Kunst Boris

20.12.1999

Feral

Tweet

BORIS KUNST, PREDSJEDNIK UDRUGE RADNIČKIH SINDIKATA HRVATSKE, OBRAZLAŽE ZAŠTO NIJE POTPISAO PREDIZBORNI SPORAZUM S NEKOM POLITIČKOM STRANKOM ILI KOALICIJOM

 

Nema harmonije ni među četvoricom, a još manje među šest oporbenih stranaka. Pokazalo se isto tako da su oni sada spremni sve potpisati i sve obećati. Zato smo došli do zaključka da ćemo o svojim zahtjevima s političkim strankama razgovarati tek nakon izbora; onda kad se bude znalo tko ima vlast, pa prema tome i mogućnost da ispuni obećanja l Nitko na hrvatskoj sindikalnoj sceni nije sasvim nevin. Ali ta krivnja nije jednako raspoređena. HDZ je, naime, poduzeo sve da razjedini sindikate i da im otupi zube. U tome je, nažalost, bio vrlo uspješan

 

 

 

tekst

     - Za sindikate je sada aktualno potpisivanje sporazuma s političkim strankama, u kojima se one obvezuju da će poslije izbora ispuniti određene sindikalne zahtjeve. Zašto vi niste ni sa kim potpisali takav sporazum?

- Zbog ozbiljnosti ili točnije neozbiljnosti takozvane oporbene četvorice. Mi smo s njima trebali dogovoriti konačni tekst sporazuma, koji je prethodno razmatralo naše predsjedništvo, ali u dogovoreni dan i sat došao je samo predsjednik LS-a Vlado Gotovac (Vladimir Gotovac). Predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić, sluteći valjda što se događa, javio se telefonom, dok su gospoda Radimir Čačić i Ivan Jakovčić istodobno otišli u Savez samostalnih sindikata Hrvatske, da tamo potpišu sporazum. Ja nemam ništa protiv da oni potpisuju sporazume s kim god žele, pogotovo sa SSSH, bez obzira na naše nesuglasice oko imovine. Konačno, između naših zahtjeva i onih 25 točaka SSSH nema bitnih razlika. Mi, kao sindikalci, tražimo od buduće vlasti isto; otvaranje radnih mjesta, sigurnost zaposlenja, redovitu isplatu plaća, oživljavanje proizvodnje, smanjivanje poreza i državne potrošnje, prevladavanje nelikvidnosti, reviziju privatizacije, strategiju gospodarskog rasta, radnička i sindikalna prava, uključujući i pravo na suodlučivanje... Ali na takav način se ne može zajedno raditi.

- Kako su vam objasnili takav postupak?

- Rekli su da se to slučajno poklopilo i da su imali dogovor i sa SSSH. Ali nema slučajnosti ako se ozbiljno radi i ako se ne dogovaraju sastanci u isto vrijeme. Mi smo iz toga izvukli odgovarajuće zaključke...

 

- Možda oni misle da im vi niste važan partner?

- Sumnjam, jer je naše članstvo, zajedno s obiteljima, jako glasačko tijelo. Mislim da je riječ o nečemu drugom; o tome da nema harmonije ni među četvoricom, a još manje među šest oporbenih stranaka. Pokazalo se također da su oni sada spremni sve potpisati i sve obećati. Zato smo došli do zaključka da o našim zahtjevima razgovaramo s političkim strankama tek poslije izbora; onda kad se bude znalo tko ima vlast, pa prema tome i mogućnost da ispuni obećanja. Osim toga, među prvim i najvažnijim zadaćama nove Vlade, a to znači i stranaka koje će u njoj sudjelovati, bit će sklapanje socijalnog pakta. O njemu se neće moći pregovarati tako neozbiljno kao o ovim neobvezujućim predizbornim sporazumima.

- Jeste li imali kontakte s koalicijom SDP-HSLS?

- Ne. SDP ima dugoročnu suradnju s SSSH, što je preuzela i koalicija. Oni se s tim, očito, zadovoljavaju. Niti su oni tražili nas, niti mi njih. Međutim, mi surađujemo sa svim oporbenim strankama.

 - Hoćete li pozvati vaše članstvo da glasa za određenu stranku, usprkos tome što ni s jednom niste potpisali predizborni sporazum?

- Da, mi pozivamo svoje članove da glasuje za demokratsku opoziciju, a da sami izaberu stranku ili koaliciju koju žele. Kažemo im da treba smijeniti ovu vlast, dakle da ne treba glasovati za HDZ i za njegove satelite, kakva je, na primjer, koalicija pravaša Ante Đapića i kršćanskih demokrata Marka Veselice. Mi smo isto tako uputili apel oporbenoj šestorici da se ne dijele u dva bloka, jer smo smatrali kako je u ovom trenutku, kad treba zamijeniti vlast koja je nanijela toliko nepravdi i uništila sve što vrijedi u ovoj zemlji, posebno važno da demokratska oporba nastupi zajedno.

 

 

- Zašto sindikati nisu napravili to što ste tražili od političkih stranaka? Zašto niste uoči izbora nastupili jedinstveno prema strankama, to više što su vam zahtjevi, kako kažete, gotovo isti? Stranke se bore za vlast, a vi za interese radnika. Pa ipak se ne možete složiti...

- To je točno. Vaše pitanje zvuči kao optužba, pa kad je već tako, prvo ću reći da nitko na hrvatskoj sindikalnoj sceni nije sasvim nevin. Ali ta krivnja nije jednako raspoređena. HDZ je, naime, poduzeo sve da razjedini sindikate i da im otupi zube. U tome je, na žalost, bio vrlo uspješan. Da nije, ne bi prošla ni ova divlja privatizacija, niti bi se moglo tako lako izbaciti na ulicu stotine tisuća radnika. Na primjer, kad se donosio Zakon o radu, što je najvažniji dokument za sindikate jer se njima reguliraju prava radnika,– čelnici nekih drugih središnjica prihvatili su sve što je HDZ tražio. Iako se u ovoj poplavi događaja i promjena sve brzo zaboravlja, treba se ipak sjetiti da je Savez samostalnih sindikata Hrvatske, kojemu je tada na čelu bio Dragutin Lesar, imao sto amandmana na taj zakon. Onda ih je tadašnji premijer Nikica Valentić (koji je sada opet HDZ-ov kandidat za isto mjesto) pozvao na ručak kod Drageca i nakon toga su odustali od svih stotinu amandmana. Za jednim ručkom, koji se, doduše, produžio sve do večere, prodana su radnička prava...

- Za jedan ručak? Ili za lijepa premijerova obećanja?

- Naravno, ne samo za to, iako je nekadašnji odvjetnik Valentić majstor obećavanja, uvjeravanja i nagovaranja. Cijena je bila mnogo veća. Riječ je o sindikalnoj imovini, naslijeđenoj od nekadašnjeg komunističkog sindikata...

- Ali to je stara priča iz godine 1994., a ni gospodin Lesar već odavno nije u SSSH...

- Točno, ali riječ je o politici koja je još uvijek živa, a i korištenje te proklete sindikalne imovine izaziva trajne podjele među nama i omogućuje vlasti da manipulira sindikatima. U proteklih deset godina bilo je dovoljno vremena da se to riješi i da se imovina podijeli sindikatima. Ovako jedni iznajmljuju poslovni prostor, od čega dobro žive, i to ne radnici, nego njihovi sindikalni predstavnici, a drugi (među koje spadamo i mi) moraju tražiti prostor po gradu i plaćati ga iz sindikalne članarine. Nema te sindikalne središnjice koja bi imala moralno pravo da bude jedini nasljednik sve imovine nekadašnjeg sindikata. Da se barem novac od iznajmljivanja tog prostora koristi za pomoć nezaposlenim radnicima ili da je od toga formiran štrajkački fond! Ali, umjesto toga neki sindikalni čelnici i njihov aparat žive kao rentijeri.

 

 

- Nije li Vlada donijela odluku da se sindikalna imovina podijeli svim sindikatima?

- Ne odluku, nego zakon, kojim se ta imovina prenosi u državno vlasništvo. Nakon toga ta je imovina trebala biti dana na korištenje svim sindikatima, a za to su bili utvrđeni i konkretni kriteriji. Od tada su prošle dvije godina, ali ništa od toga nije učinjeno. Jedna sindikalna središnjica i dalje upravlja svom imovinom i iznajmljuje prostor kao da tog zakona nema. Kako je ta imovina sada po zakonu državna, to znači da se taj sindikat faktički financira iz proračuna. Kad god smo bili kod premijera Zlatka Mateše, ja sam ga pitao što je s tim, a on je obećavao da će se to odmah riješiti, pa je čak pred nama davao takvu zadaću suradnicima. Ali do dana današnjega nije riješeno ništa. Klasika.

- Postoje li i drugi razlozi zašto su sindikati razjedinjeni. Na primjer, kaže se da se oporbene stranke ne mogu udružiti zbog liderskih ambicija njihovih čelnika. Vrijedi li to i za sindikalne središnjice, koje su potpuno profesionalizirane?

- Da, i to je točno. Svojedobno smo se, na moju inicijativu, predsjednik SSSH Davor Jurić i ja dogovorili da formiramo sindikalni blok. Utvrdili smo što nas sve povezuje, koji su zajednički interesi naših članova i kakvo treba biti naše zajedničko stajalište prema vlasti. Potpisali smo o tome i sporazum, u kome je rečeno na kojim ćemo pitanjima podržavati jedni druge i da se nećemo međusobno napadati u javnosti. To je potpisalo svih pet sindikalnih središnjica. Na žalost, već nakon nekoliko mjeseci, kad je gospodin Davor Jurić predsjedavao Gospodarsko-socijalnim vijećem (u kojemu su predstavnici sindikata, poslodavaca i države), naš se sporazum pokazao potpuno bezvrijednim. Jurić, naime, nije uopće surađivao s predstavnicima drugih središnjica, nije se s nama konzultirao čak ni o dnevnom redu sjednica, ali jest s predstavnicima Vlade. Zato mi nismo mogli pokrenuti raspravu o ključnim radničkim interesima. Na kraju smo bili prisiljeni zatražiti njegovu smjenu, pa je drugu polovicu mandata koji je pripadao sindikatima, predsjedavao predstavnik poslodavaca...

 

 

 

- Time se sasvim sigurno niste proslavili. Nitko u svijetu ne bi razumio da sindikalci u tripartitnom vijeću smjenjuju sindikalnog predsjednika i biraju predstavnika poslodavaca. Zar je vaša međusobna nesnošljivost smjela otići tako daleko?

- Već sam rekao da nitko od nas nije sasvim nevin, ali mi u tom trenutku nismo vidjeli drugo rješenje. A s predstavnikom poslodavaca Željkom Ivančevićem poslije smo mnogo bolje surađivali nego s gospodinom Jurićem. Nakon toga je SSSH i formalno napustio sindikalni blok. To su te ljudske slabosti.

- Koji su to radnički interesi oko kojih se niste slagali?

- Na primjer, u Zakonu o zapošljavanju skraćeni su rokovi u kojima ljudi koji su izgubili posao imaju pravo na naknadu, a smanjen je i iznos naknade. Smanjena je čak i mogućnost evidentiranja, kako bi se prikrila golema nezaposlenost u zemlji. Na to se nije smjelo pristati. Kad god se tražila radikalnija akcija, dolazilo je do nesporazuma. Još 1992., kad sam bi na čelu zagrebačkog SSSH, bio je potpuno pripremljen generalni štrajk zbog privatizacije, novog prijedloga Zakona o radu i otpuštanja radnika, ali je tadašnji predsjednik Dragutin Lesar odustao nakon što je bio pozvan na razgovor kod predsjednika Tuđmana. Ne tako davno, nismo se uspjeli složiti ni oko zajedničke akcije protiv Zakona o javnom okupljanju.

 

 

 

- Prošlog Prvog svibnja u zagrebačkom je Maksimiru predsjednik SSSH Davor Jurić ipak je pozivao na promjenu vlasti, a vas je televizija pokazala kako kusate grah zajedno s Vladimirom Šeksom, Matom Granićem, Jadrankom Kosor i Jozom Škarom. Zašto im niste rekli: “Idite na grah kod Jurića, njega plaćate?”

- Zato što smo, kao i svake godine, pozvali sve političke stranke, što čini i SSSH. Odazvali su se mnogi, među kojima Silvije Degen, Vladimir Gotovac i drugi, ali HTV je prikazao samo HDZ-ovce. Snimali su sve, ali su pokazali samo njih. Ja, na žalost, na to nisam mogao utjecati. Ali tri mjeseca prije mi smo, zajedno s još nekim sindikatima i strankama, organizirali javni prosvjed na kojem smo tražili smjenu vlasti. U njemu je sudjelovalo više od 60 tisuća ljudi, kojima se suprotstavilo 15 tisuća policajaca, a u pripremi su imali još i vojnu policiju. Oni su zapriječili sve prilaze Jelačićevu trgu, gdje se trebao održati protestni skup.

Mi smo se mogli probiti na trg, ali smo znali da je vlast, koja je dovela specijalce, spremna na sve. Nismo htjeli riskirati žrtve, a dolazak na trg za nas, zapravo, nije ni bio važan. Bitno je bilo dignuti ljude i ohrabriti ih da bi pokazali svoje nezadovoljstvo onim što je ta vlast napravila. U tome smo potpuno uspjeli. Nakon tog dana, kad se tako dramatično pokazao otpor ljudi prema HDZ-ovoj vlasti, ali i spremnost te iste vlasti da neviđenom silom, pa i oružjem, krene protiv vlastitog naroda, Hrvatska više nije bila ista. Te su slike obišle svijet i sasvim sigurno utjecale da se i međunarodna javnost počne jasnije opredjeljivati prema političkom stanju u Hrvatskoj. A SSSH u tome nije htio sudjelovati.

I ja sam osobno, govoreći kod Kazališta, tada pozvao na promjenu vlasti. Učinio sam to, dakle, u mnogo dramatičnijem trenutku nego što je maksimirska proslava Prvog svibnja. Uoči prosvjeda stalno sam bio pozivan na policijske informativne razgovore, tražilo se od mene da odustanem, a i inače sam bio pod stalnim pritiscima. I to ne samo ja nego i moja obitelj. Dobivao sam prijeteća pisma, telefonske pozive... Tražilo se, naravno, da se priklonim HDZ-u. Mene nije kupila ni jedna politička stranka; nisam mogao otkupiti ni stan u kojem živim. Da sam pristao na njihove igre, sasvim sigurno ne bih imao problema. A sad mi kažete da sam jeo grah s HDZ-ovcima. Ja ću, međutim, uvijek ostati u oporbi.

 

 

 - Zašto? Predviđate li nastavak iste politike?

- Dobro, nećemo, naravno biti protiv svakoga i u svakoj prilici. Rekao sam to jer ste me malo izazvali. Ako dobije izbore, čemu se nadam, oporba će sasvim sigurno biti znatno bolja od HDZ-a. Pred njom je golema zadaća da čim prije provede reviziju privatizacije, da obnovi proizvodnju, omogući otvaranje radnih mjesta, osigura zaposlenima plaće, a umirovljenicima mirovine kakve su zaslužili... Oni moraju promijeniti i sve te nemoralne zakone i odluke, uključujući i one o vlastitim plaćama i povlasticama. Dok budu to radili i ako rezultati budu dobri, mogu računati na podršku, pa i na pakt o socijalnom miru. Ali ljudi nisu anđeli, a vlast uvijek kvari ljude. Uvijek postoji opasnost takozvanih “pragmatičnih” odluka i rješenja. Mi nećemo dopustiti da to ide na račun radnika. U tom smislu sam rekao da ćemo uvijek biti oporba vlasti.