. To je važna razlika. Ja sam svoj stav vrlo jasno formulirao. On se temelji na uobičajenim rješenjima u svijetu. Ministarstvo obrane mora biti tijelo preko kojeg civilna, politička struktura i upravlja Oružanim snagama i kontrolira Oružane snage. Zbog toga Ministarstvo obrane mora biti nad Glavnim stožerom, ne ulazeći naravno u profesionalne zadaće vojske i Glavnog stožera nego vodeći računa o upravljanju i imajući nadzor. Prije je u tom smislu bilo nakaradnih poteza da je Ministarstvo obrane bez koordinacije i bez suradnje sa Glavnim stožerom povlačilo neke poteze izravno u Oružanim snagama. To se ne treba događati, ali upravna i nadzorna funkcija moraju biti u Ministarstvu obrane, da bi preko Ministarstva obrane civilna vlast, ponajprije parlament i Vlada kontrolirali i upravljali Oružanim snagama.
• To stoji u prijedlogu preustroja MORH-a?
– To će biti predloženo u novim zakonima koje ćemo uputiti u proceduru krajem kolovoza, a temelje se na ovom prijedlogu preustroja MORH-a, koji je više opisni i sveobuhvatni, ali svoj normativni oblik dobit će tek u prijedlozima zakona.
• Tzv. Rojsova (Ljubo Ćesić) 66. pukovnija... Što će biti s njom?
– Već davno sam uputio Vladi snimku stanja i prijedloga rješenja. Uputio sam, čini mi se, već dvije požurnice da se to riješi. Mislim da ostala ministarstva nisu dostavila svoja izvješća jer je 66. pukovnija poslovala ne samo s MORH-om nego i s nizom drugih hrvatskih institucija kao što su Hrvatske ceste, Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, Ministarstvo obnove i razvitka... Ta izvješća očito još nisu gotova tako da se još nema puna slika o imovinsko-pravnim, vlasničkim i kadrovskim odnosima unutar 66. pukovnije. Postoje dvije mogućnosti. Jedna je da pukovnija u tom obliku nastavi svoj posao ali kao zasebna institucija sa vrlo jasnim financijskim relacijama a ne uvučena u sustav MO i sa nedefiniram odnosima. A druga je da jedan dio strojeva i ljudi te 66. pukovnije uđe u sastav inženjerijskih postrojbi Hrvatske vojske, a drugi dio strojeva da bude prepušten civilnom sektoru.
• Za koju ste Vi opciju?
– Mislim da bi se tu trebalo postići srednje rješenje. To znači da jedan dio strojeva i ljudi koji su nuž0ni, treba ostati u Hrvatskoj vojsci da bi se ojačali njeni inženjerijski kapaciteti, a jedan dio strojeva treba biti prepušten civilnim strukturama.
• RH Alan?
– RH Alan treba postati agencija koja će promicati vojnu proizvodnju u Republici Hrvatskoj, servisirati tu proizvodnju i istovremeno biti agencija posebne namjene. A ne poduzeće koje će poslovati kao što je to bilo do sada s nadležnostima koje nisu trebale biti u okviru tog poduzeća.
Dakle, ne kao dioničko društvo, nego kao agencija koja bi imala samo tu zadaću da na neki način potiče i služi kao servis domaćoj proizvodnji. U fazi smo likvidacije RH Alana i stvaranja takve agencije.
• Dosta se buke bilo podiglo oko automobila i mobitela koji su vlasništvo MORH-a, ali su bili u Uredu predsjednika pa i kod nekih drugih osoba. Je li to konačno riješeno?
– Sve smo opozvali osim Ureda predsjednika jer još nije konačno riješeno pitanje logističke opskrbe i osiguranja Ureda predsjednika. Kada to bude uređeno, tada će biti riješeno i pitanje automobila i mobitela koji su u Uredu. Ne možemo Predsjednika ostaviti bez osiguranja i logističke potpore, no, jasno je da nema razloga da logistika Ureda predsjednika bude bilo gdje drugdje osim u samom Uredu.
• U vezi s mobitelima spominjao se i neki navodni račun gospođe Nevenke Tuđman?
– Jedan dio mobitela se vodio na nejasan način pod imenima postrojbi. Ne pod imenima ljudi, tako da nije jasno tko se iza toga krije. To nije baš tako jednostavno utvrditi. Ja se tim detaljima ne bavim, ali moji pomoćnici imaju punu slobodu istraživanja i tih činjenica. Dopuštam sve kombinacije uključujući i ovu koja je spomenuta, ali ne mislim da bi to bio neki dobitak da ja to otkrijem. Ne iscrpljujem se na takvim sitnicama.
• Kakvo je Vaše stajalište o predaji dokumenata vezanih uz »Bljesak« i »Oluju« Haaškom sudu?
– Republika Hrvatska treba prihvatiti suradnju s Haaškim sudom i kao dio obveza prema punom uključenju i suradnji s međunarodnom zajednicom jer drugog puta nema, ali i kao dio unutarnjih razjašnjenja toga procesa od svih mogućih sjena koje bi se mogle pojaviti nad Domovinskim ratom i najboljim ljudima koji su taj rat vodili i u njemu sudjelovali. Stoga tu nema dvojbe. Ali, jasno, mi tu moramo čuvati i svoj dignitet kao države i u tom smislu je nova vlada postavila vrlo jasne okvire i pravila kako će ta suradnja s Haaškim sudom izgledati. Ti su okviri deklarirani Haaškom tribunalu i tako se prekida s praksom stalnog sukoba sa Haaškim tribunalom koji nas je doveo zapravo na granicu međunarodne izolacije. To je bila jedna kriva politika.
• Koji su to okviri?
– To su okviri koji govore o tome da nema paušalnog i globalnog izručenja dokumenata. Haaški tribunal treba vrlo jasno specificirati o čemu se radi, o kojim okolnostima, o kakvim sumnjama, kakvim optužbama, kojim počiniteljima i tek nakon toga može doći u obzir razmatranje toga zahtjeva. Nema ustupanja nespecificiranih dokumenata jer onda nikada ne znate što zapravo od vas traže i uvijek vas mogu na neki način dovesti u situaciju da niste ispunili ono što oni od vas očekuju.
• Jeste li upoznati koji su dokumenti predani Haagu iz Ureda predsjednika Mesića?
– Ne.
• Kako tumačite izjavu glavnog tajnika NATO-a Robertsona da je Hrvatska vojska još daleko od NATO standarda?
– U političkom smislu, dakle, što se tiče demokratskog okvira, mislim da vrlo brzo sustižemo demokratske standarde. I to je pitanje općeg političkog razvoja u državi. Drugo je pitanje uvježbanosti i obučenosti naših vojnika. Mislim da je ona na vrlo visokoj razini. I, naravno, treće je pitanje opremljenosti koje je daleko ispod NATO standarda. U trećem aspektu osobito stoji Robertsonova izjava, no, to je zadaća koju smo si postavili i napravili smo plan desetogodišnjeg opremanja Hrvatske vojske, najprije s komunikacijskim i informatičkim sustavima koji se traže, a onda i s ostalim uključujući i najteže naoružanje.
Očekujemo da ćemo bez enormnih opterećenja proračuna taj plan ostvariti i onda u tom segmentu također zadovoljiti NATO standarde.
• Hoće li biti kupnje nekih zrakoplova u skoro vrijeme?
– Odluka o tome bi trebala biti donesena u jesen ove godine, ovisno o sondiranju tržišta. Tu odluku ne možete donositi sasvim autonomno jer tržište takvog strateškog naoružanja nije potpuno slobodno nego ovisi i o političkim relacijama. I o tome će ta odluka ovisiti.
Naravno, da mi u Hvatskoj trebamo preferirati postupnu modernizaciju sa zrakoplovima zapadnog tipa.
• Znači, ništa od najavljenog posla s Izraelom oko modernizacije MIG-ova?
– Taj posao je blokiran. On, naravno ostaje kao mogućnost, ali mi s Izraelom imamo niz drugih otvorenih područja suradnje i uvjeren sam da ćemo na nekom od tih područja ili na više njih dobro surađivati, a u to bi se pritom uključila i hrvatska vojna industrija. To su modernizacije helikoptera, školskih zrakoplova, suradnja na području bespilotnih letjelica, itd.
• Kako ocjenjujete sigurnosnu situaciju u regiji?
– Sadašnja se situacija može ocijeniti sintagmom »nestabilne stabilnosti«. Naime, nema izravne sigurnosne ugroze za Republiku Hrvatsku zbog bliskih komunikacija sa svojim sjevernim i zapadnim susjedima, zbog našeg članstva u Partnerstvu za mir, zbog stabilnih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom. Naravno, valja uvijek imati na pameti da je situacija u SR Jugoslaviji nestabilna. Može se čak reći da tamo postoje žarišta mogućih sukoba. Jednako tako situacija u BiH nije do kraja definirana u političkom smislu. Prema tome, mislim da sve to potvrđuje početnu sintagmu »nestabilne stabilnosti«.
• Očekujete li da ćete i nakon jesenske rekonstrukcije Vlade ostati ministrom obrane?
– Mislim da se kod nas i oko rekonstrukcije Vlade previše govori. Rekonstrukcija Vlade se čini ili se ne čini. O tome se ne spekulira jer to nije dobar saveznik za rad ministara i same Vlade. Mislim da se nakon pola godine mandata mogu uočiti eventualne negativne tendencije u radu nekog ministra, ali se zapravo prva iole ozbiljnija verifikacija uspješnosti rada nekog ministra može postaviti tek nakon godinu dana. Pogotovo u ovako složenim uvjetima kakvi su danas kod nas. Stoga ne mislim da bi na jesen trebalo doći do promjene bilo kojeg ministra ako nije evidentno da je napravio nekakve negativne poteze. Usuđujem se izjaviti, kada je o meni riječ, da nisam učinio takve poteze. Mislim da se to jednostavno može reći i za bilo kojeg drugog ministra.

MARKO BARIŠIĆ